LANTERNA SV. MARKA - br. 10
SRETAN USKRS  2000. godine.

RIJEČ VAMA
"USKRSNU ISUS DOISTA, ALELUJA!"

Lanterna sv. Marka - KorculaZapočela je jubilarna 2000. godina. Pripravljali smo se kako bi ona bila za nas blagoslovljena i kako bismo po njoj i mi bili blagoslov. Od samog njenog otvaranja, kada je sv. Otac udarcima na vrata bazilike sv. Petra označio njezin početak i kada se tom prigodom slilo u Vječni grad silno mnoštvo hodočasnika, vidjelo se da je za nju u vjerničkim srcima pripravljeno posebno mjesto. Ona je postavljena ciljem duhovne obnove Crkve kao cjeline i svakog pojedinog vjernika. Darovana je svakome od nas kao vrijeme koje treba što bolje iskoristiti.

Često se zna čuti da je teško definirati vrijeme. Čini se da ga je mnogo lakše izmjeriti. Ono dolazi i bezpovratno prolazi. Dragocjeno je i ne može se vratiti natrag. Svakome je u jednom danu darovana jednaka količina vremena. Tu količinu vremena treba iskoristiti. Nije zaludu rekla narodna poslovica: "Što možeš učiniti danas, ne ostavljaj za sutra!"
Mudri Salomon u starozavjetnoj knjizi Propovjednika slaže se s psalmistom koji kaže: "Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce"(Ps.90,12). Skreću nam pozornost na vrijeme želeći ukazati na činjenicu, kako je život na zemlji prolazan i vrlo kratkotrajan.
Ipak, vrijeme nije breme već blagoslov, pogotovo ako sve ovo prolazno, zemaljsko promatramo u svjetlu vječnosti. I imajući ono vječno pred očima moramo si postaviti nekoliko pitanja:

- Što će biti s tobom čovječe kada tvoje vrijeme prođe?
- Što si uradio, što si postao u vremenu koje je već proteklo?
- Što ćeš raditi u budućnosti koja ti se brzim koracima približava?
- Što ćeš o svom životu misliti, kada se jednog dana suočiš sa činjenicom da je ne samo jedan dio, nego tvoj cijeli život prošao, protekao, za tobom ostao?

U svetom smo vremenu jubilarne, svete godine. U svetom smo uskrsnom vremenu.U vremenu smo koje sada teče i kojim mi sami raspolažemo. Možemo ga iskoristiti ili ne. Možemo se prema njemu postaviti pozitivno pa koristiti svaku prigodu da se u svakom pogledu obogatimo i da druge obogaćujemo ili obrnuto.

Zato ne propustimo sami vjerovati u dobro, premda tolike ljude snalazi zlo. Ne propustimo vjerovati u lijepo, iako se ružne stvari šire svijetom i prljavština prodire duboko u čovjeka. Ne propustimo vjerovati u ljubav, premda ima toliko neprijateljstava i toliko poticanja na mržnju. Ne propustimo u ovom vremenu, dok jedni drugima želimo "Sretan Uskrs", u svom vlastitom srcu naći mjesta za druge, za brata čovjeka, za sve ljude. Neka svih Vas, dragi čitatelji "Lanterne" i sve ljude dobre volje prati milost uskrslog Isusa Krista, ljubav Boga Oca u zajedništvu Duha Svetoga, sada i u vijeke vjekova.

Vaš don Marko

 

KARITATIVNA ZAKLADA DON LUKA DEPOLO
DOBRO JE ČINITI DOBRO!

don LukaProšle godine u listopadu navršila se godina dana od osnutka ove zaklade. Sve one zahvale, bilo usmene bilo pismene, koje su izrečene za dobročinstva koja su učinjena putem ove zaklade, upućene su zapravo svima Vama. Svi vi svojim novčanim prilozima omogućavate, da se djelo ljubavi prema ljudima u potrebi, koje je pokojni don Luka Depolo započeo, može i nastaviti.

SVIMA SE JOŠ JEDNOM NAJSRDAČNIJE ZAHVALJUJEMO I PREPORUČAMO SE I NADALJE!

Brojevi, na koje možete uplatiti svoje priloge, jesu:

Iz inozemstva: Iz tuzemstva:
Don Marko Stanić - za zakladu Don Marko Stanić - za zakladu
Korčula Splitska banka d. d.
acc 252/80 Korčula
Splitska banka d. d. 31710-621-21
Podružnica Korčula 10-80-24179-5
31710-621-21
Swift code SPLI HR 2X
---------------------------------------------------------------------------------
Žiro račun: Župni ured sv. Marka Korčula - za zakladu
Br. 31710-672-427

 

LJETNA PANORAMA

I tišina i buka
i jato galebova
i sunce i vrućina
i bor pokraj mora.

I ljudi uokolo
i domaći i stranci
i mladi i stari
i nepoznati i znanci.

I zvuk zvona
i nebo i more
i auta kolona
i večeri i zore.

I znojna lica
i crna pleća
i gužva po gradu
sve veća i veća.

Život to je,
bez promjene,
pored tebe
i pored mene.

Mar

 

KNJIGE O KORČULI

KatedralaU protekloj 1999. godini objavljena su na Korčuli dva zbornika posvećena otočkim povijesnim i kulturnim pitanjima. GODIŠNJAK GRADA KORČULE 4 predstavlja se već tradicionalno u okviru proslave Dana grada Korčule - blagdana sv. Todora. Nakladnik ovog znanstveno-stručnog časopisa je Gradski muzej u Korčuli, a kao i prethodna tri uredila ga je povijesničarka umjetnosti dr. Alena Fazinić. Ovaj četvrti broj obuhvaća 340 stranica, tiskan je u 500 primjeraka, a u njemu surađuju 23 autora.

Časopis je podijeljen u nekoliko tematskih cjelina. U poglavlju Povijest umjetnosti i kulture prof. dr. Radovan Ivančević piše o bratovštinskoj crkvi sv. Mihovila u Korčuli, dr. Alena Fazinić o dominikanskoj crkvi i samostanu sv. Nikole u Korčuli, a o "Foretićevoj pjesmarici iz 16. st." prof. Marija Kraljević. Nadalje dr. Stanko Piplović i mr. Vinicije Lupis u svojim radovima prikazuju graditeljstvo u gradu i na otoku Korčuli u 19. i početkom 20. st., a ing. arh. Berislav Kalogjera donosi skicu za studiju o jednom otočkom ambijentu - Žrnovu s povijesnim pregledom od predpovijesti do suvremenosti. Prof. Nevenka Božanić Bezić u dva članka iznosi podatke o odijevanju Korčulana u 17. st. te o čipkama i čipkarstvu dalmatinskih samostana. Vrtove sakralnih objekata dubrovačkog područja istražuje mr. Marija Nodilo.

U odsjeku Povijest don Božo Baničević piše o osnivanju korčulanske biskupije 1300. godine, Vladimir Depolo o legatima u oporukama Korčulana i dominikanskom samostanu sv. Nikole, Jozo Fazinić o ljekarnama i ljekarnicama u gradu Korčuli, a o samostanskom ljekarništvu dubrovačkog srednjovjekovlja dr. Jurica Bačić. Dr. Franko Oreb donosi opširni prikaz o korčulanskom liječniku 19. st. Nikoli Miroševiću, a dr. Franko Mirošević o posjetu Stjepana Radića gradu Korčuli 1926.

U Građi za domovinski rat prvi je dio prikaza razbijanja pomorske blokade Jadrana od 14 - 16. studenog 1991. g. satnika Željka Seretineka.

In memoriam posvećen je dvojici istaknutih Korčulana, koji su nas napustili 1998. godine: akademik, književnik Petar Šegedin i svećenik-novinar don Luka Depolo.

U Kronici kulturnih događanja prikazane su izložbe, koncerti, predavanja, znanstveni skupovi i dr. održani u Korčuli od svibnja 1998. do svibnja 1999. godine.

Bibliografija II. sadrži nastavak popisa znanstvenih i stručnih radova o otoku Korčuli. Časopis je kao i prethodni brojevi najvećim dijelom raspaćan: Ministarstvo kulture otkupilo je 100 primjeraka namijenivši ih većini knjižnica u Hrvatskoj. Dobili su ga i svi naši značajni muzeji, znanstvene ustanove te brojni ugledni kulturni djelatnici i znanstvenici.

ZBORNIK ČARE svečano je predstavljen uoči blagdana sv. Jakova, odnosno Gospe Čarskog polja, 25. srpnja 1999. g. u Čari. Urednik zbornika je istaknuti kulturni djelatnik i znanstvenik Miljenko Foretić iz Dubrovnika, a nakladnici Župni ured Čara, Mjesni odbor Čara i PZ "Pošip" Čara. Knjiga ima 408 stranica. Opremljena je nizom fotografija u boji i crno bijelih. Nakon uvodnih tekstova Ivana Tvrdeića, Miljenka Foretića i prof. dr. Zvonimira Šeparovića, radovi dvadeset autora svrstani su u četiri poglavlja: Povijest - arheolog prof. Dinko Radić donosi uvod u arheološku topografiju katastarske općine Čara, a pravni povjesničar prof. Ante Marinović piše o Čari - jednom od četiri prvobitna najstarija okružja u srednjovjekovnoj korčulanskoj komuni. Dr. Franko Oreb piše o Čari od 1815. do 1914., dok dr. Franko Mirošević iznosi priloge za povijest Čare u razdoblju od 1918. do 1926. godine.

Kulturna i crkvena povijest - prof. dr. Igor Fisković piše o urbanističkim i arheološkim osobinama Čare, a dr. Radoslav Tomić prikazuje sliku "Nevjerni Toma" Leandra Bassana u Čari, dr. Alena Fazinić župnu crkvu u Čari i u drugom tekstu liturgijsko srebro i zavjetno Gospino zlato iz Čare. Don Božo Baničević prikazuje župu Čara, dr. Stanko Lasić župnike u Čari, dr. Ivan Lozica čarsku kumpaniju, a učiteljica Marija Laus razvoj školstva u Čari.

Poljodjelstvo i gospodarstvo - ing. agr. Pavle Bakarić piše o poljoprivredi u prošlosti Čare, dr. Branko Škarica o maslini kao simbolu, legendi i tradiciji mediteranskih naroda, prof. dr. Nikola Mirošević o vinogradarstvu Čare - sastavnici korčulanskog i dalmatinskog vinogradarstva.

Književna baština - dr. Davor Dukić obrađuje lokalnu povijesnu predaju i narodnu epsku pjesmu o braći Crnomirima, a dr. Divna Zečević pučku pjesmu o ukazanju Gospe Čarskog polja. Prof. dr. Dunja Fališevac piše o Augustinu Draginiću Šaški, pjesniku Čare, o Marku Koćini i njegovu tovaru, prof. dr. Ivan Pederin o ulomku o Čari u Kuničićevu putopisu, Petar Kuničić o Čari, te dr. Živan Filippi o Čari kao znaku Sredozemlja.

Autori, ugledni stručnjaci i znanstvenici doprinijeli su svojim prilozima da ovaj Zbornik postane "mala enciklopedija" Čare, odnosno knjiga u kojoj se, kako piše urednik M. Foretić, "otkriva čitava lepeza dosad nepoznatih činjenica, prvi put osvjetljenih suvremenim interpretacijskim načinom biljezi čarskog identiteta... Čara s ovim Zbornikom postaje svijet u malom u kojema se prožimlju lokalne, regionalne, nacionalne pa i univerzalne značajke i značenja."

Alena Fazinić

 

NAUČI ME

Nauči me
kako da prihvatim samoću,
nauči me
kako da razumijem tugu,
nauči me
kako da samo glazbu čujem,
nauči me
da zloće i nesreće nije,
nauči me
da svijet je ipak dobro mjesto
za sretno življenje,
nauči me
da oprost je uvijek
Uskrs ljudske duše.

Karlo

 

BIBLIJA I KNJIŽEVNOST

Bibilija je zapravo zbirna knjiga, kao što govori njezin grčki naziv "ta biblia" (male knjige). Čitatelji joj stoga mogu prići kao knjižnici iz koje biraju prvo jednu, a zatim drugu knjigu, već prema vlastitim ukusima i potrebama. Biblijske su knjige nastale u raznim kulturama i raznim povijesnim razdobljima, a pisane su različitim književnim stilovima. Prema tome cijela se Biblija može čitati kao književno djelo prožeto raznovrsnim temama i poučnim moralnim stajalištima.

Međutim, široj javnosti nije toliko poznato da Biblija ima ne samo tematsku vrijednost za cijelu svjetsku književnost u njezinom povijesnom razvoju, pa i u današnjem trenutku, već i da, svojim cjelokupnim sustavom utječe na strukturu pojedinačnih književnih djela, pa se tako ona pojavljuje kao svojevrsna gramatika književnih slika i književnog pripovijedanja. U ovom ćemo se prikazu ograničiti samo na neke biblijske slike i motive koji su imali velikog utjecaja na najbolje svjetske književnike, s obzirom da bi sustavno istraživanje biblijske tematike i njezin utjecaj na književnost iziskivalo čitave knjige književne kritike i interpretacije.

Oni koji pročitaju Bibliju od početka do kraja otkrit će da ona doista ima svoj početak i kraj. Počinje sa stvaranjem svijeta (Knjiga Postanka) i završava s prestankom vremena, s Apokalipsom. Cijelu povijest između ta dva pola tumači ciklički a u njoj dominiraju dva imena, Adam i Izrael, s cijelim nizom konkretnih slika: grad, planina, rijeka, vrt, stablo, ulje, izvor, kruh, vino, nevjesta, ovca i mnoge druge. One se tako često ponavljaju da naznačuju neku vrstu sjedinjujućeg načela, što svakako nije moglo promaknuti ponajboljim književnicima, tako da su svoj književni tekst naslonili na neku od tih slika ili motiva kao okosnicu oko koje će razviti svoju književnu maštu.

U Bibliji postoje dvije koncentrične priče potrage: Postanak-apokalipsa i priča Izlazak-tisućgodišnje kraljevstvo. U prvoj priči Adam je otjeran iz Edena, gubi rijeku života i stablo života, i luta labirintom ljudske povijesti sve dok mu Mesija ne vrati njegov raj. U drugoj je priči Izrael otjeran sa svoje baštine, luta labirintom egipatskog i babilonskog ropstva sve dok ne dođe u Obećanu zemlju. Veliki ep engleskog književnika Johna Miltona (1608-74) "Ponovo zadobiveni raj" govori o Kristu koga iskušava Sotona. Krist je u položaju Izraela pod zakonom, lutajući u divljini, a njegova je pobjeda istodobno osvojenje Obećane zemlje.

Edenski vrt i stablo života česte su slike u srednjovjekovnim romansama kako narodne tako i pisane književnosti, a od važnijih književnika o raju je, između ostalih, pisao John Milton (pjesnički ep "Izgubljeni raj"), a Dante ga smješta odmah ispod svoga raja. U Miltonovoj pastoralnoj drami "Comus", nevina priroda kao božanski poredak predstavljena je nečujnim skladom nebeske glazbe.

Jedan od najvjernijih književnih prikaza biblijske romanse potrage u engleskoj književnosti dao je Edmund Spencer u prvoj knjizi svoje "Vilinske kraljice". Sv. Juraj, svetac zaštitnik Engleske, nakon što ubija zmaja koji pustoši zemlju, uzgaja edenski vrt u divljini i tako Engleskoj vraća status zemaljskog raja.

Najveći svjetski književnik svih vremena, William Shakespeare, u svojim romansama i komedijama upotrebljava biblijske motive, iako su oni često skriveni. Tako su ta njegova književna djela puna brodoloma, gusara, začaranih otoka, magije, povratka izgubljene osobnosti i sličnih konstitutivnih pastoralnih slika. Ili kao što je rekao veliki argentinski književnik, J.L. Borges u svojoj kratkoj pripovijesti "Evanđelje po Marku": "generacije ljudi, kroz svo zabilježeno vrijeme, uvijek su pričale i prepričavale dvije priče - onu o izgubljenom brodu koji pretražuje Sredozemno more u potrazi za dragim i voljenim otokom, i one o Bogu koji je pribijen na križ na Golgoti."

Ne smijemo zaboraviti da je biblijska simbolika često bila i jedina utjeha i potpora književnicima koji su se nalazili u teškim situacijama rata i razaranja. Tako je otac hrvatske književnosti, Marko Marulić, napisao svoju "Juditu" držeći se biblijske priče o hrabroj udovici koja je spasila svoj grad od osvajačke Nabukodonosorove vojske, hrabreći tako narod i podgrijavajući mu nadu u spas u gotovo beznadnoj situaciji, tada kada su Turci već haračili po splitskom polju. Sve je podređeno osnovnoj zamisli o spašavanju grada.

Dr Živan Filippi (.. Nastavit će se!)

 

 

NA KRIŽU

Stoljećima nakon prvog
Postavljanja na križ Krista
Ništa nije promijenjeno
I priča je skoro ista.

Križ je isti, muka ista,
Čini mi se, isti sude,
Samo što ne mogu Krista,
Razapinju dobre ljude.

Nikola Duspara

 

 

LITURGIJSKA KRONIKA

28. listopada 1999. g. otvorena je izložba "HRVATI- KRŠĆANSTVO, KULTURA, UMJETNOST" u Vatikanu. U tom su eminentnom prostoru vatikanaskih muzeja, u odabiru najznačajnijih hrvatskih umjetničkih, kulturnih i povijesnih spomenika i dokumenata, koji svjedoče o tisućljetnoj hrvatskoj ukorijenjenosti u europske povijesne, kulturne i umjetničke tokove, našle svoje mjesto i dvije dragocjenosti iz Korčule: sv. Križ od Otoka i Korčulanski kodeks iz Opatske riznice.

28. studenog 1999. g. PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA - početak nove liturgijske godine "B", ali i početak crkvene godine velikog jubileja 2000. U protekle tri godine priprave razmišljali smo posebno o svakoj od osoba Presvetog Trojstva. U ovoj jubilarnoj 2000. godini, slaveći Presveto Trojstvo, imamo posebno pred očima Euharistiju kao uporišnu točku cijelog vjerničkog života. Zato ćemo svakog Prvog petka u mjesecu klanjanjem, razmišljanjem o Euharistiji i blagoslovom proslavljati Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu i moliti ga, kako za vlastite potrebe, tako i za potrebe cijele Crkve.

6. prosinca 1999. g. blagdan SV. NIKOLE biskupa proslavljen je u samostanu sv. Nikole. Misu je predvodio župnik don Marko Stanić. Samostanska crkva je bila dupkom puna, poglavito djecom, za koju su u samostanu pripravljeni darovi. Nakon mise je p. Marko Bobaš te darove, poput pravog sv. Nikole, podijelio okupljenoj djeci. Neki kažu da ih je bilo oko 150 iz svih dijelova Korčule. Na koncu je zbog velikog broja, a trebalo je da svi dobiju makar po nešto, p. Rando morao posegnuti u svoje "tajne škrinje" i nakon toga svi su bili zadovoljni. Pripravljena je također i večera za najbliže suradnike samostana.

13. prosinca 1999. g. održana je MISA ZADUŠNICA za pokojnog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana. Po naputku Hrvatske biskupske konferencije i u Korčuli su, kao i diljem Domovine, na vijest o smrti pokojnog Predsjednika, u subotu 11. prosinca zvonila sva zvona, a u ponedjeljak, na dan njegova ukopa, održana je misa zadušnica u korčulanskoj katedrali popodne u 16 sati. Katedrala je bila ispunjena ljudima svih uzrasta, koji su svojim dolaskom odali počast pokojnom Predsjedniku. U homiliji je, između ostalog, župnik don Marko rekao: "Što, dakle, reći o čovjeku, koji je nosio teški teret odgovornosti, kako mu je sv. Otac, prigodom svog drugog pohoda Republici Hrvatskoj u svojoj poruci rekao? Može li se govoriti o dr. Franji Tuđmanu, imajući na pameti ono što smo čuli u poslanici Rimljanima, a da se ne konstatira kako su nevolje, tjeskobe, pogibao, glad, golotinja i mač bile sastavnice i odrednice cijelog njegovog života?" ... "Puni vjere i nade u vječni život preporučimo našega brata Franju velikoj ljubavi i milosrđu našega Oca nebeskoga i zahvalimo Gospodinu na svemu što nam je od njega proisteklo. Molimo Gospodina da se ne izgubi ništa od njegovih napora. Ono što je živio i činio nek pridonese dobrobiti drage nam Domovine. Učini da sada nakon njegove smrti, a i zbog njegove smrti, budemo dublje međusobno povezani. Daj da u miru i prijateljstvu zajednički gradimo bolju budućnost".

19. prosinca 1999. g. BOŽIĆNA AKADEMIJA - održana je poslije pučke mise u nedjelju prije Božića. Pripremili su je katehete s. Anita i don Nikola sa svojim vjeroučenicima, a sudjelovao je i mješoviti zbor sv. Marka. Uz biblijsko-liturgijsku poemu "O mudrosti" pjevane su i božićne pjesme.

25. prosinca 1999. g. BOŽIĆ - svečanim otvaranjem vrata na crkvi sv. Petra sv. Otac Ivan Pavao II je započeo jubilarnu godinu posvećenu na čast Presvetog Trojstva i Euharistije. Kod nas u Korčuli je bilo vrlo svečano na Polnoćki. Svirao je naš crkveni orkestar. Pjevali su svi pjevači Vele crkve. Nije bilo, Bogu hvala, ni velike pucnjave, koja se bila udomaćila posljednjih godina.

31. prosinca 1999. TEBE BOGA HVALIMO i čitanje statistike vjerskog života župe. U protekloj građanskoj godini u ovoj župi krštenih je bilo 33, umrlih 20, a vjenčanih parova 23. Prvopričesnika je bilo 52, a krizmanika 64.

6. siječnja 2000. g. BOGOJAVLJENJE - Kao i proteklih godina blagoslov kuća u Korčuli je doista bio vrlo sadržajan. Prilika je to da se upoznaju svećenici dotičnog mjesta sa svojim župljanima i obrnuto. Također je to jedini put kad, u puno slučajeva, svećenik ima priliku posjetiti pojedinu obitelj. Ove godine se posebna pozornost posvetila obiteljskom pastoralu. Radeći kompjutorski program za župe "Pastoral", koji je predložen za sve župe u Hrvatskoj, mnogo je pomoglo to što smo p. Marko, don Nikola i ja prikupljali različite podatke o članovima pojedinih obitelji. Do sada je obrađeno oko 1.800 osoba. Zato molim obitelji, koje nisu dostavile podatke u župni ured, da to u što skorije vrijeme učine.
Ujutro na sv. Tri kralja bio je blagoslov kuća na otoku Vrniku. Večernju misu u katedrali je predvodio korčulanski dekan don Mile Protić, a propovijedao je i blagoslovio "Palac" p. Marko Bobaš.

2. veljače 2000. g. SVIJEĆNICA - Prikazanje Gospodinovo u hramu proslavljeno je kao i svake godine jutarnjom misom u crkvi sv. Justine i večernjom u katedrali. Uvijek je to uvod za proslavu sv. Vlaha, biskupa i mučenika, zaštitnika naše biskupije. Na jutarnjoj misi u sv. Justini blagoslivljaju se "blančice" (pečeni kolačići od tijesta), koji se blaguju uz molitvu sv. Vlahu da nas "oslobodi bolesti grla i svakog drugog zla".

20. veljače 2000. g. održana je sjednica prokure bratovštine sv. Roka u sali bratovštine. Na toj sjednici potvrđeni su rezultati IZBORNE SKUPŠTINE (balotacijuna) bratovštine sv. Roka održane 16. siječnja 2000. g. koja je bila također u sali Bratovštine.U prokuru su izabrani: Eulogije (Lalo) Fabris, Čedomir Kraljević, Tomislav Sansović, Sergije Vilović, Joze Sessa, Nikša Kraljević, Ante (Tonči) Napotnik, Velebit (Vele) Veršić, Darko Tarle, Nikša Fabris, Vinko Sansović i Mario Foretić. Odlučeno je također da dosadašnji rizničar Boris Stražičić i nadalje obavlja tu dužnost. Potvrđeni su rezultati sjednice prokure održane u župnom uredu

16. veljače, na kojoj je za gaštalda bratovštine sv. Roka izabran Tomislav Sansović i prvi prokuratur dosadašnji gaštald Sergije Vilović. Na ovoj sjednici prokure izabran je i drugi prokuratur Ante-Tonči Napotnik, zatim dvojica sakristana: Eulogije Fabris i Čedomir Kraljević i potvrđeni su ostali članovi prokure: Joze Sessa, Nikša Kraljević, Velebit Veršić, Nikša Fabris, Darko Tarle, Vinko Sansović i Mario Foretić.

20. veljače 2000. g. u kući Novicijata i kući Matici sestara Dominikanki u Korčuli odvio se obred redovničkog zavjetovanja.. Sestra MARIJANA GRABOVAC zavjetovala je Bogu, u ruke vrhovne glavarice s. Katarine Maglice, zavjete posluha, čistoće i siromaštva za godinu dana, po pravilu sv. Augustina i konstitucijama Kongregacije sv. Anđela Čuvara.
Slavlju su bile nazočne sestre iz drugih kuća i samostana diljem naše Domovine, uz rodbinu i prijatelje s. Marijane. Misno slavlje predvodio je p. Marko Bobaš - dominikanac. U prigodnom nagovoru časna majka s. Katarina naglasila je bitnu odrednicu redovničkog zavjetovanja: odricanje - radi služenja Bogu i bližnjemu. Pozvala je cijeli skup na radosno slavljenje Boga, jer "Velika nam djela učini Svesilni, sveto je ime Njegovo".

DON LUKA MEĐU NAMA
STABLO NAŠEGA SPASENJA

Ma, je li to moguće, uzdisala su u čudu djeca, ugledavši sred pustinje golemo stablo bogate, sočno zelene krošnje, s velikim listovima, koji su se spuštali gotovo do zemlje. Kako je moguće, da je usred pustinje izraslo toliko stablo, da je pod tim pustinjskim suncem tako sočno zeleno, navirala su pitanja u dječjim promišljanjima...
Dođite pod moju krošnju, pozove ih stablo čuvši njihova glasna promišljanja. Odmorite se pod mojim granama. I podigne stablo grane, kao anđeoska krila, da djeca mogu ući pod njegovu krošnju.

U pustinju sam došao s obale rijeke. Golub je uzeo u kljunu moje malo sjeme i poletio. Putem mi je govorio - moraš očvrsnuti. Onda me ponesi u pustinju, rekoh mu. Dugo smo letjeli. Kad smo vidjeli na sve četiri strane svijeta samo ravnu crtu horizonta, onda se golub spustio i položio me na pustinjsko tlo, kao nježna majka svoje djetešce u kolijevku. Bilo me je strah da ne "isparim" na suncu, pa sam brzo zaronio u pijesak i dao se u potragu za vodom. To mi je bilo najvažnije - doći do vode. Nije mi bilo lako probijati se, tražiti vodu... Daha mi je ponestajalo. Došla mi je napast da odustanem i vratim se na površinu i čekam goluba da me uzme i ponese. Mislio sam, ako ne naiđe golub, onda ću sjesti vjetru u krilo, pa nek me nosi... Ipak, nisam popustio napasti. Pružio sam četiri žilice na sve četiri strane svijeta. Tako sam došao do vode, koja je s mene sprala zemljanu koru i počeo sam pružati ruke prema gore. Bilo mi je kao u dizalu. Zahvatila me nova napast - za koga ćeš rasti u pustinji? Bolje ti je ostati uz vode tekućice... Borio sam se s tim promišljanjem. Nisam popustio. Izrastao sam u golemo stablo, čvrsto ukorijenjen u životne vode.

Ubrzo su ljudi počeli dolaziti i sklanjati se pod moju krošnju. Dolazile su i ptice, osobito lastavice kad su dolazile sa sjevera i gnijezdile se po mojim granama... Radovao sam se - ima smisla živjeti na toj zemlji, unatoč svih muka i teškoća u razvoju.

Onda su mi ljudi počeli govoriti, da bih ja mogao učiniti da moji listovi budu kao kruh. Velike pogače ili palačinke. Mogao bih dobro zarađivati, jer svi putnici će rado uzeti komad kruha... Govorili su mi da barem na nekim listovima otvorim slavine za vodu, pa ću i tu zaraditi po koju kunu... Tko se ne bi osvježio, umoran od zemaljskog puta. Odrješito sam ih odbio. Izrastao sam na zemlji da u svemu poslužim ljudima, a ne da na njima zarađujem i bogatim se na njihov račun, rekao sam im - ne živi čovjek samo o kruhu...

Jednog me dana skupina ljudi htjela prenijeti na vrh brijega, jer da tamo puno više ljudi prolazi, da je to bolje mjesto za zarađivanje... Htjeli su me proglasiti i kraljem svih stabala.. Čak su me htjeli iščupati iz zemlje i ponijeti na svoj najveći neboder, pa da vide hoću li i ondje moći rasti i narasti do neba. Odbio sam sve te napasne prijedloge. Govorio sam im da ljudima treba pomoći da se spase, a ne samo misliti na zaradu, na prva mjesta, na kraljevska prijestolja... Nisu popuštali. Često su se vraćali, s novim i jačim napastima, dok jednog dana, jedan od njih nije uzeo nož i zarezao u moje stablo.
Počeo sam krvariti... Potekla je krv i voda...
Na te riječi djeca se trgnuše - pa to nam Isus govori, s križa svoga - stabla života, i poziva nas da i mi velikodušno pomažemo jedni drugima, da se obratimo i čvrsto povjerujemo u svaku riječ koju je on nadahnuo u Evanđelju. To je put, pa i ovom zemaljskom pustinjom, u novi život.

Don Luka Depolo

 

O PRIJATELJSTVU

(Među papirima na radnom stolu pokojne Nevenke Bernardi nađen je i ovaj tekst o prijateljstvu).

U dugim satima moje usamljenosti razmišljam o mnogo čemu. Sada me, ne bez razloga, posebno zaokuplja misao o prijateljima i prijateljstvu. Nešto od toga "za svoju dušu" bilježim i na papiru..

Tko mi je iskreni prijatelj?
Sigurno smo si mnogo puta postavili to pitanje i odgovor tražili u poznatim izrekama.
- Prijatelj mi je onaj koji je uz mene u radosti i u žalosti.
- Prijatelj mi je onaj koji mi pruža duhovnu podršku
i razumijevanje kada mi je teško.
- Prijatelj mi je onaj koji me podnosi sa svim mojim manama.
U knjizi Sirahovoj, odlomak o prijateljstvu, među mnogim izrekama i životnim poukama čitamo: "Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita i tko ga je stekao našao je blago"(Sir 6,14). A Shakespeare to ovako izražava: "Kada nađeš prijatelja gvozdenom kukom za srce ga veži". Netko je, pak, rekao: "Kada nebo voli dobrog čovjeka daruje mu prijatelja".
Duhovno bogatstvo prijateljstva zaista je dragocjeno. Jer (i opet jedna izreka) "Bez dobrog prijatelja i puna je kuća prazna".
Prijateljstvo je uzajamni odnos za koji se treba žrtvovati, brižno ga čuvati i njegovati, a svega toga nema bez ljubavi. Mnogi razlozi, nažalost, razaraju odnose među ljudima, pa i među prijateljima. Razočaranje koje proizlazi iz spoznaje da smo vjerovali u prijateljstvo, koje nije bilo iskreno, uvijek je teško i bolno. Pa i prorok Jeremija u svojim ispovijestima tuguje: "Svi koji mi bijahu prijatelji, čekaju moj pad"(Jer 20,10).
"Pravi je prijatelj balzam života, nalazi ga onaj tko se Gospodina boji" (Sir 6,16).
Jedini najveći i najiskreniji prijatelj, koji nas nikada neće iznevjeriti, je Isus Krist. "Njega ljubi i zadrži kao svog prijatelja, koji te neće ostaviti makar te svi ostavili, i koji neće dopustiti da na kraju propadneš"("Nasljeduj Krista" II,7). Stoga, sretan je onaj koji je to spoznao, jer je siguran da nikada neće ostati napušten i zaboravljen.
Beskrajno sam zahvalna Gospodinu što mi je podario toliko dobrih i dragih prijatelja.

Prof. Nevenka Bernardi

 

HODOČAŠĆE U RIM
HODOČASNIČKI DNEVNIK
(17-23. listopada 1999. g.)

II dio
Na Piazzi Venezia samo na trenutak se zaustavljamo pred ogromnim Oltarom domovine, podignutim koncem 19. stoljeća nakon ujedinjenja Italije, zatim krećemo na brežuljak Kapitol, gdje je Michelangelo koncem 16. stoljeća osmislio jedinstveni trg s građevinama koje ga obrubljuju s triju strana: prostor primjeren ljudskom mjerilu - a pri tom monumentalan. Tu odmah je i crkva Santa Maria in Ara Coeli - posjećujemo je ponajprije stoga što je u njoj grob posljednje bosanske kraljice Katarine Kosača. Don Stanko Lasić govori o životu kraljice koja je kao izbjeglica pred Turcima došla u Rim i ovdje umrla na glasu svetosti, izgubivši krunu, domovinu i obitelj. Crkva je bogato ukrašena freskama i oltarima, a kad gromoglasno zapjevasmo pjesmu molitvu Gospi, redovnici upališe raskošna svjetla brojnih kristalnih lustera te crkva zablista, posebno njen pozlaćeni rezbareni strop.

Već se spuštao mrak, no s vidikovca na Kapitolu pod našim nogama promotrili smo Rimski Forum - bolje reći ono što je od njega ostalo. Taj glavni trg i središte antičkog, poganskog grada i države Rima sada ispunjaju ostaci velikih hramova, bazilika i raskošnih građevina koje su ga nekada krasile. Ostadoše tek dva slavoluka: careva Septimija Severa i Tita. Sva slava carskog Rima ovdje je doslovno "prah i pepeo" podsjećajući na uzrećicu: "ovako prolazi slava svijeta".

Umorni, ali zadovoljni doživljenim, vratili smo se u "naš" samostan okružen mirom i tišinom. Skromna večera protekla je u ugodnom raspoloženju sjećanja na protekli dan, zgode i (sitne) nezgode. Sutradan nas čeka posebni događaj: audijencija kod sv. Oca.

Srijeda. Ustajemo gotovo za mraka da bismo na vrijeme stigli do Trga sv. Petra. Od mjesta gdje izlazimo iz autobusa do Bazilike dosta je hoda i treba žuriti: naša mjesta su u podnožju stepeništa Bazilike: to je ograđeni prostor sa tisućama sjedalica, a dubrovački hodočasnici zauzeše veliki njegov dio. Osim nas tu je mnoštvo hodočasnika iz cijelog svijeta: oko 50 000 ljudi. Tek manji dio sjedi, većina stoji. Na tribini uz papu, među nekolicinom biskupa, je i naš biskup Želimir, kojega papa poimence spominje, a zatim na raznim jezicima pozdravlja i kratko govori pojedinim skupinama koje mu oduševljeno mahanjem odpozdravljaju. Kada se pri kraju audijencije obratio nama iz dubrovačke biskupije zavijorilo je uz klicanje nekoliko stotina bijelih hodočasničkih šalova, koje smo svi imali, a zatim zapjevasmo Zdravo Djevo. Na ovom ogromnom trgu ta se pjesma razlijegala daleko. Sjetismo se kako je prošle godine papa u Solinu s mladima zapjevao ovu našu pjesmu Gospi. Možda je i on imao pred očima te trenutke. Tko zna!? Čak je i zapjevao zajedno s nama .

Nakon blagoslova, koji je podijelio prisutnima, kao i našima koji su ostali kod kuće, papa je primio dar naše biskupije: povelju zahvalnosti te pozdrav i poklon Kumpanije iz Smokvice, koji su ga u svojim slikovitim odorama okružili. Dakako bili smo posebno ponosni na njih, a oni tek!

Odmah po završetku audijencije pošli smo u crkvu sv. Petra. Zadivljeni izgledom i veličinom trga i crkvenog pročelja, ušavši u veličanstveni prostor Bazilike, shvatismo svoju sićušnost ne samo u odnosu na dimenzije građevine nego i na veličanstvenost umjetničkog, a posebno duhovnog značenja ove crkve - Petrova groba. Obišli smo umjetnine, oltare, svrnuvši pažnju na lik sv. Veronike uz stup koji, uz ostala tri, nosi veličanstvenu Michelangelovu kupolu. Sjetismo se da je Dante u svom spjevu spomenuo da Hrvati s posebnom pobožnošću hodočaste u Rim relikviji Kristova lika na Veronikinu rupcu, koja se ovdje čuva. Nad papinskim oltarom ogromni brončani Berninijev ciborij - tek nešto niži od zvonika naše katedrale - snažno nas se dojmio. Spuštamo se i u podzemni dio Bazilike gdje su, uz grob sv. Petra, papinski grobovi. Oni ranijih papa su raskošni, pape našeg vremena: Ivan XXIII, Pavao VI i Ivan Pavao I imaju jednostavne grobne ploče - tim upečatljivije. Izlazeći iz Bazilike veselimo se da ćemo je sutra ponovno posjetiti.

Još jedan kratki odmor - tek toliko da se popije kava ili sok- i opet "put pod noge": odlučismo dio ovog lijepog popodneva provesti u razgledavanju onog dijela "Vječnog grada" gdje gotovo u svakoj ulici, na svakom trgu, postoji neka svjetska znemenitost. Najprije dolazimo do Anđeoske tvrđave - ogromne građevine rimskog cara Hadrijana, koja je trebala biti njegova grobnica, no u srednjem vijeku je služila kao tvrđava i tamnica. Na drugu stranu rijeke Tibera prelazimo obližnjim Anđeoskim mostom, nazvanim po mramornim kipovima anđela, djelima velikih kipara 17 st. Svaki anđeo drži po jedan simbol Kristove muke: plašt, trnovu krunu, čavle, križ, spužvu, sulicu, itd.

Nakon ovog doživljaja ljepote i vjere stižemo do poznatog Trga Navona. tu je crkva sv. Agneze i tri fontane: središnja s visokim obeliskom u sredini, posvećena četirima velikim svjetskim rijekama, barokno je remek djelo (nažalost sada je dijelom u skelama). Ipak ovaj, kako neki smatraju, najidiličniji rimski trg pun slikara, prodavača suvenira, turista, djece - i za nas je osvježenje, tim prije što je pješačka zona. U blizini je nova dragocjenost: Panteon, rimska građevina podignuta u čast svim bogovima. Sada je to crkva Svih Svetih, kružna tlocrta, natkrivena ogromnom kupolom. Nažalost, ovaj veličanstveni prostor, ispunjen brojnim posjetiteljima i bukom njihova razgovora, uopće ne djeluje kao crkva. Tu su grobovi talijanskih kraljeva Savojske kuće, no posebno privlači skromni grob velikog renesansnog slikara Rafaela.

Odmah iza ugla je dominikanska crkva, koju svakako treba posjetiti: Santa Maria sopra Minerva, jedina gotička crkva u ovom gradu. Unutrašnjost se bitno razlikuje od svih bazilika koje smo vidjeli: polumrak, strogost oblika, tišina, a podno glavnog oltara grob sv. Katarine Sijenske, naučiteljice Crkve. Umjesto molitve zapjevasmo iz duše još jednu našu marijansku pjesmu.

Hitamo dalje, do velike barokne isusovačke crkve sv. Ignacija. Nažalost veći dio njenog jedinstveno oslikanog stropa je u skelama. Tu je i grob sv. Alojzija.

(Nastavit će se!) - M -

 

LANTERNA MLADIMA
TAJANSTVENE ULICE

Prohladan zimski dan nadvio se nad Korčulom. Pomalo umoran od kompjutorskih igara poželim udahnuti svježeg zraka. Odlučujem se za šetnju.
Penjem se kamenim stepenicama Staroga grada s pogledom na kulu južnih kamenih vrata - Veliki Revelin. Dok stojim na ovom kamenom mostu osjećam kao da ću, ako prođem kroz ulaz visoke četverokutne kule, ući u tajanstvenu prošlost svoga grada.
Da mogu govoriti, stare bi kule, palače i crkvice pričale o bivšim gospodarima i minulim vremenima. Stojim na malom trgu i gledam renesansnu staru vijećnicu, lijepu, očuvanu, nesvakidašnju. Mislim kamo ću se prvo uputiti, u koju od ovih brojnih uličica? Hoću li na sjever, istok ili zapad? Odlučih prvo na istok, prema crkvi Svih Svetih. Oslikana unutrašnjost te crkve kao i drvena skulptura na glavnom oltaru, osobito je zanimljiva, rekao bih, neponovljiva.

Nastavljam šetnju okolnim ulicama. Sve su slične i posebne, popločane kamenim pločama, stepenaste, uske... Neke s balkonima, feralima, reklamama, cvijećem, a druge puste, ali svaka s pogledom na more. S istoka gledam otok Badiju, more, barke, borove, topove, zidine. Na zapadu opet more, poluotok Pelješac, palme, riva i kule. Miješaju se plave, bijele i zelene boje, mirisi vlage, starine, mora... Sve odiše toplinom.

Učini mi se da nekim ulicama nikad nisam prolazio iako sam svake nedjelje tu. Uživam u rijetkim zvukovima, škripanju nečijih teških ulaznih vrata. Tamo netko pjeva, a u nekoj kući plače dijete.

Grbovi na starim kućama, kamene igle na prozorima, bifore i trifore, pročelje naše katedrale neopisive ljepote, savršenstvo njezine rozete, kamene čipke i ukrasi vraćaju me u neka davna vremena. Koliko li je mašte, ljubavi i znanja utkano u ovaj moj Stari grad? A mene mora pustoš zime potaknuti na istraživanje zaboravljenih ulica u kojima samoće nekih palača i brojnih napuštenih kuća kao da plaču pravednim suzama i mole... Zvuk zvona s katedrale opominje me da vrijeme prolazi.

Na sjevernoj strani glavnog trga, ispod porušenog zida, viri promatračnica kuće Polo. Spustim se uskom zapuštenom ulicom, u kojoj samo bršljan i poneki golub posjećuje ovu ruševinu. Iznad kamenog mosta preko ulice uzdiže se otvorena loža-vidikovac. Jedinstvena i legendarna. Još kao mali dječak gledao sam oca kako izrađuje suvenir Marka Pola i mislio o ovoj građevini.

Okrenem se na sjeverozapad i spuštam dugom ulicom, koja vodi prema kuli Bokar. Komadić neba, kao plavo-sive trake, viori među visokim kamenim pročeljima. Dječji glasovi, poneka mačka i rublje na sušilu. Stari grad živi svojim ustaljenim ritmom.

Proći ću rivom od kule Kanavelića kraj zapadnog ulaza do Velike i Male kneževe kule...
Sumrak se lagano spustio kao sivi magleni plašt nad kamenom ljepotom Korčule.

Frano Radovanović

 

ZAPRETANI ŽIVOT

Sjedim u toploj prostoriji svog doma. Gledam televiziju. Prikazuje se slavlje Božića u raznim krajevima i gradovima naše Domovine, kao i u gradovima diljem svijeta. Gledam to blještavilo, taj raskoš i ljepotu svjetlosnih prizora. Sve je veličanstveno i za oči i zadušu. Sve je u duhu vremena u kojem živimo i u želji da sve bude što raskošnije i ljepše u čast Božića i jubilarne 2000. godine. Gledam tu ljepotu, taj vatromet današnje tehnologije i pođoh mislima i sjećanjem u neka već davno potrošena vremena, vremena mog djetinjstva. Sjetih se božićnog slavlja, tog skromnog, ali dragog vremena, u bogatstvu vjere i ljubavi obiteljskog života.

Sjetih se petrolejske lampe što visi na zidu i njezinog plamena što razbija tamu. Sjetih se i vatre što tinja i pucketa na starom kominu, jedinog izvora topline, "vatre koja život znači". Ta sjećanja pretočih u nekoliko rečenica:
Fumari, fumari,
dobri stari fumari,
naših krovova
spomenici i čuvari.
"Gdje ima dima ima i vatre"
vi ste svjedoci i vi to znate.

"Vatra koja život znači",
ta čudna toplina starih komina.
Vatra, što su naše bake hranu kuhale, kruh pekle,
robu prale i sumprešavale, Boga molile i djecu odgajale.

Vatra što je na kominu tinjala i pucketala,
i obitelj oko sebe skupljala,
hladne im ruke i obraze grijala.
Vatra, što su naše bake
prikle frigale
i obitelj častile.

"Vatra koja život znači",
ta čudna toplina starih komina.
E, fumari, dobri stari fumari,
kad biste ovo znali
ne bi ste nikad
dimit prestali.

Dimite, dimite stari fumari,
naših krovova spomenici i čuvari.
Vi ste svjedoci
da još ima
u kućama našim
starih komina.

Slavko Giunio

 

KRŠTENJA

* 25. prosinca 1999. g. ANTUN MARINOVIĆ, sin Darinka i Tihane r. Farac
* 26. prosinca 1999. g. RAFAELA MATKOVIĆ, kći Dina i Gabrijele r. Čaveliš
* 9. siječnja 2000. g. KARMEN PADOVAN, kći Zlatka i Željke r. Žuvela
* 12. veljače 2000. g. SARA-BARBARA KOPAČ, kći Iva i Anite r. Šarac
* 27. veljače 2000. g. TINA KAPOR, kći Silvana i Ivone r. Marić
* 12. ožujka 2000. g. NATAŠA BELIĆ, kći Marka i Katice r. Abramović
* 19. ožujka 2000. g. JOSIP IVANČEVIĆ, sin Vicka i Mirice r. Šošić
* 26. ožujka 2000. g. LANA VILOVIĆ, kći Andreja i Mirande r. Uljarević

 

BILJEŽNICA
SPOMENA POKOJNIKA BRATOVŠTINE SV. ROKA IZ 1745. GODINE

U Opatskom arhivu u Korčuli nalazi se mala, skromna, no za povijest grada vrijedna bilježnica. Na njenim, od vremena potamnjelim i oronulim, kartonskim koricama rukom je napisano: "1745 Libro degli aniversarii per li Fratelli e Consorelle della Ven. Scuola di S. Rocco". ("Knjiga godišnjica (smrti) braće i sestara časne Bratovštine sv. Roka".) Istovjetni natpis nalazi se i na prvoj stranici bilježnice, a na drugoj počinje popis sastavljen redom po mjesecima i datumima. Jednako kao naslov i ostalo je na talijanskom jeziku, odnosno ondašnjem načinu pisanja imena i prezimena, najvećim dijelom dosta nečitko.

Najraniji zabilježeni datum smrti je onaj Jeronima Sasnića: 26. svibnja 1590. godine, najkasniji iz siječnja 1805. godine - znači da su ovdje upisani pokojni bratimi u rasponu dvaju stoljeća, i to ukupno 532 imena, od toga 470 muškaraca i 62 žene, odnosno članovi iz 104 korčulanske obitelji.

Ova knjižica izvor je brojnih podataka - no ovoga puta iznosimo samo one koji se odnose na prezimena članova bratovštine s godinom kada se prvi put spominju (tj. godine smrti tog člana bratovštine). To su abecednim redom:
Alvisio 1612, Andrijić 1660, Anzolo 1669, Angelis 1716, Arneri 1735;
Bencilić 1606, Bello 1613, Banisio 1618, Bartolo 1622, Bistrica 1629, Bacetić 1634, Boschi 1659, Bergan 1665, Beor 1669, Baračić 1674, Bressani 1700, Bigliani 1716, Bartulović 1742, Borcianin 1784, Bernardi 1805;
Čučić 1620, Čiorko 1660, Čeljubin 1695;
Di Matteo 1610, Di Neve 1625, D’Ambrosio 1630, Doimi 1631, De Nono 1634, De Marco 1635, De Mateis 1639, Dimitri 1646, Di Zorzi 1653, Dragineo 1655, Di Lodovico 1661, Di Luca 1673, Di Anzolo 1675, Dragosić 1689, Depolo 1716, De Angelis 1721, Dobrosić 1744;
Favro 1653, Foretić 1683, Franković 1721, Filippi 1745;
Grego 1606, Gabrielli 1618, Gerković 1620, Goriglavić 1637, Giunio 1686, Gugić 1746;
Hoglian 1647;
Ismaeli 1623, Ivanišević 1734;
Kosta 1636, Karlić 1640, Kapor 1650, Karis 1669, Kačić 1693;
Lovričević 1671, Lessio 1753;
Mirošević 1609, Margitić 1645, Martinović 1652, Miković 1656, Manesi 1656, Marin 1657, Matusco 1659, Miloš 1685, Milanković 1680, Marić 1689, Miutini 1720, Murat 1782;
Nadalin 1606, Nono 1650, Nalošić 1688;
Orlandić 1657, Orebić 1652;
Pomenić 1615, Pavlović 1626, Pollicer 1629, Perdia 1636, Pelica 1652, Ponte 1669, Padovan 1670, Paulini 1709, Portolan 1774;
Ribolfi 1686;
Sasnić 1590, Šegedin1619, Scampavia 1626, Španić 1659, Sladoević 1693, Šargera 1704, Smrkinić 1732, Sessa 1769;
Tutić 1645, Tronconeo 1661, Tomić 1668, Trojanis 1691, Tvrdeić 1722, Tomović 1755;
Vlaković 1625, Visković 1630. Vlastelica 1639, Vilović 1654, Vlahotić 1746, Vidović 1766;
Zorzi 1622, Zilio 1694, Zechini 1729, Zambonelli 1747.

Većina ovih prezimena se uglavnom tokom dvaju stoljeća više puta ponavlja. Premda među njima susrećemo niz prezimena obitelji koje su izumrle, odnosno više ne žive u Korčuli, značajno je da su u ovoj bratovštini bili članovi iz većine najstarijih, pa i najuglednijih mjesnih obitelji. Kad se zna da su u proteklim stoljećima obitelji bile mnogobrojne, te vremenom i razgranate, razumljivo je da se ta ista prezimena nalaze i u drugim dvjema korčulanskim bratovštinama.

Od muških imena zastupljena su slijedeća: Ambroz, Augustin, Anzolo, Andrija, Bartul, Filip, Grgur, Gašpar, Ivan, Josip, Kuzma, Kristofor, Lovro, Mihovil, Nado, Pavao, Rafael, Silvestar, Stjepan, Salvator, Sebastian, Teodor, Tadej, Toma, Valentin, Zorzi (Juraj), a najčešća: Nikola, Antun, Franjo, Vicko, Zuane (Ivan), Luka, Petar, Marin, Dominik, Marko, Jeronim, Jakov i Matej.

Ženska su imena: Ana, Angelika, Beatrica, Barbara, Domenika, Elena, Frančeska, Flora, Julia, Irena, Kornelija, Klara, Lucija, Laura, Nikoleta, Palma, Petronela, Perina, Paola, Viktorija, a najčešća: Margarita, Katarina, Magdalena, Marija, Jeronima i Jakica.
Zacijelo će i ovi podaci nadopuniti i proširiti naša saznanja o prošlosti Korčule.

Alena Fazinić

 

NEKROLOG

23. studenog 1999. g. umro je ĐORĐE BLITVIĆ u četrdesetosmoj godini života. Brzina življenja i stalna zauzetost poslovima, čini se da su mu srce toliko opteretili da dalje nije moglo. Ostaje samo molitva da ga Gospodin primi u svoj mir, a tijelo mu uskrisi u posljednji dan.

30. studenog 1999.g. umrla je RUŽA SESSA u osamdeset i devetoj godini života. Uvijek tiha i radišna, za druge. Opremljena sakramentima utjehe blago je preminula u Gospodinu. Pokopana je na groblju sv. Luke. Počivala u miru.

11. prosinca 1999. g. umrla je URSULA VIŠNJIĆ u devedesetoj godini života. Duboka starost nije ju sprečavala da se skoro do zadnjeg dana života stara o sebi u onom najnužnijem. Ispraćena od rodbine i prijatelja pokopana je na mjesnom groblju. Počivala u miru.

15. prosinca 1999. g. umro je u sedamdeset osmoj godini života FRANO MATIJACA. Rođeni Korčulanin, brat pokojnog zadnjeg korčulanskog opata don Iva Matijace, časnik po profesiji, uvijek točan, odmjeren i zaposlen. Toliko toga je napravio za našu župu još za života pok. don Iva, a na poseban način nakon njegove smrti, jer je on bio određen da realizira njegovu oporuku. Teška bolest ga je posljednjih mjeseci prikovala za krevet. Umro je u Zagrebu. Opremljen sv. Sakramentima i ispraćen od rodbine i prijatelja pokopan je u obiteljsku grobnicu na groblju sv. Luke. Počivao u miru.

4. siječnja 2000. g. umrla je MIROSLAVA (Mira) IVANČEVIĆ u devedeset sedmoj godini života. Jedna od najstarijih stanovnika Korčule. Živjela je sama i usamljena, ali ju se moglo vidjeti pokadkad kako, s najlonskom vrećicom u ruci, preko Plokate ide kupiti kruh i mlijeko. Većinu vremena provodila je na prozoru svoje kuće promatrajući prolaznike. S malim je bila zadovoljna i uvijek nasmijana. Naglo se razbolila i nakon dva dana, opremljena sakramentima umirućih, preselila u vječnost. Ispraćena od malobrojnih mještana pokopana je na groblju sv. Luke. Počivala u miru.

5. siječnja 2000. g. umro je IVAN (Ivo) FORETIĆ u sedamdeset prvoj godini života. Nije ga se zadnjih godina moglo vidjeti vani, jer ga je bolest vezala uz kuću. Ipak je prof. Ivo ostao aktivan. Uvijek ga se moglo naći kako proučava neki članak ili aktualne društveno-političke događaje. Blago je preminuo u Dubrovačkoj bolnici. Mnogobrojna rodbina i prijatelji ispratili su ga najprije iz obiteljske kapele u Korčuli, a potom i na mjesnom groblju, gdje je pokopan u obiteljsku grobnicu. Počivao u miru.

29. siječnja 2000. g. u osamdeset prvoj godini života umrla je MARIJA PIVAC r. KRIŽAN. U bolji život se preselila u Zagrebu, kremirana je u krematoriju na Mirogoju, a urna joj je položena u obiteljsku grobnicu u Korčuli. Počivala u miru.

6. veljače 2000. g. umro je ANTON KOPAČ u sedamdeset osmoj godini života. Rođen je u Sloveniji u mnogobrojnoj obitelji. 1935. g. zajedno s bratom dolazi u Korčulu i zapošljava se kod obitelji Podbevšek. Bio je vrstan krojač. Poslije II svjetskog rata radio je u raznim poduzećima. Opremljen sakramentima popudbine i ispraćen od mnogobrojne rodbine i prijatelja pokopan je na groblju sv. Luke. Počivao u miru.

9. veljače 2000. g. u šezdeset sedmoj godini života umro je KUZMA NADILO "KRENIĆ". Koliko god svi moramo misliti da nam je putovati kad-tad s ovog svijeta, ipak nas nenadane smrti uvijek iznenade i još više ražaloste. Pogotovo ako se radi o mlađim osobama, kakav je bio pok. Kuzma. Zato izražavamo svoju duboku kršćansku sućut obitelji, a molimo Boga da pokojnika primi u svoj pokoj. Počivao u miru.

9. veljače 2000. g. u sedamdeset prvoj godini života umrla je MARICA RISTESKI r. KRISTIĆ u dubrovačkoj bolnici. Teška bolest nije joj ostavila mnogo vremena. Njezina obitelj, a i svi koji su je poznavali, dugo će je se sjećati s pijetetom i ljubavlju. Neka počiva u miru Božjem.

12. veljače 2000. g. u šezdeset osmoj godini života umro je, opremljen sakramentima utjehe, KRIŽAN MRŠE. Iako je imao relativno kratak život, može se reći da ga je mirno proživio. Još dugo će ga se generacije kuhara sjećati kao dobrog pedagoga i onoga koji je znao svoj posao. I kada je zbog bolesti gotovo oslijepio, a pogotovo kada je ostao prikovan za krevet, znao se često raspitivati za druge i rijetko se kada tužio na svoje stanje. Ispraćen od rodbine i prijatelja pokopan je u obiteljsku grobnicu na groblju sv. Luke. Počivao u miru.

4. ožujka 2000. g. umrla je MARA BOŽINOVIĆ r. STANIŠIĆ u osamdeset trećoj godini života. Rođena je u Pupnatu, živjela u Orebiću, a posljednjih nekoliko decenija provela je u Korčuli. Bila je dobra domaćica, uvijek zauzeta poslom za svoje ukućane. Na posljednji počinak na groblju sv.Luke ju je ispratila mnogobrojna rodbina, znanci i prijatelji. Počivala u miru.

 

NAŠI UMJETNICI - VINKO FABRIS

Rodio se u obitelji kamenoklesara u Korčuli, 7. veljače 1933. g. Nakon osnovne i srednje škole 1948. g. završava kamenoklesarski zanat i iz klesarske radionice Fabris odlazi u Zagreb. Upisuje školu primijenjenih umjetnosti, kiparski odjel, koju završava 1956. g. Nastavlja studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te diplomira 1962. g.

Na Akademiji susreće Korčulanina, kipara, prof. Frana Kršinića, koji je znao u njemu prepoznati urođenu ljubav prema kamenu i koji mu je probudio i usmjerio lirski žar. Kod prof. Kršinića se usavršavao od 1963 - 1967. g.

Od 1963. g. počinje samostalno djelovati i izlaže kao akademski kipar na brojnim izložbama. Pripada tzv. korčulanskom krugu kipara, koji nastavljaju tradiciju Kršinićeve forme. Fabrisova djela obogatila su raspone iskaza u kamenu. Tematski ponajviše vezan za akt, kojemu pridaje temu majke s djetetom. To umijeće oblikovanja žene, koja "izranja" iz gromade kamena te miješanje glatkog i hrapavog, mekane i tvrde forme, posebnosti su Fabrisova rukopisa. Od 1976. g. Fabris je stalni profesor u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu.

Abel Brčić

 

KRONIKA DOGAĐAJA

I prošlo je koledavanje sv. Martina u vedrom duhu i raspoloženju. Uz tradicionalnu "martinjsku pismu", prikle, lojenice, pečenke i nezaobilazni žmul-dva vina, s fenjerima u rukama, obilazilo se kućne pragove. Svirao je i puhački orkestar KUD-a "Moreška", a koledavanje je, uz dobro raspoloženje trajalo do kasno u noć.

Polovicom studenog prošle godine, izaslanstvo Korčule na čelu sa gradonačelnikom dr. Antom Lakićem, posjetilo je australski grad Freementel, u kojem živi mnogo korčulanskih iseljenika. Potpisana je i povelja prijateljstva među ova dva grada. Upriličena je i izložba korčulanskih suvenira, umjetničkih fotografija te izdavaštva s prezentacijom video-kazeta o prirodnim, kulturnim i turističkim sadržajima grada i otoka. Nekako u isto vrijeme, na drugom kraju svijeta, pomorski kapetan liberijskog teretnjaka Slobodan Martić, Korčulanin, u vodama Atlantika spasio je četvoro Nizozemaca iz potonulog drvenog jedrenjaka. Zahvalni Nizoztemci su posjetili svog spasioca u Korčuli i oduševili se ljepotom grada.

Polovicom mjeseca je hrvatska predstavnica pri UNESCO-u mr. Vesna Girardi Jurkić, prigodom proslave 20. obljetnice upisa Dioklecijanove palače u registar UNESCO-ve baštine, podržala inicijativu za ulazak Korčule "pod kišobran" svjetske kulturne baštine. U to se vrijeme Gradsko poglavarstvo našlo pred problemom, kako zaštititi Rendićev spomenik na grobnici stare korčulanske obitelji Smrkinić na gradskom groblju, kojemu prijeti oštećenje zbog pritiska urušenog kamenog ogradnog zida, koji se svom težinom naslonio na kameno poprsje kipa žene sa sklopljenim rukama.

Krajem prosinca je u kavani hotela "Korčula" obilježena proslava 135. obljetnice prve hrvatske dalmatinske štedionice "Blagajna uzajamne veresije", koja je u Korčuli osnovana 1. prosinca 1864. g. U istom je prostoru pred kraj godine naš pjesnik Srđan Duhović promovirao svoju četvrtu zbirku pjesama "Život u sjeni", svojevrsnu antologiju s kojom je još više učvrstio status osebujnog zavičajnog pjesnika slobodnog stiha.

Početkom ove godine u gradskom predjelu Borak postavljeno je 11 novih "kandelabri" od lijevane bronce, a Gradsko se poglavarstvo bavilo problemom oštećenih prometnih znakova i "info" ploča, koje stradavaju od "ispucavanja viška energije" ovdašnje mladeži. Izguljeni iz postolja, oštećeni i zakrivljeni prometni znakovi, prije stvaraju nered nego red. Osim ružnih scena oko brodogradilišta, kada su radnici sprečavali iznošenje opreme dok im se ne isplate zaostale plaće, dogodile su se i lijepe stvari. Pred Korčulom se, ravno iz splitskog škvera, pojavio frigo brod Lady Račišće, izgrađen za domaćeg brodara "Mediteranskuz plovidbu". Mnogim Korčulanima je omogućeno njegovo razledavanje, a pripravljen je bio i prigodni domjenak.

Na blagdan bl. Alojzija Stepinca, 10. veljače 2000. g. u crkvi Gospojina, otvorena je izložba "Život i djelo bl. Alojzija". Autor izložbe je dr. Juraj Batelja. Iz autentičnih dokumenata, slika i pisama, mnogi su se posjetitelji, posebno školska mladež, upoznali sa životom i djelom našeg blaženika.

Društvo prijatelja modrozelenih vrijednosti izdalo je "Zelenu kartu" otoka Korčule, u kojoj su obrađene prirodne vrijednosti našeg otoka. Krajem veljače je u atriju općinske vijećnice svečano proslavljena stogodišnjica postavljanja prvog hrvatskog barjaka nad glavnim vratima od grada, kojom prigodom su zajedno svirali puhački orkestri HGD-a "Sv. Cecilija" i KUD-a "Moreška". Društvo za njegovanje korčulanskih običaja "Sv. Martin", u suradnji sa Gradskom knjižnicom, organizirao je predavanje pod naslovom "Korčulanske tradicije i običaji". Vrlo zaninmljiv predavač bio dr. Živan Filippi.

Željan Petković

 

STRANICA S OSMJEHOM
NAJLJEPŠE

Perica se vratio iz škole i mama ga već na vratima upita:
- Onda, Perice, što je danas bilo najljepše u školi?
- Veliki odmor! - mali će k’o iz puške.

BRZINA

Učitelj viče na Ivicu:
- Pa ti sve radiš sporo: sporo pišeš, sporo čitaš, sporo učiš, sporo hodaš. Ima li barem nešto u čemu si brz?!
- Brzo se umorim! - objasni dječak.

AFORIZMI

* Sudbina miješa karte - mi igramo. (Schopenhauer)
* Cinik je čovjek koji svemu zna cijenu, a ničemu vrijednost. (Wilde)
* Neki ljudi čak ni u svom životu ne igraju glavnu ulogu.
(J. H. Newman)
* Nije štos reći: "jesam". Treba biti. (Lec)
* U ratu: odlučnost. U porazu: prkos. U pobjedi: velikodušnost.
U miru: dobra volja. (Churchill)
* Ništa u životu ne može nas toliko razveseliti, kao kad nas gađaju i
promaše. (Churchill)

ISKRE

* Svi koji su patili, praštaju.
* Tko nikada nije trpio, taj je neznalica.
* Velike su duše uvijek kadre načiniti vrlinu od nesreće.
* Prava tuga oslobađa nas od despotizma umišljene tuge.
* Velike žalosti liječe male.
* Kako je krasna stvar trpjeti, kad si jak.
* Samo u nevolji vidi se plemenitost velike duše.

 

 

NA TABLUNU

U doba od Dušnega dana pošli smo vizitat grobje i stavit cviće našima starima. Dun Marko je drža pridiku i svih nas je pita, što bi od nas bilo, da nas ovi što su nas ostavili, nisu svake nedije vodili na misu, kad smo bili mali. Kad su jednu našu staru Korčulanku pitali, zašto svaki dan gre na grobje, rekla je:
- Dico moja, gori je Korčula, a ne doli.
U to vrime smo mislili, da je malo pošla na kvasinu, a danas je dosta fermat po ure na Plokatu i vidit koliko je imala pravo.
Ovo se pripovidilo na tablunu, dok se je još moglo sedit. Jerbo kako stajun gre naprid, ni više prudenca sest na umidnu seditu. Po noći je vela umidečina, a po danu nima puno sunca za osušit. Dobro je reka jedan naš Rokovac, što izdaje Ličence za športske barke doli u portu, kako bi u amatacjun od barke skupa sa parićima, barbeton, ankoreton, štropima i škarmima, mora intrat još i bokun pluta, debel najmanje dvi unče, da se može sedit na banak od barke, ka se poteže na lignje za sobon. Bilo bi manje điradi u Dom zdravja, u onega likara špečjaliste, što muške vižitaje prstima, a prin tega stavi, da prostite, najlonske gvante.

Za Božića učinilo je lipo vrime pa se je perfin - su onin bokunon pluta - moglo sedit na tablun. Insoma okolo deset uri, evo nan gre jedan naš lokalni peškeređo, što mu vazda uteču veli bokuni ispod same krme.
- Ondar je li bilo štogo, što ti je Bog providi - pitamo mi.
- Je fala Bogu, nesmin se tužit. Vrga san parangal od pedeset udica i čapa sto gruja.
Počeli smo se krstit i mi i cili tablun.
- Što se čudite svi skupa. Što se imate krstit. Najprvo se uhitilo pedeset malih, a ondar je pedeset velih ingrongalo one male.
I provajte mu reć kako to ne može bit istina.
A jopeta, ko može ovako štogod propustit radi umidnega tabluna i bokuna stiropora, što isto može zaminit pluto.
Stajun ne zna za šalu, pa smo oćutili svake nevoje pomalo. Od influenče i velikih febri, do batikvori i mezokolapa, perfin i sniga, a na tablunu niki govoru - i još se usput sekreto smiju - kako je bilo afanavanja i zvanimenata, kad se je malo prin Vodokršća - "prominila desnica Višnjega".
Mi nismo razumili, što hoćedu reć i što se imaju onako furbasto smijat.
Dopo tanto Redentur je parti izličit ništo malo biše, a govori nan ode na tablun jedan Mihovilac, kako se je malo falilo, da ni produži za Riku, zanamišće u Split. U zadnji čas se je obada - ovi što ga je ima dočekat u Splitu - da je vapor u portu prid partencon.
Nisu stari zaludu govorili, kako Redentur nima što izahodit "fori dell murra".
Više je i vrime za udrit konču Redenturu i to konču teribile, kako bi nan produra još puno godišć.

VIT

 

SAVJET LIJEČNIKA
KOMUNIKACIJA U OBITELJI

Roditelji često ne znaju razgovarati ili nemaju vremena za razgovor sa svojom djecom. Kada se pojave problemi u odgoju RAZGOVOR najčešće pretvaraju u roditeljski MONOLOG u kojem autoritativno dijele savjete, kritike, opomene, zapovjedi ili čak i prijete. U takvoj nekvalitetnoj komunikaciji najčešće koriste pogrešne "ti" poruke.
"Ti" poruke su one koje zapovjedno počinju sa: "Ti si...". S njima poručujemo djetetu da je zločesto, glupo, dosadno, neuspješno, nespretno... Na taj način dijete kritiziramo, omalovažavamo, osuđujemo i izrugujemo mu se. Te "vatrogasne" poruke pomažu trenutačno, ali dugoročno udaljavaju djecu od roditelja.

Kada se pojave problemi u odgoju, roditelj bi s djetetom, umjesto "ti" poruka, trebao koristiti "ja" poruke. Uporabu "ja" poruka razjasnit ću kroz dvije svakodnevne situacije:
a) Dijete smeta i zanovijeta roditelja (npr.traži sok), dok obavlja važan telefonski razgovor. On će mu, umjesto "ti" poruke: "Dosadan si i ostavi me na miru", poslati "ja" poruku: "Ako tražiš sok dok ja telefoniram, tada ne čujem osobu s kojom razgovaram i to me jako ometa i ljuti".
b) Dječak se igra autićima ispred televizora, glasno oponašajući zvuk motora, dok otac pozorno gleda TV Dnevnik. Umjesto "ti" poruke: "Makni se s ekrana i ušuti", otac bi trebao poslati "ja" poruku: "Kad se tako bučno igraš ispred TV-a, ne mogu gledati Dnevnik i slušati važne vijesti, pa me to jako ljuti".
Iz navedenih je primjera vidljivo da se "ja" poruke sastoje od tri dijela:
U prvom dijelu potrebno je reći koje djetetovo ponašanje ometa roditelja:
Primjer a) "Tražiš sok, dok ja telefoniram".
Primjer b) "Bučno se igraš ispred TV-a"
U drugom dijelu se kaže kako to ponašanje djeluje na roditelja:
Primjer a) "ne čujem osobu"
Primjer b) "ne mogu gledati TV Dnevnik".
Na kraju roditelj govori o negativnim osjećajima koje je izazvala ta situacija: "...osjećam se ljutito". Važno je govoriti u prvom licu, tj. "Ja osjećam...", a ne u drugom, tj. "Ti si..."
Na ovaj način roditelj iskreno progovara o sebi i o posljedicama djetetova ponašanja ne ponižavajući i ne okrivljujući dijete. Pri tom se roditeljska ljutnja konstruktivno i pozitivno usmjerava, a osjećaji se jasno izražavaju i prenose. "Ja" poruke trebaju postati stil komunikacije u obitelji, jer kod djeteta pomažu razvoj osjećaja sigurnosti, samopouzdanja i povjerenja.

Dobrila Kolumbić-Petković, dipl. psiholog

 

 

ORHIDEJE

U vrutku vode - cvijet,
cvijeće, palme, masline.
Čuj miline:
djeca nisu sama,
kliču: Hosana!
Svezaše konopce,
utihnuše zvona.
Upravo smo večerali,
On s nama,
ali glas im osta u trnju.
Onda planu oganj,
zazujaše pčele,
zapali se svijeća,
proguta tamu,
vrutkom poteče sreća...
Mala usta zapjevaše:Aleluja!
Pjevači pitahu: Gdje je?
Tamo na cvjetnoj strani
Galileje...
Trče za njim,
umiveni, vedri, bijeli,
kao cvijeće Suncu- orhideje.

Don Luka Depolo

List Župe Korčula
Urednik: don Marko Stanić
Likovna obrada: Frano Depolo

Tiskani primjerak možete naručiti poštom:
ŽUPNI URED KORČULA
don. Marko Stanić
20260 KORČULA - HRVATSKA
TEL: +385 (0)20 711049