LANTERNA SV. MARKA - br. 11
Sv. TODOR 2000.

RIJEČ VAMA
"RISKIRATI SE MORA"

Lanterna sv. Marka - KorculaSvetkovina sv. Todora za nas je uvijek poticajna. Mučenici i zagovornici vrijedni su pažnje i divljenja. To na poseban način osjećamo ove jubilarne godine, kada nam je euharistijski Isus tako bliz i njegova žrtva tako stvarna i utješna. Zato su naše misli, dok promatramo euharistijskog Isusa, upravljene u prvom redu prema nama samima. Važemo svoj život i svoja djela u svjetlu žrtve jednog mučenika ili žrtve uopće. Ali se također osvrćemo i okolo sebe i pokušavamo shvatiti, zašto su ljudi tako "maleni, siromašni, usamljeni, osjetljivi i ranjivi". Koliko ima suza koje nitko ne može osušiti. Nema veće žalosti od srca koje nitko ne razumije. I zato se kao imperativ nameće misao: "Budi nježan. Čini najbolje da ljudi shvate da im pomažeš. Uđi u njihovu bol, u njihovu napuštenost. Siđi s brežuljka svojeg sebeljublja u dolinu, k ljudima koji su sami i trpe, k ljudima koji su bez zaštite i sigurnosti". (Phil Bosmans)

Briga za čovjeka - to je obveza svakog čovjeka, a na poseban način čovjeka kršćanina. To je obveza koja čovjeka oslobađa od uskogrudnosti. Inače izgubi orijentaciju vrteći se u svom vlastitom krugu. On tu obvezu i brigu ne može od sebe otkloniti ni onda kad to narušava njegov prividni mir i komoditet. Dobro je uvijek iznova na to se podsjetiti, čak i onda kad nas briga za druge zaboli ili nam postane teška. Jer, brinuti se za druge plod je istinske ljubavi. Iako zna boljeti, ipak na kraju donosi najbolji od svih darova, donosi život i čini ga sadržajnim.

"Istrgni me iz ravnodušnosti, a obdari željom za suradnjom i ljubavlju. Daruj mi strpljivosti da ustrajem gdje nitko drugi ne bi ustrajao. Daj mi da imam vremena kad svi drugi budu žurili. Daj mi sluha za ljude koji su naoko posve obični. Daj da ostanem vjeran i ako me budu zapostavljali. Daj da budem mjesto gdje će svatko naći zaštitu. Pomozi mi biti bližnji" (Eleonore Beck).

To je potrebno činiti iako znam da "tko se zauzima za druge, riskira da bude odbačen. Tko se oslanja na druge, riskira da bude izigran. Tko se povjerava drugima, riskira da bude izdan. Tko pomaže drugima, riskira da doživi nezahvalnost. Tko ljubi, riskira da bude ostavljen". (A. Garnier) Uza svu svijest o istinitosti ovih tvrdnji, ipak riskirati se mora. Ali razumljivo, uvijek u perspektivi dobra. Onda se takav čin sigurno isplati. To su pokazali i u svom životu dokazali mnogi. Ako se to u ovom našem svijetu smatra neproduktivnim i samo gubljenjem vremena, onda se, mislim, gubi puno vremena.

Vaš don Marko

 

SVETKOVINA SV. TODORA:

28. srpnja: u 18,30 sati: VEČERNJA I OTVARANJE KASE, Predvodi Mons. Antun Škvorčević, požeški biskup
29. srpnja: u 18,30 sati SVEČANA MISA I PROCESIJA, Predvodi Mons. Antun Škvorčević, požeški biskup

SV. TODORE BRANI, ŠTITI I BLAGOSLOVI SVOJ GRAD!

 

 

KARITATIVNA ZAKLADA DON LUKA DEPOLO
DOBRO JE ČINITI DOBRO!

Druga je godina od osnutka ove zaklade. Vođeni smo idejom pok. don Luke, da svatko može pomoći, samo ako to želi. Toliko je onih, koji oskudijevaju i u onom najnužnijem. Gotovo svakodnevno kucaju na vrata našeg Župnog ureda, a samim time i na vrata Vašega srca, mnogi koji su potrebni pomoći. Zaklada priskače u pomoć koliko može. To zapravo činite Vi svojim novčanim prilozima na račune zaklade.

Brojevi, na koje možete uplatiti svoje novčane priloge, jesu:

Iz inozemstva: Iz tuzemstva:
Don Marko Stanić - za zakladu Don Marko Stanić - za zakladu
Korčula Splitska banka d. d., acc 252/80 Korčula
Splitska banka d. d. 31710-621-21,
Podružnica Korčula 10-80-24179-5,
31710-621-21,
Swift code SPLI HR 2X

----------------------------------------------------------------------------------
Žiro račun: Župni ured sv. Marka Korčula - za zakladu Br. 31710-672-427
----------------------------------------------------------------------------------
SVIMA SE OD SVEG SRCA ZAHVALJUJEMO I PREPORUČAMO I NADALJE !

 

 

HAVALA TI

Hvala ti što sam glas tvoj čuo
kad si me imenom zazvao,
oprosti što si na vratima mog srca
koji put i predugo čekao.

Hvala ti što si me ljubio
i onda kad to nisam zaslužio,
oprosti što se na isti način
ljubavlju nisam odužio.

Hvala ti što si moj životni put
prema sebi uvijek upravljao,
oprosti što sam na tome putu
i više nego često posrtao.

Mar

 

 

BIBLIJA I KNJIŽEVNOST
II dio

Grad, bez obzira je li se u književnosti zove Jeruzalem ili ne, snažan je simbol civilizirane ljudske zajednice koji treba braniti od rušilački raspoloženoga neprijatelja. S motivom grada povezane su i slike njegove arhitekture: toranj i zavojito stubište u Dantea i Yeatsa, Jakovljeve ljestve, ljestve neoplatoničkih ljubavnih pjesnika, kojima se oni penju do balkona svoje drage, uzlazna spirala ili rog izobilja, "palača užitka" što ju je dao sagraditi Kubla Khan iz putopisa "Milijun" Marka Pola.

Metafori grada, mjesta života i stvaralaštva suprotstavlja se slika podzemnog ili podmorskog palog svijeta jalovosti i smrti u kojemu caruje morska neman Levijatan koju Biblija opisuje kao neprijatelja Mesije. Dante je cijelo pjevanje svoje "Božanske komedije" smjestio u taj podzemni svijet strahota koje prijete čovjeku zbog njegovih grijeha i nazvao ga je "Pakao". Njemački književnik Herman Broch također je smjestio svoj roman "Vergilijeva smrt" (1945) u labirint podzemlja, a junak u romanu engleskog književnika Malcolma Lowryja "Ispod vulkana" (1947) silazi u labirintsko podzemno čistilište jer želi isprati svoje životne grijehe.

Podzemnom i nadzemnom svijetu opet se suprotstavlja uzvišeno mjesto na zemlji kao epifanijska točka i vrh kola sreće. U Bibliji se ona javlja u priči o kuli babilonskoj, a književnost je upotrebljava kao izvorište sretnog završetka ili kao ironijsku strukturu, s obzirom na čovjekovu nesavršenost. Danteovo je čistilište veliki brijeg sa stazom što se spiralno uzdiže do njega, a na vrhu se nalazi edenski vrt.

U Ibsenovoj drami "Kad se mi mrtvi probudimo" ta se točka nalazi na vrhu brijega, a u romanu "Svjetionik" Virginije Woolf ona je središnja sjedinjujuća slika. U Eliotovoj poemi "Pustoj zemlji" to je završni plamen u propovijedi vatre, a u njegovoj pjesmi "Pepelnica" to su čistilišne zavojite stube. I podzemnim i nadzemnim svijetom dominiraju biblijski elementi vatre i vode koji u književnosti dobivaju značenje pročišćenja. U romanu D.H. Lawrencea "Zaljubljene žene" odvija se prizor kupanja u bistroj jezerskoj vodi dviju "nimfi", Ursule i Gudrun koje iz svoje svijesti odbacuju slike mutne Temze i pokvarenog modernog svijeta koji ih okružuje da bi se predale svijetu pastoralne romanse. Eliotovski ironični ton prema ivanjskim svetkovinama iz njegove "Puste zemlje", za razliku od Lawrenceove pokloničke ozbiljnosti pred njihovim pozitivnim utjecajem na moderna čovjeka, pretvara se u Jamesa Joycea, vrhunskog alkemičara modernog jezika, u kozmičko komično uživanje pred modernim prizorom iskonskih rituala: "Kroz srebrenasto-tihi ljetni zrak Bloomova lutka, omotana u mumiju, kotrlja se rotirajući od stijene Lavlje glave u purpurne vode-čekalice."

Jedan od bitnih biblijskih motiva, uskrsnuće ili ponovno rođenje široko je prisutan u modernoj književnosti, od Eliota, Joycea, Pounda do D.H.Lawrencea i Thomasa Manna, da spomenemo neke od najvećih književnika. Da je Biblija itekako aktualna i za najnoviju, postmodernu književnost najbolji je primjer posljednji roman slavnoga američkog pisca Normana Mailera "Evanđelje po sinu", koji je nedavno izašao i u hrvatskom prijevodu. Strogo se pridržavajući Novoga zavjeta, Mailer je uspio ponovno oživjeti svijet Galileje i Jeruzalema od pred dvije tisuće godina. Svetom zemljom vlada grozan establišment nad očajnim potlačenim ljudima, ali to je vrijeme i velike promjene. Mailer je uspio rekreairati lik Isusa Krista, priprostog tesara, koji je potpuno različit od drugih ali je svejedno prožet strašću i sumnjom, snagom i slabosti. On je istovremeno božanski i ljudski protagonist, sin Božji koji dijeli naše vlastito stanje.

Dr Živan Filippi

 

 

POSTOJE NEKI DANI

Postoje tako neki dani,
kad život se obruši na nas
i kad nam se čini da došli smo do kraja.
Postoje dani,
kad sva su svjetla uz put ugašena,
a cesta pod nogama nikuda ne vodi.

O da, postoje takvi dani,
kad sunce grije neke druge ljude,
a mi uzalud tražimo osmjeh prijatelja.
Postoje dani,
kad pitanja naviru, a odgovora nema
i kad kupina oporo srce nam okiva.

Osjećamo tada da došli smo do zida,
kraj kojega umire nada
i gase se snovi;
zida - gdje zamire srce
i prestaju razlozi za naprijed.
Zida plača, - uz koji još samo suza boli blista.

Karlo

 

 

LITURGIJSKA KRONIKA

12. ožujka 2000. g. PRVA KORIZMENA NEDJELJA, - početak korizmenih pobožnosti u Korčuli. Svakim danom kroz cijelu korizmu vjernici, spominjući se muke Isusove, dolaze na pobožnosti bilo u katedrali, bilo u drugim korčulanskim crkvama. Posebna pozornost uvijek se davala Molitvama u Svima svetima nedjeljom popodne. Pobožnosti Križnog puta ove godine smo imali petkom, kao i u većini drugih župa. Lijepo je bilo sudjelovanje školske djece, od petog razreda pa dalje, koji su čitali događaje pojedinih postaja. Ipak, najsvečanije je bilo srijedom, kada su pjevači naših bratovština pjevali "Smiluj se meni, Bože".

9. travnja 2000. PETA KORIZMENA NEDJELJA - završetak korizmenih pobožnosti i početak korizmenih propovijedi u katedrali. Radi nemogućnosti dobiti propovjednika, propovijedi je držao župnik. U petak je bila zajednička ispovijed, kada su došli na ispomoć gotovo svi korčulanski svećenici.

16. travnja 2000. g. CVJETNICA - dan cvijeća, kako joj i ime kaže, započela je pjevanom mukom u crkvi Svih Svetih, potom su isti pjevači korčulanskih bratovština pjevali muku u samostanu sv. Nikole u devet sati, a svečana misa, blagoslov palmi i maslina i pjevana muka u katedrali bila je u deset sati. Na koncu mise je započelo četrdesetsatno klanjanje, a uvečer su na klanjanje došli braća bratovštine Svih Svetih. Propovijed je održao don Pero Butigan, a potom je bio svečani blagoslov s Presvetim.

17. travnja 2000. g. VELIKI TJEDAN je i ove godine u našoj župi imao sve one odlike, koje se već stoljećima njeguju u župi, u bratovštinama i u obiteljima. Na Veliki ponedjeljak na poklon Presvetom su došli braća Rokovci. Propovijed je održao p. Marko Bobaš, a na Veliki utorak na poklonu su bila braća bratovštine Gospe od Utjehe (pojasa) - Mihovilci. Propovijed je imao don Nikola Berišić, naš kapelan. Na Veliki utorak ujutro u deset sati u katedrali je bila misa posvete ulja, koju je predvodio i ulje blagoslovio naš o. biskup Želimir Puljić, u zajedništvu svih korčulanskih svećenika, na čelu sa dekanom don Milom Protićem. Na Veliku srijedu ujutro, nakon izlaganja Presvetog, a lijepo vrijeme je to omogućilo, pošli smo u procesiji i imali zavjetnu misu na Solinama. Sedamdesetak vjernika okupilo se pred kapelom sv. Liberana, a popodne u katedrali su bile "Lamentacije" i završetak četrdesetsatnog klanjanja uz sudjelovanje svih triju bratovština. Na Veliki četvrtak je bila misa večere Gospodnje, uz sudjelovanje velikog broja vjernika. Prema običaju bio je i obred "pranja nogu učenicima". I ove godine učenici su bili braća bratovštine Svih Svetih: Roneo Baničević, Marinko Bojić, Pero Brčić, Hrvoje Čehovski, Joško Denoble, Ivo-Đani Depolo, Mihovil Depolo, Ivo Lucin, Mario Penjak, Dinko Radojković, Želimir Radojković i Ivica Vodopivec. Iza mise bila je večera u "palacu", na kojoj su učenici jeli janjetinu "bez mane" i gorko zelje. Obredi u katedrali na Veliki petak započeli su u predvečerje, kako bi se procesija oko grada, u kojoj su sudjelovale sve tri bratovštine iznoseći "veli vosak", mogla održati u sumrak. Tako je i bilo. Lijepo vrijeme omogućilo je da se organizira procesija. Još bi ljepše bilo, da je ono mnoštvo turista i znatiželjnika slavilo Gospodina osobnim sudjelovanjem u obredima. Da li su imali duhovne koristi od samog promatranja? Bog zna!  Velika subota, dan tišine. Samo lumini i svijeće na pripravljenom oltaru, gdje je pohranjeno Presveto, svojim titravim plamičcima pokazuju da se toga dana priprema nešto veliko. A to veliko započinje obredom "uskrsnog bdjenja" u sumrak, kada se blagoslivlja oganj i uskrsna svijeća. "Slava Bogu na visini" označi onaj željeni trenutak slavnog Isusovog uskrsnuća.

23. travnja 2000. g. USKRS. Osvanuo je prekrasan dan. Pravi uskrsni ugođaj. Nitko ne bi mogao odgovoriti na pitanje: otkuda odjedanput u Korčuli toliko naroda, domaćeg i stranog?! Procesija prije glavne mise je bila veličanstvena, prava svečarska kako i priliči danu i činu, a to je bio blagoslov grada. U katedrali je bilo svečano. Zbor je lijepo pjevao i sve je imalo pravu uskrsnu atmosferu. "Uskrsnut je naš Spasitelj, Bog i čovik, Otkupitelj!" orilo se iz mnogih grla.

25. travnja 2000. g. SV. MARKO EVANĐELISTA, patron naše župe. Uobičajeno se skromnije slavi nego bi to titul zahtijevao. Ove godine smo kao gosta imali pomoćnog sarajevskog biskupa mons. Pera Sudara. Predvodio je, u zajedništvu sa svećenicima korčulanskog dekanata, svečanu misu i procesiju s moćima sveca na početku mise. Njegova riječ u propovijedi je bila živa i svima razumljiva. Poslije mise je za svećenike, gaštalde i crkovinare bio pripravljena večera u samostanu čč. ss. Dominikanki.

7. svibnja 2000. g. svečanost PRVE SV. PRIČESTI. Pedeset i sedam kandidata. Sve je blistalo bjelinom. U subotu je bila prva sv. Ispovijed i za prvopričesnike i za njihove roditelje. U nedjelju iza mise u katedrali, koju je vodio naš kapelan don Nikola Berišić, koji je i pripremao ovogodišnje prvopričesnike i na kojoj je pjevao naš zbor, bilo je čašćenje u obnovljenim prostorijama župne kuće "Caenazzo" pored katedrale. Bilo je prekrasno vrijeme, pa je i ono učinilo da smo se svi lijepo osjećali.

14. svibnja 2000. g. SV. POTVRDA. Dubrovački biskup dr. Želimir Puljić je i ove godine podijelio sakramenat sv. Potvrde kandidatima osmih razreda iz Korčule, kojih je bilo četrdesetak. Katedrala je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Kako bi bilo lijepo, da svi krizmanici, a ne samo pojedinci, shvate što su primili mazanjem svetim uljem. Pečat dara Duha Svetoga je neizbrisivi trag na duši svakog krizmanika. Samo ne znam koliko ih je toga svjesno

12. lipnja 2000. g. MARIJA MAJKA CRKVE, dan je bratovštine Gospe od Utjehe-Pojasa (Mihovilaca). Proslavljen je večernjom pjevanom misom i procesijom okolo grada, uz sudjelovanje dosta braće, vjernika i namjernika.

13. lipnja 2000. g. vetkovina je SV. ANTUNA. Na vigiliju smo imali "uru klanjanja" uz mogućnost za ispovijed i misu, a glavnu misu na svetkovinu uvečer je vodio naš o. biskup Želimir Puljić. Bio je obradovan vidjevši da su upravo u tijeku radovi na sanaciji prilaznog stepeništa, šetnice oko kapele kao i prostora ispred kapele. Nakon završetka radova cijeli će ovaj kompleks biti mjesto osobitog značenja i u vjerskom i u arhitektonskom smislu.

17. lipnja 2000. g. bio je SUSRET MINISTRANATA KORČULANSKOG DEKANATA u Korčuli. Započeo je pripravom za ispovijed, koju je imao don Josip Sebežević, kapelan u Veloj Luci, a ispovijedali su ostali svećenici. Uslijedila je misa, koju je vodio don Marko Stanić, korčulanski župnik. Posebno je naglasio da je u ovoj jubilarnoj godini dana mogućnost dobijanja potpunog oprosta u posebnim prigodama i na posebnim mjestima. U dubrovačkoj biskupiji je to moguće u katedrali u Dubrovniku i katedrali u Korčuli. Tu su dobrodošlu pogodnost iskoristili ministranti našega dekanata. Iza mise bio je kviz, na kojem su svi pokazali izvanredno znanje. Na skupu je bilo stotinjak ministranata iz župa: Blato, Čara, Korčula, Lumbarda, Pupnat, Račišće, Smokvica, Žrnovo i Vela Luka. Poslije kviza, (pobjednici su bili ministranti iz Smokvice), svi su pošli na groblje sv. Luke u Korčuli, gdje su pohodili grob pok don Luke Depola i pomolili se za pokoj njegove plemenite duše. Uslijedila je stanka za marendu, a onda je odigran malonogometni turnir na igralištu u predjelu sv. Antun (pobjedila je ekipa iz Korčule). Svi su bili zadovoljni susretom i razišli se uz riječi: "Ako Bog da, vidimo se slijedeće godine!"

22. lipnja 2000. g. svetkovina TIJELOVA proslavljena je na uobičajen način. Ujutro je bila misa i mogućnost za ispovijed, a popodne je slavljena svečana misa i održana procesija okolo grada. Sudjelovale su sve tri bratovštine, ovogodišnji prvopričesnici, časne sestre, turisti i namjernici, kao i vjernici naše župe. Procesija je bila skladna, a pjevanje je i za vrijeme mise i u procesiji vodio naš mješoviti katedralni zbor sv. Marka.

29. lipnja 2000. g. SV. PETAR I PAVAO slavi se u crkvi sv. Petra. Običaj je da se nakon popodnevne mise ispred crkve zapali osušeno smilje, koje djeca, a i odrasli, preskaču uz prethodno tri puta uzvikivani: "Jur, jur, baba jur!"

2. srpnja 2000. g. GOSPA OD ŠKOJA (Pohod B. D. Marije) proslavlja se na otoku Vrniku. U popodnevni sat bila je misa u Gospinoj crkvi, a potom procesija s kipom B. D. Mariji kroz cijelo mjesto. Ispred stare kapele je održana propovijed, a potom se gornjim putem procesija vratila u crkvu. Pošto je otpjevan himan: "Tebe Majku Božju hvalimo" vjernici su poljupcem iskazali počast Gospi, ljubeći njezine moći. Ove godine je u misi pjevala i svirala grupa mladih "Lanterna" iz Korčule, a bilo je nazočno i petnaestak čč. ss. Dominikanki iz Korčule, dosta vjernika iz Lumbarde i drugih mjesta s otoka, kao i mještana i vjernika naše župe.

 

 

DON LUKA MEĐU NAMA

DVANAEST ZVIJEZDA

Nebo u moru.
Razapeh mreže
i čekam zvijezde...
Dvanaest ih trebam,
a još ni jedne nemam.
Rukom jednom zadržavam oblake,
drugom se o val opirem,
da more ostane mirno,
nebo vedro,
da vidim zvijezde
kako se u moru gnijezde.
Nebo i more zna,
trebam ih za dar
Majci na oltar.
Ruke su mi već bijele od soli,
crna misao me mori:
možda me more ne voli?
Još ni jedne zvijezde mi ne daje,
kao da za moj dar ne haje.
A kad se more uzgibalo, sav sretan sam vidio:
zvijezde plove, u mreže se love,
koralji se pale, dolaze na žale...
Evo ti dar,
ponesi ga Majci na oltar.

Don Luka Depolo

 

 

HODOČAŠĆE U RIM

Krećemo dalje najužim središtem Rima: na trgu Colonna, nedaleko talijanskog parlamenta, stoji visoki stup rimskog cara Marka Aurelija (sličan, cara Trajana vidjeli smo nedaleko Foruma) ukrašen spiralnim reljefima. Žurimo do najpoznatije rimske fontane Trevi: spletom uskih uličica dolazimo do malenog trga, najvećim dijelom ukrašenog fontanom s Neptunom, kojega vuku konji, a sa svih strana pršte mlazovi vode. Kažu, treba ubaciti novčić u fontanu da bismo se ponovo vratili u Rim - mislim da smo to svi učinili i poželjeli....

Zadnja znamenitost, koju posjećujemo ovog popodneva, je Španjolski trg sa stupom Bezgrešne i zatim slavno stepenište Trinita dei Monti - mondeno središte Rima. Tu su najpoznatiji modni kreatori, najskuplje trgovine. No na stepeništu obasjanom blistavim zrakama zapadajućeg sunca sjedi mnoštvo mladih i starijih - turista ili domaćih - tko zna, svi veseli, bučni kao i mi, umorni. Uz smijeh i fotografiranje krećemo kroz Via Frattina "ulica u kojoj svakako treba kupovati", jer tu su Gucci, Cartier, Valentino, Bulgari i dr. Dolazimo navrijeme do hrvatske crkve sv. Jeronima - na Tiberu. Učinismo doista veliki krug - odavde smo takorekuć krenuli - a sada se tu okupljaju sa svih strana dubrovački hodočasnici na misu koju ćemo slaviti na ovom "hrvatskom tlu u srcu Rima" zajedno s našim svećenicima. Rektor Zavoda Msgr. Jure Bogdan, pozdravljajući nas, iznosi kratku povijest crkve i zavoda sv. Jeronima osnovanog u 16. stoljeću. Pod misom pjevamo, zaboravivši na umor, veseli u zajedništvu. Na koncu nas pozdravljaju naši veleposlanici pri sv. Stolici i Italiji, koji su se priključili ovom misnom slavlju.

Povratak u "naš" samostan je radostan: pjevamo, molimo. Na večeri smo svi razdragani - don Stanko nas uveseljava duhovitim zadirkivanjem, a njegovi kolege svećenici mu uzvraćaju - opet još i pjevamo, slavi se nečiji rođendan...

Četvrtak. I jutros treba uraniti - najprije idemo još jednom do bazilike sv. Petra, gdje ćemo slaviti misu s našim biskupom. Za nas je rezerviran prostor u apsidi bazilike, iza glavnog oltara. Ispunili smo ovaj ogromni prostor: misno ruho je crveno - mučeničko u čast sv. Petra i Pavla. Pjevamo, molimo, slušamo riječi našega oca biskupa, slušamo hrvatski jezik u ovoj prvoj crkvi kršćanstva, nad grobom sv. Petra. Zasigurno svaki od nas doživljava ove trenutke na svoj način, vlastitim mislima i osjećajima.

Nakon mise jedan dio nas se odlučuje za posjet Vatikanskom muzeju. No i do tamo treba dosta pješačiti. Gužva na ulazu, odmah vidimo da je i ovdje dio prostora u obnovi. Svjesni da nemamo dovoljno vremena odabiremo najvažnije zbirke: rimska skulptura - stotine portreta, reljefa, prikaza ljudi i životinja, mozaici, vaze, ukrasi... Dvorana zemljopisnih karata, pa ona tapiserija, Rafaelove stanze, suvremena religiozna umjetnost. Tu načas zastajemo veseleći se djelima naših umjetnika: Meštrović, Kljaković, Dulčić, Rabuzin, Lacković, itd. Dostojno i ravnopravno predstavljaju Hrvatsku.

Konačno stižemo do Sikstinske kapele: u njoj čovjek do čovjeka, šapčući izmjenjuju se utisci, no većina ljudi velebno Michelangelovo djelo promatra u šutnji. Gore na stropu: Stvaranje svijeta, stvaranje Adama, Prvi grijeh, Proroci, Sibile, ipak sve nadmašuje ogromna freska Posljednjeg suda na zidu iza glavnog oltara. Krist Sudac i Majka Zagovornica... Ovdje se biraju pape, ovdje Duh bdije nad Crkvom... Možda bi u ovom prostoru trebalo ostati u tišini, sabranosti i tek tada doživjeti svu puninu ne samo Michelangelovog adjela nego i bitnih dijelova Starog i Novog zavjeta...

Izlazeći iz Sikstine očekuju nas daljnje dvorane i izlošci koje gotovo više ne zamjećujemo, pa se u jednom trenu zaustavljamo: dvorana Siksta V, ograđena je i zatvorena zastorima: znamo tu će se za tjedan dana otvoriti naša izložba: Hrvatska - kršćanstvo, kultura i umjetnost. Rado bismo zavirili, no nije moguće. Ipak bar nešto: nad ulazom se već prikazuje kratki (5 min.) video zapis - uvod u ovu izložbu, koji će je pratiti sva tri mjeseca trajanja. Pažljivo čitamo i gledamo. Uz talijanski i engleski tekst protumačena su kartama i slikama pojedina razdoblja naše povijesti od 7. stoljeća do naših dana. Kratko, sažeto, informativno. fotografije prikazuju naše najznačajnije sakralne spomenike i građevine. Najednom zastaje dah: pa to su korčulanska vrata od grada i naša katedrala. Korčula je dakle i ovdje predstavljena, a na izložbi je i nas sv. Križ od Otoka i Korčulanski kodeks iz Riznice.

Pri kraju smo pohoda ovom slavnom muzeju, no najednom grmljavina, prolom oblaka, veliko nevrijeme. Voda prodire u hodnike muzeja. Posjetioci, pa i mi, na izlazu čekamo prestanak kiše. Naš je problem da u određeno vrijeme moramo biti kod crkve sv. Jeronima gdje nas čeka autobus, a to je pola sata hoda odavde. Odlučujemo, zaštićeni kišobranima, krenuti. Žurimo. Kiša je nemilosrdna. Stižemo ipak na vrijeme, ali mnogi sasvim mokri pa se umjesto predviđenog posjeta još nekim crkvama i spomenicima, vraćamo u "naš" samostan. Ipak, to nam je omogućilo doista hodočasnički završetak ovog posjeta Rimu: don Marko predlaže da listopadsku pobožnost obavimo prije večere u samostanskoj kapeli. Tako naša grupa molitvom i pjesmom u sabranosti završava ovaj dan. Posebni je to doživljaj: nakon buke velegrada, raskoši i ogromnih dimenzija bazilika, ovdje smo zajednica - Korčula u malom.

Petak. Još jedno rano buđenje - prije povratka obići ćemo mjestance Subiaco u brdima sjeveroistočno od Rima. Onamo se upućuje svih naših 13 autobusa. Na visini 600 m u stijeni su izdubene samostanske prostorije i crkva gdje je živio sv. Benedikt sa svojim sljedbenicima, a tu i danas borave njegova subraća. Kroz samostan nas vode redovnici, pričajući pojedinosti života svog Osnivača, upozoravajući na dragocjene stare freske, kojima su oslikani ovi prostori. "Ora et labora!" - Benediktinci su znamo najstariji i najslavniji red u Hrvatskoj.

Vrijeme se ovog dana, koje je u početku bilo prohladno i oblačno, razvedrava te nas autocestom prema Anconi prati sunce. Ulazimo u brda, Apenini, stjenovit i šumovit kraj, zatim opet doline, maslinici, vinogradi. Ispod najvišeg vrha Italije Gran Sasso jezdimo tunelom dugim 10 kilometara i eto nas na obali: Jadran jae pred nama. Vozimo se uz niz turističkih gradića. Obala je niska, nerazvedena, dosadna. Poslije uobičajenog posjeta Shoping centru u sumrak stižemo u Anconu: ukrcaj u brod "Dubrovnik" - mirna plovidba do Splita.

Subota. Hitri iskrcaj i prijelaz carine te ukrcaj na brod "Liburniju". Po divnom sunčanom danu plovimo doma. Uplovljavamo u Korčulu: umorni, puni utisaka, a vjerojatno i više od toga - obogaćeni duhom i Duhom.

- M -

 

 

MIKULINE DUGE

Moj je pok. otac govori: "Što si stariji, brže ti trču imendani.
Ka da je sv. Antonj, moj imendan, svake setemane". A moja pok. maja je govorila: "Dani su dugi kad ti je teško. Kad ti je lipo i godina je kratka". Bog im da obima puno pokoja.
I meni je za čas opet arivalo primaljeće. I ja sam de pju taka pedeset. Biće da su i meni godišća počela trčat.
Zaproljećalo je ka da je zalampalo. Sve je strklo i iskočilo iz zemje. Sunce ka moćnim rukama isteže sve iz zemje na dvor, da se ogrije i oživi. I opet sve krešti, piva, zuji, bruji, kriči i frašketaje. Reka bi bidan stari don Ante: "Koji je ovo Božji orkestar, an, moj Mikula!". A cviće, reka mi je moj Mikulica, ka da se cviće smije od uha do uha. Na refule oko nas priskočije i poskočije, lagani sad topli, sad friški, ma sav u profumima vitar.
Ma sidim prid kućom i misto da su me uhitili movimenti i žveltost od primaljeća, ma uhitila me neka fjaka. Gledam jedan oblak isprid i povrh moje kuće. Bože moj, vaze je, ma vaze je pravi roza kolur, a okolo pozlaćen rub, jer se sunce spremilo na čas iza njega. Taku ima veštu naša sv. Tereza, a doli joj je rub od vešte pozlaćen.
E ma eto ti idu priko kanala dva mrka, ozbiljna siva oblaka. Mrki li su, Gospe moja, ka oni ispečeni Keke Ćelo, kad mi dojde naplaćivat porez. I što, počeli su istresat dažd po mojim dolcima, di je bila stara loza. Ma sunce, hop, iskočilo je iza onega roza oblaka. I što se je dogodilo? Ma naša duga! Dakako da je naša. Od Bilega Koka, di počinje moja didovina, pa priko dvi glavice, sve do Vilina korita i Velih špilja. Tu ti uvik naša duga ukaže svoju lipost, od kolurih i rajskega sjaja. Mikulica je dotrča sav od fešte: "Ćaće, ma ovi put ni donila i svoga malega sina!" Ja sam mu bi reka, kad je bi mali, mali, duga ima i svoga malega sina, jer zna bit ispred vele duge i male. Usrid mojih lipih dolaca. Bože moj, ka da je ovo sve što gledam Božji oltar. Pa sve mislim i promišljam i govorim sam sebi, ma moj Mikula, kad je ovaka lipost na zemji, ma kakva lipost mora da je na nebesima i raju.
Eto zašto se je sve pritvorilo u jedan veli radosni krik. Ma sunce, sunce je sve, sve probudilo i stoplilo. Sve miluju njegove blage, tople zrake, ka da je majina ruka. Ma doli, doli na Bile griže, još tuču jadno grubo valovi u stine. Još sunce ni ukrotilo zimsko more.
Meni je pok. dide, kad sam bi mali, mali reka: "Valovi su ti, Mikula mali, grive Vilinih konjića". Moje ditinje oči su i vidile sto Vilinih konjića kako galopiraju prima stinama. Bože moj, godišća su mi se nabrojila, a još ulovim sebe kako gledam deboto prin konjiće nego valove.
Moj dide je bi čovik od imaginacjuni. Voli je špetakule u prirodi i životu. Mašta mu ni nikad fermavala. Inventavala je uvik nova vidjenja i ideje. Kad smo bili mala dica reka nam je dide: "Ne hote dica nikako di su Vele špilje. Tamo dohodu štringe, kad nima vila. Na Vilino korito kradu vodu. Jedan put san vidi vilu, a više puti štringe. Mogle bi vas dica začarat i odnit. Dica pogledajte me koliko sam veli, ma se ne bi ufa poć doli". Prošlo je vrimena i vrimena. Dobro smo se protegli i naresli u vele mladićiće. Okurajili smo se i pošli na Vilino korito, tajno i još sa velom paurom. Sad znam da je to dide govori, da se ne bi izgubili po špiljama. Mogli smo past u Vilino korito. Bilo je duboko i uvik imalo lipu studenu vodu. Tu bi za litnjih vrućina pilo naše blago. Ma i sva Božja divja stvorenja i veća i manja. Tu su se hladili i utaživali žeđ, pa se uvik čulo velo frakašanje i konfužjun od raznih glasova i zvukova. Kričanje, ćurlikanje, ćičanje, cijukanje, kreštanje, kreketanje i ćukanje. Od tega smo mi dica imali velu, velu pauru i virovali smo didetu.
Luke mi je doša na žrnatu par dana. Sve rabote zna. Kogo je, nima ga na daleko. Ma svari je zeje, voltano na male pomidore, pa smo posirili. A imamo pravega vina po starinsku. Takega je više malo, malo. A kaku lešadu zna parićat, pa se napit iz juhe. Ma i ja se ne bi izgubi u parićavanju. Ma Luke je tu meštar numero uno. Niko je vrime rabota u Portugalu, ka fini marangun. Reka mi je da ga je jedna Portugezina ostavila, deboto prid oltarom. Ma pošla je u Amerike po prokuri, jednome starome makaku, moga bi joj bit dida. Sve dolari. Vrah ih odni. Ma ga je ode prvo opujala do solda. Bi je ćapa vele solde na lotu, kad je bi u Baskiji. Ma žal mi ga je puno, jerbo je krejan, vridan, pošten i možeš mu virovat. Malo je takih više. Malo i nimalo.
Zvoni podne, zbonacalo je, ma list da se movi. Ma kad je ovaka bonaca ka uje, čuje se iz svih crikava kako zvoni. Moj pok dide mi je pripovida da se u njegovo vrime stimalo i misto i čejad, kakovu crikvu imaju.
A bome smo se ja i Luke umorili. Iza podne smo imali velu rabotu doli u poju.
Za čas će doć večer. A pun je misec. Izajde ka vela naranča iza naših lipih brda i glavica. Brda i brdanca su nam svakega šesta. Ka da su od karte, pa si ih izriza nožicama, kako je tebe voja i kako ti je po guštu. Koji put mislim i promišljam. Ma kako je Stvoritelj bi jadno dobre voje, kad je stvara ovu velu lipost u nas.
Ma onda ti misec malo ka problidi, ka mladićić kad ga divojka odbije za bal. Ma što, pope se je za tili čas visoko. Prišilo mu se je za prosut po kanalu sve srebro i zlato. A sve okolo naokolo svjetluca od rose. Ma ka dijamantini na didinom prstenu, kojega samo za svetaca nosim.
Ove zvizde od primaljića, daleko su. Kad smo bili mala dica, dide nam je reka: "Dica, zvizde su vam dica, ma rajske jabuke. Ko žvelto i brzo nareste, bome će ih i brat." Ja sam misli kako ću se uspet na našu najveću skalu za masline, da ih prvi poberem.
Ima sam pet godina.
Svakega godišća u liti, kad su zvizde vele i sjajne, a čine ti se blizu, sitim se pok. dideta i njegovih rajskih jabuka.

Ana Fistanić

 

 

LANTERNA MLADIMA
MOJA PRVA SV. PRIČEST

Bližio se dan moje prve sv. Pričesti. Trebalo je poći uzeti prvopričesničku haljinu. Odabrala sam odgovarajuću i bila veoma sretna. Donijela sam je kući i pažljivo odložila na krevet. Haljinu sam dugo promatrala i zamišljala kako primam posvećenu hostiju.

Stigao je i taj dugo očekivani dan. Ujutro je kod nas došla moja krštena kuma. Ona mi je pomagala u odijevanju i s velikom pažnjom uredila moju frizuru. U kosu mi je uplela ukras nalik cvjetnom vjenčiću. Odjevena u haljinu, bijelu poput snijega, ushićeno sam u ogledalu promatrala svoj lik. Još uvijek nisam vjerovala da sam prvopričesnik.

Krenuli smo u crkvu, u našu katedralu sv. Marka. Vrijeme je bilo ružno, kiša je padala. Ulicama su se slijevali potoci vode. Ništa mi nije smetalo. Obuzimala me je radost u iščekivanju svečanog trenutka. Čim sam stupila u crkvu činilo mi se da sam u raju. Katedrala je bila ukrašena cvijećem, sjala je bjelinom i zlatom. Sjedila sam mirno, a svijeća u mojim rukama je treperila. Tako je i moje srce treperilo očekujući dragog Isusa. Sve što se kasnije događalo, dijeljenje darova, čašćenje, fotografiranje, činilo mi se kao san. Došla je večer i posljednji gosti napustilil su našu kuću. Pošla sam spavati, ali sam dugo, dugo ostala budna. San nije dolazio na moje oči, jer se zbio za mene radostan i značajan događaj. On će zauvijek ostati u mom srcu.

Ana Kolić, IV r.

 

 

KRŠTENJA

* 15. travnja 2000. g. MARIO BIOČIĆ, sin Milana i Mire r. Burmudžija
* 15. travnja 2000. g. MATEO BIOČIĆ, sin Milana i Mire r. Burmudžija
* 18. travnja 2000. g. BORIS ANTIĆ, sin Stanoja i Marjance r. Trščinar
* 24. travnja 2000. g. MATEA POLJSKI, kći Joška i Irene r. Petković
* 24. travnja 2000. g. DAMIR POLJSKI, sin Joška i Irene r. Petković
* 30. travnja 2000. g. ANTUN-ZLATAN PENJAK, sin Maria i Tihane r. Podbevšek
* 20. svibnja 2000. g. IVAN ŽUVELA, sin Andrije i Ivane r. Vojvoda
* 20. svibnja 2000. g. IVAN ŠOLIĆ, sin Ivana i Mirsade r. Hušidić
* 21. svibnja 2000. g. TESA JURJEVIĆ, kći Damira i Elde r. Lozica
* 28. svibnja 2000. g. MAJA BILIŠ, kći Miša i Valerije r. Pečarić
* 28. svibnja 2000. g. TOMISLAV ŠEGEDIN, sin Anta i Gordane r. Sarun
* 28. svibnja 2000. g. DUŠAN BRNOVIĆ, sin Vasilija i Darinke r. Ivanović
* 28. svibnja 2000. g. MATIJANA SILIĆ, kći Mata i Nede r. Silić
* 3. lipnja 2000. g. MIRNA RADOVANOVIĆ, kći Nevena i Lidije r. Petrov
* 3. lipnja 2000. g. ĐINA RADOVANOVIĆ, kći Nevena i Lidije r. Petrov
* 6. lipnja 2000. g. LEO KALIMAN, sin Đemala i Ivne r. Biliš
* 11. lipnaj 2000. g. TINA KLISURA, kći Ranka i Blaženke r. Tkalčić
* 18. lipnja 2000. g. ANTONELA SKOKANDIĆ, kći Ljuba i Mirele r. Pilipović
* 22. lipnja 2000. g. ANTE SILIĆ, sin Ivana i Nerine r. Fabris
* 22. lipnja 2000. g. TIN FABRIS, sin Andrije i Veronike r. Dražetić
* 25. lipnja 2000. g. ANTONELA TOMAŠIĆ, kći Alena i Sanje r. Soče

 

 

NAŠI UMJETNICI
RADOSLAV DUHOVIĆ

Rodio se 2. rujna 1929. g. u Žrnovu. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu. 1944. g. odlazi u zbjeg El Shatt (Afrika) gdje kao petnaestogodišnjak u improviziranoj školi dobiva prve poduke u crtanju i modeliranju. Nakon završetka II svjetskog rata pohađa klesarsko-obrtnu školu u Korčuli. 1947. g. upisuje se u Umjetničku školu u Splitu, koju završava 1951. g. Diplomirao je 1955. g. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Frana Kršinića. Odrastanje u podneblju, koje je u dalekoj prošlosti sve tajne kamena znalo i koristilo, a u strogosti i skromnosti otočke klesarske tradicije nalazio i smisao življenja. Susret sa prof. Kršinićem na zagrebačkoj akademiji, utjecao je svojim umjetničkim nazorima na mladog Duhovića, zamjetnih zanatskih sposobnosti, koji se u početku oslanja na Kršinićevu poetiku. Još kao student kleše za Kršinića, Bakića, Radovanija, itd.

Velika evropska tradicija, koja slavi tijelo žene i životnu ulogu majčinstva, dobila je u Duhoviću još jednog gorljivog i sposobnog pregaoca. Karakterizira ga lirska obrada kamena, uglavnom figura malog formata, zbijene mase i reducirane forme, brižljivo tretirane površine.

Njegove skulpture rastu kao zvonici, zakriljuju kao katedrale, postaju njegov oltar, njegova nada, utjeha i obećanje. 1960. g. priredio je ua Splitu svoju prvu samostalnu izložbu, a od tada izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama. Radio je kao profesor Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu sve do umirovljenja. I nije podlegao utjecaju modernih kiparskih materijala. Ostao je izvan tih tokova, vjeran kamenu i alatu kojim se obrađuje. U traženju vlastitosti našao je odgovor i usvojenu estetiku nije napustio.

Abel Brčić

 

 

STRANICA S OSMJEHOM
PRAVI NAČIN

Razgovaraju tri župnika:
- "Imam veliki problem sa šišmišima u crkvi", potuži se jedan od njih. "Nikako da ih se riješim. Nabavio sam zračnu pušku, ali nikakve koristi. Sada osim šišmiša imam i rupe na stropu!"
- "Kod mene je isto tako", reče drugi. "Jednom sam ih sve skupio u vreću, odvezao se stotinjaka kilometara daleko. Pustio sam ih misleći da sam riješio problem, ali te iste večeri svi su visili na svojim mjestima na stropu moje crkve!"
- "Očito niste upotrijebili pravi način", komentirao je treći. "Ja sam također imao šišmiše u crkvi. Nikako ih nisam mogao istjerati. Onda sam ih jedne večeri sve pohvatao, potom ih krstio i krizmao i više ih nikada nisam vidio u crkvi!"

 

 

AFORIZMI

* Ljubazan je onaj čovjek koji sa smješkom sluša kako mu o nečemu što on dobro zna, govori netko tko o tome ništa ne zna. (M. Donnay)
* Ptica ugleda crva na visokom drvetu i upita ga kako je dospio tako visoko. "Puzanjem, draga moja, samo puzanjem!" (Krilov)
* U svakom nadgrobnom natpisu čitam ovo životno pravilo: Želite li da se o vama dobro govori? Onda umrite! (Bougeard)
* Pametan čovjek nauči deset stvari, a vjeruje u jednu. Budala nauči jednu stvar i vjeruje da ih zna deset. (Kineski mislilac)
* Pesimist je čovjek koji od dva zla izabere oba. (Lec)

 

 

ISKRE

* Da bi kaznio one koji ti čine zlo, postidi ih dobrim djelom zauzvrat.
* Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete popraviti - to ste vi sami.
* Nemoj nikada toliko ispružiti ruku, a da je više ne možeš povući.
* Ili ne pokušavaj ili dovrši.
* Kad ostaneš bez argumenata, vrijeđaj protivnika.
* Onome koji umije čekati, s vremenom sve dolazi.
* Ne vjeruj riječima, ni svojim ni tuđim. Vjeruj samo djelima i svojim i tuđim.

 

 

REZERVIRANO ZA VAS
KORČULA

Moj grad si od kamena,
kulama opasan,
a ulice k’o riblje kosti
da vjetar se u njima kosi.
I kule tvoje vjekovne,
što vremenom propadaju
i obje tvoje rive
za koje se, uz brodove,
i ribe hvataju.
I kampanel visoko
u nebo uzdignut,
na kojem tuku ure,
polagano, sat po sat.
I sva tvoja ljepota
što vječno priča,
da u tvojim stradama
nekad se igrahu djeca.

Dubravko Bzik

 

 

MOLITVA

Isuse, daj da prihvatimo duhovne vrednote.
One jedine mogu ploditi sve, svaki naš dan
i oblikovati bogatstvo naše duše
za vječni nam spas.

Isuse, učini da u ovom presudnom vremenu,
koje sve više pritišće ovaj svijet
u doba grijeha i velikih iskušenja
sačuvamo pravi smjer.

Nadahni nas svojom milošću
da dostojni budemo slijediti tebe
i stvrpljivo nositi križeve svoje.
Nauči nas trpjeti, praštati i voljeti.

Marija Depolo Šegedin

 

 

KRONIKA DOGAĐAJA

Četvrti međunarodni Festival viteških igara, koji će trajati sve do 23 kolovoza 2000. g. i na kojem će 15 viteških udruga izvesti 5o mačevalačkih plesova sa 4oo-njak plesača, posljednji je veliki događaj obilježen u našem gradu između uskrsnog i ljetnog broja "Lanterne sv. Marka". U tom su se periodu od nekoliko mjeseci izredali mnogobrojni događaji. Prije Festivala, koji se ove godine odvija pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Stjepana Mesića, otpočeo je svjetski znanstveni skup etnokoreologa, koji su u Korčuli, među ostalim, znanstveno rasvijetlili fenomen mačevalačkog folklora otoka Korčule u kojem se stoljećima baštini i čuva 5 različitih viteških plesnih skupina, kao i svjetski poznata "Moreška", koju izvode dva gradska kulturno umjetnička društva: "KUD Moreška" i "HGD sv.Cecilija".

Neposredno prije ovog velikog događaja naše su "malo misto" "zapljusnuli" turisti, koji su popunili gradske hotele i stvorili svojevrsni"šušur"ulicama i kaletama. Podaci govore da se već prije srpnja gradski hoteli bili popunjeni, pa Korčulani ove godine očekuju dugo, toplo i berićetno ljeto.

I početkom lipnja grad je dobio dobru vijest. Najprije je 4. lipnja u ACI-marini svečano podignuta plava zastava, što znači da naš "porat za jahte" (luka) u centru grada, zadovoljava sve svjetske ekološke standarde, koje moraju imati današnje marine. Četiri dana poslije, Udruga prijatelja modrozelenih vrijednosti "Petar Giunio" iz Korčule, priredila je veoma uspjelu i posjećenu izložbu fotografija i slajdova iz projekta "Zelena karta otoka Korčule", kojoj je autor ing. Neven Fazinić. Taj je jedinstveni i originalni projekat izrađen u cijeloj Hrvatskoj iz područja ekologije i očuvanja prirodne baštine.

Glazbena škola "Luka Sorkočević" iz Dubrovnika, područna škola u Korčuli, od sredine do kraja lipnja svećano je prigodnim koncertima puhačkog odjela u osnovnoj školi i učenika glazbene škole proslavila petu obljetnicu formiranja i uspješnog djelovanja u Korčuli.

Sredinom svibnja su se korčulanske pjesnikinje Mirjana Tulić-Sardelić i Darinka Krstulović predstavile Korčulanima svojim zbirkama pjesama "Zbogomanija" i "Trajanje", za koje je recenziju napisao dr. Živan Filippi. Pjesnikinja iz Vignja, Nedjelka Lupis, također je predstavila svoju novu, treću po redu zbirku pjesama, a kao atrakcija, mladi moreškanti "čućini", predškolci dječjeg vrtića u Korčuli, otplesali su u pravim monturama s mačevima kratke fragmente viteške igre "Moreške".

Koncert mladih moreškanata priređen je u sklopu proslave Dana državnosti, a organizator je bio Dječji vrtić iz Korčule. Vrlo je važan događaj za grad početkom svibnja bila proslava 5o obljetnice formiranja Dragovoljnog vatrogasnog društva u Korčuli. Tom je prigodom Društvo izvelo pokaznu vatrogasnu vježbu na središnjem gradskom trgu Plokati, a prije toga je u katedrali sv. Marka blagoslovljen novi barjak Društva. Promovirana je i knjiga Duška Kalogjere "Dobrovoljno vatrogasno društvo Korčula 1950-2OOO"

Ranije sredinom travnja, naš je umirovljeni liječnik, dr. Lovro Steka, održao predavanje o "doživljajima jednog malomišćanskog likara", sa svim fjabama i fačendama koje prate liječnika u takvom poslu. Dan ranije u organizaciji Župnog ureda i Gradskoga muzeja, u crkvici Gospojinoj, otvorena je izložba slika Anđeline-Đeđe Portolan, pod naslovom "Kameni križ u krajoliku Korčule".

 

 

NEKROLOG

27. travnja 1995. g. umrla je u Herceg Novom VALERIJA GRBIĆ r. FABRIS. u četrdeset trećoj godini života. Rođena je u Korčuli i ljudi je se sjećaju dok je radila u našoj ljekarni. Teška bolest i rana smrt ražalostila je njezine dvije kćeri i ostalu rodbinu. Tijelo joj je preneseno u Korčulu i sahranjeno na mjesnom groblju. Neka počiva u miru.

24. prosinca 1999. g. umro je jedan od najstarijih stanovnika otoka Korčule, a i šire, VINKO KALOGJERA. Puno je toga po čemu će ga Korčulani, a i drugi, pamtiti. Ovom prigodom možemo spomenuti i izdvojiti da je bio dugo godina gaštald bratovštine Gospe od Utjehe - Mihovilaca. U svom dugom i plodnom životu, doživio je 101 godinu, vršio je različite službe, a dosta dugo je radio kao notar javne službe. Zadnjih desetak godina živio je u Veloj Luci. Pokopan je na groblju sv. Luke u Korčuli. Počivao u miru.

22. ožujka 2000. g. preminuo je s ovog svijeta u osamdeset sedmoj godini života, IVAN RADOJKOVIĆ, opremljen sakramentima utjehe. Zadnjih godina je bio vezan uz kuću i krevet i samo je žrtva i ljubav njegovih najbližih, a posebno sina Dinka, učinila da je mogao nekako podnositi svoje teško stanje. Ispraćen od vjerničkog puka, prijatelja i rodbine, pokopan je na mjesnom groblju. Neka ga Gospodin obdari svojim vječnim mirom.

23. ožujka 2000. g. umrla je MAGDALENA MILAT r. BATISTIĆ u devedeset trećoj godini života. Živjela je sama, nezamjetljivo i strpljivo podnoseći svoj životni križ. Opremljena sakramentima utjehe dušu je predala Bogu, a tijelo joj je sahranjeno na groblju sv. Luke. Počivala u miru.

23. ožujka 2000 .g ovaj svijet je zamijenila boljim KATICA KOVAČ r. STOPRD u sedamdeset četvrtoj godini života. Teška bolest iznenada ju je odvojila od brižne rodbine i dragih prijatelja. Neka joj Gospodin podari miran počinak u sjenci čempresa na groblju sv. Luke.

27. travnja 2000. g. umro je BERISLAV VISKOVIĆ u šezdeset petoj godini života. Dugogodišnje izbivanje iz rodne Korčule uvijek se, makar i ne tako očito, odražavalo na njegovom dobroćudnom licu. Korčulani će ga pamtiti kao čovjeka koji je uvijek bio spreman pomoći. Mnogobrojna rodbina, znanci i prijatelji, dugo će se sjećati njegovog uvijek dragog i nasmijanog lica. Neka ga Gospodin podari mirnim počinkom u rodnoj grudi.

7. svibnja 2000. g. umro je VINKO MARINIĆ u četrdeset sedmoj godini života. Poznati i priznati turistički radnik i profesor, kojega se uvijek rado pitalo i spremno slušalo. Cijenili su ga i mlađi i stariji, jer je bio pravičan u odlukama i stručan u poslu. Iznenadna smrt zbog teške bolesti njemu je donijela mir, a obitelji i prijateljima tugu zbog preranog rastanka. Ispraćen od brojne rodbine, prijatelja, znanaca i drugih, koji su ga voljeli i poštovali, pokopan je na groblju sv. Luke. Počivao u miru.

7. svibnja 2000. g. preminula je s ovog svijeta, opremljena sakramentima umirućih, DOMA RADOJKOVIĆ r. ŠESTANOVIĆ u osamdeset sedmoj godini života. Niti dva mjeseca izi smrti svoga muža Ivana, tjelesne sile su joj popustile i tako se gotovo neprimjetno, onako kako je i živjela, preselila u bolji život. Pokopana je na mjesnom groblju sv. Luke. Neka je Gospodin obdari vječnim mirom.

4. lipnja 2000. g. umro je ANTONIO CURTI u Bergamu (Italija), u sedamdeset šestoj godini života. Zaljubljenik u Korčulu. Zaželio je da bude tu i sahranjen. Supruga i rodbina su mu to i omogućili pa je pokopan na groblju sv. Luke. Počivao u miru.

 

 

NA TABLUNU

Danas su na tablunu svi alterani. Je li penšjun oli mladi misec, ko zna. Vidit će se.
Dobro, što van je danas, što runjate - pitamo mi?
Kako nećemo runjat. Kad smo bili mali, hodili smo jedan put blagoslivjat kuće sa dun Božon Depolon i ondar smo se vraćali nase u Velu crkvu. Na po skalini od Punta ferma se i reka nan je: "Dico moja, kad ja dojden ode na ovo misto i pogledan uzbrdo para mi se - Troja".
Gledamo jutros tu dun Božotovu Troju, a ona puna kašuni od klimatizacije, što po štradama da prostite, puštaju u liti vodu, kabeli od letrike, tabele od firmi, a perfin je osvanulo na štandarac od bandire šest nikih roga, što govoru, da je to za se boje slušat priko onih kantula, što cinciliču i mijauču, a visu čejadima po koramelama.
I još depju, iz turjuna od komune gre niko sušilo, priko kuće od dun Maša, pa naprid, one kuće di je bi "London biskvit faktori," ondar naprid priko kuće od šjor Boža Tedeski i traversaje Plokatu i infino dei conti, dohodi na taracu one kuće od šjor Menega.
Ma ke škifo. I mi to gledamo. I furešti gledaju. I od komune oni gledaju.
Dobro, a koji su to oni - pitamo sinčero mi?
Znaju oni dobro, ko su oni - govori jedan grintavac.
U oti momenat izahodi iz kuće šjora Tinka. I ona je jednu malu stvar infotana. Podbočila se i gleda put Salatina
Što je, šjora Tinka, koja je nevoja - zovu je iz Tabluna.
A evo je nestalo letrike, a još dva glogoja i justo bi bila gotova juha. Di su ona stara vrimena od komini...
Ima pravo, govori oni grintavac, ka’ se u ono doba hodilo pod Sveti Antonj, ni bilo letrike. Ka je imala bit fešta od Svetega Antonja na glavici, hodilo se je ujutro nanoge i najprin bi se u prijateja izi za marendu kulinčić i čipi-čapa, od kozlića, što bi se na vižiju zakla i dobro sakri, da ga koji disperadun ne ukrade. To bi bilo pronto i izilo bi se do deset uri do prve mise. Došli bi kućni prijateji, ma bez žena i dice. Njih je bi red doć popodne, ka bi se morali najprvo uspet na Glavicu, slušat Misu, hodit za procesjun i tek onda se kalat skupa sa prijatejima, što nisu arivali ujutro.

Donkve, u ta su vrimena - nastavja govorenje grintavac - pod Svetin Antonjen, sva čejad živila u sedan - osan famija, a ne kako danas, di više neznaš, ni ko je čigov, ni ko je odakle kapita, a para mi se da i poštjeri neznaju...
Dobro homo naprid, štoje posli procesjuna bilo u prijateja - pitamo mi onega grintavca
E to san hoti pripovidit, pa ste me prikinuli. Insoma, puno svita iz Grada, a malo fameja pod Sveti Antonj i ni bilo druge, nego armat kavalete, stavit na njih punte od četiri metra, sve to pokrit tavajama i na to iznit pečenega kozlića, mlade patate, biži i salatu od pomidori i kukumari. Slatko je užalo bit cukarini i ženske mušice. Ako bi slučajno štogod ostalo za sutra, sve bi se stavilo u muškadur, obisilo u gustirnu, a pucal bi se pokri tavajon i ferma kamenjima, kako slučajno ne bi intrala koja brenhuja. Ma ke letrika, ma ke frigidaire! Sve bi se to zalivalo bilin domaćin vinon, a glava od kuće je vazda drža kjuč od konobe u žepu - ma tako da mu je pola kjuča virilo iz žepa - kako bi svi vidili, ko je kapo od karatila.
Evo je finalmente došla letrika Bogu fala - govori isprid kuće šjora Tinka, mrvu manje infotana.
Što se nas tiče, posli ove storije od Svetega Antonja, mogla je ne doć, još almeno jednu uru.

VIT

 

 

SAVJET LIJEČNIKA

Engleski fizičar Francis Purvis postavio je u prvoj polovici ovog stoljeća tvrdnju da zdravlje ovisi i o pravilnoj i konstantnoj ravnoteži elektromagnetskih zračenja, koje emitira Zemlja, kao planet na kojem živimo, čitav svemir i napokon svako ljudsko biće. Kvantitativni poremećaj jednom ili više tih sustava uvjetuje kvantitativnu promjenu koja rezultira i različitosti bolesti.

Prihvatili ili ne ove tvrdnje vjerujem da ćemo se složiti kako vremenske prilike utječu na raspoloženje čovjeka pa tako i na njegovo zdravlje. Svako godišnje doba donosi povoljne, ali nažalost i nepovoljne utjecaje na ljudski organizam. Eto, u ljetu smo. Doba je to sklonosti trbušnim i crijevnim bolestima, ali ima i drugih opasnosti. Kako se zaštititi?

Zemljin ozonski omotač je sve tanji, rupe u njemu su sve veće, jača utjecaj sunčanih ultraljubičastih zraka i sve veća je opasnost od kožnog raka. Stoga, a i radi drugih razloga, evo par praktičnih savjeta:
1. Ne izlagati se pretjerano utjecaju sunca. Svakako izbjegavati ono najjače od 10-16 sati. Srčani bolesnici, oni s poremećenim krvnim tlakom i stariji ljudi najbolje je da stoje u kući ili u hladovini preko cijelog dana. Djeca su posebno sklona sunčanici pa ih je dobro zaštititi šeširićem i močiti im glavu. Šeširi će dobro doći i starijima. Marame koje žene sa istočnog dijela našeg otoka uglavnom nose, nisu nikakva zaštita. Kupanje u moru ili tuširanje kod kuće svakako će svih osvježiti. Posebno je preporučljivo kupanje ranije ujutro i pod večer. Nikako nije dobro vruć naglo skočiti u more.
2. Treba piti više tekućine da se nadoknadi izgubljena znojenjem. Djeca su sklonija naglom i pretjeranom gubitku tekućine (dehidraciji), posebno ako imaju proljev, što je česta ljetna bolest. Svaka dehidracija zahtijeva hitnu liječničku intervenciju i bolje ju je spriječiti. Najbolje je piti tople čajeve. Možda se čini čudnim da se u vrućini preporuča mlaki čaj. Ipak je dokazano da se tako najbolje gasi žeđ, a i zaštićuje se unutarnji krvotok. Pokušajte i uvjerite se! Najbolji su čajevi od naših trava: metvice, mažurane, pčelinje ljubice, Gospine trave i drugih.
3. Hrana bi u ljetnim vrućinama trebala biti uvijek svježe pripremljena i laganija. Pretežno bi trebalo koristiti voće i povrće. Obroci bi trebali biti manje obilni, pa mogu biti i češći. Preporuča se kuhano jelo i pečeno na gradelama (žaru), a svakako treba izbjegavati prženo (frigano) i masno jelo.
4. Posebno se naglašava, radi izbjegavanja trbušnih i crijevnih infekcija, obavezno prije i poslije jela oprati ruke.
Vjerujem da nisam iznio ništa novog i da svi to i onako znamo. Pitanje je samo koliko se ovog i pridržavamo. A trebali bi!

Neka nas u čuvanju zdravlja duše i tijela, pored našeg nastojanja, sačuva i suzaštitnik našeg grada - sv. Todor.

Dr Lovro Steka

 

 

U NOVOM RUHU

"Lanterna sv. Marka" br. 9 zasjala je ljepotom naslovne strane, tj. panoramom grada Korčule. Skladno poredane ulice, bjelina korčulanskog (vrničkog) kamena, koji krasi fasade i pročelja korčulanskih kuća, crveni krovovi, zvonik katedrale sv. Marka, koji već stoljećima ponosno stoji kao simbol i potvrda vjere i duhovnog života ovog grada, sve se to slilo u ugođaj iznimne ljepote.

U ovom istom broju dat je kratki izvještaj o znanstvenom skupu "Dani C. Fiskovića" održanom u Orebićima i Korčuli. Bio je to skup znanstvenika, koji su svojim izlaganjima na temu "Korčula i suvremena joj gradogradnja i urbana kultura" pokušali, svaki na svom području znanstvenog interesa, osvijetliti dugi i bogati život ovog grada na svim područjima. Cilj je također bio da se Korčula što bolje prezentira široj znanstvenoj domaćoj i svjetskoj javnosti, kako bi što prije bila uvrštena u svjetsku baštinu pri UNESKO-u, poput Dubrovnika, Splita ili Trogira. Korčula to svakako zaslužuje i svojim kulturnim bogatstvom i svojom bogatom poviješću. Zbog svega ovoga, a i mnogo čega drugog:
Volim te Korčulo, tvoje zvonike i tvoje krovove,
tvoje ulice i tvoje trgove, tvoje kule i tvoje zidine,
svaki kamen što te stoljećima krasi i ljepoti tvojoj neda da se gasi.
Volim te, kad te sunce grije, kad te bura bije ili tihi lahor miluje.
Volim te kad te tuče vjetar i kiša,
jer ti si od svega jača, ti si od svega ljepša.

Slavko Giunio

 

 

KAKO LJUDI UMIRU

(Preuzeto iz katoličkog kalendara "Danica" 1939.g.)

Ima jedna narodna mudrost koja kaže da gospodin umire od gladi, seljak od sitosti, a svećenik od studeni. Kad oboli gospodin, njegovi se rođaci strogo drže liječnikovih uputa te ne daju bolesniku drugo, osim onoga što liječnik propiše. Bolesnik se tako strogo drži "dijete" pa tako mora gladovati, dok od gladi ne umre.

Seljak umire od sitosti, jer sebi, dok je zdrav, rijetko kada priušti bolji zalogaj, ali kad oboli daju mu njegovi ukućani da jede sve što misle da bi mu moglo vratiti zdravlje i snagu. I tako se dogodi da mu daju hranu još i onda kad mu je duša na izmaku, ako ne i tada kada ju je već ispustio.

Za svećenika kažu da umire od studeni. Kad naime svećenik legne u krevet oboren bolešću, zgrne se oko njega njegova rodbina, pa svatko gleda da odnese što više, dok konačno još živomu ne odnesu i pokrivače i plahte. I tako svećenik umre od studeni, jer su ga do gola oplijenili. Svako pravilo ima iznimke, pa će ih biti i ovdje. Ali u svemu tome ipak ima i nešto istine!

 

List Župe Korčula
Urednik: don Marko Stanić
Likovna obrada: Frano Depolo

Tiskani primjerak možete naručiti poštom:
ŽUPNI URED KORČULA
don. Marko Stanić
20260 KORČULA - HRVATSKA
TEL: +385 (0)20 711049