LANTERNA SV. MARKA - br. 15
Božić 2001. godine.

Lanterna sv. Marka - KorculaRIJEČ VAMA

NA PRAVOM PUTU

Čovjek živi sadašnji trenutak. Sve svoje umne i tjelesne sposobnosti upotrebljava kako bi ga živio što svrsishodnije. Ipak, ni u kojem trenutku ne smije zaboraviti kako je upravo sadašnji trenutak u mnogome plod prošlosti, a isto tako da je on uvijek i zalog budućnosti. O svetkovini sv. Todora proslavili smo naše značajne obljetnice: 700 godina od osnutka biskupskog sjedišta u Korčuli i 700 godina neprekinutog djelovanja bratovštine Svih Svetih. Raduje me da su one mnogima bile izvorom radosti i milosti. U ovom broju "Lanterne" svojevrsna je retrospektiva onoga što se tih dana ovdje u Korčuli događalo.
Pri kraju smo ove prve godine novog stoljeća i novog tisućljeća, a pred nama je također i najradosniji blagdan cijele crkvene godine - Božić, prvi Božić u novom vremenskom razdoblju. Pred nama se ponovo rađa slika Djeteta "povijenog u pelene i položenog u jasle", a pjesma anđela "Slava Bogu na visini, a mir ljudima dobre volje" zahvaća i grije i naša srca. To je zapravo "poziv da odložimo svako nasilje, da blagim rukama liječimo ljudske rane na svim njihovim putovima te ponad zemlje ispišemo riječ mir". (P. Bosmans) To je i poziv da svoje srce, a i svoje oči, upravimo k nebu.
Što je zapravo nebo?
"Ako na zemlji ne nalazimo mira, a zamišljamo nebo u kojemu vlada mir, onda smo na pravom putu.
Ako na zemlji nema pravednosti, a zamišljamo nebo kao mjesto pravednosti, onda smo na pravom putu.
Ako na zemlji nema ljubavi, a zamišljamo nebo mjestom punim ljubavi, onda smo na pravom putu.
Ako na zemlji nema dobrote, a zamišljamo nebo kao samu dobrotu, onda smo na pravom putu." (Luka Depolo)
Ovo i jesu dani da krenemo i ostanemo na pravom putu mira, pravednosti, ljubavi i dobrote.
Tko želi mir u svijetu, pravednost u međuljudskim odnosima i u svemu očitovanje ljubavi i dobrote, mora poći od vlastitog srca!
Neka Vam je svima sretan Božić i mirom blagoslovljena Nova 2002. godina.
Vaš don Marko.

******************************************
RASPORED BLAGOSLOVA KUĆA

26. prosinca 2001. g. u 8,30 - Stari grad i Biline
27. prosinca 2001. g. u 8,30 - Buculin, Borak, Novo naselje i Luka
28. prosinca 2001. g. u 8,30 - Pod sv. Antun i Zagradac
29. prosinca 2001. g. u 8,30 - Dominče i Soline
6. siječnja 2002. g. u 10,oo - Vrnik
*****************************************

 

LIK BOGORODICE

Lik B. D. Marije često je prikazivan, od ranokršćanskog vremena sve do danas, u slikarskim i kiparskim djelima. Diljem svijeta stoljećima su podizane crkve i kapele posvećene Bogorodici, a po drugim crkvama nalazi se bar jedan njezin oltar, slika ili kip. Oko tih svetišta i oltara okupljaju se brojni vjernici. To su nerijetko najveća i najštovanija hodočasnička mjesta. Iako se Mariju časti pod raznim naslovima, ona je uvijek ista, Mati Isusova i Majka naša.
To i jest razlog da su umjetnici od davnine počeli prikazivati njen lik . Vjernički puk želio ju je makar tim posrednim načinom imati u svojoj sredini, pred svojim očima. Stara legenda kaže da je Bogorodicu za njena života "portretirao" Evanđelist sv.Luka pa da su po toj slici stoljećima izrađivane kopije–ikone, sačuvane kako u istočnim (pravoslavnim) tako i u zapadnim (katoličkim) crkvama.
Tokom vremena umjetnici su po vlastitom nadahnuću slikali Gospu ili izrađivali njene kipove u skladu s načinom i stilom vremena u kojem su živjeli. Načinjeno je na tisuće umjetničkih djela lika Bogorodice iz razdoblja romanike, gotike, renesanse, baroka, sve do modernog doba. Među tim slikama, reljefima i kipovima ima djela istaknutih umjetnika i vrhunske vrsnoće, ali i nepoznatih pa i sasvim skromnih. No sa sigurnošću se može tvrditi da je većina tih radova nastala s iskrenim i dubokim štovanjem prema Onoj koju prikazuju.
I hrvatski su umjetnici stoljećima prikazivali Gospu: od onog divnog reljefa iz biskupije kod Knina naše "Gospe Velikog zavjeta", do crnog kipa Marije Bistričke, nježnih Meštrovićevih Gospa s Isusom i njegove dramatične Pieta u crkvi sv. Marka u Zagrebu.
Mi u Korčuli posjedujemo niz prikaza Bogorodice kao posebnog djela. Spomenimo tek neke: ikona stroge, a istovremeno nježne Gospe od Otoka (Badije) iz XIII stoljeća, sada u katedrali; krhka Gospa Navještenja na ciboriju Marka Andrijića, XV stoljeće; ljupka Gospa s Djetetom na poliptihu Blaža Trogiranina, XV stoljeće i Žalosna Gospa shrvana bolju na poliptihu istog majstora u crkvi Svih Svetih; tu je zatim ikona Velike Gospe iz XVI stoljeća u crkvi sv. Nikole; ponizna Marija sa slike Navještenja škole Jacopa Tintoretta u katedrali, XVI stoljeće; kip dobrostive Gospe od Zdravlja iz 1575. g., djelo Franje Čučića, na oltaru sv. Roka u katedrali; smirena, dostojanstvena Bogorodica pod Križem na slici Sv. Trojstva, Leandra Bassana, XVI stoljeće, u katedrali; blaga Gospa od Karmela, Karla Ridolfija iz XVII stoljeća, na oltaru Sakramenta u katedrali; puna utjehe Gospa od Pojasa, slikara Francesca Maggioto iz XVIII stoljeća na glavnom oltaru crkve sv. Mihovila;
potresna skulptura Pieta Raffaela Donnera iz XVIII stoljeća u crkvi Svih Svetih; dostojanstveni kip Gospe od Utjehe u crkvi sv. Mihovila, nepoznatog umjetnika s početka XIX.stoljeća...
Nabrojili smo tek neke, umjetnički najvrijednije i u narodu "najštovanije" likovne prikaze Gospe u našem gradu. No ima još puno slika i kipova iskovanih u srebru, izvezenih svilom i dr.
Promotrimo ih, zastanimo kraj njih, ne gledajući samo njihovu povijesnu ili likovnu vrijednost već i onu drugu, najbitniju njihovu dimenziju: iskrenost i poštovanje s kojim su ih umjetnici radili, unoseći u taj lik svoju osobnu radost i tugu, ali i vjeru i molitvu - Njoj - BOGOMAJCI I MAJCI NAŠOJ.

Dr Alena Fazinić

 

 

ZNANSTVENI SKUP

Ove godine, u sklopu proslave blagdana sv. Todora održan je u Korčuli znanstveni skup sa svrhom punijeg obilježavanja 700 godišnjice uspostave korčulanske biskupije i osnivanja bratovštine Svih Svetih. Na dvodnevnom zasjedanju bio je određeni broj povjesničara i povjesničara umjetnosti, koji su u prilično cjelovito osmišljenom programu dali pregled problematike razvoja ključnih ustanova vjerskog života u Korčuli: najjače crkvene ustanove i najstarije građanske bratovštine. Njihova izlaganja, odnosno pismeni podnesci o temama koje su javno izložili sred ljeta 2001., biti će ( s joše nekima ) tiskani u posebnome zborniku. No, i prije toga vrijedno je zabilježiti dogođaj da ga se uzdrži u živome pamćenju o proslavi jubilarnih datuma i da mu se sadržaj ne prepusti samo knjizi koja još nije ugledala svjetlo dana.
Znanstveni skup je bio podijeljen u dva dijela, a i održan na dva mjesta: u stolnici sv. Marka 27. srpnja navečer te sutradan u svetištu Svih Svetih 28. srpnja izjutra. Osim što su tako najizravnije naznačeni prostori na koje se proslava odnosila, ujedno su i oživljeni živom riječi stručnog tumačenja većine njihova blaga ili predočavanja okvira življenja sredine koja ih je stvorila i uzdržala stoljećima. Omogućena je i podjela znanstvenih tema okrenutih njihovoj zajedničkoj baštini i ukupnoj prošlosti Korčule. Naravno, to je u mnogome ovisilo o znanstveno-istraživačkom usmjerenju pozvanih sudionika skupa, kao i o činjenici da su, zbog gustoće sadržaja, predavanja bila ograničena na petnaestak minuta trajanja. Ali se i uz naizglednu okrnjenost značajno pridonijelo stvaranju sintezne slike o razvoju ovdašnje duhovne i sve ostale kulture, što se otpočetka postavilo kao cilj, koji će svoj konačni oblik steći u izdanju Zbornika.
Prema logično ustrojenom nizanju naslova predavanja, prvi je doc. dr. Ivica Prlender iz Zagreba u osnovnim crtama pojasnio osnivanje i višestoljetno trajanje korčulansko-stonske biskupije u kontekstu šire prošlosti južne Hrvatske. Srodnim pristupom Mr. sc. Joško Belamarić je osvijetlio početke grada Korčule i bitne momente njegova uspona do 15. stoljeća. Obojica su svoju znanstvenu pozornost okrenuli problemima o važnim razdobljima naše prošlosti, kao što je i mr. sc. Goran Nikšić reinterpretirao povijest i arhitekturu katedrale sv. Marka, iznijevši niz bitnih novina i izvornih pogleda. S obzirom na važnost sadržaja ta će predavanja zasigurno ostaviti traga i obilježiti daljnja viđenja većine fenomena koje su dotaknuli. Pregledna su i po tome zanimljiva bila izlaganja prof. Miljenka Foretića "Korčulanski biskupi u starijoj hrvatskoj književnosti", dr. Stanka Piplovića "Radovi na korčulanskoj katedrali između dvaju svjetskih ratova", te dr. Franka Oreba "Vizitacije korčulanskih biskupa".
Drugi se dan u crkvi Svih Svetih nastavio izvješćem dr. Stanka Zelića o starijim istraživačima Korčule. Nadalje su umjetničku baštinu predočili prof. dr. Igor Fisković – spomenike likovnog stvaralaštva do 16 st., doc. dr. Radoslav Tomić – one iz kasnijih razdoblja, dok je dr. Alena Fazinić obradila liturgijsko ruho, srebrninu i ukrase korčulanskih crkava. Tim međusobno povezanim lancem široko je posvjedočeno kako je bogato naše naslijeđe bilo stalno ogledalo prestižne gradske sredine i njezina malog društva. Zadržavši se u tim okvirima na završetku je dr. Stanko Lasić ocrtao prošlost bratovštine Svih svetih, a mr. Nada Duić Kowalsky se osvrnula na pitanja o hrvatskim bratovštinama u sklopu žive predajne baštine. Sve izgovorene riječi i sva pokazana djela bitno su dopunila naše spoznaje o vrijednostima okruženja u kojima su korčulanska biskupija i sasvetanska bratovština uporno stvarali svoj svijet vjere i ljudske sloge, oplemenjujući ga sa izuzetnim dobrima.

Dr. Igor Fisković

 

 

LITURGIJSKA KRONIKA

16. srpnja 2001. g. GOSPA KARMELSKA, koju smo proslavili uobičajenim načinom. Misa u katedrali je bila predvečer. Došli su i bratimi naših bratovština, koji sudjeluju u procesiji. Na koncu mise, poslije kađenja moći na glavnom oltaru, procesija je bila po pijaci. U procesiji se pjevalo "Tebe Majku Božju", a sve je završilo ljubljenjem moći ispred oltara Sakramenta, gdje se nalazi slika Gospe Karmelske.
19. srpnja 2001. g. bio je POSJET HRVATSKIH MISIONARA našoj župi. Svoj godišnji susret hrvatski misionari i njihovi suradnici su ove godine održali na otoku Korčuli. Susret je započeo okupljanjem i misom u crkvi sv. Josipa u Veloj Luci. Predsjedao je mons. Slobodan Štambuk, hvarsko-bračko-viški biskup, pročelnik za misije pri Biskupkoj konferenciji Hrvatske. Potom su misionari, drugog dana svog boravka na otoku, posjetili sve župe na otoku. U našoj župi su bila trojica misionara i jedna misionarka, na čelu s mons. Antunom Bogetićem, porečko-pulskim biskupom u miru, koji je sada misionar u Kini.
Trećeg dana boravka misionara na otoku bila je misa u crkvi Gospe Čarskog polja u Čari. Uz sudjelovanje biskupa mons. Slobodana Štambuka i mons. Antuna Škvorčevića, požeškog biskupa, misu je predvodio naš biskup mons. Želimir Puljić. Potom su misionari razgledali znamenitosti grada Korčule, a objed je bio pripravljen u Lumbardi. Popodne je skup završio s radom u Veloj Luci, uz molitvu da Bog podari "poslenika u svom vinogradu".
25. srpnja 2001. g. započela je TRODNEVNICA u sklopu bliže priprave za proslavu 700 godišnjice uspostave stonsko korčulanske biskupije i 700 godina neprekinutog djelovanja bratovštine Svih Svetih. Trodnevnicu je vodio p. Zvonko Vlah, isusovac. Nažalost, njegovo je razmišljanje nad problemima i pojedinaca i zajednice u ovom času povijesti, slušalo relativno malo vjernika.
28. srpnja 2001. g. izveden je posebni program uoči svetkovine sv. Todora. Najprije su u katedralu ušla braća bratovštine Gospe od Utjehe pjevajući "Smili nam se tužnim, smili". Smjestili su se iza glavnog oltara. Potom su ušla braća bratovštine sv. Roka, pjevajući istu pjesmu. Smjestili su se također iza oltara, a onda su ušla kroz glavna vrata braća bratovštine Svih Svetih. Slijedilo je govorenje o povijesti biskupije, grada, katedrale i bratovštine Svih Svetih (djelimični tekst je donesen u prethodnom broju "Lanrterne") kroz usta Tonča Petkovića, Tonča Baždarića, Damira Tulića i Anta Vranješa, a sve protkano pjevanjem izvanrednih tekstova i melodija, koje su interpretirali Ante Cvitković, Tonči Gatti i pjevači bratovština. Na koncu su svi pjevali "Uskrsnu’ je", iza čega je slijedila Večernja sv. Todoru i izlaganje kase sv. Todora. Večernju je vodio i propovijedao hvarsko-bračko-viški biskup mons. Slobodan Šatambuk, a bili su također prisutni: mons. Marin Barišić, splitski nadbiskup, mons. Ivan Devčić, riječki nadbiskup, mons. Ante Jurić, splitski nadbiskup u miru, mons. Marko Culej, varaždinski biskup, mons. Ilija Janjić, kotorski biskup i mons. Želimir Puljić, dubrovački biskup.

Na Večernji u čast sv. Todora, nakon uvoda, je mons. Slobodan Štambuk izrekao prigodnu propovijed:

"Počinjemo li opet sami sebe preporučivati? Ili trebamo li, kao neki, preporučena pisma na vas ili od vas? Vi ste pismo naše, upisano u srcima vašim. Znaju ga i čitaju svi ljudi. Vi ste, očito, pismo Kristovo kojemu mi poslužismo, napisano ne crnilom, već Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima". (2 Kor 3, 1-3)
Večeras otvaramo još jedno veliko Božje pismo... pisano krvlju mučenika Todora. Otvaramo kasu - njegov smrtni ležaj... čovjeka, borca Božjega.
Večeras otvaramo jednu veliku novu stranicu dičnoga grada Korčule na otoku Korčuli: svetkujući 700. obljetnicu osnutka Korčulansko-stonske Crkve i 700. obljetnicu časne bratovštine Svih Svetih.
Večeras počinjemo sat povijesti radi usklađivanja kazaljki na satu našega života!
Meni, biskupu hvarsko-bračko-viškom, 55. u kronotaksi hvarskih biskupa, dodijeljena je čast otvoriti ovu značajnu obljetnicu. Ponosno ističem da je, prije osnutka biskupije u Korčuli, ovaj grad i ovaj otok potpadao pod hvarsku biskupiju, od njena osnutka 1147, dakle, prije 854 godine i ostala je Korčula u tom otočkom krilu sve do jubilarne godine 1300, dakle, punih 153 godine.
Nego, budi mi dozvoljeno, ispričati vam jedan moj "doživljaj", što sam ga "doživio" u ovoj katedrali gdje sam se "svratio" pripremajući ovu prigodnu riječ.
Bio sam ovdje u katedrali. Razmišljao. Kad najednom, počeše se micati kamene ploče ispred velikog oltara. Rastvore se, a preda me izađe, u dugom bijelom habitu s crnim škapularom redovnik - dominikanac - biskup Ivan Krušić, koji je prije 700 godina počeo upravljati novoosnovanom korčulanskom biskupijom, a danas je izronio iz zemlje nakon 700 godina počivanja. "Dobro nam došao, časni starče!", rekoh ja, više u strahu nego u želji biti fin pred nenadnim došljakom. Nekoliko koračaja i on sjede do mene, pa kao neki stari znanci, odmah započesmo razgovor. Zamolio me je da mu ispričam u kratkim crtama što se je poslije njega dogodilo.
"Zanima te što se poslije tebe dogodilo na ovim prostorima? Puno toga! Povjesničari napisaše debele knjige, a i još uvijek imaju što istraživati. Mnogi su se jagmili za ove krajeve: od Bizanta preko Venecije, Austrije, Rusa, Francuza, Talijana i Nijemaca... Brojni su dolazili osloboditelji, koji su nas "oslobađali" od naše slobode! Brojni su ulazili u grad i, na našu sreću, izlazili iz njega na vrata ona morska i ona s kopna. Ostadoše: četiri kule, grad, katedrala, "Moreška"... Bassano, Bellini, Tintoretto, Tizian... Podno najvišeg vrha Klupca (568 m) sačuvala se duša, svijest i savjest, sačuvao se jezik, kultura, kult i kultura, ruku pod ruku" - sricao sam kao neku pjesmicu još uvijek znatiželjno i rezervirano gledajući mojeg nenadanog sugovornika. Posebno se zanimao za puno pojedinosti koje je zapazio u ovoj crkvi: mikrofoni, zvučnici, struja, a kad sam mu spomenuo mobitel, kompjuter, internet i još neka "čuda" modernog vremena, nekako je dao znak rukom da nema smisla da mu sve to skupa protumačim, jer on ionako ne može puno toga razumjeti.
Pa kao da se nečega posebnoga sjetio, zapita me: "A jeste li sretniji uz tolike i takve naprave? Da li su ljudi zbog toga štogod bolji, ljudskiji, susretljiviji?" Znate i sami što sam mu mogao na to odgovoriti zatečen njegovim pitanjem kojega nisam očekivao. On nešto nejasno promrmlja, te će mi: "A koja je i kakva vaša sadašnja situacija, kako stoji s politikom vašega vremena. Volio bih", reče, "razumjeti štogod!"
"I mi bismo voljeli razumjeti", rekoh.
"Nešto puno spominjete u vašim razgovorima neki nizozemski grad Haag. Nije valjda to glavni grad sadašnje Hrvatske", reče mi, a u pitanju se osjetilo da nešto naslućuje, pa mi se skoro malo gorko nasmija.
"Naš glavni grad je Zagreb", rekoh. "Ali, istina je, više se spominje na našim prostorima Haag nego naš glavni grad. Na našem terenu, časni starče, vrlo je suvremena famozna priča o vuku i janjetu. Znaš, to je storija o vuku koji uvijek ima pravo, jer je vuk, jer je jači, jer ima jače zube i proždrljiviji trbuh, ima dobar apetit za sve male koji nemaju dovoljno snage oduprijeti mu se. Mi danas nemamo puno ‘posla’ pojedinačno s Francuzima, Englezima, Rusima, ali imamo ‘posla’ sa svima njima zajedno. Oni nama ‘obećaju sladoled’ ako budemo dobri dečki, dobri i poslušni momci, poslušna djeca Velikoga brata. Nekada i nismo znali za Haag - mislim da to i nije znanstvena sramota ", dometnuh, "a danas nam se tamo ‘kroji’ i ‘luđačka košulja’ i ‘dres’ zatvorenički. I prema tome koliko i kako se to svidi moćnicima ovoga svijeta, mi smo roba na prodaju, uzima se od nas ono što se želi, puno toga nam se obećaje, pa se potom ‘pruži rog za svijeću’. I pozivaju nas da poštujemo zakone, koji se donose i odnose ovisno o tome kako je kome potrebno i kako kome odgovara u datom momentu; poziva se na pravednost, koja je jedna za jedne, a druga za druge...", htjedoh ja još nabrajati, ali on me prekinu s pitanjem:
"U tom ‘kockanju ljudskom’, kako je svojedobno pisao sv. Pavao, kako uspijevate sačuvati jasnoću vjere, ponos ljudski, baštinske korijene, pravilni odnos prema ostalom svijetu? Uspijevate li sačuvati dušu?"
"Nije lako, časni starče! Nije lako s više razloga. Prilično se razmahao materijalizam; htjeli bismo ‘preko noći’ svi postati bogataši, nacija bogataša. Dakako, prolijevaju se suze zbog malih zarada, a uza sve to troši se na malo i veliko! Osobito rado troše naši mladi, koji inače sami rijetko išta zarađuju. U tvoje doba, stariji su pružali djeci komad kruha, suhu smokvu. I to su bili i te kako poželjni i dobrodošli darovi. Danas to više ‘ne pali’. Mladima je danas potreban ‘masni’ džeparac, kojim se želi zadovoljiti sve naraslije potrošačke apetite. Zaboravlja se na molitvu. Jer znaš, časni starče, naši mladi kasno liježu pa je teško rano ustati. Misa se zaboravlja. A ima danas u tvojoj Korčuli oko 3.300 gostiju", rekoh ja jednu ohrabrujuću da ne bih morao govoriti samo ‘gorke pilule’."
"To znači da je i u vaše vrijeme gostoprimstvo vrlo razvijeno?"
"To bi bilo previše pozitivno", dodah. "Nego, časni starče, u tvoje vrijeme bio je u Korčuli Marko Polo, kojega nam Talijani prisvajaju. Nekada je on bio ‘turista’ okrenut prema Istoku? Da li je Marko Polo imao u sebi i nekih kršćanskih misionarskih želja?"
Starac, kao da nije čuo moje pitanje, napomenu: "Moj biskupe hvarski, cijela povijest, pa i moje vrijeme i ovo tvoje danas, obilježeno je idolima i idealima. Kako je sada s time?"
Znate i sami da se nisam imao čime pohvaliti, pa rekoh da i naše vrijeme pozna idole i ideale, ali da je ideala sve manje, a idola sve više.
U tom trenutku diže se on želeći otići, pa mi reče: "Pozdravi sve sudionike sedamstoljetnog slavlja! Pozdravi sve nadbiskupe i biskupe. Preporuči im da hrabro izdrže i vrijeme i okolnosti u kojima im je dano voditi Crkvu Božju. Neka govore! Neka daju svoje izjave. Ništa zato što će ih ljudi različito i shvatiti i razumjeti."
"Mogu ti reći", rekoh ja, "ako biskupi šute, onda im neki zamjeraju zbog šutnje, ako govore, onda se uvijek nađe dovoljno onih koji će im prigovoriti na svaku riječ."
"Uza sve to, u nekim stvarima ja vama zavidim", reče mi starac. "Imate mogućnosti lakšeg komuniciranja međusobno i s drugima, nego je to bilo u moje vrijeme kada sam morao bježati iz Stona u Korčulu. Nego, pozdravi" reče mi, "sve okupljene svećenike. Neka se ‘jačaju u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj’. Neka obuku svu opremu Božju. Jer nije nam se boriti samo protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta. Neka obuku oklop pravednosti, uzmu štit vjere, neka nataknu kacigu spasenja i mač duha, to jest riječ Božju!" (Ef 6, 7-10) "Takvu formulaciju političari mogu protumačiti vrlo izazovno", primijetio sam.
"Ništa nova u tome, dragi biskupe hvarski! Ništa nova! To je, znamo, stara Pavlova opomena i preporuka pisana prije 2000 godina vjernicima u Efez! Pozdravi sve nazočne vjernike i preporuči im da ponovo pročitaju za svoje vrijeme napomenu istoga Pavla: "Vi ste pismo naše, upisano u srcima vašim. Znaju ga i čitaju svi (toliki) ljudi. Vi ste pismo zapisano ne crnilom, ne na pločama kamenim - pa ni ovim korčulanskim i inim! - već na pločama od mesa, u srcima!" (usp. 2 Kor 3, 1-3)
Htio sam časnog starca - biskupa Ivana Krušića, još neke stvari zapitati... ali on mi stavi prst na usta i izusti: "Bilo je dovoljno!" Jedva mu izrekoh: "Hvala!", a ploča se poklopi, pločnik osta i dalje nijemi svjedok izranjanja jedne povijesne osobe.
Još jednom čestitam posuđujući riječi Psalmiste: Korčulo, "zajaši i kreni u nove godine za istinu, za vjernost i pravdu, zapni luk i desnicu svoju proslavi!" (usp. Ps. 45,5) Amen!
29. srpnja 2001. g. SVETKOVINA SV. TODORA je proslavljena na doista osobit način. Budući da je prošle, jubilarne godina, pala sedamstota obljetnica utemeljenja stonsko korčulanske biskupije, koju je utemeljio davne 1300. g. biskup Krušić, a ove godine se navršilo sedamsto godina neprekinutog djelovanja bratovštine Svih Svetih, proslavu ovih značajnih datuma iz povijesti ove župe upriličili smo ove godine o svetkovini sv. Todora, mučenika, suzaštitnika ove župe i zaštitnika grada Korčule. Proslava je obuhvatila sve župe našega otoka, tj. one župe koje je korčulanski biskup imao pod svojom upravom. Ovoj proslavi nazočilo je i uzelo aktivno učešće sedam hrvatskih biskupa, a također i mnoga značajna imena hrvatskog kulturnog i političkog života.
Svečanosti je prethodila trodnevnica i znanstveni skup, a glavna proslava održana je u nedjelju u 9 sati. Biskupi, svećenici, braća svih bratovština otoka, također i naših bratovština, kao i ostali visoki uzvanici, uputili su se u procesiji iz katedrale prema Rotondi, gdje je bio prekrasno uređen prostor za misu. Ponesena je i kasa sv. Todora i stavljena ispred oltara. Dosta je vjernika došlo iz svih župa otoka, a bio je prisutan i određeni broj turista i slučajnih namjernika. Vrijeme je, za ovo doba godine, idealno poslužilo, tako da se sve moglo odvijati u najboljem redu.
Misu je vodio dubrovački biskup mons. Želimir Puljić, kojega je na početku mise, kao i sve ostale nazočne, pozdravio korčulanski župnik don Marko Stanić ovim riječima:
"Slaveći 700-tu obljetnicu utemeljenja korčulanske biskupije i 700 godina neprekinutog života bratovštine Svih Svetih, ovdje u Korčuli, tom, kako pjesnik reče, "ornamentu od svita" najiskrenije i najsrdačnije pozdravljam najprije predsjedatelja ovog svetog euharistijskog slavlja, oca dubrovačke, ali i ove naše korčulanske biskupije, Mons. Želimira Puljića. Pozdravljam također:
Mons. Marina Barišića, nadbiskupa i metropolitu splitskog Mons. Ivana Devčića, nadbiskupa i metropolitu riječkog Mons. Anta Jurića, nadbiskupa splitskog u miru
Mons. Marka Culeja, biskupa varaždinskog
Mons. Slobodana Štambuka, biskupa hvarsko-bračko-viškog Mons. Iliju Janjića, biskupa kotorskog
Mons. Louis-a Gilbert-a (Luia Žilbera) iz biskupije Chalons
Pozdravljam i sve prisutne svećenike, a posebno svećenike korčulanskog dekanata, na čelu s don Milom Protićem, dekanom, čč.ss. Dominikanke iz Korčule i čč. ss. Kćeri milosrđa iz Blata.
Pozdravljam članove bratovština iz Korčule, na čelu sa bratovštinom Svih Svetih, kao i sve članove bratovština iz svih župa na otoku. Posebno pozdravljam pjevače crkvenih zborova iz svih župa našega dekanata, na čelu sa mješovitim zborom sv. Marka iz Korčule.
Pozdravljam predstavnike državnih vlasti, na čelu sa gradonačelnikom Korčule gosp. Mirkom Duhovićem, kao i predavače na Znanstvenom skupu, priređenom ovim povodom, na čelu s prof. dr. Igorom Fiskovićem.
Posebno pozdravljam članove Odbora za proslavu ovih obljetnica, na čelu s gaštaldom bratovštine Svih Svetih gosp. Androm Denoble.
Pozdravljam i sve vas, braćo i sestre, iz Korčule i svih župa našeg otoka, kao i brojne ovdje prisutne goste našega grada. Radujem se što ste prepoznali milosni čas ovih naših obljetnica i što ih možemo zajedno na doličan i dostojan način proslaviti".
Slijedila je misa na kojoj je naš biskup mons. Želimir Puljić izrekao slijedeću propovijed:
Sinoć smo čuli u povijesnom recitalu riječi: "U ime Kristovo, tekuće godine od Njegova rođenja 1300-te, mjeseca lipnja, ja Ivan Krušić obvezujem se da ću se osobno brinuti kod Vrhovnog svećenika da se Stonska stolica prenese u Korčulu." A godinu dana kasnije, u listopadu 1301. godine, isti biskup Krušić ustanovljuje bratovštinu Svih Svetih. To su dva važna povijesna događaja kojih se danas spominjemo. O njima smo imali prilike ovih dana, posebno na znanstvenom skupu, čuti dosta podataka koji nas vraćaju našoj bogatoj prošlosti i pokazuju kako su duboki korijeni naše vjere i narodnog identiteta na ovom otoku.
Htio bih stoga razmišljati s vama o daru Crkve koju nam "višnji Bog je d’o" te odgovoriti i na pitanje: Koju je ulogu Crkva imala i ima u našem povijesnom hodu? A kako se narodi ne stvaraju dekretom, već nastaju poput rijeke koja se začne na izvoru te pritokama i potočićima dobiva tijekom svoga hoda svoje oblike i usmjerenja, zahvalit ćemo Svemogućemu ne samo na daru vjere i Crkve, već i na daru Lijepe Naše, čiji su geografski i klimatski uvjeti oblikovali našu narav i ćud.
Odakle smo? Što smo primili, a što drugima dali u krutoj tisućljetnoj utakmici naroda? Zašto se nazivamo časnim imenom Hrvata? Talijani nas još i danas nazivaju "slavima". Naš hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu donedavno je bio "Ilirski zavod" ("degli Schiavoni"). Kad sam to prvi put čuo i shvatio značenje te riječi, nije mi bilo drago ako bi me netko tako nazvao. Bunio sam se u sebi i naglas. Dotičnog sam kušao ispravljati kako nisam "slavo", već "croato". Ali, često sam osjetio da je sugovornicima bilo teško pamtiti i ispravljati već uhodane nazive. Dugo smo, naime, bili bez države; rastrgani među susjednim carstvima Beča, Pešte, Venecije i Carigrada. A vrhunac narodne neslobode proživjeli u versajskoj tvorevini "Jugoslaviji". Stoljećima pod tuđinom koji se "tuđinski" odnosio prema našoj tradiciji, našim korijenima i našoj povijesti. Ne treba se onda čuditi što je hrvatski pjesnik Vladimir Nazor ovako pjevao: "Rekoše nam: Vi ste uvijek bili roblje. A povijest vaša nalik je na groblje, na kome niti pravog križa nema. Ponegdje ploča bez imena nijema... Svu prošlost vašu zastrla je sjena. I ovio mrak Da, to nam kažu. A sve u meni na to kliče: Lažu! - Iako nema raka, spomenika, zidina, ploča, pergamena, slika. Ja ipak znam što bje, i kako bje. Ne razasute na sve četiri strane, već u mom tijelu leže ukopane, otaca mojih put i kosti sve. Propao nije ni duh im ni lik. Njih mrtvih ja sam živi spomenik!" (V. Nazor, Hrvatski kraljevi. U: Kultura Hrvata kroz 1000 godina, 1941, str.X). Mi smo danas živi spomenici crkvenog i narodnog života na ovom otoku.
Mi smo generacija koja je imala sreću doživjeti ostvarenje vjekovnog sna slobode i nezavisnosti Hrvatske države. Mi smo generacija koja je prešla prag "trećeg tisućljeća kršćanstva". Isto tako mi smo generacija koja je proživjela velike i brze promjene u Europi nakon "revolucije svijeća" i pada Berlinskog zida (1989). Nas je vjernike iznenadilo, ali i iskreno obradovalo, ponovno otkriće povijesne veze između religije i tradicije. Dugo godina, naime, slušali smo i učili iz školskih udžbenika ideološke opise povijesti. A kad su ideologije počele stvarati znanost i tehniku, društvo i kulturu bez Boga, bez transcedencije, započela je prava kriza čovjeka i čovječanstva. Stoga je Bernanos zabrinuto zapisao: "Vidim svijet koji čovjek izgrađuje bez Boga, a u njemu, ajme, nije pretjerano ustvrditi, čovjek neće moći živjeti; moći će živjeti, ali uz uvjet da bude sve manje čovjek!" Nije li nedavna agresija na Hrvatsku i rat u Bosni i Hercegovini bio vrhunac takve ideološke krize i zastranjenja. Dogodilo se, ne ponovilo se.
I dok se prisjećamo značajnih obljetnica sedam stoljeća početaka biskupije u Korčuli i utemeljenja bratimske kongregacije Svih Svetih, obraćam se vama stanovnici ovog lijepog otoka, čija je kultura od davnina prožeta kršćanskim duhom i kršćanskim vrednotama. A ovaj divni grad Korčula, dugogodišnje sjedište stonskih i korčulanskih biskupa, prekrasni je spomenik utjelovljenja kulture Duha i uzorak uspješnog prožimanja "svetog i profanog". Budite ponosni na svoje kršćanske korijene i ne bojte se Krista i njegove spasenjske poruke ljubavi i mira. Otvarajte mu sve više vrata svoga srca, svojih obitelji i svojih institucija.
U mukotrpnom nastojanju izgradnje boljeg i pravednijeg društva Isusova riječ neće vam smetati. Dapače, bit će garancija da kuću "samostalne i neovisne države Hrvatske" koju vam valja nastaviti zidati na početku novog stoljeća, gradite na čvrstim i sigurnim temeljima.
I premda okolnosti opće globalizacije nisu ni malo lake, ne bojte se. Posebno vi, cijenjeni djelatnici, prijatelji i promicatelji kulturnog života. Nastavite stvarati slobodno i u slobodi. Crkva vam ustupa prostore djelovanja i širom otvara svoja vrata. Crkva vas treba. A i vama je potrebno teološko promišljanje i nauk Crkve. Posebno, vama umjetnici, "genijalni graditelji ljepote", jer nitko kao vi ne može naslutiti nešto od onoga pathosa kojim je Bog u zoru stvaranja pogledao na djelo ruku svojih. Titraj tog osjećaja bezbroj se puta odrazio i u vašim pogledima kojima ste se divili djelu ruku svojih. Ne dajte se podjarmiti opasnim zakonima tehnike, već osluškujte "tajnovite zakone svemira, gdje se Božanski duh Duha Stvoritelja susreće s ljudskim genijem i u njemu potiče kreativne sposobnosti" (Papino pismo umjetnicima br. 15). I ako budete slijedili te unutarnje poticaje Duha, bit ćete kadri pomoći čovjeku našeg vremena i ovog podneblja i ponovo doći do prave čovječnosti te u tradiciji svoje prošlosti otkrivati dio "narodnog, duhovnog i božanskog blaga" (GS 86). Crkva, koja je ukorijenjena u ljudsku povijest, želi vam u tome pomoći.
II Vatikanski Sabor opisuje Crkvu kao Božju građevinu, monumentalno djelo na zemlji, koja počiva na ugaonom kamenu Isusu Kristu. Ona nije zgrada, već građevina, koja se izgrađuje, raste, napreduje. Sve što se u zajednici zbiva doprinosi njezinom izgrađivanju: od krštenja novorođenog djeteta, preko dijeljenja svetih sakramenata do onog posljednjeg ispraćaja, kad svećenik s okupljenom Crkvom putnika, moli za pokojnika da mu Gospodin udijeli pokoj vječni. Ta se Božja građevina na zemlji naziva različitim imenima: kućom Božjom, šatorom među ljudima i osobito hramom Božjim. "Tada začuh jaki glas što dolazi s prijestolja i viče: Evo šatora Božjeg među ljudima. On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod i sam Bog bit će s njima!" A sv. Pavao piše da "nismo više tuđinci i gosti, nego sugrađani svetih i ukućani Božji, sazidani na pravom temelju, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu sva zgrada, čvrsto povezana, raste u sveti hram Gospodnji" (Ef 2, 19-21). Taj živi hram zajednice još nije dovršen. Još nije potpuno urešen. Još ne sjaji u punom sjaju. Još je u gradnji. Tko je pozvan izgrađivati Dom Gospodnji? I tko sve smije u njemu prebivati? Psalmista na to slikovito odgovara: "Onaj tko živi čestito i čini pravicu, istinu iz srca zbori i ne kleveće jezikom. Koji bližnjemu zla ne nanosi i ne sramoti susjeda svoga. Koji ne daje novca na lihvu i ne prima mita protiv nedužna."
Živimo u svijetu u kojem logika "vladanja", "gospodarenja" i različitih manipulacija truje međuljudske odnose. Kršćani stoga osjećaju potrebu svjedočiti drugačiji način "ophođenja i služenja drugima" (diakonia). Pred iskustvom zla i besmisla, koje vodi fatalizmu i beznađu, oni se osjećaju pozvanima biti nositeljima nade i protivnicima besmisla "uvijek spremni odgovoriti svakome tko ih zapita za razloge nade koja je u njima" (1 Pt 3, 15). Jer, nema kršćanstva bez služenja, a ni evangelizacije bez diakonije. Nema obiteljskog blagoslova bez sebedarja, niti prave egzistencije bez preegzistencije.
Kršćani osjećaju potrebu sudjelovati na liturgijskim događanjima na kojima se uspostavljaju mostovi zajedništva i povezanosti između neba i zemlje. Stoga s radošću pjevaju kad im reknu: "Hajdemo u dom Gospodnji!"
Ova velika obljetnica prigoda je za sve nas prisjetiti se svojih vjerskih i narodnih korijena, posvijestiti svoja zaduženja i svoje poslanje. Ovo je posebna prigoda za vas, poštovani bratimi Svih Svetih, da zahvalite Bogu za dar nasljedstva koje ste primili i čuvali sedam stoljeća. Budite zahvalni za dar vjere, za dar Crkve katoličke i za dar bratovštine Svih Svetih. Ustrajte "vršiti dobra djela, milodarima hraniti siromahe te molitvama i pjesmama sudjelovati u pobožnostima čitavoga puka", kako zapisa o vašim predšasnicima, davne 1456. godine, vizitator biskup Luka Leonni. I budite ponosni na svoje korijene.
Na ovoj proslavi sudjeluju i predstavnici vlasti naše županije, gradova i općina ove biskupije i ovog otoka, kao i brojni kulturni i javni djelatnici. Duboki vjerski povijesni korijeni, kao i dobri stoljetni odnosi svjetovne i duhovne vlasti, obilježje su hrvatske prošlosti. Uz male povijesne iznimke antiklerikalnog duha u dvadesetom stoljeću, koje su prouzročile tri opake ideologije: nacizma, fašizma i komunizma, hrvatska je prošlost obilježena duhom uvažavanja, tolerancije i visokog stupnja suradnje narodnih predstavnika i duhovnih predvodnika. O tome nam govore brojne zadužbine i darovnice hrvatskih knezova i kraljeva, hrvatskog državnog sabora, brojnih gradova i županija. Ova velika godišnjica dobra je prigoda i za nositelje građanske vlasti, koji imaju moć pojedincima i skupinama jamčiti sigurnost, mir, pravdu i poštovanje. Neka svojim predanim služenjem odgajaju srca ljudi za mirotvorne zadatke i osjećaje.
I sve vas, članovi Božjeg naroda, koji ste po krštenju pozvani biti sol zemlje i svjetlo svijeta, ovo je prigoda probuditi u srcu osjećaje ponosa i zahvalnosti. Posebno za vas, dragi roditelji, suradnici Boga Stvoritelja i za vas mladi, uzdanico Crkve i naroda. Za vas roditelji ovo je prigoda da postanete ono što jeste: intimna zajednica ljubavi koja se ne plaši života, prva životna stanica društva koja je u službi izgradnje kraljevstva Božjeg i poslanja Crkve (FC 49). Budite jedno srce i jedna duša.
Za vas mladi ovo je prigoda da se ohrabrite i krenete. Vi predstavljate silni potencijal u današnjem svijetu. Nemojte se bojati. Istina, neke je od vas zbunila i sablaznila suvremena civilizacija pa su podlegli napasti ludog vremena te pribjegli iluzornom svijetu alkohola, droge, ravnodušnosti, cinizma i nasilja. Mladi, odvažite se prebjeći na Božju stranu. Imajte povjerenja u Dobro i u Crkvu koja vas upućuje na dobro. Kad god prođete pored sakralnih spomenika, sjetite se da su ih gradile marljive i vjerničke ruke vaših očeva i pradjedova. Pjesnik F. Alfirević je pokazao koliko su naši pređi bili povezani uz svoje svetinje, zavjetne crkve i kapele u kojima se orila pjesma i izgovarala molitva duše: "Tu vise zavjetni darovi, siromašnog, pobožnog puka; sidra, konopi, ferali - spomeni brodoloma. Dočekuju nas prijazno njini zidovi stari, skloništa priprostih duša, ribara i mornara. Mnogo su uzdaha čuli polumračni oltari, mnogo je suza vidjela Gospina slika stara!"
Ne može se bez uzbuđenja čitati ove stihove u kojima pjesnik dosjetljivo prikazuje odnos našeg čovjeka i Boga. Hoće li i današnji roditelji otkriti i usvojiti tu potrebnu vezu i komunikaciju s nebom i s vječnošću?! Ima li nade da suvremeni mladi otkriju molitvu kao sastavni dio njihovog rasta i napretka?! Hoće li graditelji suvremene Hrvatske pred izazovom tehnike i automatike znati prepoznati i uvažiti duhovnu dimenziju čovjeka, otkriti važnost i ljepotu Crkve Kristove, te u duhu starog Benediktovog pravila "ora et labora" uspješno povezati rad i molitvu kao sastavni dio ovozemnog hoda i života?!
Sedamstoljetni jubilej biskupije i bratovštine obilježen je ne samo patnjom i suzama, već i vjekovnom vjernošću Bogu našega krštenja. Nadati se da će i današnje generacije ovoga grada ponovno snagom vjere, uljudbe, života i domoljubnog osjećaja za svoju prošlost i za svoje korijene, oživjeti duhovno ovo južno podneblje Naše Lijepe. Postoje izvjesne naznake i nade. Dao Bog da se razbuktaju zapretane snage života. Stoga, neka je blgoslovljen Bog i Otac Gaspodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe. Amen.

Na koncu mise se župnik don Marko Stanić zahvalio svim sudionicima u misnom slavlju i pročitao brojna pozdravna pisma i telegrame:

Preuzvišeni,
Iskreno zahvaljujem na pozivu koji ste mi uputili Vi osobno i don Marko Stanić, župnik župe sv. Marka u Korčuli, da sudjelujem na proslavi sedamstote obljetnice povijesnog događaja preseljenja sjedišta stonske biskupije u Korčulu, pod nazivom "Stonsko-korčulanska biskupija", a kasnije je naziv izmijenjen u korčulansku biskupiju.
Proslavi ove značajne obljetnice pridružili ste i obilježavanje sedam stoljeća od osnutka bratovštine Svih Svetih u Korčuli, a za dan proslave odabrali ste blagadan sv. Todora, zaštitnika grada Korčule.
Vrlo rado bih se odazvao Vašem pozivu i bio sudionik ovih spomenutih svečanosti, ali nažalost u tom razdoblju bit ću otsutan iz Hrvatske.
Zato ljubazno molim Vas Preuzvišeni, da prenesete moje iskrene čestitke svim sudionicima slavlja, a kao predstavnik Svetog Oca, upućujem svima Papin apostolski blagoslov.
S izrazima osobitog i bratskog štovanja ostajem najodaniji u Gospodinu,
Mons. Giulio Einaudi, apostolski nuncij

Velečasni gospodine,
Preuzvišeni gospodin, mons. Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, primio je Vaše pismo u kojem ga pozivate na Euharistijsko slavlje prigodom obilježavanja obljetnice utemeljenja biskupije u Korčuli i osnutka bratovštine Svih Svetih, 29. srpnja ove godine. Gospodin nadbiskup se zahvaljuje na pozivu, ali zbog ranije preuzetih obveza, nije u mogućnosti odazvati se.
Želeći Vama i Vašim župljanima obilje Božjeg blagoslova, gospodin nadbiskup Vas pozdravlja.
S poštovanjem Josip Šimunović, nadbiskupov tajnik.

Poštovani gospodine župniče,
Primio sam Vaš dopis u kojem me pozivate na proslavu obljetnice utemeljenja biskupije u Korčuli i osnutka bratovštine Svih Svetih. Zahvaljujem na pozivu, ali zbog ranije preuzetih obveza u tom terminu nisam u mogućnosti sudjelovati na proslavi.
Vama gospodine župniče, svim Vašim suradnicima i sudionicima proslave upućujem iskrene čestitke.
Na koncu Vam želim izreći poticaj i ohrabrenje za daljnji život u ovim odlučnim trenucima sada na pragu trećeg tisućljeća. Neka Vas na tom putu i dalje vodi snaga Duha Svetoga i blagoslov Trojedinoga Boga, iz kojega izvire i u kojega uvire naš život, koji daje smisao našem životu i djelovanju.
Na sve vas i svako Vaše djelo zazivam Božji blagoslov.
Mons. Marin Srakić, biskup đakovački ili bosanski i srijemski.

Poštovani i dragi don Marko,
Primio sam Vaš cijenjeni dopis, kojim me pozivate da sudjelujem na proslavi 700. obljetnice utemeljenja biskupije u Korčuli i osnutka bratovštine Svih Svetih, koja će se održati u Korčuli 29. srpnja 2001. g.
Od sveg srca zahvaljujem Vam na pažnji koju ste mi svojim pozivom iskazali. Još uvijek mi je u dragom sjećanju lanjsko sudjelovanje na proslavi blagdana sv. Todora u Korčuli te je i to jedan od razloga da se ponovo svratim u Vaš grad. No, moji kalendarski termini u to vrijeme dijelom su popunjeni, a drugim dijelom nisu do kraja jasni te po svemu sudeći neću biti u mogućnosti sudjelovati na slavlju spomenutih obljetnica. Već unaprijed molim Božju potporu da sva Vaša nastojanja oko što bolje proslave urode velikim uspjehom.
I ovom prigodom Vas u bratskom molitvenom zajedništvu srdačno u Gospodinu pozdravljam.
Mons. Antun Škvorčević, požeški biskup.

Prečasni gospodine,
Žao mi je što zbog zauzetosti neću moći sudjelovati na obljetnici korčulanske biskupije. Vama i svim Korčulanima čestitam obljetnicu uz želju za naklonjeniju budućnost.
Mons. Mile Bogović, ličko-senjski biskup.

Štovani oče, don Marko,
Zahvaljujem Vam na Vašem vrlo ljubaznom pozivu na svečanu proslavu sedam stoljeća osnivanja biskupije u Korčuli i sedam stoljeća utemeljenja bratovštine Svih Svetih. Na moju veliku žalost ne mogu prisustvovati planiranim svečanostima od 25. do 29. srpnja 2001.g.
Osobito mi je žao što kao naslovni biskup Korčule ne mogu prisustvovati svetoj celebriranoj misi u nedjelju 29. srpnja u 9 sati. Moje dužnosti ovdje u nadbiskupiji New York sprječavaju me da putujem u Europu tijekom mjeseca srpnja i kolovoza.
Vi i svi vjernici dubrovačke biskupije, ali osobito župljani sv. Marka u Korčuli, imate moje molitve i najbolje želje u toj povijesnoj i sretnoj prigodi.
Srdačno Vaš: Mons. Patrick Sheridan, pomoćni biskup New Yorka, naslovni korčulanski biskup.

2. kolovoza 2001. "PORCIUNKULA" - zavjetna misa na otoku Badiji okupila je vjernike cijelog otoka Korčule i jednog dijela Pelješca. Misu je u samostanskoj crkvi predvodio fra Mario Šikić uz sudjelovanje desetak svećenika. Iza mise su se sudionici proslave malo okrijepili u dvorištu samostana, a potom je lik B. D. Marije, Gospe od Otoka, u procesiji vraćen u korčulansku katedralu.
15. kolovoza 2001. VELIKA GOSPA proslavljena je uobičajenom ranom misom u Gospinoj kapeli ispred Općine i procesijom u dolasku i povratku u katedralu. Župnik je u propovijedi povukao paralelu između one davne 1571. i ove 2001. godine. Dobro je promisliti kako su se stanovnici Korčule ponašali u času velike opasnosti za njihov grad prije 430 godina. Tada su molitve i žrtve Korčulana spasile grad. Možda je u ovom času još veća opasnost nad ovim gradom. Što činimo kako bismo ga zaštitili i spasili?
Popodne je bila procesija sa Gospinim kipom zapadnim dijelom grada, od samostana sv. Nikole do obiteljske kuće Bonguardo i natrag, uz moljenje krunice, pjevanje Gospinih pjesama i "Tebe Majku Božju hvalimo". Procesiju je vodio župnik, a misu je predvodio i propovijedao prof. Stjepan Krasić, dominikanac.
16. kolovoza 2001. sv. ROK - dan bratovštine sv. Roka. Prije mise braća su čekala u procesiji ispred svoje sale. Po dolasku župnika zajedno su pošli u katedralu. Prisustvovali su misi i propovijedi, a potom ponovo u procesiji pošli u bratimsku salu, gdje se izmolilo odrješenje za svu pokojnu braću i sestre. Na koncu su braća počastili sve prisutne sendvićima, vinom i sokovima.
29. rujna 2001. sv. MIHAEL, GABRIEL i RAFAEL, arkanđeli, dan koji se na poseban način slavi u bratovštini Gospe od Utjehe. Ova bratovština ima svoje sjedište u crkvi sv. Mihovila. Dan je to i hrvatske policije pa na popodnevnu misu i procesiju, u kojoj sudjeluju i druge dvije bratovštine, dođu i neki od članova naše policije. Nakon procesije, koja ide okolo grada, ali unutar zidina, braća i gosti su se počastili u sali bratovštine.
14. listopada 2001. nedjelja ZAHVALE BOGU za plodove zemlje - Nedjelja kruha. Kao i proteklih godina u katedrali je pred glavnim oltarom pripravljeno mnogo plodova zemlje s posebnim naglaskom na kruh, kojega je i ove godine bilo u izobilju zahvaljujući našim pekarima. Bilo je i raznih vrsta kolača i ukrasnog peciva, kojeg su napravili učenici osnovne i srednje škole, a jednu košaricu su ukrasila djeca iz vrtića. Za vrijeme mise je, nakon kratke župnikove uvodne riječi u propovijedi, grupa mladih, vođenih s. Anitom, izvela prigodni recital. U recitalu su sudjelovale: Vesna Stanković, Stana Živkušić, Slavica Tomić, Silvestra Tomić, Helena Brnović, Gorana i Brigita Sardelić, Daniela Milanović i Dragojana Martinović. Poslije mise su svi kušali slasti plodova zemlje.
21. listopada 2001. PREDSTAVLJANJE župnoj zajednici ovogodišnjih kandidata za Prvu sv. Pričest. Iako liturgijski nije predviđen početak priprave za Prvu sv. Pričest, ipak je praksa pokazala da se javno predstavljanje kandidata za Prvu sv. Pričest pozitivno odrazi na njihov ukupni stav prema pripravi za ovaj važni i vrijedni čin u njihovom životu. I ove godine imamo u našoj župi četrdesetak kandidata. Svaki od kandidata je primio molitvenik uz riječi: "Gospodin, koji je u tebi započeo dobro djelo, neka ga i dovrši!"
28. listopada 2001. g. gosti naše župe su bili pjevači mješovitog crkvenog zbora iz Stona, predvođeni s. Nives i župnikom don Franom Kurajom. Bio je to uzvratni posjet, jer je naša grupa mladih "Lanterna" prije dvije godine bila gostom u Stonu. Don Frano je predvodio misu u 10 sati, a zbor je doista lijepo pjevao. Poslije mise im je prof. Marija Kraljević predstavila dio naše kulturne i umjetničke baštine.
1. studenog 2001. svetkovina Svih Svetih. Novi prior samostana sv. Nikole o. Mato Bošnjak je vodio procesiju, predvodio misu i propovijedao. Popodne je u 15 sati bila misa na groblju sv. Luke, a iza mise je bila procesija kroz groblje i odrješenje za sve pokojne. Za vrijeme ophoda pjevači naših bratovština su pjevali "Smiluj se meni, Bože", a poslije otpusta ispred kapele "Bliže, o Bože moj!".
4. studenog 2001. g. PREDSTAVLJENI su ovogodišnji kandidati za sv. Potvrdu. Kod nas je krizma svake godine i krizmavaju se učenici osmog razreda i stariji. Ove godine ima četrdesetak kandidata. Svi su prozvani na misi i odgovorili sa: "Evo me!" Nakon mise je bio i roditeljski sastanak.

 

 

DISKUSIJA

Dozvolite mi iznijeti neke misli koje mi se nametnuše slušajući ova dva dana izlaganja na Znanstvenom skupu povodom 700 obljetnice korčulanske biskupije i 700 godišnjice bratovštine Svih Svetih u Korčuli.
Dr Alena Fazinić je u predavanju "Liturgijsko ruho, srebrnina i ukrasi korčulanskih crkava" spomenula kalež prvog korčulanskog opata Trojanisa, koji u jednom od svoja četiri medaljona ima lik sv. Jeronima, zaštitnika Dalmacije. Podsjetilo me to na izreku koju njemu pripisuju: "Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac.". Parafraziram danas tu rečenicu u "Oprosti mi, Gospodine, jer sam Korčulanin". Kažem to stoga što je na ovom Znanstvenom skupu bilo prisutno tako malo Korčulana. Kao da ih to ne interesira. Pogotovo je to žalosno zato što ova predavanja tumače prilike i događaje na području njihovog današnjeg življenja. Sigurno su siromašniji radi propuštenog.
Ovom prilikom želio bih se zahvaliti organizatorima i svim predavačima na uloženom trudu, kojim su nas obogatili novim saznanjima, unijeli više svjetla u našu prošlost, oplemenili sadašnjost i dali nadu za budućnost.
Čuli smo mnogo toga o korčulanskoj biskupiji kao i bratovštini Svih Svetih. Danas su nam ostale manje više samo uspomene. Korčula je sada kao i sve druge župe u biskupiji. Posljednji korčulanski opat, četvrti po redu, bio je svima nam poznati don Ivo Matijaca. Bio je zaljubljenik u Korčulu, njezin duh i tradicije i, kako bi rekao Petronije, u njenu umjetnost i ljepotu.
Sjećam se još kao mladić i kasnije u zreloj dobi, kako su se Korčulani upirali da zadrže barem pravo na mitronosnog opata. Znam da je i nakon Drugog vatikanskog koncila bio ostao opat u Trogiru i u Mariboru. Korčuli to nije uspjelo. Trebamo li žaliti za prošlim vremenima? Držim da ne trebamo. Uloga Crkve je u služenju, a služiti se može dobru čovjeka uvijek, prilagođujući se uvjetima vremena.
Ostadoše ipak bratovštine. U svom izlaganju: "Bratovština Svih Svetih u Korčuli" dr. Stanko Lasić je između ostalog rekao kako su se bratovštine uvijek slagale, ako se izuzme onaj incident s "Redenturom" bratovštine Svih Svetih. Dr. Lasić nije išao u detalje, pa neću ni ja, ali bih htio ipak spomenuti da se radilo o pravima, ili kako ovdje kažu o "diritima", pojedinih bratovština. U očuvanju vjere, u vjerskim manifestacijama i crkvenim obredima sve su bratovštine jedinstvene i složne, ali su i osjetljive na svoja prava, svoje "dirite", pa tako izbiju koji put i "iskre" kako bi se ta prava sačuvala.
Tako je za prvog korčulanskog opata don Boža Trojanisa (zvanog don Nado) izbio sukob između Sasvetana i Rokovaca. Na Veliki petak samo Sasvetani imaju pravo ophoda oko katedrale i u nju ulaze prvi. Dogodilo se da su Sasvetani, ušavši u katedralu, u njoj zatekli Rokovce.
Gaštald Sasvetana je u "pravednom bijesu", ne obazirući se na svetost mjesta, uzviknuo: "Rokovci, vanka!" Nastao je opći metež i kako Rokovci nisu poslušali ni ponovljene zahtjeve Sasvetana ni molbe opata Trojanisa, sasvetanski je gaštald pozvao braću, koja su nosila poveće torce i druga znakovlja, da iskušaju tvrdoću istih po leđima Rokovaca. Izgleda da je ovaj "argumenat" bio uvjerljiviji od ranijih nagovaranja, jer su Rokovci izašli, a Sasvetani su slavodobitno, "kako je i red", ušli u katedralu. Mir je bio uspostavljen. Zadovoljan je bio gaštald, zadovoljniji opat don Nade, a siguran sam da se i Krist sa velikih bratimskih križeva smiješio, jer nas prihvaća takve kakvi jesmo. Mediteranci smo, ali ne u smislu Matvejevićevog "Mediteranskog brevijara". Sličniji smo likovima koje je tako sjajno opisao Giovannino Guareschi u svom "Don Camillu". Možda smo koji put nagli u postupcima, ali smo ipak Njegovi. Takvi smo i danas.
Neki će reći da su baš te "čarke" održale bratovštine. Vjerojatno ima u tome nešto istine, ali ne slažem se da bi to bilo presudno. Isto tako se ne mogu nikako složiti s mg. Nadom Duić Kowalsky, koja je u svom predavanju "Bratovštine - predajna baština" rekla da su danas bratovštine folklor. Na ovim prostorima bilo je razdoblja nesklonih vjeri i Crkvi, ali su i u njima ljudi svjedočili svoju vjeru oblačeći se u "tonige" svojih bratovština. Oblačili su se također i kad je to značilo gubitak stipendije za studente ili zapreka napredovanju na poslu, a možda i gubitkom istog. Zar bi itko mogao povjerovati da bi ljudi izložili sebe ili svoju obitelj tolikom riziku samo zbog "folklora"!?
U Korčuli je gotovo svaka obitelj učlanjena u jednu od bratovština. To bi trebao biti temelj na kojemu bi se trebala graditi bolja budućnost obitelji. Obitelj je osnova svakog društva. Bez zdravih obitelji, nema ni zdravog društva pa zvalo se ono "socijalističko", "komunističko", "kapitalističko", "liberalno" ili nekako drugačije.
Siguran sam, ako bratovštine pruže makar mali doprinos rješavanju problema obitelji u našem gradu, da će se Isus s bratimskih križeva još srdačnije i radosnije smiješiti.

Dr. Lovro Steka

 

 

KRONIKA DOGAĐAJA

Od preobilja događanja u našemu gradu u proteklom razdoblju od nekoliko mjeseci, zabilježili smo slijedeće:
Gradski muzej Korčula priredio je 2. srpnja 2001.g. izložbu pod naslovom "Prošlost i sadašnjost Moreške." koja nas je s puno nostalgije podsjetila na mnoga draga lica, koja više nisu s nama. Također je u suradnji s Maticom hrvatskom iz Zagreba, priredio 18. srpnja 2001. g. izložbu fotografija starih perivoja i parkova Zdravka Arnolda pod naslovom "Slike Dalmacije".
25. srpnja 2001. g., u sklopu proslave 700 godina korčulanske biskupije i bratovštine Svih Svetih, u crkvi sv. Petra je gosp. Tonči Gatti postavio prigodnu izložbu. Svojim brodovima i drugim radovima ispričao je nekoliko priča vezanih uz ove obljetnice. Na stotine posjetitelja dnevno bilo je oduševljeno izvanrednim odabirom tema i materijala za ovu izložbu.
26. srpnja 2001. g. gosp. Smiljan Strihić je u Gradskom muzeju postavio izložbu svojih fotografija korčulanskog blaga. Izložbu je u povodu 700 godina biskupije u Korčuli i 700 godina neprekinutog djelovanja bratovštine Svih Svetih otvorila direktorica muzeja prof. Marija Kraljević, a prigodnu riječ je imala dr. Alena Fazinić.
30. srpnja 2001. g. u prepunoj katedrali je u povodu proslave svetkovine sv. Todora održao koncert Zagrebački kvartet saksofona. Članovi kvarteta su Dragan Sremec, Goran Merčep, Saša Nestorović i Matjaž Drevenšek. Izveli su djela G. F. Händela, W. A. Mozarta i M. Lazara. Njihovo izvanredno koncertriranje publika je nagradila dugotrajnim pljeskom.
Od 31. srpnja do 24. kolovoza 2001. g. u organizaciji Turističke zajednice Korčula, u okviru ciklusa koncerata "Korčulansko ljeto" u atriju palače "Arneri" održano je niz zapaženih koncerata, kao što su: Večer komorne glazbe, Glazba bečkih klasika, Divertimento uz gitaru, i dr.
2. kolovoza 2001. g. umjetnička radionica "Trifora" je u povodu proslave sv. Todora organizirala III susret pjesnika otoka Korčule i Pelješca, ispred crkve sv. Petra. Uz već više puta spomenute stalne članove udruge, koji su govorili svoje tekstove, gosti večeri su bili Goran Samardžić i Damir Uzunović iz Sarajeva. Susret je glazbom pratio M. Milanović na gitari.
3. kolovoza 2001. g. otvorena je peta - jubilarna - izložba slika, grafika i skulptura ULUK-a (Udruge likovnih umjetnika Korčule) u Gradskom muzeju Korčula.
Prigodom Dana grada Korčule, svetkovine sv. Todora, 6. kolovoza 2001. g. je u hotelu "Korčula" svečano predstavljen šesti broj Godišnjaka grada Korčule u organizaciji i produkciji Gradskog muzeja Korčula. Godišnjak je promovirao dr. Živan Filippi.
15. kolovoza 2001. g. na svetkovinu Velike Gospe, održao je gosp. Darko Kristović, glazbenik iz Zagreba, koncert na obnovljenim orguljama u katedrali u Korčuli. Svirao je djela J. Redforda, W. Byrda, L. Luzzaschia, M. Rossia, A. Van den Kirckhovena, J. Pachebala i J. S. Bacha.
17. kolovoza 2001. g. u katedrali je predstavljena knjiga pok. prof. Vinka Foretića "Studije i rasprave iz hrvatske povijesti". Predstavljači su bili: akademik Ivo Padovan, Ivo Banac, Joško Belamarić, Vlaho Benković, Igor Fisković i Miljenko Foretić. Sudjelovala je i klapa "Blajke", kao i Silvio Foretić skladbom na orguljama, koju je skladao upravo za ovu prigodu. Priređena je i svečanost otkrivanja ploče s imenom prof. Vinka Foretića, kako se od sada zove jedna ulica u starom dijelu grada.
Astronomska udruga Korčule je 20. kolovoza 2001. g. organizirala u palači Caenazzo predavanje voditelja planetarija pri Tehničkom muzeju u Zagrebu, gosp. Anta Radonića, pod naslovom "Čudesni svjetovi drugih planeta" Predavanje je bilo popraćeno dijapozitivima. Dvorana je u palači bila premala za sve one koji su htjeli čuti i vidjeti ovo predavanje.
Od 1. do 16. rujna 2001. g. održana je u palači Caenazzo u Korčuli Prva međunarodna škola arhitekture. Organizator je bio Univerzitet iz Aucklanda (Novi Zeland) sa svojim studentima, a predavači su bili, uz profesore sa spomenutog univerziteta, domaći stručnjaci za arhitekturu iz Splita i Korčule.
U Gradskom muzeju Korčula je 8. rujna 2001. g. bila postavljena zajednička izložba dvojice peljeških umjetnika: Emila Bobanovića Čolića i Vojmira Borovine. Izlošci su bili u tehnici tempere, sepie i ulja na platnu.
Gradski muzej Korčula i Matica Hrvatska Orebić, u suradnji s Društvom povjesničara umjetnosti Hrvatske, Društvom prijatelja dubrovačke starine, Odsjekom za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Konzervatorskim odjelima Ministarstva kulture Republike Hrvatske iz Splita i Dubrovnika, u okviru manifestacije "Dani Cvita Fiskovića" od 1. do 6. listopada 2001. g. organizirali su znanstveni simpozij pod naslovom "Ladanjska kultura u Hrvatskoj". Dvadesetak stručnjaka s ovog područja su imali svoja predavanja, a promoviran je i Zbornik radova sa znanstvenog skupa o arheološkim istraživanjima na otoku Korčuli.
12. listopada 2001. g., u organizaciji HTP Korčula, u katedrali je bio koncert mješovitog zbora "Libertas" iz Dubrovnika, pod ravnanjem Viktora Lenarta i u pratnji klavirom i orguljama prof. Pera Šiše. Izvedena su djela Mozarta, Schuberta, Verdia, Lisinskog, Zajca, Gallusa, Šiše, Gotovca i Jusića. Izvanredno pjevanje prepuna katedrala je nagradila dugotrajnim pljeskom.
9. studenog 2001. g. likovna sekcija osnovne škole "Petar Kanavelić" u Korčuli dobila je obavijest od Županijskog ureda u Dubrovniku kako su dva, (od tri poslana), likovna rada uz Svjetski dan nepušenja, uvrštena u katalog izložbe, koja je bila u Zagrebu 28. svibnja 2001. g. Od 599 primljenih radova iz svih škola, gradova i županija, u katalog izložbe je stavljeno 16 najuspješnijih. Među tih 16 su dva rada iz naše škole, urađena pod vodstvom prof. Abela Brčića. Što je još zanimljivije, od Rijeke do Konavala to su jedina dva izabrana rada uvrštena u katalog. Autori crteža su Petra Drušković i Romana Crnac.
Početak zimskih aktivnosti obilježilo je HGD "Sveta Cecilija" prigodnom izložbom fotografija u galeriji "Don Luka" iz proteklih deset godina obnovljenog rada Društva. Otvaranju izložbe je prethodio nastup puhačkog orkestra ispred katedrale i misa za sve pokojne članove društva.
Udruga "Rozeta" i Gradska knjižnica "I. Vidali" su 26. studenog 2001. g. u hotelu "Korčula" organizirali predavanje prof. Sani Sardelić pod naslovom "Pisan sv. Katarine". Kao gost nastupila je klapa "Revelin". Istoga dana je u Banket-sali ACY Marine u Korčuli održana Osnivačka skupština pjevačko-recitatorskog društva "Kadena". Izabrana su radna tijela, predstavljen plan i program i donesen statut društva.

 

 

ZAŠTO

Zašto tako često
okrećemo glavu
umjesto da uputimo osmjeh
bratu u nevolji?

Zašto tako često
stišćemo šaku
umjesto da blago ispružimo
ruku prijatelju?

Zašto tako često
zaboravljamo
da s tuđom srećom i naše srce
radosnije kuca...?

Karlo

 

 

KRŠTENJA

* 18. srpnja 2001. g. INDEE - MAE ASH, kći Paula i Ivone r. Vlahušić
* 22. srpnja 2001. g. TODOR FORETIĆ, sin Marija i Maje r. Silić
* 26. srpnja 2001. g. MILAN TARLE, sin Ivice i Jasmine r. Gavrilović
* 26. srpnja 2001. g. IVAN TARLE, sin Ivice i Jasmine r. Gavrilović
* 30. srpnja 2001. g. MARIJA BIJELIĆ, kći Mirka i Suzane r. Težak
* 5. kolovoza 2001. g. IVANNA BARBARA REDMAYNE, kći Johna Michaela i Nives r. Botica
* 5. kolovoza 2001. g. LAURA MATIĆ, kći Igora i Helene r. Filipušić
* 12. kolovoza 2001. g. IVAN PRIŽMIĆ, sin Roberta i Mirele r. Perišić
* 12. kolovoza 2001. g. BENEDIKTA DARSHAN MOUSAVI, kći Sama i Olivijere r. Portolan
* 23. rujna 2001. g. IVAN SVALINA, sin Siniše i Mirele r. Šeparović
* 30. rujna 2001. g. PETRA BOSNIĆ, kći Perice i Mirjane r. Šeparović
* 30. rujna 2001. g. ENA DEPOLO, kći Egona i Katije r. Matulović
* 11. listopada 2001. g. SARA KALOGJERA, kći Ratka i Sandre r. Poša
* 14. listopada 2001. g. BERNARDA FORETIĆ, kći Miroslava i Elvire r. Ustavdić
* 14. listopada 2001. g. DORA MEŠTROVIĆ, kći Željka i Romane r. Bule
* 21. listopada 2001. g. LUKA BRKIĆ, sin Anta i Ide r. Gatti
* 21. listopada 2001. g. ANGELO GRGO FABRIS, sin Marija i Željane r. Ostojić
* 4. studenog 2001. g. LEON SIMONI, sin Srđana i Vesne r. Matok
* 17. studenog 2001. g. TIA FRANIĆ, kći Ivice i Tatjane r. Martić
* 17. studenog 2001. g. IVANA FRANIĆ, kći Ivice i Tatjane r. Martić
* 25. studenog 2001. g. LUCIJA PRVULOVIĆ, kći Viktora i Milke r. Franić

 

 

BLAŽENKO

Ni ni moga bit nego mali i nečevan. Ma bidan, tuga i nevoja. A što mu je ona nesritnica Fjuba i davala za jist? Ma nevojnica, a onako tanka i blidušava. Ma, kako je i mogla onako teško rabotat? Ni bilo boje kuće di ni bidna Fjubina fregala. Puste skalinade, portike vele i male i kamare. Kad se rodiš pod nesritnom zvizdom, ma nećeš proć lišo na ovome svitu. A ni bila ni vele pameti, jer je bidna svakome virovala. A zvali su je po materi Fjuba. A to... Ma nećemo ni spominjat. A pusto lipa, lipa, ma najlipša. Da ni bila onaka siromašica, da siromašica, ma najsiromašnija, bila bi sigurno najlipša u mistu.
A kad je pusto rodila malega bidnega, krstili su ga odma sutra dan, jer je paralo da će bidan mali, ma svaki čas umrit. Ma para da je mali mačić, onako mali, malešan. A Fjuba ni više hotila kantat na balaturu, jer se ni znalo ko je otac malemu. Ma, bidnica bidna, skonsumavala se je od srama. A lipi, lipi mali po imenu Blaženko. Oči mu kolura ka da gledaš u nebo kad je vedrina najveća. A crni, crni ka ugljen vlasi, jadno puno rudasti. Ma što ćeš bidan slabušast, a nožice mu ka u skarambeže. Ma oli je bidna Fjuba bila kago sita, kad ga je nosila. Oli je imala mlijeka ka druge žene. Ma srića, srića je tu bila koza Pepina, pa hi je spasila, i Fjubu i Blaženka. Ma što... ma je mali Blaženko ima velu, velu forcu i voju za život. Naresta je za tili čas i prožaba prin vrimena. I trča je žvelto isprid kućice, žvelto ka mala gušćerica.
A za tili čas je protrčalo sedam godišća i bome ti je već Blaženko kanta u crikvi, ka da su mu meštri od notih bili andjeli nebeski. A Fjubina bi svoga sina obukla i narešila... ma ka da je sin meštra od skule, oli likara, oli sin gospara Pensata, što ima doli u Krivoj vali tvornicu ribe. Niki su to Fjubini falili, a niki joj jadno puno, puno zamirili. "Ma što misli Fjubina fatigat po tujim kućama, fatureta, ma sluga, imat sina mulota, a tiska ga di mu ni misto." Tako je govorilo puno njih. Teško je živit, a siromašica. A još mlada i lipa, lipa, to ti je još gore. Svi te grubo gledaju i rastresaju. A od svih vlasti uvik ti je perikulozo, ma ko će te obranit?
E..., a kad je bi ispara deboto veli, veli skandel...! Bilo je ovako: Meštrove su počele pripremat velu pridstavu za Božića. E sad, da će bome Blaženko u pridstavi bit sv. Josip. To je pridložila gosp. meštrijica Gabrijela. E ma se s tim ni mogla složit učitejica Jolanda. Ona je hotila da bude sv. Josip Tonino. Bome ima isto lipi glas, a ni onako škurast ka mali Blaženko. Ni to bilo radi tega, što je Tonino sin gospara Pensata, koji je uvik dava lipe solde za skulu.
E..., ma je insoma većina votala za malega Blaženka. I još su meštrove pošle na konzulte u don Anteta, jerbo se on najboje intendi i u Stari i u Novi Zavit i bome, dakako i sva Evandjela. A naš don Ante je bome lipo reka, što je je, a da su doli u Palestini škurasti, e da bi Blaženko boje figura u pridstavi ka sv. Josip. A bome, što je je, ima i najlipši glas, a i pametna mu je glavica, pa će za čas naučit što će kantat. To je bila pridstava ala opereta. Ma Blaženko je ima propjo mota za pozornicu. A... ćakulalo se je, e ma va vidit jeli istina, da mu je bome otac Cinganin. A ma Cinganin umitnik, e da je bi puno lip, e da je svira violin ka da je rojen infašan s violinon. E da ni bilo bojega na daleko i široko u sviranju i kantanju. E da se je Fjubina u njega zajubila, kad je služila u Dubrovniku. A šuškali su i rastresali da će bit uteka, a foši su deboto siguro to samo ćakule, jerbo se u nas puno i grubo ćakula, a još kad te ćapaju pod bandiru, ma i sveca bi ćapali, ma tu ti ni života.
Ma da budu svi zadovojni, naš inžejozi don Ante je lipo reka da je najboje da Blaženu Gospu može glumit mala od kapitana Luke. Lipo kanta, ma lipa, lipa je mala, a ima vlase na bjonde loknice i ondice. Eto naš don Ante je lipo reka da je bome tako najboje, jer je Bog stvori i svitle i škuraste. I to su sve bome dica Božja. A mali Isus u pridstavi je bi najlipša lujka u mistu iz Amerike, što je regala svojoj maloj gospar Mate. On bome navigaje na velem brodu ka makinista, što takaje obe Amerike i bome je pun solada ka šipak pajkih.
Meštrove su komponile jednu modernu pridstavu o sv. Porojenju. Ma tu ni bilo samo magarčića, ovčica, kravica i pastirih. Bilo je tu i Krajih s Istoka. A one su bome dodale i vile i Gličine i drugo cviće, a sve ala balerinice. Ma tu je bilo i baleta i kola, a vile i andjeli skupa igraju isprid stajice. A meštrove su istumačile, da se bome u pridstavi može i dodat i oduzet, jer da umitnost mora imat velu, velu slobodu i da triba slušat samo imaginacjun i inspiracjun.
I eto, insoma, svi su bili zadovojni s pridstavom, oli deboto svi, jer se uvik najde kogo ko će prigovorit. Ako ne za drugo, ma za dišpet. E, a ko je bi najsritniji na svitu? Ma bidna Fjuba-Fjubina. A bidna Fjuba je zavelila sebi da će njezin Blaženko poć u najveće i najstimanije skule, jer mu je Bog da pametnu glavicu. A ona, Fjuba, će se snać za solde, pa ako bude tribalo ofregat će cili, cili put sve do Dubrovnika.

Ana Fistanić

 

TKO ĆE MI REĆI

Gledam srebro i zlato kako se ljulja ko klatno...
Svjećice žmirkaju zrcalce pitaju:
Reci nam, koji je danas dan
od cijelog svijeta odabran?
Zrcalce bljeska, svjetlucave iskrice varaju
i ništa ne odgovaraju.
Ni puni stol ne progovara i on me vara.
Gledam tolike kolače, a sve u meni plače.
Od svega najviše želim znati koga noćas trebam upoznati?
Tko će mi reći bistre glave što ljudi noćas slave?
Tek kad srce progovori
u meni se prava svečanost stvori.
U moje srce malo, Isusovo srce stalo.
Progovara srcu mome da pomognem bratu svome,
da podijelim sve što imam - tek tada stostruko primam.
I mogu reći svima - srcu mome više nije zima!
Sve vas želim srcem primati
i sretan Božić čestitati.

Don Luka Depolo

 

STRANICA S OSMJEHOM

PROFESIONALAC
- "Je li u ovom mjestu rođen neki veliki čovjek?" - pita novinar prolaznika.
- "Koliko znam, kod nas se rađaju svi maleni!" -
promrsi ovaj.

POTRAŽNJA
- "U mom poduzeću traže blagajnika."
- "Zašto? Pa prošlog tjedna ste uzeli novog."
- "Da! Baš njega i traže."

PRAVI KORAK
Na proslavi godišnjice izborne pobjede jedne političke stranke:
- "Gospodo, prije godinu dana naša zemlja je bila na rubu provalije, ali od tog vremena do danas napravili smo krupan korak naprijed."

AFORIZMI
* Misliti je lako, raditi teško. Raditi, slijedeći svoju zamisao, najteža je stvar na svijetu. (J. W. Goethe)
* Radi kao da ćeš sto godina živjeti, a moli kao da ćeš sutra umrijeti. (Narodna poslovica)
* Sanjao sam da bi život trebao biti radost. Probudio sam se i shvatio da je život napor. Radio sam i uvidio da je u naporu radost. (R. Tagore)
* Da bi sve više ljudi moglo raditi sve manje, mora sve manje njih raditi sve više. (nepoznati autor)
* Kad je rad prinuda, život je robija. (M. Gorki)
* Nije dovoljno samo znati raditi, treba također raditi. Nije dovoljno raditi, treba također i znati raditi. (H. Laube)
* Ja obožavam rad; tako mogu satima gledati kako drugi rade. (M. Twain)

ISKRE
* Da se riječi kupuju, manje bi se govorile.
* Trojica mogu zadržati tajnu, ako su dvojica od njih mrtva.
* Brbljivci su najdiskretniji ljudi: koliko god govorili, nikad ništa ne kažu.
* Tko zna laskati, zna i klevetati.
* Tko ti priča o tuđim manama, drugima će pričati o tvojima.
* Zli jezici su jedina sječiva koja se oštre konstantnom uporabom.
* Krupne glasine nastaju od sitnih šaputanja.

 

 

NEKROLOG

19. srpnja 2001. g. je nakon duge i teške bolesti, opremljen svetim sakramentima, umro IVAN ŠOLIĆ, u šezdeset sedmoj godini života. Ljudima će ostati u sjećanju njegova uslužnost, taksirajući po otoku i šire. Ispraćen od rodbine i prijatelja pokopan je na groblju sv. Luke. Počivao u miru.

12. kolovoza 2001. g. primivši svete sakramente umirućih, ovaj svijet je zamijenio vječnim VINKO MONTINA u trideset petoj godini života. Osim obitelji, njegova smrt je veliki gubitak posebno bratovštini Gospe od Utjehe, kojoj je posvećivao osobitu pozornost i bio uvijek od pomoći. Posebno je znao izraziti svoje divljenje svemu lijepom, što je došlo do izražaja osobito u njegovim pjesmama. Neke su objavljene i u našoj "Lanterni", pa mu zato posebna hvala. Nekoliko dana prije nego je napustio Korčulu dao mi je pjesmu o korčulanskim kaletama gdje, između ostalog kaže: "Ti uvijek se sjetiš, svjetlosti da nam daš, kao feral srebrni, pod kojim snivamo mi. Nemoj da gasiš svjetlost tvoju snenu, dok tama polako pada ponad usnulog grada." Na vječni počinak na groblju sv. Luke ispratili su ga prijatelji, rodbina i znanci. Počivao u miru.

7. rujna 2001. g. u cvijetu mladosti, nakon kratke i teške bolesti, opremljen sakramentima utjehe, preminuo je s ovog svijeta MIROSLAV CVIŠIĆ. u dvadeset šestoj godini života. Iako je želja za životom do zadnjeg momenta pokazivala da se bori i da se ne predaje, ipak je bolest bila jača. Preselio se tamo "gdje smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli!" Ispraćen od rodbine i prijatelja pokopan je na groblju sv. Luke. Počivao u miru.

16. rujna 2001. g. opremljena svetim sakramentima umrla je TERA DUPLANČIĆ r. BALLARIN u osamdeset prvoj godini života.. U Splitu je provela skoro cijeli svoj životni vijek. Bila je, kako kažu oni koji su je poznavali, uvijek tiha i mirna. Ispraćena od rodbine i prijatelja pokopana je na groblju sv. Luke. Počivala u miru.

21. rujna 2001. g. umrla je opremljena sakramentima utjehe URINA PERŠIĆ r. PEČAREVIĆ u osamdeset petoj godini života. Rođena je na Visu, a poslije se zbog muževa posla preselila s obitelji u Dubrovnik. Umrla je u Rijeci. Uz obitelj Peršić na vječni počinak na groblju sv. Luke ispratili su je prijatelji i znanci. Počivala u miru.

5. listopada 2001. g. u Domu starih i nemoćnih u Korčuli.preminula je s ovog svijeta opremljena sakramentima utjehe MILKA BILAFER r. BAČIĆ u osamdeset drugoj godini života. Zbog slabog vida bila je potpuno ovisna o drugima. Pomagali su joj i njezina kći i susjedi u Starom gradu, gdje je živjela, a posebno osoblje u Domu. Pokopana je na groblju sv. Luke. Počivala u miru.

29. listopada 2001. g. iznenada je u svom domu u Korčuli umrla MARINKA MILAT r. BATISTIĆ u pedeset petoj godini života. Koliko god je zadnjih godina bila svjesna svojih poteškoća sa zdravljem, ipak joj je skrb za dobro vlastite obitelji bila uvijek na prvom mjestu. Ne štedeći sebe potpuno se darovala onima koje je volila. Obitelj, mnogobrojna rodbina, prijatelji i poznanici su svojim prisustvom na njezinom sprovodu pokazali da su je cijenili i volili. Pokopana je u sjenci čempresa na groblju sv. Luke. Počivala u miru.

30. listopada 2001. g. umro je u Domu starih i nemoćnih u Korčuli ANTE DUJMOVIĆ u šezdeset osmoj godini života, opremljen svetim sakramentima umirućih. Rođen je na Pelješcu u Gornjoj Vrućici. Doselio se u Korčulu i tu žvio tiho i skromno sa svojom suprugom, koja mu je uvijek, iako i sama u zdravstvenim poteškoćama, bila od neprocjenjive pomoći. Zadnjih mjeseci je živio u Domu, gdje mu je omogućena potrebna njega. Ispraćen od rodbine i prijatelja pokopan je na groblju sv. Luke. Počivao u miru.

 

 

SNAGA MOLITVE
(Nastavak)

Ako religija nije istinita, život je bez značaja, tragična farsa.

Znanstvenik kirurg dr. Alexis Carrel napisao je knjigu "Čovjek nepoznanica", a dobio je najveću počast koja se može dati učenjaku - Nobelovu nagradu.
U jednom svom članku napisao je: "Molitva je najsnažniji oblik energije koji se može stvoriti. To je snaga realna kao i zemljina sila teže. U svom životu vidio sam ljude kod kojih nijedna terapija nije uspjela, kako svladavaju bolest i melankoliju vedrim naporom molitve. Molitva je poput radiuma, izvor sjajne energije, koja samu sebe stvara. Molitvom ljudska bića traže da povećaju svoju energiju, obraćajući se beskrajnom izvoru svake energije. Kad molimo povezujemo se s neiscrpnom poticajnom snagom, koja pokreće svemir. Tražimo da se dio te snage dodijeli našim potrebama. Čak, dok molilmo, naši se ljudski nedostaci smanjuju i ublažavaju, a mi jačamo i popravljamo se. Kad god se obraćamo Bogu u žarkoj molitvi mi mijenjamo tijelo i dušu na bolje. Ne može se dogoditi, da bilo koji čovjek ili žena mole niti jedan trenutak, bez nekog dobrog rezultata."
U svom radu D. Carnegije je sakupio stotine svjedočanstava kako su ljudi svladavali strah, brige i očaj uz pomoć molitve. Evo jednog od njih. Glenn Arnold, službenik osiguravajućeg društva: "Jednog sam dana zatvorio svoj stan misleći da to činim zadnji put u životu. Ušao sam u automobil i krenuo niz rijeku, odlučan da završim sa svim. Bio sam očajan čovjek. Moj je posao, u kojeg sam bio založio sve što smo imali: automobil, namještaj, čak i police osiguranja, propao sa svime što smo imali. Kod kuće mi je majka umirala, a žena je nosila naše treće dijete. Skrenuo sam sa ceste, izašao, sjeo na zemlju i plakao kao dijete. Umjesto da se vratim zastrašujućem krugu briga, pokušao sam konstruktivno razmišljati. Da li je moja situacija bezizlazna? Zar ne bi moglo biti i gore? Što bih mogao učiniti da je poboljšam? Tada sam odlučio da cijeli problem iznesem pred Boga i da ga zamolim da On njime upravlja.
Molio sam silno, kao da cijeli moj život ovisi o tome, što je ustvari i bilo. Tada se dogodila neuobičajena stvar. Čim sam se sa svojim problemima obratio Sili koja je jača od mene, osjetio sam mir u duši, za koji nisam znao. Mora da sam tamo sjedio kojih pola sata plačući i moleći, a tada sam otišao kući. Slijedećeg jutra sam ustao sa samopouzdanjem. Nisam se više imao čega bojati, jer me je vodio Bog.. Tog sam jutra ušao u lokalnu robnu kuću uzdignute glave i sa samopouzdanjem tražio posao prodavača i dobio ga. Uspješno sam radio taj posao dok, zbog rata, nije sve propalo. Tada sam počeo prodavati osiguranja za život, još uvijek pod vodstvom svog velikog Vodiča. Sada su mi svi računi plaćeni. Imam obitelj i troje pametne djece., vlastitu kuću, novi automobil i dvadeset pet tisuća dolara u životnom osiguranju. Kad pogledam unatrag, drago mi je da sam sve izgubio i bio u depresiji,. kad sam krenuo prema rijeci, jer me je ta nevolja naučila da se oslanjam na Boga. Sada imam mir i samopouzdanje, za koje nisam ni sanjao da su mogući."
Zašto nam vjera donosi takav mir, smirenje i snagu? William James kaže: "Uzburkani valovi nemirne površine mora ostavljaju duboke dijelove oceana mirnima, a za onoga koji se drži veće i trajnije realnosti, neprestana promjenjivost njegove vlastite sudbine izgleda relativno beznačajna stvar. Stvarno religiozna osoba je, prema tome, nepokolebljiva, staložena i mirna, spremna na svaku situaciju koju dan donese." ...   Nastavit će se!

Franka Steka

 

 

NAŠI UMJETNICI

NIKOLA SKOKANDIĆ

Rođen je u Žrnovu 28. ožujka 1947. g. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu zavšio je Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu kod prof. Jakova Budeše. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomira 1972. g.
Dugi niz godina radio je kao grafički urednik lista "Slobodna Dalmacija", a zatim kao profesor u Školi primijenjih umjetnosti, gdje radi i danas.
Sudjeluje na skupnim izložbama, a priređuje i samostalne.
"Grafike Nikole Skokandića osebujna su vizija čovjekove sudbine, zavičaja i pejzaža. Noseći breme nelagodnog vremena, protkanog krizom otuđenja i vječnom borbom između dobra i zla, stvara svoju abecedu patnje, košmara stvarnosti." (Tonka Čović)
Zavičaj je mjesto gdje sve počinje i završava. Zavičaj sa čovjekom i bez njega, kroz njegovo djelo u prošlosti i sadašnjosti. Djelo svakodnevice i napuštenosti. Skokandićeve grafike nisu idile. Više nose obilježja ljudskih zlodjela, napuštenosti. Uočava da postoji drugi put, drugačiji, bolji, ali i teži. To je više krik i protest nemirenja sa svakodnevljem. Kroz potku likovnog doživljaja, čovjek Nikole Skokandića je u svim bitnim odrednicama usamljen. Ta simbolika pomalo sumornih vizija, kadkad iskazana kroz trošne konture i ulomke, najrječitije govori i misaono i likovno.
Skokandić je crtač precizna poteza i maštovita odnosa prema temi. Nedavni Grand-prix u Rijeci potvrda je da se radi o grafičaru nesvakidašnjeg formata. Naime, 6. studenog 2001. g. je u Rijeci otvorena Treća međunarodna izložba Ex-librisa. Ova značajna likovna manifestacija posvećena je jubileju hrvatske pismenosti, 900. obljetnici Bašćanske ploče i glagoljici, starom hrvatskom pismu. Ovogodišnja izložba je okupila 332 autora iz 42 zemlje, što ovu izložbu čini najvećom te vrste u Europi. Za autore Ex-libris predstavlja veliki izazov, jer se radi o formi koja je veoma stara i datira od početka tiskarstva. U takvoj konkurenciji dodijeljeni Grand-prix Nikoli Skokandiću, zaista je veliko priznanje.

Abel Brčić

 

 

NA TABLUNU

Svako jutro ’namo u Hober, na onemu dilu, što su ga stari zvali Palestina, trču i znoju se furešti. Pušu, stenju i hripju, su munturama mokrima od znoja. Sunce apena špuntaje, a svako malo van koji od otih kortubisi za vraton zvižje i uzdiše. Ne znaju koliko je gustozo u to doba obahodit vrše, điravat po Rotondi i peškariji, vizitavat butige i učinit đir uza kraj od mora. Još ako van se potrefi čut koju novitad, kako se nama dogodilo prid feštu od Svetega Todora. Donkve, pitali su nas u jednon butigi:
"Dobro, a što mislu u Sve Svete, je li bi bilo red počasti pučanstvo, oli njima ni fešta od 700 godišća? "
"Neznamo van mi ništa, što ne pitate Prokuru? "
Pasala je fešta, a tratamenat je bi, kako da je za komare.
Ondar je doša dan ka’ se Bratovština osnovala, kako piše u Matrikuli. Jopeta su nas pitali, ovega puta na Tablunu:
"Govori se kako će u Sve Svete bit Past."
"Neznamo van mi ništa, što ne pitate Gaštalda?"
Oni, što se dohodu obuć u tonigu jedan put u godinu na Veli Petak, vazda gledaju kvadre u skale, di se vidi na jednemu, kako Bratimi blaguju, i jedan drugemu gledaju u pjat. Insoma pasala je lišo i ova. Bez Pasta.
Na vižiju Svih Svetih fermaje nas jedan od Komune:
"Čuje se iz nekih izvora, da je sutra velika gozba u Sasvetana oko 11 sati ujutro. Znate li nešto o tome? "
"Znamo kako ni red puno jist prid obid, zaoto ka’ se u vas bude činila fešta, di će bit ulaz slobodan, nastojte izabrat pravu uru", rekli smo mu mi.
Na Tablunu puno svita. Nima toliko mista i niki stoju na nogama. Svi gledaju jednega fureštoga, što iz barke krca more u plastični bidun.
"Što će ti to more u bidunu? ", pitaju ga iz Tabluna.
"Ovo mi je za poslat u Zagreb, da se u moru rastopi riba."
"E, ma nemoj ga napunit punega", govorimo mi.
"A zašto ne, vidite kako mi je bidun mali."
"Zato da ti do ujutro ne oplima."
A na Gospu od Zdravja falilo je mista za nažeć puste šterike, što su imale bit užežene. Kako da nan zdravje ne triba cilo godišće, nego samo oti dan.
Može bit kako je u drugo vrime priko godišća zdravije trčat kroz šumu, nego nažeć šteriku prid Gospon. Koliko judi, toliko ćudi.

VIT

 

 

SAVJET LIJEČNIKA

GRIPA

Čim smo oćutili zimu, čim su zapuhali hladniji vjetrovi, po našim se je štradama počelo pričati o gripi: "Neće me bekat ove zime, prošle me je uništila…" . I čini nam se da je svake godine isto, da se razbolijevaju isti ljudi, da su «spašeni» oni koji su se uspjeli cijepiti, da su simptomi bolesti isti. A gripa ko gripa, svake godine učini svoje.
No, da li je baš tako?
Unatrag dvadeset, trideset godina se znalo, da se gripa pojavljuje svake desete godine kod većeg broja osoba i sa težim simptomima. No, kako smo se bližili kraju 20-og stoljeća, gripa je postala sve neuobičajnija: pojavljuje se puno češće, ali u blažim oblicima te je obolijevalo znatno manje ljudi nego bi se očekivalo za bolest koja se kapljicama tako lako širi. Nju izaziva virus gripe-influence, koji od godine do godine može biti dosta različit. Već deset godina u Europi se pojavljuje sličan tip virusa (A1, B2). To je omogućilo stručnjacima da priozvedu odgovarajuće cjepivo. Sa velikom vjerojatnošću može se tvrditi da će i ove godine biti taj tip gripe u điru, pa će nam cjepivo koliko–toliko pomoći.
U razdoblju od listopada pa do veljače u našem su okruženju i različiti drugi virusi, koji izazivaju prehladu, kašalj, temperaturu, no to ne smijemo brkati sa gripom. Gripa je bolest koja počinje naglo sa visokom temperaturom, glavoboljom, bolovima u listovima nogu i leđima. Simptom je također i opća slabost, pa je takav bolesnik naprosto primoran leći u krevet. Nema toga junaka koji se sa gripom šeta po Plokati. Ljudi znaju reći: "skršila me, boli me svaka košćica."
Bolest traje najčešće 4-6 dana. Potrebno ju je odležati, piti puno tekućine, snižavati temperaturu lijekovima koji su za to propisani. Treba dati vremena gripi da odradi svoje, jer je dobro poznato da, "ako se gripa liječi, traje sedam dana, a bez liječenja cijelu setemanu."
Kod starijih ljudi zna gripa potrajati i dulje. Za nekoliko dana im se ponovno vrati temperatura i kašalj. Onda trebaju obavezno potražiti pomoć liječnika.
Izbjeći gripu, koja je u điru, dosta je teško. Ipak evo nekoliko savjeta:
- izbjegavati veća okupljanja ljudi, sastanke, vožnje u pretrpanom autobusu i sl.
- često prozračivati prostoriju, pogotovo ako je u njoj boravilo više ljudi.
- konzumirati veće količine "C" vitamina u limunima, narančama...
- dnevno provoditi barem sat vremena na svježem zraku.
- cijepiti se.

Pa, dalje kako Bog da!  - SRETAN BOŽIĆ !

Dr. Ante Komparak

List Župe Korčula
Urednik: don Marko Stanić
Likovna obrada:
Hrvoje Kapelina i De Franko /Frano Depolo/

Tiskani primjerak možete naručiti poštom:
ŽUPNI URED KORČULA
don. Marko Stanić
20260 KORČULA - HRVATSKA
TEL: +385 (0)20 711049