LANTERNA SV. MARKA - br. 19
USKRS 2003. godine.

Lanterna sv. Marka - KorculaRIJEČ VAMA
BOG JE DAROVATELJ ŽIVOTA

Ne samo u kriznim vremenima, kakva upravo živimo, nego se uvijek i sve više moramo podsjećati na vrijednost ljudskog života. Ako je čovjek samo broj i sredstvo po kojemu se postižu neki ciljevi, ako ljudski život ima cijenu koja se može izraziti novčanom jedinicom, ako pojedinci radi svojih ciljeva ili ciljeva određene grupe izlažu opasnosti živote mnogih, pa i onih koji apsolutno ništa nisu krivi, onda ovaj svijet i čovjek u njemu nemaju budućnosti.

I dok razmišljamo o životu, moramo odgovoriti na pitanje tko je gospodar života. Jesam li ja sam gospodar svog života ili možda mojim životom gospodari netko drugi? Tko ima pravo uzeti sebi za pravo, da moj život, koji samo jednom imam šansu živjeti, upravlja nekim svojim putovima, podređuje nekim svojim interesima? Tko ima pravo misliti kako je on taj koji može preuzeti ulogu gospodara života i smrti i sam odrediti tko će živjeti dalje, a kome će to biti uskraćeno?! Životom može gospodariti samo onaj tko je taj život i darovao. Kao vjernici znamo da je samo Bog darovatelj života i kao takav on je i njegov gospodar - otpočetka u začeću, pa sve do naravne smrti.

A čovjeku je Bog darovao život, da ga živi na najbolji mogući način, da ga proživi što sretnije i zadovoljnije, noseći svoj križ, koji mu je od providnosti dodijeljen. "O kad bismo razumjeli", kaže o. Ante Gabrić, "ne teoretski, već praktično - tajnu križa, tajnu žrtve u svom svagdanjem životu, kako bi ovaj svijet izgledao drugačije! Bio bi svetiji, svjetliji i zbog toga sigurniji, na temeljima Kalvarije."

I ne zaboravi čovječe, "ti si više od stroja za određenu svrhu i funkciju, više od svoje titule, svog posla, svojih ostvarenja. Ti si ponajprije čovjek da živiš, da se smiješ, da ljubiš, da budeš sretan."

"Treba jednostavno živjeti, ne htjeti sve imati, ne biti zavidan, ne kukati i jadikovati, zajedno se smijati, prijateljski se drugome obraćati, biti tu kad te netko treba. I ne zato jer to moraš, nego zato jer imaš volje i ljubavi za to, jer si čovjek.". (Phil Bosmans) Zbog plodova te iste ljubavi ovih dana kličemo "Aleluja" i jedni drugima želimo SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS i molimo Njega, uskrsloga i proslavljenoga: Daj pravdu i poštenje onima na vlasti za one malene. Daj radost i smirenje za danas, za sutra, za svako vrijeme. S ovim mislima i željama najsrdačnije Vas pozdravljam i želim Vama i svima koje nosite u svojim srcima mir i svako dobro.
Vaš don Marko.

RASPORED BOGOSLUŽENJA U VELIKOM TJEDNU

CVJETNICA: U 10 sati je sv. Misa i pjevanje "Muke". Započinje četrdesetsatno klanjanje. U 18. sati dolaze "Sasvetani" na misu, propovijed i svečani blagoslov s Presvetim. Isti je raspored na Veliki ponedjeljak i Veliki utorak kada dolaze "Rokovci" i "Mihovilci".
VELIKA SRIJEDA: Ujutro u 6. sati je procesija na Soline. U 18. sati su "Lamentacije". Misa je, procesija i blagoslov s Presvetim.
VELIKI ČETVRTAK: Misa Večere Gospodnje i obred pranja nogu učenicima u 18. sati.
VELIKI PETAK: Obredi započinju u 18. sati, a na kraju je euharistijska procesija okolo Grada.
VELIKA SUBOTA: Rano ujutro (oko 4. sata) braća se upućuju posjetiti sve crkve i kapele u Gradu. Uvečer u 20. sati počinju obredi uskrsnog bdijenja. Na "Gloriju" dolaze "Rokovci" s "Redenturom".
USKRS: Blagoslov grada i svečana sv. Misa s početkom u 10. sati.

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS !

 

 

KARITATIVNA ZAKLADA DON LUKA DEPOLO
DOBRO JE ČINITI DOBRO!

Prošle su četiri godine od utemeljenja ove Zaklade. Pokojna Česka (Frana) Depolo, majka pokojnog don Luke, uz župnika don Marka i nekoliko prijatelja, zbog ljubavi prema djelu svoga sina, htjela je nastaviti makar dio onih dobročinstava, koje je don Luka za života činio mnogima. Zato je utemeljena ova Zaklada. Ona i sada živi zahvaljujući Vašim novčanim prilozima, pa sve one zahvale, bilo usmene bilo pismene, izrečene za dobročinstva koja su učinjena putem ove Zaklade, upućene su zapravo svima Vama.

JOŠ JEDNOM SVIM DAROVATELJIMA NAJSRDAČNIJE
ZAHVALJUJEMO I PREPORUČAMO SE I NADALJE !

Iz inozemstva:
Splitska banka d. d., Podružnica Korčula
Swift code SPLIHR2X
Don Marko Stanić - za zakladu, Korčula
acc: 252/80

Iz tuzemstva:
Don Marko Stanić - za zakladu
Splitska banka d. d., Korčula
2330003-1100157273
Pz.br. 10-80-24179-5

Žiro račun:
Župni ured sv. Marka Korčula - za Zakladu
Br. 2330003-1100047321

 

 

HTIO SAM

Htio sam Mu obrisati
krvavi znoj,
ali mi je put
na Maslinsku goru
bio pretežak.
Htio sam stati
između Njega i vojnika,
ali sam se bojao
za vlastitu kožu.
Htio sam doviknuti svima
nevin je,
ali mi je riječ
zapela u suhom grlu.
Htio sam Mu pomoći
nositi teški križ,
ali sam ostao stajati
posve iscrpljen.
Htio sam čuti
sve Njegove riječi,
ali je samo: "Oče, oprosti im!"
doprlo do mojih ušiju.

Mar

 

 

IKONOGRAFIJA USKRSNUĆA
PRIMJERI U GRADU KORČULI

Kristovo Uskrsnuće za svakog vjernika temeljni je događaj u povijesti svijeta. Njime je bilo dovršeno ono što je započelo još od prvog ljudskog grijeha - otkupljenje svijeta. U likovnoj umjetnosti prizor Kristovog ustajanja od mrtvih temeljio se na iskazu Evanđelja, premda se doslovno prikazivanje Krista koji izlazi iz groba formiralo relativno kasno. Bizantska ikonografija nema prikaz Uskrsnuća, već u prikazima dvanaest velikih blagdana Uskrsnuće je zamijenjeno Kristovim silaskom u Limb. U tom prikazu, strogo definiranom, Krist odjeven u svečanu odjeću križem razbija lance i vrata Pakla i iz njega za ruku izvodi Adama, a potom ostale starozavjetne ličnosti.

Zapadna ikonografija također je neizravno prikazivala Uskrsnuće i to kroz posjet svetih žena praznom Kristovom grobu ili prikazom anđela koji ženama pokazuje prazan grob s povojima, dok uz njega spavaju stražari. Od 12.st. u kontinentalnoj Europi, a od 14.st. u Italiji počinje se izravno prikazivati Krist koji izlazi iz sarkofaga zaogrnut crvenim ili bijelim plaštem i s pobjedničkom zastavom u ruci. U doba renesanse i baroka prizor Uskrsnuća bit će omiljen zbog velike mogućnosti prikazivanja razgolićenog Kristovog tijela i krajolika, te posebno dramatičnih svjetlosnih efekata i patetičnih gesta prestrašenih stražara. Krist se prikazivao i u liku janjeta koje sjedi na knjizi sa sedam pečata iz Ivanove Apokalipse, te tako postao najomiljeniji simbol Krista Otkupitelja čovjeka.

U gradu Korčuli, nažalost, nema velikih kompozicija Kristova Uskrsnuća, ali imamo jednu drugu posebnost, a to su četiri kipa "Redentura" (Redemptor - Otkupitelj). Svi ti kipovi prikazuju razgolićenog Krista, preko bokova ili ramena zaogrnutog crvenim, odnosno bijelim, plaštem. Krist ljevicom drži pobjedničku zastavu s križem, a desnicom blagoslivlja.

Od uskrsne tematike u katedrali imamo kameni reljef janjeta sa zastavicom iz 14. st., koji je slučajno pronađen u postkoncilskom preuređenju svetišta. U sakristiji se nalazi misnica od zelenog baršuna s kraja 18.st. s janjetom na knjizi izvezenog srebrnim nitima. Isti motiv napravljen u drvu, vjerojatno s kraja 19. st., koje se na Uskrs stavlja na oltar. Mali reljef uskrsnog Janjeta nalazi se na srebrnom kaležu opata Trojanisa iz 1905., a također i mali srebrni kipić Uskrslog Krista na pokaznici iz 17. st., kakvog sličnog nalazimo i na pokaznici u crkvi Svih Svetih.

U crkvi Svetog Mihovila imamo Redentura, najstarijeg, koji se nekad nalazio na vrhu ciborija u katedrali. To je skroman pučki rad u drvu i vjerojatno potječe iz 17. st. Na balaturu se nalazi italo-kretska ikona male vrijednosti, ali zato vrlo zanimljivo ikonografski rješena po tipu "Noli me tangere". Marija Magdalena susreće Uskrslog Krista dok se u shematiziranom pejzažu vidi prazan grob s povojima, a sve je popraćeno tekstovima iz Evanđelja na grčkom jeziku. U dvorani bratovštine čuva se brokatna misnica koja ima izvezeno janje na knjizi.

U crkvi Svih Svetih, uz klasičnog drvenog Redentura, imamo dimenzijama najveću kompoziciju Uskrsnuća - stropnu sliku nepoznatog sljedbenika venecijanskog slikara Alessandra Varotarija zvanog Il Padovanino. Krist je prikazan kako lebdi iznad sarkofaga, dok se od straha pred tim prizorom dvojica stražara zaklanjaju štitom i rukama. Slika je nastala šesdesetih godina 17. st., no zbog kasnijih premazivanja njezina efektnost znatno je umanjena. U bratimskoj sali imamo mali srebrni kipić Redentura na pokaznici iz 17. st. U sali bratovštine Svetoga Roka čuvaju se dva Redentura. Stariji je rad u polikromiranom drvu s kraja 18.st., a onaj drugi, koji se nosi u svečanoj uskrsnoj procesiji prilikom blagoslova grada, izvrstan je rad u drvu korčulanskog akademskog kipara Petra Pallavicinija iz 1940.

U crkvi Svetog Nikole, na oltaru Gospe od Ruzarija, među prikazima otajstava, u okruglom medaljonu je mali reljef Uskrsnuća, rađen u kararskom mramoru iz 1775. On ima tipičnu shemu, gotovo identičnu onoj na stropu crkve Svih Svetih, a vrlo mu je sličan reljef na drvenom procesionalnom štapu - štandarcu Gospe od Ruzarija iz 18. st. Na kupoli crkve Svete Justine imamo impresivan kameni kip Uskrslog Krista, rad majstora Marina Radice iz početka 20. st. Na kraju, u Opatskoj riznici nekoliko je manjih radova, ali dva su svakako najznačajnija. To su dvije renesansne predočnice - pacifikali iz 16.st., od kojih je prva lijep rad, vjerojatno dubrovačkih zlatara, dok je druga nastala prema grafičkom listu čuvenog firentinskog slikara Baccia Della Porte, poznatijeg kao fra Bartolomeo. Uskrslog Krista okružuju četiri Evanđelista. U kapeli - moćniku imamo dva voštana "Agnus Dei" - janje na knjizi, od kojih je onaj stariji vrijedan rad, a na sebi ima grb pape Inocenta XI. iz 17.st.

Korčulanska ikonografija Uskrsnuća ne pokazuje veću raznolikost, no usprkos tome, ona zaokružuje čitav ciklus koji započinje Pepelnicom, kulminira Velikim tjednom, posebno Velikim petkom, kao konačnim dovršenjem Kristova poslanja - otkupljenjem svijeta.
Damir Tulić

 

 

POKORNIČKA SVITANJA

Obucimo pokorničke haljine
zapalimo svijeće
i pod okriljem noći
krenimo njemu u pohode.
Dok kamene ulice još spavaju
skrušeno prignimo koljena
poljubimo zemlju
kojom je izmučen hodao
i ostavimo sve iza sebe.
Obucimo pokorničke haljine
i zapjevajmo tužaljku
čovjeka naših dana
tužaljku čovjeka novoga doba,
jer toliko je razloga za kajanje
a tako malo vremena.
Dok nad nama kruže zvijezde
moleći za oprost pođimo tamo gore
među čemprese
i na grobovima otaca naših
odrecimo se zlobe
i pakosti naše.
Neka nam mir netaknutog jutra
ispuni dušu
jer gle,dolje pod našim nogama
polako se budi sneni grad
zora bljeska u ugaslim prozorima
a zvonik katedrale
kao da dotiče nebo.

Obucimo slavljeničke haljine
i pozdravimo novi dan
što rumenilom na istoku već stiže;
pođimo mu u susret
jer to je dan kad život je
pobijedio smrt............!
Karlo

 

 

LITURGIJSKA KRONIKA

21. studenog 2002. g. slavili smo svetkovinu B. D. Marije - Gospu od Zdravlja. Prema prastarom običaju mise su na oltaru sv. Roka, gdje se i nalazi poprsje Gospe od Zdravlja. Svečanu misu u 17. sati predvodio je naš kapelan Don Nikola Berišić.

15. prosinca 2002. g. započele su pučke misije koje su vodili p. Zvonko Vlah i p. Stjepan Kuzmić, Isusovci. Trajale su do 22. prosinca 2002. g. U vremenu prije misija smo se u molitvi vjernika kod svake mise molili za uspjeh misija:

bulletSvoju svetu Crkvu, na čelu s papom našim Ivanom Pavlom i biskupom našim Želimirom, obdari ljubavlju i snagom svoga Duha, kako bi se tvoja Riječ navijestila svakom ljudskom srcu - molimo Te!
bulletGospodine Isuse, ljubav te privukla k nama radi nas i našeg spasenja. Obraćamo ti se za uspjeh misija u našoj župi. Obnovi sve nas svojim Duhom - molimo Te!
bulletDaj zdravlje misionarima i potakni srca ljudi u našoj župi da poslušaju i slijede Riječ života - molimo Te!
bulletOkruženi smo tolikim negativnim utjecajima. Ojačaj predstojećim misijama vjeru u našoj župi, kako bismo prepoznavajući istinu, po njoj i živjeli - molimo Te!
bullet Svakidašnje dužnosti, poslovi i brige, posve su nas okupirali pa sve manje imamo vremena. Pomozi nam po ovim misijama doživjeti istinski susret i s Tobom i međusobno - molimo Te!
bulletU Kani Galilejskoj si pokazao kako Ti je stalo do svake obitelji. Pohodi po ovim misijama naše obitelji i sve žalosti pretvori u radosti, a ono što nas našom krivnjom opterećuje u pobjedu milosti i milosrđa - molimo Te!
bulletSve one koji su širili blagovijest Evanđelja, a sada su se preselili u vječnost, sve naše drage pokojne kao i sve vjerne mrtve nagradi nebeskom nagradom -molimo Te!
bulletSvemogući i milosrdni Bože, od Tebe nam dolazi svako dobro. Ove nas godine u našoj župi pohađaš preko misija. Učini da u ovom povijesnom trenutku, na početku trećeg tisućljeća, naša djeca, mladi, supružnici, starci i starice, oni koji su osamljeni ili napušteni, budu svjesni svog kršćanskog poziva. A ti, Majko Isusova i Majko naša, učini da ove misije u našoj župi budu na duhovnu korist svima koji u njima budu sudjelovali. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

U nedjelju 15. prosinca, na misi u 10 sati, na početku misija, župnik je predao misionarima misijski križ s upisanim tekstom: "Misije - 2003 - Spasi dušu svoju", zatim Evanđelistar, štolu i ključ od svetohraništa uz prigodne riječi i tim činom je započeo misijski program.

PROGRAM MISIJA

15. prosinca - nedjelja, Katedrala
10,oo Početak misija
(Zaziv Duha Svetoga.)
16,30 Krunica (predvodi misionar)
17,oo Misa i propovijed

16. i 17. prosinca -  ponedjeljak i utorak
16,oo Susret s djecom (I. do VII. r.)
Katedrala 16,30 Krunica (predvodi misionar)
17,oo Misa i propovijed
18,oo Susret s bračnim parovima
19,oo Susret s mladima (VIII. r. i stariji)

18. prosinca - srijeda
Samostan sv. Nikole -----16, oo Ispovijed za starije i nemoćne
17,oo Misa i propovijed
Katedrala ------------------16,oo Ispovijed za šk. djecu (do VII r.)
16,30 Krunica (predvodi misionar)
17,oo Misa i propovijed
18,oo Susret s bračnim parovima
(Gosti su liječnik i bračni par)
19,oo Susret s mladima (VIII. r. i stariji)

19. prosinca - četvrtak
Dom umirovljenika -----10,oo Ispovijed u kapeli i po sobama
11,oo Misa i propovijed
Katedrala ----------------16,oo Ispovijed
17,oo Misa i propovijed
18,oo Susret roditelja i mladih
(Gosti su bivši ovisnici o drogama)

20. prosinca - petak
Katedrala -----------------16,oo Mogućnost za ispovijed
16,30 Klanjanje - (predvodi misionar)
17,oo Misa i propovijed
(Posveta Presvetom Srcu Isusovu!)

21. prosinca - subota, Katedrala
10,oo Misa i blagoslov djece
16,oo Mogućnost za ispovijed
17,oo Misa i propovijed
(Posveta Bezgr. Srcu Marijinu!)

22. prosinca - nedjelja Katedrala
10,oo Misa i propovijed
Misije su završile svečanim pjevanjem "Tebe Boga hvalimo" i vraćanjem simbola.

25. prosinca 2002. proslavili smo na najsvečaniji način svetkovinu Božića. I ove godine su božićnom ugođaju pridonijele lijepo uređene jaslice ispred glavnog oltara, a posebno je pjevanjem mješovitog zbora sv. Marka i sviranjem našeg orkestra bilo lijepo na misama kroz cijelo božićno vrijeme.

6. siječnja 2003. g. je svetkovina Bogojavljenja - sveta Tri kralja - završetak svetog božićnog vremena. Prema ustaljenom rasporedu ovog dana se blagoslivljaju kuće na Vrniku prije podne, a popodne je svečana misa u katedrali i poslije mise je blagoslov Palaca - župne kuće. Misu je ove godine imao superior samostana sv. Nikole p. Mate Bošnjak, a poslije mise je vodio i obred blagoslova župne kuće.

28. siječnja 2003. g. 400 godišnjica ustanovljenja bratovštine Gospe od Utjehe-pojasa u Korčuli. Kao trajni spomen ove obljetnice u crkvi sv. Mihovila je postavljena kamena ploča s natpisom: BRATOVŠTINA B. D. MARIJE OD UTJEHE - POJASA - SLAVEĆI 400 GODINA ŽIVOTA I RADA U KORČULI 1603 - 2003 ZAHVALJUJE SVOJOJ ZAŠTITNICI. Popodne je bila misa na kojoj je župnik, uz prigodne riječi, pročitao Povelju o osnutku bratovštine. Povelja (u slobodnom prijevodu) glasi: Mihovil Priuli, milošću Božjom i Apostolske Stolice biskup Vicenze, knez, župan i vojvoda, te za čitavu provinciju Dalmaciju apostolski vizitator, refomartor, opći i posebni delegat.
U Kristu dragim stanovnicima Korčule, gospodi: Jeronimu Giunio, Filipu Tronconeo, Antunu Sicuro, Ambroziju Zeni, Ambroziju pok. Angela, Jeronimu pok. Zamarije, Pavlu, Marku i Jakovu sinovima Dominika De Polo, Ambrozijevu Vicku, Ivanu sinu Nikole De Polo, Andriji Franinom Biganoviću, Vicku Jurjeviću i Aleksandru Grimaldi, trajni pozdrav u Gospodinu.

Budući da vi, dragi u Kristu stanovnici Korčule, kanite iz pobožnosti osnovati bratovštinu B. D. Marije od Utjehe, u crkvi Sv. Mihovila, sagrađenoj na mjestu koje se zove Salizzo, u ovom gradu Korčuli, smjerno nas zamoliste da se ponajprije udostojimo ovo smatrati prikladnim, a potom privolu udijeliti.

Mi, dakle, uvijek željni da se preko vjernika Božji kult povećava, pristajući pak na vaše pobožne i ponizne molbe i htijući vas posebnim milostima nagraditi, dopuštamo i ovlašćujemo vas da utemeljite iz pobožnosti željenu bratovštinu preslavne Djevice Marije, pod imenom od UTJEHE u crkvi Sv. Mihovila, te da osnovanu bratovštinu Božjom pomoći možete sačuvati božanskim kultom i razvijanjem pobožnosti. Ipak, hoćemo da pravila, matrikule i konstitucije ove vaše bratovštine, koje treba dobro sastaviti, najprije i prije svega pokažete prečasnom ordinariju ovoga grada Korčule, te od njega dobijete potvrdu.

Po vašim željama određujem od sada za protektora bratovštine Vicka plemenitog Ismaelli, dok bude živ. U budućnosti pak dopuštamo da držite i birate za protektora jednog plemića kojeg želite iz ovoga grada, koji je urešen brižnom ljubavi za vas i za ovu bratovštinu.
U Korčuli, dana 28. siječnja 1603. g.
Mihovil Priuli, biskup Vicenze, apostolski vizitator i Stjepan Radetti, tajnik
Poslije mise su zaslužnim članovima, prijateljima i dobročiniteljima bratovštine podijeljene Zahvalnice.

2. veljače 2003. - Svijećnica - proslavljena je blagoslovom svijeća i jutarnjom misom u crkvi sv. Justine, a popodne je svečanost bila u katedrali. Prekrasno je bilo vidjeti katedralu okupanu u svjetlosti svijeća, koje su vjernici pri obredu imali u rukama.

3. veljače 2003. sv. Vlaho - zaštitnik dubrovačke biskupije slavi se u našoj župi u crkvi sv. Justine. Na jutarnjoj misi su blagoslovljene blančice (mali pečeni komadići beskvasnog tijesta) na čast sv. Vlaha, koje vjernici blaguju poslije mise, a grličanje je bilo, ujutro, navečer kao i slijedeće nedjelje.

10. veljače 2003. bl. Alojzije Stepinac. Od onog povijesnog datuma 3. listopada 1998. g. kada je papa Ivan Pavao II svečanim slavljem u Mariji Bistrici proglasio blaženim blagopokojnog kardinala Alojzija, diljem Hrvatske, pa tako i u Korčuli, časti se i s poštovanjem komemorira uspomena na blaženika. Na večernjoj misi smo se posebno prisjetili njegovog životnog puta i ideala po kojima je zavrijedio mučeničku palmu. Također smo ga zamolili da svojim moćnim zagovorom štiti i brani svoj hrvatski rod.

11. veljače 2003. Gospu Lurdsku slavili smo misom u njezinoj obnovljenoj kapeli u parku Hober. Bilo je dosta prohladno vrijeme, ali "majčinsko srce Blažene Djevice grije sve one koji joj se žele približiti", rekao je župnik don Marko u svojoj propovijedi.

5. ožujka 2003. Pepelnica - početak molitava za mir i duhovni napredak naše biskupije i cijelog našeg naroda. Prema odredbi našeg biskupa svake večeri prije mise molimo krunicu na ovu nakanu, a također i molitve za papu, duhovna zvanja u našoj biskupiji i posebno za duhovnu dobrobit po zagovoru službenice Božje Marije od Propetoga Petković.

 

OSVRT NA PUČKE MISIJE U KORČULI

Ilija prorok je zahtijevao od kralja Ahaba obraćenje, nakon što je ovaj napustio Jahvu i klanjao se bogu Baalu. Prorok Izaija traži od izraelskog naroda isto, navještajući dolazak Spasitelja. Ivan Krstitelj, navješćujući Isusov dolazak, viče: "Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!" I nema bolje priprave za Božić od duhovne obnove. Ove godine smo imali odličnu prigodu za našu nutarnju obnovu kroz Pučke misije, koje su u našoj župi bile od 15. do 22. prosinca 2002. g. Posljednje misije bile su u Korčuli davne 1961. godine.

Održane kroz cijelu treću nedjelju Došašća misije su bile svakom župljaninu dar Božji. Bila je to mogućnost stati pred sebe, oteti se mentalitetu potrošačkog društva i uspostaviti u sebi duhovnu ravnotežu. Voditelji misija, Isusovci o. Zvonko Vlah i o. Stjepan Kuzmić, dobro su odabrali teme za propovijedi i time doprinijeli rastu duha slušača. Osobito je dobro bilo što su se misionari posebno obratili pojedinim staleškim grupama. U centru pozornosti bila su izlaganja roditeljima, a prije svega mladim bračnim parovima. Problemi starih, bolesnih i nemoćnih raspravljani su direktno s njima u pojedinačnim razgovorima u obiteljima ili zajednički u Domu starih i nemoćnih, a za one pokretne u crkvi svetog Nikole, kod otaca Dominikanaca. Inače su se propovijedi održavale u katedrali za vrijeme mise, a posebna izlaganja o raznim temama (o opasnosti opojnih droga, o obitelji, natalitetu, seksualnosti, itd.) iza mise uz dijaprojekcije ili prikazivanje kraćih filmova. Mladi su nakon mise imali svoje posebne susrete.

U vremenu, u kojem se čini da prevladava materijalistička, potrošačka kultura i da svijet sve više pokazuje svoju tamnu stranu, pred svakog bi se pojedinca trebalo postaviti pitanje kako riješiti etičke dvojbe današnjice. Da li se danas u takvom svijetu rješenje praktičnog življenja može naći u poruci Evanđelja? Prigoda je bila da se odgovori potraže baš kroz ove misije i moglo se očekivati da će puno više vjernika naše župe tražiti i naći ove odgovore. Ipak - iz dana u dan bilo je sve više ljudi i pokazan je sve veći interes i u crkvi i u razgovorima i debatama. Poseban je interes pokazan za izlaganje o opojnim drogama, što je, nažalost, postalo veliki problem i naše sredine. Svoja iskustva sa opojnim drogama iznijela su i dva izliječena ovisnika iz Zajednice u Međugorju, kao i jedan bračni par i otac liječenih ovisnika. Pitanja su postavljana pismeno, a bilo ih je toliko da se ni u više od sat vremena nije moglo na sve odgovoriti. Te večeri je bilo prisutno najviše mladih i oni su i postavili najviše pitanja. Posebno sam zapazio mladića s tamnim naočalama u pratnji djevojke. Pokazivao je izrazite znakove neuroze, a bio je među rijetkima koji je napustio crkvu prije završetka susreta. Pitao sam se da li je taj mladić poput onog iz Evanđelja, koji je napustio Isusa čuvši riječi: "Ostavi sve i idi za mnom!" ili će baš on biti ona izgubljena ovca radi koje će Pastir ostaviti onih drugih devedeset devet?! Ne znam. Uočljivo je bilo da te večeri nitko nije ostao indiferentan.

Na kraju bi se moglo reći: Ako je suditi po prisutnosti vjernika na završnoj misi u nedjelju, onda je uspjeh ovih misija potpun. Katedrala je bila dupkom puna, kao na Božić ili Uskrs. Spontano mi se postavilo pitanje: Da li će žar te završne nedjeljne mise grijati i dalje ili će ga prekriti pepeo duhovne ravnodušnosti u preživljavanju svakodnevice? Na početku sam spomenuo proroke, pa ću tako i završiti: Jona je propovijedao Ninivljanima obraćenje i oni su se obratili. Hoću vjerovati kako su i Korčulani nakon misija zauzetije krenuli putem obraćenja i življenja vjere!
Dr Lovro Steka

 

 

LANTERNA MLADIMA

UKOP

Položili smo ga u grob.
Njegovo još toplo tijelo
ležalo je na hladnom kamenu.
Ukočeno sam stajao.
"Ne, ovo nije kraj.
Opet ćemo se vidjeti,
opet ćemo razgovarati,
ploviti čamcem,
diviti se ljiljanima!
Dođi, Isuse, čekam te!"
tiho sam molio.
Dok sam tako razmišljao,
doleti u grobnicu
mala ptica
i položi Isusu na grudi bijeli ljiljan.
Josip Šimunović

 

 

KRATKI POVIJESNI PREGLED
O SESTRAMA DOMINIKANKAMA SVETIH ANĐELA ČUVARA
( II dio)

1955. godine su sestre ušle u posjed cijelog kompleksa zgrada u centru grada Sherbrooka i tim činom dobile sve ovlasti pred civilnim i crkvenim vlastima. Čak su dobile dozvolu od Svete Stolice da otvore novicijat. To je sestre jako ohrabrilo u njihovom poslu i u daljnjim pothvatima. U međuvremenu su iz Korčule stigle još četiri sestre kako bi pomogle u novim pothvatima, a i nastavile su dolaziti povremeno prema mogućnostima i potrebama. Iako je dosta novca posuđeno za popravak bombardirane kuće u Korčuli i za druge potrebe, dug se smanjivao zaslugom i zalaganjem sestara, koje su postale jedina vrijednost i sigurnost. Može se reći da se polako cijeli dug uravnotežio i sestre su se mogle posvetiti rastu u duhovnom pogledu u našoj maloj zajednici.

Čim su sestre došle nadbiskup Cabana je zamolio kako bismo preuzeli upravu i rad u maloj bolnici u Windsoru, Que, dvadesetak kilometara daleko od Sherbrooka. Ponuda je prihvaćena i tri su sestre tamo radile od 1956. do 1962. godine. Nekako u isto vrijeme su dvije gospođe A. Morency i M. Robitaille ponudile sestrama svoju obiteljsku kuću uz uvjet da ih dodvore do smrti. Sestre su to prihvatile i preuredile tu kuću da se moglo smjestiti još petnaestak starica. Tako radeći sestre su uravnotežile financijske probleme, a bile su u službi bližnjega. 1970. godine su sestre napustile Windsor i koncentrirale se u Sherbrooku gdje je bilo sve više i više posla.

Budući da stare zgrade u Sherbrooku nisu bile ni adekvatne ni sigurne za toliki broj djece, sestre su se, uz pomoć prijatelja, obratile Ministarstvu obitelji i socijalne skrbi. Uskoro je ministar Emilien Lafrance posjetio ustanove i osvjedočio se o hitnoj potrebi gradnje novih zgrada. Poslije duge i teške borbe Ministarstvo je financiralo gradnju novog doma u koji je smješteno 130 djevojčica. Dom je dodijeljen sestrama na upravu. U toj državnoj ustanovi sestre su radile do 1971, a onda je civilna uprava preuzela i upravu i rad. U međuvremenu su sestre kupile susjednu zgradu uz prvi teren i premjestile novorođenčad kako bi se mogle rušiti stare zgrade i pripremiti teren za novu. Tako je nova zgrada bila završena 1967. g. i sestre su ušle u nju na svetkovinu Krista Kralja. Ova zgrada nosi sada ime "MONT ST: DOMINIQUE".

Novi političko socijalni napredak u provinciji Quebec od 1960. g. utječe na čitav socijalno zdravstveni sustav, a time se promijenio smisao i opstojnost vjerskih ustanova. Većinu tih vjerskih ustanova preuzima državna uprava, djeca se smještaju u državne škole kao i u manje obiteljske ustanove. U tim novim okolnostima Dominikanke su našle nove putove egzistencije u dobrotvornom radu otvarajući vrata novosagrađenog samostana starijim osobama obaju spolova. Kuća je adaptirana u tu svrhu. Napravljeni su apartmani za stanovanje, a uređeni su također i prostori za zajednički boravak: kapela, blagovaonica, velika dvorana za razne aktivnosti, veliki teren za šetnju sa petstotinjak stabala u perivoju, veliki vrt, itd. Sve je to privlačilo osobe koje žele mir, ljubav, sigurnost, atmosferu idealnu za njihovu životnu dob. U početku je bilo mjesta za 35, a poslije je uređeno i drugih prostora tako da se moglo primiti pedesetak osoba.

19. listopada 1978. g. sestre su slavile 25. godišnjicu dolaska prvih sestara u provinciju Quebec. U divno urešenoj kapeli misno slavlje je predvodio nadbiskup Sherbrooka msgr. Jean Marie Fortier uz više koncelebranata i u prisustvu sestara, prijatelja i dobrotvora, a slijedilo je primanje za sve uzvanike na kojemu je nadbiskup održao dirljiv govor. Uz angažiranje u provinciji Sherbrooke dvije sestre rade u hrvatskoj župi Anđela Čuvara u Chicagu, koju vode oci Dominikanci hrvatske provincije. Osim pastoralnog rada i uzdržavanja kuće, sestre se brinu i za malu djecu dok su im roditelji na poslu. Dvije sestre također idu iz Sherbrooka u Montreal svake subote i nedjelje na hrvatsku župu sv. Nikole Tavelića, koju vode oci Franjevci.

Iz ovog kratkog povijesnog pregleda može se zaključiti koliko nam je Božja providnost bila sklona u svakom pogledu i bila pomoć u kušnjama, poteškoćama i svim pothvatima. Djelo je to također i naših velikih zaštitnika: drage Majke Marije, našeg svetog oca Dominika, našeg zaštitnika sv. Josipa, a nadasve naših pokrovitelja svetih Anđela Čuvara, koji su nas štitili, branili i čuvali od svih poteškoća. Iako smo okusile teški kruh tuđine, kao i mnogi naši sunarodnjaci, ljubav prema bratu bližnjemu nas je vodila ne gledajući ni vjeru, ni rasu, ni narodnost, jer smo svi jednaki pred licem Božjim. Ova misao nas je hrabrila i davala snagu da koračamo naprijed s pomoću Božjom. Zato hvala Bogu i hvala svima koji su pomagali naše pothvate.
s. Ignacija Matija Bojanić O. P.

 

 

KRONIKA DOGAĐAJA

Kao i uvijek naša kronika je zabilježila najvažnije kulturne i druge događaje u Korčuli u proteklom periodu. Iako je od Božića na ovamo tzv. "mrtva sezona", ipak je događaja bilo dosta. Pa pođimo redom. Pred sam Božić održana su u Korčuli tri veoma kvalitetna koncerta. Prvi je bio koncert KUD -a "Moreška", na kojemu je predstavljeno nekoliko novih glazbara, zatim dječja igraonica "Konfužjun", koje je uvježbala Fanica Matulović i nova ženska klapa "Verse", pod vodstvom Gorana Miloševića. Uz veoma zahtjevan repertoar izveden je i jedan blok božićnih napjeva, što je doprinijelo stvaranju božićnog štimunga.

Nakon toga u katedrali smo slušali koncert mješovitog zbora SVPETRVS iz Brača pod ravnanjem prof. Tomislava Veršića. Njegovu prisutnost iskoristiolo je HGD (Hrvatsko glazbeno društvo) "Sveta Cecilija" i održalo svoj godišnji koncert, a gosti su na njemu bili upravo članovi spomenutog zbora iz Brača.

Na Staru godinu KUD "Moreška" je na Plokati održalo promenadni koncert sa prigodnim repertoarom.

1. siječnja 2003. g. smo na Trgu sv. Justine slušali tradicionalnu Kanconetu, a onda je uslijedilo još nekoliko događaja koji su već postali tradicionalni u ovo doba godine. Tu je u prvom redu simbolična predaja ključeva od grada Karnevalskom društvu "Bonkulovići" kao i sve aktivnosti koje su vezane za pokladne svečanosti, uključujući suđenje i spaljivanje Krnovala.

Tih dana je u kavani hotela "Korčula" Drago Krpina predstavio knjigu novinara Joška Čelana "Trećesiječanjska Hrvatska".

U veljači je održana i radna skupština Matice hrvatske - ogranak Korčula, na kojoj se raspravljalo o izmjenama statuta Matice, iako je najživlju polemiku izazvala informacija o eventualnom premiještanju korčulanskog arhiva u Žrnovo.

U organizaciji Matice Korčula održana su i dva predavanja. Prvo je održao ing. Neven Fazinić na temu "Kameni križevi otoka Korčule", a drugo "Šume u rekreaciji i životu građana". Predavači su bili prof. Venci Vondra sa Šumarskog fakulteta u Zagrebu i prof. Dijana Vuletić sa Šumarskog instituta u Jasrebarskom.

Odjel za društvene djelatnosti Grada Korčule organizirao je predstavljanje projekta gradskog parka, a autorica istoga je ing. arh. Lidija Petković iz Splita.

U istom prostoru mogli smo sudjelovati u veoma živoj tribini o prometnoj povezanosti Korčule s kopnom, gdje su na pitanja građana odgovarali predstavnici Jadrolinije i Ministarstva prometa i veza.

Ured za kulturu Grada Korčule organizirao je krajem veljače u kavani hotela "Korčula" promociju dviju knjiga: "Korčulanska pera" dr. sci. Gorana Kalogjere i "Ogrlicu" Darinke Krstulović. Prvu je predstavio dr Živan Filippi, a drugu dr. Goran Kalogjera. Uz glazbenu pratnju Stipković- Barčot stihove je čitala Metka Mušić.
3. travnja je u dvorani župne kuće "Caenazzo" održano informativno predavanje o samostanskom kompleksu na otoku Badiji. Predavači su bili fra Bernardin Škunca, provincijal, fra Mario Šikić i fra Josip Sopta.

 

 

OBLJETNICA

U povodu 125. obljetnice rođenja i četrdeset godina od smrti Frana Ženka Donadinija svjetlo dana je ugledala njegova knjiga "Pedeset burnih godina hrvatskog naroda u Dalmaciji, 1890 - 1940" - Zapisi i sjećanja, koju su prema rukopisu iz ostavštine, pripremili njegovi sinovi Ivo i Franko. Frano Ženko Donadini je knjigu pisao posljednjih godina svoga života i to uglavnom na osnovi sjećanja, a donosi ocjenu društveno političkih i ekonomskih prilika u Dalmaciji u jednom određenom, ali sudbonosnom vremenu pa ima izvjesnu dokumentarnu povijesnu vrijednost, naročito u onom dijelu koji se odnosi na lokalne prilike i događaje, a koji su manje poznati ili nisu nigdje zabilježeni.

Frano Ženko Donadini je rođen 1878. g. u Korčuli od oca Iva i majke Katarine r. Depolo i kršten u korčulanskoj katedrali. Odmah po rođenju je s roditeljima napustio Korčulu, ali je cijelog života bio duboko emotivno vezan uz svoj rodni grad. Dugi radni vijek od 52 godine proveo je uglavnom kao zadružni radnik u svojstvu instruktora, revizora i upravitelja Zadružnog saveza u Splitu, radeći na razvoju gospodarstva kroz udruženi zadružni rad. Obilazio je mnoga mjesta u Dalmaciji i u neposrednom kontaktu s narodom potpuno se s njim saživio. Život našeg čovjeka u ovim krševitim krajevima sagledavao je cjelovito, ne samo s gledišta stupnja gospodarske razvijenosti već i s pozicije razvijenosti njegove nacionalne i vjeske svijesti, pa i samog stupnja obrazovanosti i kulture. Tražio je načina kako pomoći tom narodu, te kao pragmatičar shvatio da je aktiviranje vlastitog rada najučinkovitiji i najsigurniji put ka blagostanju. To je moguće ostvariti ne oslanjajući se previše na tuđu pomoć nego na vlastiti rad udružen na osnovi samopomoći i usmjeren prvotno na korištenje postojećih prirodnih izvora dobara s pojedinih lokaliteta. Veći dio vremena boravio je na terenu osnivajući zadruge i podučavajući, a svojim vedrim i zanosnim duhom mještane je poticao i nadahnjivao zadružnom sviješću, kršćanskom solidarnošću i nacionalnim vrednotama.

Kao čovjek živa duha i širokog interesa, velike životne energije i radnog elana bio je nošen zanosom, vjerom i radoznalošću i išao kroz život otvorenih očiju učeći na svakom koraku. Vrlo rano se uključio u javni život, a to je bilo doba vrlo intezivnog društveno političkog života i borbi. Od samog početka imao je vrlo jasno izgrađeni stav, kojim je za svoj budući život objedinio dvije osnovne komponenete, nacionalnu i vjersku. Dokučio je da je hrvatski narod sačuvao svoj identitet zahvaljujući vjeri, pa je u košmaru različitih društvenih i političkih interesa prihvatio lozinku "Bog i Hrvati", kao najsigurniju odrednicu i vodilju na svom životnom putu. Odlučno je branio stav o nužnosti ujedinjenja svih hrvatskih krajeva u autonomnoj Hrvatskoj, pa se aktivno uključio u političku borbu za sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom. U to doba talijanaši su bili vrlo jaki, a u svojim zahtjevima za autonomiju Dalmacije imali su podršku dalmatinskih Srba i tadašnjih austrijskih vlasti, pa borba za sjedinjenje hrvatskih krajeva nije bila laka.

Frano Ženko je već od rane mladosti bio aktivni član Hrvatskog sokola, a kasnije predsjednik Hrvatskog orla, kao i predsjednik Križara i Hrvatskog junaka u splitskom okružju. Osim toga bio je član mnogih vjerskih i nacionalnih organizacija te je na tim funkcijama svjedočio svoju vjeru i širio hrvatsku svijest, posebno među mladima. Objavio je također i mnogo članaka i studija sa gospodarskim, vjerskim i nacionalnim temama.

Posljednje godine života Frano Ženko je proveo u Zagrebu. Proslavljajući zlatni pir 1. lipnja 1960. g. brzojavno mu je s blagoslovom čestitao papa Ivan XXIII. i odlikovao ga ordenom "Pro Ecclesia et Pontifice". To odlikovanje je izvanredno cijenio. Bilo je jedino, ali zasluženo, jer je kroz cijeli život svoju vjeru hrabro svjedočio.

Umro je u Zagrebu 9. travnja 1963. g. i sahranjen na Mirogoju. Slijedio je upravo smjer razvojnog kretanja hrvatskog naroda: iz rodne Korčule i Splita, srednje Dalmacije, kolijevke hrvatske državnosti do Zagreba, nacionalnog centra Hrvatske za koju je živio i radio.
Franko Donadini

 

 

DON LUKA MEĐU NAMA

KAMEN JE ODVALJEN

Tukli su ga srca kamena,
da ga ostave bez svetog znamena.
Ali on ostavi znamen Tijela i Krvi,
da uvijek među nama bude prvi,
kad treba drugom noge prati,
pomoć darovati.
Tko će se prvi kamenom baciti,
Crvića zgaziti?
Kamen leti,
čovjekova ruka prijeti,
kamenom čavle zabija.
Isus se na križu savija,
grešnika k sebi privija:
"Oče, oprosti im,
jer ne znaju što čine!"
Kamen je odvaljen,
Isus je proslavljen.
Srce sad može slaviti,
sve iskreno ljubiti,
Uskrsnim životom živjeti.
Don Luka Depolo

 

 

GOSPAR GALARIN
(II dio)

Pasalo je ka lamp godišće dana, a Galarin ka da je oživi, skupi novu forcu i movimente za nove dobiti. Opet uspit u svemu kako drugi ne mogu. Galarin opet čini sve na prišu ka da lampa. Posuđuje solde judima. Za pasaž oli druge potribe, što život donosi. Učinit će ti. Hoće, dakako. Razumi se vratit ćeš dug do tada i tada. Dakako i kamate. Tako to gre po zakonu. A ako ne moreš vratit? A... napožat će ti se na bokun lozja. Većega oli manjega, kako stimaduri procine. Ma insoma, gospar Galarin je doša u malo doba do puno lipega lozja. U malo godišća bi je prvi u sva četiri sela po lozju i vinu. Najbojemu vinu. A govorili su, da mu gre sve od ruke i da mu pomažu začarane sile, a foši i vražje sile.

E ma je država proglasila nove zakone. Da ukaže narodu da je boja nego što je bila. A bila je i onda lupeška. E sad, oni koji su bili Galarinu dužni, ne moraju mu ništa vratit. A bidan gospar Galarin je mora više od dvije trećine lozja vratit. I dogodilo se je to, da je bidnega Galarina ubila tuga. Umri je ka da ga je grom pokosi. Zaludu su bili okolo njega zagrebački i bečki doturi. Doma su ga bidnega donili u skupoj kasi od zinga. Sprovod ka da je umri car. Čejadi i vinaca stotine. Jedan naš, što je bi doša friško iz svita reka je ka da smo u Navijorki. Što soldi činu. Došli su iz drugih općina. Iz Dubrovnika. Bogati, vlast, stimani judi i dame. Kapitani, posidenti, profešuri, doturi. A ko će sve nabrojit. Pet župnika, opat i tri bila fratra. Ma Bože moj Mikula, govorin sam sebi, ma kako je pok. gospar Galarin ima gosparski mot, ma u svemu. Ma kakvu je on svojoj pok. Anđeli zgradi kapelicu. Sve najboji meštri iz Dubrovnika. Kapelica u pribilom mramoru. Greb u kapelici u plavičastom mramoru. Veli andjel cili u rozastom mramoru, stavja cernu rozu na greb i vide mu se niz obraze suze. A bože vele žalosti. Dva mlada lipa života sada počivaju ode u novoj vili. Tako ja promišljam sam sobom i dojdu mi suze.

Ma kad te u nas ćapaju na zub, ma ni mrtvemu neće dat mira, nego će te mrčit i ponižavat. Ma asasin, dakako, toliki soldi u malo doba, ne more ni bit drugo nego kadaver, tenac i sablašćina. Tako su zlobno klopoćali na bidnega Galarina.

E ma majka priroda ne obada slabega čovika. Živi ona svoj moćni život. I arivalo je jopet primaljeće ka lamp. Sve je jopet u žveltosti, forci, movimentima. Sve se uzmamilo, uzletilo, uzbudilo. U ariji veseli krik iza svega glasa. Ma sve se žesti. A za misečine, ma sve u sjenama. Ne znaš, ali je stablo, oli štogo drugo. Sve se noćno i živo glasa. A ko zna je li živo? Po dolcima di je bila loza pok. Galarina, foši zavijaju čagji?... Ma pusto šuška, klopoče, bauče, kukuvižaje i ćukaje. To gre osudjen pok. Galarin, govorili su. Sirotinji je vazima lozje i kamate. Bi je zelenaš. Da su ga vidili justo na nikemu dolcu. Pusto straha, jarac sa zlatnim rozima i svitlećim očima. riga žeravu ka zmaj kužni. Da su ga vidili u poju: pola tica, pola riba, glava kravosice, a glasa se ma prečizi Galarin. I tako su vidili u meji i poskoka, sa facom od Galarina. Ma puste ludosti i nenavidnosti. Bi je najboji, provižent, domišljat, a mota i legantece od velega gospara.

A posli kad je doša rat, što se je sve pusto ode dogodilo. Došla kugina kosa i kosi. I Pujizini crni vrazi... kosi. A pusto posli naši, naše kosi i tiskaj u grote i propade. Brez sprovoda i križa. Radi strašnih griha tribalo bi se sve pritvorit u kužno jezero. I da kužni zmaji plove po njemu, s glavama asasinih svakega kroja i šesta i kolura. Nima tenaca, nima.

A ja Mikula, za pok. gospara Galarina izmolit ću molitvu kad ja hoću i di ja hoću, to je moja tajna. Oli mi i to ne bi zamirili. Ma zamirit će ti što si živ.
Ana Fistanić

 

 

VELIKA FEŠTA

"Sto godina, sto godina ima naša teta Momica, pa joj, uz sto godina, čestitamo stoti rođendan!"

Tako je klapa "Serenada" našoj najstarijoj sugrađanki šjori Jerki- Momici Klisura čestitala stoti rođendan, uz želju da se ponovo sretnu u veselom raspoloženju i kod slijedećeg, sto i prvog.

U izrazito veselom ozračju, ali posve nenametljivo, obilježen je jedan rijetki jubilej, stoti rođendan, a rodbina, susjedi i mnogi prijatelji iskoristili su prigodu da posjete krepku staricu, s njom popričaju i zajedno se provesele. Već prije podne došao je župnik don Marko Stanić, a poslije su je posjetili članovi gradskog poglavarstva na čelu s gradonačelnikom Mirkom Duhovićem. Došla je također i Vlada od maškara, predstavnici bratovština sv. Roka i Gospe od Utjehe, časne sestre Dominikanke, a sjetili su je se mnogobrojni prijatelji iz zemlje i inozemstva. Bilo je puno poziva telefonom s kopna i mora, brzojava i čestitiki. Mnogi su željeli podijeliti radost sa slavljenicom, ukućanima i svim Korčulanima.

Bili su i novinari i pitali je o prilikama i životu u tih prijeđenih sto godina. Šjora Momica se prisjetila života u obitelji kovača Stipa Bernardi, (bila je šesto dijete), zatim vremena tri rata (najteže joj je bilo u Drugom svjetskom ratu kada je s mnogim izbjeglicama dospjela u El Shaat u Egiptu), o životu sa svojim suprugom Frankom i sl. Na kraju je rekla: "Nije se bogzna kako živjelo, ali svi smo bili prijatelji i nitko nikoga nije mrzio, a ne kako danas!"
Čestitari su dolazili i odlazili. Ona je sa svima razgovarala i ponosno ih dočekivala i ispraćala. Posjetio ju je i najmlađi stanovnik ulice, mali Marin star dva mjeseca. Bilo je, sve u svemu, veselo i zabavno. Između mnogih donosimo čestitku dugogodišnje prijateljice Fanje Simunić: Draga gđa Momice!

Rijetko se dogodi da sreća posluži,
i "carici" jednoj život produži.
Miljenica Vi ste velike sreće,
pa vas dovede do godine 2003.
Znam da je kroz sto godina svega bilo,
radosti, sreće, ali i suze se lilo,
no sve to prođe kao jedan hip,
povezano trajno u jednu nit.
Danas je, evo, taj sretni dan,
Vaš, šjora Momice, stoti rođendan.
Sa svojima sretni i veseli bili
i još nam dugo poživili!
Sretno!
Frano Klisura

 

 

LEKSIK GRADA KORČULE

Uvijek sam željela što više znati o prošlosti svoga grada, prikupiti što više podataka o životu starih Korčulana. Počela sam bilježiti sve što mi je majka, starica od devedeset godina, iznimno bistra sjećanja, pričala o tome. U takvim razgovorima provodile smo duge zimske večeri, a ja sam punila bilježnice o svemu što sam čula: o starim običajima i vjerovanjima u Korčuli, zabavama starih Korčulana, njihovim zanatima, trgovinama, kojih je bilo osobito u starom dijelu grada, i sl.

Moji dragi prijatelji, kojih više nema, Tinka Tedeschi-Sessa i njezin muž Toni, osobito on, upotrebljavali su u razgovoru često stare korčulanske riječi. To me je zabavljalo i počela sam opet puniti bilježnice s karakterističnim korčulanskim riječima i izrazima koji se još uvijek govore u nekim korčulanskim obiteljima. Toni mi je mnogo i dugo pomagao, a uz njega i mnogi drugi Korčulani kao pok. Rudi Gatti, pok. Nikša Lozica, prof. Stanka Kraljević, gosp. Jakov Denoble, a mogla bih reći i gotovo cijeli grad kada se pročulo da skupljam korčulanske riječi. Za kratko vrijeme zabilježila sam 500 riječi. Zabilježeno sam pokazala svome rođaku Damiru Kalogjeri, kojemu je filologija struka i on se oduševio, znajući za znanstvenu vrijednost prikupljenog materijala. Predložio mi je da to prebacim na filološke kartice, abecednim redom i bilježim na način leksikografa. Upozorio me je da je najvažnije od svega napisati autentične korčulanske rečenice s dotičnim starim riječima i tako će pojedine riječi u rječniku biti razumljivije, sačuvati razgovorni stil korčulanskoga svakodnevnog govora i pokazati njegovu sintaktičku strukturu. Preuzeo je na sebe najteži dio posla: uređenje prikupljenih riječi; kao i nadopunu s etimologijom riječi i akcentuacijom. Dugotrajan i težak posao.

On je upoznao akademske lingvističke krugove u Zagrebu s našim radom. Dobila sam dokumenat Zavoda za lingvistiku pri Sveučilištu u Zagrebu 1988. g. pod naslovom "Leksik grada Korčule".

Prikupljanje riječi počelo je 1981. g. i skupljeno je preko 8.000 riječi. Obrađeni su dosada i gotovi za tisak pojmovi od slova A do slova M uključivo. Dogovoreno je da će rječnik izaći u dva sveska, a ima naznaka da će prvi ubrzo ugledati svjetlo dana. Datum tiskanja još nije određen, a Korčulani će biti blagovremeno o svemu obaviješteni.
Tako će i Korčulanski rječnik ući u popis rječnika govora dalmatinskih sela i gradova. U njegovom prelistavanju će Korčulani moći uživati, a filolozi će u njemu naći dosta prikupljenog i obrađenog materijala za proučavanje hrvatskih dijalekata.
Prof. Mirjana Svoboda

 

 

STRANICA S OSMJEHOM

TUŽIBABA

Na satu vjeronauka:
- "Djeco, tko je razbio kamenu ploču na kojoj je bilo napisano Deset Božjih zapovijedi?"
- "Ja znam", javi se mali Ante, "ali ne želim reći. Tata mi kaže da je ružno biti tužibaba!"

SUDNJI DAN

Časna sestra živo tumači djeci strahote sudnjega dana i pakla:
- "Nastat će strašna tama, jako će grmjeti i sijevati, gromovi će udarati i nastat će velika oluja...".
- "A hoćemo li tada morati ići u školu?!"

UTAKMICA

Lucifer predloži sv.Petru odigravanje nogometne utakmice između raja i pakla.
- "Ne možete se vi mjeriti s nama. Svi najbolji igrači su u raju!", kaže sv. Petar.
- "Da, to je točno, ali ne zaboravi Petre da je većina sudaca kod mene!"

AFORIZMI

bulletNikad nismo ni toliko sretni ni toliko nesretni kao što mislimo. (Le Rochefoucauld)
bulletNe postoji apsolutna sreća - postoje samo okolnosti. (Balzac)
bulletRazum nam može reći što trebamo izbjegavati, ali samo nam srce kaže što moramo činiti. (Joubert)
bulletSrce ima svoje razloge koje razum ne poznaje. (Paskal)
bulletOd svih istina, najdublje su i najtrajnije istine srca. (Barac)
bulletNemoj svijetom svoju sreću tražit - poput ludih glava, u sebe se sama vrati - tu je za te sreća prava. (Schiller)
bulletTko odviše misli o svojoj sreći postat će sebičan, a ujedno i nesretan. (Dostojevski)

ISKRE

bulletNikada se nemoj zamoriti u pomaganju drugima.
bulletOnome koji umije čekati, s vremenom sve dolazi.
bulletNe vjeruj riječima, ni svojim ni tuđim. Vjeruj samo djelima i svojim i tuđim.
bulletČuvaj se onoga koji žrtvuje smisao zbog praznih i gromkih riječi.
bulletČuvaj se da ti starost ne ostavi više bora na duši nego na licu.
bulletOdgajaj svoju djecu da zarana stvaraju i stvoreno da čuvaju.
bulletDaj svakom čovjeku takva prava kakva želiš imati sam: ne veća, a manja nikako!
bulletGdje siješ ljubav, izraste veselje.

 

 

NAŠI UMJETNICI
IVAN FARAC

Rodio se u Pupnatu 1941. g. Srednju školu je završio u Korčuli 1958 izučivši kamenoklesarski zanat. Kako i sam voli istaknuti, u djetinjstvu mu je jedina igračka bila kamen, koji je i odredio njegov životni put. Još u ranom djetinjstvu sam je počeo ulaziti u svijet likovne umjetnosti - izrađivao je male skulpture od kore bora i kamena. Ozbiljnije se počeo baviti skulpturom nakon izučenog kamenoklesarskog zanata. Izrađuje skulpture također i u drvu.

Njegova djela vezana su uz život težaka, ribara, radnika, pogotovo staraca i starica. Omiljeni motivi su mu i djeca, a posebno mjesto u njegovom stvaralaštvu zauzima skulptura žene. Prikazuje rađanje, djetinjstvo, odrastanje, starost, itd.

Tragajući za novim rješenjima Farac se okušao i u slikarstvu, posebno u mozaiku. Radio je i spomeničku skulpturu. Izradio je spomenik u Pupnatu i kip sv. Trifuna u Hutovu. Priredio je tri samostalne izložbe u Korčuli: 1975., 1977. i 1978, a također jednu u Dubrovniku 1976. godine. Grupno je izlagao u Korčuli, Dubrovniku, Pločama i Čapljini, a također i u Njemačkoj 1976. godine. Član je i jedan od osnivača ULUK-a (Udruga likovnih umjetnika Korčule).

U zadnje vrijeme pomalo napušta raniji način rada sa dosta detalja i više se priklanja stilizaciji, koja posebno dolazi do izražaja u figurama životinja. To animaljerstvo je kvalitetni iskorak u njegovom umjetničkom izražaju. Iz one životne oporosti, grubosti i pomalo tuge, što se iščitava u likovima težaka, ribara i seljaka, novim radovima ptica i riba udahnjuje posebni lirski naboj.

Kao član Društva inovatora u Splitu (Diatus), usvojio je novu tehniku rada, koju je prijavio kao inovaciju, a radi se o tehnici gravura na kamenim pločama. Iz njegovog novootvorenog izložbeno-prodajnog ateljea u Starom gradu u Korčuli njegova djela odlaze diljem svijeta.
Abel Brčić

 

 

NEKROLOG

6. prosinca 2002. g. iznenada nas je u sedamdeset trećoj godini života napustila LUCA GRENKO r. LEŠAJA. Živjela je povučeno i nenametljivo Pod sv. Antunom, dok je bila u snazi, a onda se preselila kod kćeri u Žrnovo. Umrla je dubrovačkoj bolnici. Pokopana je na groblju sv. Luke. Počivala u miru.

11. prosinca 2002. g. umro je u sedamdeset petoj godini života u Beogradu IVAN FILIPPI. Iako je svoj životni vijek proveo izvan Korčule, uvijek je želio da se u nju vrati. Želja mu je ispunjena. Urna, s njegovim posmrtnim ostacima, položena je u obiteljsku grobnicu na groblju sv. Luke. Počivao u miru.

10. siječnja 2003. g. u svom domu u Korčuli umro je u sedamdesetoj godini života LJUBOMIR ZAPLATIĆ. Bio je miran, nenametljiv, vrijedan radnik i vrstan pekar. Posljednjih godina zbog bolesti je najviše boravio u kući, ali je uvijek bio okupiran časopisima, novinama ili knjigama. Ispraćen od obitelji, rodbine i prijatelja, pokopan je na groblju sv. Luke. Počivao u miru.

17. siječnja 2003. g. iznenada je preminula MARIJA TASIĆ r. DRUSANY u sedamdeset trećoj godini života. Doselivši se s obitelji u Korčulu živjela je uvijek povučeno i nenametljivo. Nikome nikad nije bila na teret, a tako je i preminula. Ispraćena od rodbine, prijatelja i poznanika pokopana je na groblju sv. Luke. Počivala u miru.

2. veljače 2003. g. umrla je u osamdeset trećoj godini života FRANA (ČESKA) DEPOLO r. FORETIĆ. (Vidi: In memoriam! Str. )

6. veljače 2003. g. u dubrovačkoj bolnici, nakon duge i teške bolesti, u sedamdeset šestoj godini života, preminuo je s ovog svijeta RUDOLFO (RUDI) GATTI. "Korčulanski Smoje", kako su ga zvali, uvijek je bio spreman na lijep i svima prihvatljiv način, bilo komično bilo ozbiljno, zabilježiti važne, a i one manje važne događaje. Bio je i dugogodišnji suradnik "Lanterne" pišući rubriku "Na tablunu". Svoje najbolje i najplodnije godine dao je korčulanskom brodogradilištu. Veliki broj prijatelja i poštovalaca, zajedno sa obitelju, odali su mu posljednju počast na groblju sv. Luke. Počivao u miru.

19. veljače 2003. g. u Domu umirovljenika u Korčuli umrla je, nakon kratke bolesti JERKA FABRIS u osamdeset četvrtoj godini života. Živjela je sama u Starom gradu u Korčuli, a posljednje godine je provela u Domu umirovljenika. Opremljena sakramentima utjehe dušu je predala Bogu, a tijelo joj je sahranjeno na groblju sv. Luke. Počivala u miru.

9. ožujka 2003. g. je u dubrovačkoj bolnici nakon kratke i teške bolesti, u pedeset trećoj godini života, umro ĐORĐE SKOKANDIĆ. Ljudskim mjerilima mjereno i ljudskim očima gledano, prerano je ostavio svoju obitelj, svoj posao i svoje prijatelje. Mnogima, koji su ga poznavali ili susretali, iz Žrnova, gdje je rođen, iz Korčule i ostalih mjesta, nedostajat će njegova susretljivost i njegova stručnost. Njegove zemne ostatke ispratili su na zasluženi počinak na groblju sv. Luke obitelj, rodbina i prijatelji. Počivao u miru.

18. ožujka 2003. g. blago je u Gospodinu preminula u Domu umirovljenika u Korčuli KLARA DEPOLO r. LJUBIĆ u osamdeset prvoj godini života. Prije dolaska u Dom živjela je u Starom gradu u Korčuli, nedaleko od katedrale. Svaki dan je nalazila vremena, zajedno sa svojom kćerkom Teom, biti na misi, a nikada nije propuštala ni ostale pobožnosti. Uvijek je bila nasmijana i predana u volju Božju. Ispraćena od rodbine i prijatelja pokopana je na groblju sv. Luke. Počivala u miru.

 

 

IN MEMORIAM

Frana (Česka) Depolo, kći Nikole Foretića i Margarite r. Fabris, rođena 25. prosinca 1920 .g u Korčuli, stupila u brak 26. siječnja 1941. sa Špirom Depolom iz ugledne korčulanske brodograditeljske obitelji. Bog im je darovao dvoje djece: Luku, rođenog 27. siječnja 1942. g., zaređenog za svećenika 4. prosinca 1966. g., nenadano preminulog 10. kolovoza 1998. g. i Mariju, rođ. 11. kolovoza 1946. g., vjenčanu 22. rujna 1973. g. s Giustinom Salvatore, sada živi u Gissi, Italia.

Na Svijećnicu, nešto prije podne, primila je sv. Pričest, kako je to i običavala svake nedjelje i blagdana, a samo nekoliko sati poslije mirno je zamijenila ovaj svijet boljim. Dva dana poslije sahranjena je u obiteljsku grobnicu, uz svog pok. muža Špira i pok. sina Luku. Uz obitelj, rodbinu i prijatelje, na počinak do časa uskrsnuća su je ispratili i mnogi svećenici i časne sestre. Pristigli su i mnogi telegrami sućuti, a među njima i ova dva, koja u cijelosti donosim:

Poštovani gospodine župniče don Marko,
Jučer sam tijekom obilježavanja feste svetoga Vlaha u Dubrovniku saznao za smrt gospođe Franciske Depolo, koja će danas, 4. veljače 2003. godine, biti sahranjena na groblju u Korčuli. Tužna vijest o smrti uvijek nas iznenadi i zamisli. Ali, ispunjeni smo nadom i vjerom kako Gospodin plemenitu dušu Franciske Depolo, majke vrijednog svećenika don Luke, primio u svoje nebeske dvorove gdje će od sada skupa sa svojim mužem Špirom i sinom don Lukom sudjelovati na vječnoj liturgiji.

Prenesite izraze mog iskrenog suosjećanja njezinoj kćeri Mariji i ostaloj tugujućoj rodbini. Svjesni uskrsne nade i vjere kako se njegovim vjernima život mijenja, a ne oduzima, dušu pokojne Franciske preporučujem Božjem milosrđu, koji neka joj udijeli oproštenje grijeha, oslobodi od dugova i pridruži uskrsnuću Krista Gospodina.
S izrazima solidarnosti i molitvenog zajedništva uz pozdrav i blagoslov u Gospodinu, mons. Želimir Puljić, biskup dubrovački.

Nije se navršila ni peta godina otkako nas je 10. kolovoza 1998. prerano napustio naš nikad zaboravljeni subrat i kolega, svećenik i novinar don Luka Depolo, a iz rodne mu Korčule već drugi put pristiže nas tužna vijest. Nakon oca Špira u kolovozu 2000. godine, na put zasluženog vječnog Božjeg zagrljaja ljubavi 2. veljače krenula je i njegova majka Frančeska... Oboje su pohitali da se što prije susretnu sa svojim uvijek vedrim i optimističnim sinom Lukom, po kojem smo i mi upoznali i zavoljeli uzornu vjerničku obitelj Depolo.

Jer, koliko je don Luka Depolo bio važan i nezamjenjiv član u uredništvima Glasa Koncila i Malog Koncila - Maka, toliko je njegova majka Frančeska bila važna i nezamjenjiva na njegovu životnom putu. Sjećamo se još njezinijh, kroz suze izgovorenih, riječi o tome kako ju je njezin sin još kao dječak u teškim trenucima tješio riječima: "Ne plači mama, ja ću biti svećenik!"... Isti takav, iskren i otvoren, nježan poput malog djeteta don Luka je prema njoj i ocu Špiru ostao cijelog života. Svakodnevno ih je telefonski nazivao iz Zagreba, a u danima oštrih zima nerijetko i dovodio u Zagreb, dijeleći s njima svoj dom u samostanu sestara milosrdnica u Frankopanskoj. Tako su majku Frančesku upoznali i mnogi drugi koji su voljeli don Luku, prepoznavajući u njoj onu dobrotu, životni optimizam i hrabrost koje su i njega resile. Upravo zato, premda joj je nakon smrti sina od tuge "zastalo srce" Frančeska Depolo, potpomognuta od kćeri Marije, korčulanskog župnika don Marka Stanića i drugih, na svoj način nastavila je djelo svoga sina. Uključila se u osnivanje Karitativne zaklade don Luka Depolo, a svake godine u uredništvo Maloga Koncila - Maka oko Božića stizale su vijesti kako je, zahvaljujući njezinoj dobroti, invalidnoj djeci u Centru Goljak i dalje nastavio stizati nikolinski dar, baš kao u danima kad im ga je s toliko ljubavi i radosti donosio "samo njihov" don Luka. U tom svjetlu, sa zahvalnošću i dubokim poštovanjem, pamtit ćemo u našin srcima i molitvama dragu nam Frančesku Depolo.
Djelatnici Glasa Koncila i Malog Koncila-Maka iz Zagreba.

 

 

KORČULANSKA PERA

Nedavno je objavljena knjiga Gorana Kalogjere pod zanimljivim naslovom KORČULANSKA PERA u izdanju Filozofskoga fakulteta u Rijeci. Goran Kalogjera, Korčulanin porijeklom redoviti je profesor Filozofskoga fakulteta u Rijeci i predaje kolegij Novija hrvatska književnost na Odsjeku za kroatistiku, te kao izborni predmet Makedonski jezik. Obavljao je niz rukovodećih funkcija na riječkom Sveučilištu: bio je predstojnik Odsjeka za kroatistiku, dekan Filozofskog fakulteta u dva mandata, a danas je prorektor za nastavu Sveučilišta u Rijeci. Dosad je objavio sedamdesetak znanstvenih i stručnih radova i 12 autorskih knjiga.

Knjiga Korčulanska pera kao da zaokružuje taj njegov antologijski i povijesnoknjiževni pristup i u obliku priručnoga leksikona prikazuje književno i šire kulturno stvaralaštvo istaknutih Korčulana kroz vjekove. Na 176 stranica opisano je stvaralaštvo 228 autora, najviše književnika ali i društvenih znanstvenika. Taj impozantan broj obuhvaća više od šest stotina godina književnoga stvaralaštva na otoku Korčuli, u kojemu su sudjelovali ne samo pisci i pjesnici već i brojni Korčulani koji po svom primarnom pozivu nisu bili književnici, ali su u krugu svojih zanimanja kao pravnici, povjesničari, povjesničari umjetnosti, ekonomisti, liječnici, arhitekti, svećenici, napisali vrlo vrijedna djela, knjige, brošure, znanstvene članke i tako korčulansko pismo učinili prepoznatljivim u širem kulturnom milijeu. Knjiga-leksikon Korčulanska pera napisana je po visokim znanstvenim i stručnim kriterijima, tako da se u pojedinim natuknicama ne daju samo činjenice već je svaki autor podvrgnut kritičkom vrednovanju, s naglaskom na njegovu važnost za književnost kao umjetnost i za društvenu znanost u širem smislu. Iza svakoga imena nalazi se i kraća literatura o njegovim djelima, onoliko koliko je to bilo moguće pronaći, osobito za starija imena i u kraćem izboru. U takvom načinu prikazivanja pojedinoga pisca, autor je svakako imao uzore u znanstvenim metodama pisanja leksikona, kao što je npr. Hrvatski biografski leksikon u izdanju Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža.

Vrijedno je istaknuti da je autor ove knjige obuhvatio i pisce koji su pisali ne samo hrvatskim već i latinskim i talijanskim jezikom, što je svakako važan doprinos vrednovanju npr. korčulanskih latinista, o kojima nismo do danas mnogo znali. U kraćem uvodu u svoju knjigu Goran Kalogjera ističe kako mu je jedan o jačih motiva za pisanje upravo ovakve knjige bila zapostavljenost korčulanskih literata u kolegijima stare hrvatske književnosti na našim fakultetima, a, ja bih dodao i u službenim udžbenicima i pregledima književnosti.

Goran Kalogjera spada u mlađu generaciju profesora i istraživača hrvatske književnosti koji će tu manjkavost znati popraviti, kako u svom nastavničkom radu na fakultetu tako i u svojim istraživačkim poduhvatima. Knjiga je i grafijski vrlo privlačna za čitanje i listanje. Prezimena i imena autora istaknuta su boldirano i većim fontom, a ispod svakoga autora naznačeno je njegovo mjesto rođenja i godina. Djela su im istaknuta kurzivom dok je literatura navedena u različitom slogu. Za nas Korčulane zanimljivo je napomenuti da je grafičku opremu izradila Goranova kći Mia, apsolventica Filozofskog fakulteta u Rijeci. Tvrdi uvez još je jedna kvaliteta za ovakvu vrst knjige jer joj osigurava trajnost, pa sam uvjeren da će je mnogi Korčulani s užitkom listati kada se budu zanimali za svoje pretke a i za rad svojih suvremenika.

Mi Korčulani moramo biti zahvalni Goranu Kalogjeri za ovakvo jedno djelo, ne samo zbog njegove važnosti za korčulansku književnu i širu kulturnu tradiciju, već i kao zanimljivo štivo u kojemu ćemo otkriti mnogo toga dosad nepoznatoga. Uživat ćemo unoseći se u živote i stvaralaštvo naših umnih predaka, a isto tako i naših suvremenika kojima ulazak o ovakav jedan leksikon treba biti poticaj za još veći angažman kako u njihovim užim područjima tako i šire na dobrobit Korčule i svih njezinih ljudi.
Dr Živan Filippi

 

 

REZERVIRANO ZA VAS

USKRSNA ZVONA

Kako je lijepo čuti
ta uskrsna zvona,
a još je bolje znati
zašto zvone ona?!
Sjećaju na našeg Spasitelja,
koji je svojim uskrsnućem
pobijedio smrt,
a čovječanstvu darovao
novi put svjetla,
vjere, ljubavi i praštanja.
Neka Isuse ova uskrsna zvona
prodru na sve strane svijeta.
Nek uđu u svaki kutak našeg planeta.
Nek razore zidove mržnje,
nek odvežu okove zla,
nek izbrišu suze sa lica,
onima što pate bez nade
u bolje sutra.
Učvrsti Isuse našu vjeru
i otvori srca nam tvrda,
nadahni naša čuvstva
da budemo dostojni
tvog svetog Uskrsnuć.
Marija Depolo Šegedin

 

 

TKO ŽELI BITI MILIJUNAŠ

Jedna od najgledanijih emisija HRT-a je "Tko želi biti milijunaš". Razlozi njene popularnosti su mnogi, no o tome ovdje ne namjeravam pisati. Osobno povremeno pratim ovu zabavnu emisiju pa mi se o jednoj činjenici nametnulo razmišljanje koje iznosim.

Dosad su brojni sudionici pokazali raznovrnost znanja ( i neznanja), jednako kao i njihovi "jockeri" te publika. Većina "igrača", koji su imali sreću biti među potencijalnim "milijunašima", imali su visoku stručnu spremu, odnosno ubrajaju se u intelektualce. Sastavljači pitanja vješto obuhvaćaju najrazličitija područja kulture, znanosti, života i dr., a što su pitanja bliže visokom dobitku ona su i teža. Među ostalim u više navrata bili su i pojmovi iz Bibliije, odnosno kršćanstva. Zapamtila sam dva postavljena na samom početku "igre", dakle među onima, po ocjeni urednika, najlakšim.

Zaprepastilo me, a vjerujem i dio ostalih gledatelja, da ta dva, vrlo laka, pitanja (i što je bitno osim s kršćanstvom usko povezana s općom kulturom), učesnici nisu znali, a publika, uglavnom mlada, odgovarala je vrlo nesigurno. Pitanja su bila: što je Pilat oprao i koja je žena (svetica) pružila po tradiciji Kristu rubac na križnom putu.

Ne treba biti vjernik ni kršćanin, pa ni intelektualac da bi se znali odgovori: zar toliko puta u svakodnevnom razgovoru nismo čuli uzrečicu da je "netko oprao ruke kao Pilat"u smislu da se ograđuje od neke odluke ili odgovornosti. Taj pojam ušao je i u književnost, dakle dio je opće kulture. Veronikin rubac također je poznat. Posebno spominjem da veliki talijanski srednjovjekovni pjesnik Dante u svom spjevu Božanska komedija piše da Hrvati dolaze kao hodočasnici u Rim diveći se relikviji "Veronikinu rupcu". Uz ovaj literarni, za nas važan podatak, Veronika se inače često spominje u smislu suosjećanja i samilosti nad trpljenjem i patnjama.

Što dakle svjedoči ovakvo neznanje naših intelektualaca i mladih? Mislim da to dokazuje "postignuća" našeg odgojno obrazovnog sustava, koji je desetljećima (od 1945. do 1990.) nastojao iz odgoja i škola, pa i svakodnevice, isključiti sve vezano uz vjeru i kršćanstvo, bez obzira na to što je europska kultura već dvije tisuće godina povezana pa i utemeljena na kršćanstvu.

U ovom slučaju doista nije pitanje vjernik, ateist, ili agnostik već temeljno obrazovanje, poznavanja sveopćih baštinjenih vrijednosti. Ovakva znanja nisu potrebna samo ljudima koji se bave književnošću, likovnom umjetnošću, arheologijom, glazbom, filozofijom, poviješću i sl., već svakomu tko se smatra školovanim, pa makar samo s osnovnom školom. Nažalost, čini se da ni sada, naše obrazovanje, (osim vjeronauka, za one koji ga pohađaju), ne posvećuje dovoljno pozornosti ovoj strani općeg znanja i kulture. Vjerovatno to još uvijek ovisi o dobroj volji, a i znanju, samih nastavnika, koji su izašli iz "socijalistički" opredijeljenih škola i fakulteta.

Uz dva iznesena primjera, zasigurno ima još mnogo sličnih iz Starog i Novog zavjeta koji su postali općim pojmovima, a mnogi naši "intelektualci" o njima nemaju pojma. Nadati se i poželjeti da će se u ovom "globalizacijskom" vremenu razina naše kulture i poznavanja općih kršćanskih pojmova i vrijednosti podići, odnosno smatrati obveznim dijelom školskog obrazovanja.
Dr Alena Fazinić

 

 

NA TABLUNU

Sedimo popodne na tablunu, a iza kuće od Pušurice i kroz Tri sulara pasaju kantaduri od bratovština. Nosu tonige u saketima od nalijona, a nikima iz tobolca viru ferali.
"A di to grete", pitamo hi.
"Gremo kantat u Blato; hote s nama."
"Lako je vama inpicavat ka mi nismo od kanti i mužike".
"Ne inporta, sedit ćete u banku i pecetavat!"
Prisvadili su nas, pa smo se ukrcali i šnjima partili. Puten do Blata pitamo mi rokovačke kantadure:
"Jeste li vazeli baterije za rezervu?"
"Ni potriba više. Pribacili smo jopeta ferale na šterike", odgovaraju mrvu infotano.
"Što ne pitate mihovilce di jin je novi torac. Mogli su ga inbarkat, prošetat po otoku i pokazat ga Blaćanima."
"Di ćemo ga inbarkat?", govoru mihovilci.
"Jedva je izaša iz manufakture, a ko zna kako će intrat u velu crkvu".
"A da koji je to mirakul od torca ka nemože intrat u autobus?", pitamo mi.
"Vidit ćete na Veli petak!", su puno inportance odgovaraju mihovilci.
"Ako se još i rokovci abrivaju u teštardecu imat ćemo što gledat!", govori jedan sasvetan.
"A ima li oti mihovilački torac manikele?"
"A što će mu manikele?", pitaju mihovilci.
"Ako udre daž....", i tako malo po malo uz batude i inpicavanja arivali smo u Blato.
Mi smo odma seli u prve banke, a onda je počelo.
Lipo je bilo čut pašjunske kante cilega otoka što hi je svako misto od Lumbarde do Vele Luke otkantalo, ma ka je na svhu svega zagrmila ona naša: "Kad bi pokopan Gospod..." svit u blajskon crkvi ferma je disat, a mi smo se obadali da su niki okolo nas počeli smrcat i činit fintu kako da čistu oćale.
Ka je bilo gotovo uputili smo se svi skupa večerat i puten do manjative niki su se javjali doma na mobitele. Jedan stari Blaćanin pita je jednega našega kantadura što je zva ženu: "Prijateju, oli te boli juho?"
Speza od korizme: žutinica, slanutak, bakalar, slane gere i dobro vino. Sve kako je red i način. I na finimentu prikle!
Partili smo pu doma, a puten se priko otoka zakanta Mizerere...
Došli smo doma kako poslušna dica prin ponoća. Sutra smo pitali dun Marka: "Ka ćete jopeta poć digod pivat i možemo li se unaprid abonat za poć s vama....?"
VIT

 

 

SAVJET LIJEČNIKA
RECITE DA NEPUŠENJU

Povijest duhana počinje od 1492. godine, kada je Kristofor Kolumbo otkrio sjevernoamerički kontinent. Otad bilježimo da se duhan upotrebljava kao sredstvo za pušenje. Među indijanskim plemenima se pušila glasovita "lula mira", kao znak prestanka ratovanja i sklapanje mira. Duhan se, osim pušenjem, upotrebljava i šmrkanjem i žvakanjem.

Danas možemo reći da je duhan "ubojita trava", jer na svijetu od posljedica pušenja godišnje umre oko tri i pol milijuna ljudi, a na stotine milijuna oboljeva od raznih bolesti, koje uzokuje pušenje. U Europi godišnje umre oko milijun i pol ljudi od istog uzroka, a u Hrvatskoj od zloćudnih tumora (najčešće rak pluća) umre oko 2200 osoba. Od posljedica pušenja u Americi godišnje umre više ljudi, nego što ih je poginulo u prvom svjetskom, vijetnamskom i korejskom ratu zajedno i gotovo toliko koliko ih je stradalo u svim bitkama u drugom svjetskom ratu. (R. Kennedy)

Svaki pušač, i sebi i onima oko sebe, svakodnevno narušava kvalitetu življenja, jer duhanski dim oštećuje čovjeku,u manjoj ili višoj mjeri, sve vitalne organe. Duhanski dim djeluje na svaku stanicu i svojim otrovom ništi staničnu strukturu i njezinu funkciju.

Duhanski dim djeluje kancerogeno, što znači da pretvara žive ljudske stanice u zloćudne stanice raka. Tako udisanjem duhanskog dima nastaju zloćudni tumori ždrijela, grkljana, dušnika i pluća. Od duhana strada i krvožilni sustav tako da oštećuje krvne žile, suzuje ih i smanjuje optok krvi i ishranu organa, npr. mozga, srca, itd. Djelujući na živčane stanice moždane kore smanjuju pomćenje i inteligenciju. Pušenje djeluje štetno i na probavni sustav, na funkciju jetre, a može izazvati i čir na želucu. Oštećuje funkciju bubrega, djeluje i na mišićni sustav te pospješuje degenerativne promjene na zglobovima i usporava reflekse.

Kada se suočimo sa svim posljedicama pušenja, onda moramo doći do spoznaje da je pušenje čovjekov veliki neprijatelj, kojega se može svladati samo čvrstom odlukom o nepušenju. Čovjek mora biti psihički jak da bi donio takvu odluku. Time postaje koristan i sebi i onima oko sebe. U borbi protiv pušenja trebaju svi učestvovati, a posebno oni u upravi, u zdravstvu, školstvu, javnim medijima i posebno obitelji.

Visoki stupanj svijesti, prosvijećenosti i obaviještenosti budućih naraštaja o štetnosti duhana za ljudsko zdravlje i društvo u cjelini, bit će glavni razlozi za smanjenje broja pušača u budućnosti, pa će se tako dobiti zdravija populacija, a to i jest glavni cilj. Napominjem da je u kampanji protiv pušenja, koju vodi škola "Dr Andrija Štampar" iz Zagreba, peti ožujak proglašen "danom bez dima", a ove godine to je i prvi dan Korizme. Možda je to slučajno, ali je vrlo znakovito (razumljivo za one koji to žele shvatiti)!

Želim svima sretan Usrkrs, a pušače molim: Recite da nepušenju!
Prim. dr Vinko Foretić

List Župe Korčula
Urednik: don Marko Stanić
Likovna obrada:
Hrvoje Kapelina i De Franko /Frano Depolo/

Tiskani primjerak možete naručiti poštom:
ŽUPNI URED KORČULA
don. Marko Stanić
20260 KORČULA - HRVATSKA
TEL: +385 (0)20 711049