Lanterna sv. Marka br 2/97
RIJEČ VAMA
MIR LJUDIMA - MILJENICIMA NJEGOVIM
Mir, mir, mir, tako
poželjan mir... Zahvaljujemo Bogu što je prestao rat, zašutjelo oružje, što se više
ne ruše zdanja, ne gone ljudi s vlastitih pragova, ne oglašuju sirene na uzbunu...
Ipak u tome još nije zajamčen mir u svakoj osobi, u svakoj duši. Jer i kad nema
otvorenih ratnih sukoba, u dušama pojedinih ljudi mogu bjesniti oluje nemira. Zbog toga
vanjski mir sam po sebi ne može biti nikako dostatan ni za sreću samog pojedinca, a ni
za sreću obitelji ili zajednice u cjelini.
"Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje" -poklik je anđela u
božićnoj noći i on nudi mir svakom čovjeku bez razlike. Poziva sve da slave Boga i da
budu dobre, čestite volje, plemenitih misli i nakana. Ovaj mir želi svaki čovjek, svaka
obitelj, svaki narod.... i on je moguć, bez obzira na vanjske okolnosti.
Moguć je, ali je potreban jedan uvjet: mir uključuje u sebi i pomirenje, a pogotovo
uključuje ljubav. Tu je na djelu ona ista ljubav radi i zbog koje je Božji Sin ostavio
ljepotu raja i došao biti Emanuel - s nama Bog. To je ista ona istina o ljubavi koju je
netko ovako definirao: Pravednost bez ljubavi čini nas okrutnima. Mudrost bez ljubavi
čini nas prepredenima. Ljubaznost bez ljubavi čini nas licemjernima. Istina bez ljubavi
čini nas nepravednima. Stručno znanje bez ljubavi čini nas nepopustljivima. Moć bez
ljubavi čini nas nasilnima. Čast bez ljubavi čini nas oholima. Imanje bez ljubavi čini
nas škrtima. Život bez ljubavi je besmislen.
Božić nas zato poziva da pred Djetetom u jaslama siđemo u dubinu svoga vlastitoga srca
i pitamo se ima li u njemu mjesta za Boga koji je čovjekom postao da čovjeka oslobodi od
svih zala i da ga spasi za božansko posinstvo.
Vrijeme u kojemu živimo, patnje koje podnosimo, tolika trpljenja onih koji još uvijek ne
mogu osjetiti toplinu vlastitog ognjišta, trpljenja tolikih ranjenika s trajnim ili
djelomičnim invaliditetom, onih za koje njihovi najbliži još uvijek ne mogu ni svijeću
upaliti i toliko drugih nevolja, pogotovo onih kojima su pogođeni naši mladi, posebno u
velikim gradovima, tamnom koprenom prekrivaju i ovaj naš Božić. Ali ako prihvatimo
Isusa kao Spasitelja i svijeta i čovječanstva, ta će tamna koprena biti razderana
čvrstom nadom pravednoga mira u slobodi i sigurnosti.
Vama, čitatelji Lanterne, Vašim milima i dragima u Domovini i diljem svijeta, obilje
sreće, mira, zadovoljstva, ljubavi i Božjeg blagoslova ovih svetih božićnih dana, kao
i u nastupajućoj Novoj 1998. godini, koja je posvećena Duhu Svetom, želi i
najsrdačnije Vas pozdravlja Vaš
don Marko
Četrdeset godina postojanja Opatske Riznice sv. Marka u Korčuli nije obilježeno iz razumljivih razloga: 1994. godine područje naše županije tada se tek počelo oporavljati nakon rata, a većina muzejskih predmeta bila je još pohranjena i spremljena na sigurnom. Premda sa trogodišnjim zakašnjenjem ipak je potrebno u obnovljenoj Lanterni spomenuti ovu obljetnicu tim prije jer se nalazimo na koncu tisućljeća pa je vrijedno prisjetiti se, a mlađe i upoznati, s poviješću nastanka ove, za grad Korčulu i Hrvatsku, značajne kulturne ustanove.
Don Ivo Matijaca postavljen je za korčulanskog župnika 1950. godine, a na blagdan sv. Todora ustoličen za opata. Gotovo istovremeno s preuzimanjem pastoralnih dužnosti počeo je obnavljati katedralu i ostale gradske crkve koje su dugi niz godina, posebno u i nakon II svjetskog rata bile zapuštene i neodržavane.
Ubrzo potom započinje raditi i na osnivanju RIZNICE -zbirke dragocjenosti i umjetnina.
Za to je trebalo najprije odabrati i urediti prikladan prostor, pronaći i sakupiti predmete, oštećeno popraviti, te konačno osmisliti uređenje i postav zbirke.
Još kao student teologije, a kasnije svećenik-kapelan u jednoj od središnjih zagrebačkih župa, don Ivo je prijateljevao s nizom uglednih slikara, restauratora, povjesničara umjetnosti i sl. Ta su mu poznanstva omogućila da se uputi u vrednovanje umjetničke i kulturne baštine, ali da mu u namjeravanom značajnom poduhvatu mnogi od njih pomognu znanjem i iskustvom.
U Opatskom arhivu sačuvan je veliki broj isprava: dopisivanje don Iva s umjetnicima, stručnjacima, darovateljima o tome kako najbolje urediti zbirku, obnoviti oštećena djela, te ocjene pojedinih umjetnina.
Posebno treba istaći suradnju s dr. Cvitom Fiskovićem, tada ravnateljem Konzervatorskog zavoda u Splitu: on je kao povjesničar umjetnosti i znalac bogate baštine ovog područja rado i velikodušno pomagao osnutak Riznice.
Drugo značajno ime hrvatske kulture, koje je također neposredno sudjelovalo pri stvaranju ove zbirke, je istaknuti slikar Ljubo Babić. Osim slikarstvom on se bavio kazališnom scenografijom, a posebno je poznat po nacrtima postava niza reprezentativnih izložbi Strossmayerove i drugih naših galerija. Na molbu don Iva s odušebvljenjem se prihvatio projekta postava korčulanske Riznice, koji su zajednički, temeljem prikupljenih predmeta, zasnovali i ostvarili.
Za smještaj Riznice odabran je prvi kat Palaca (opatskog dvora), koji se prema Babićevu prijedlogu trebao urediti kao prostor biskupskog dvora. To je značilo unijeti u dvorane stilsko pokućstvo, slike, ukrasne predmete i stvoriti reprezentativni, ali ne izrazito muzealni, ambijent. Stoga su izbjegnute vitrine, osim nekoliko manjih neophodnih za izlaganje isprava i rukopisa te ruha. Babićevi nacrti ovako zamišljene Riznice -pasteli - čuvaju se kao dragocjene slike u arhivu, no nažalost iz brojnih razloga (među inim i financijskih) nije bilo moguće ni u prvoj postavi doslovno ih se pridržavati.
Ipak, kada je ljeti 1954. godine Riznica otvorena javnosti, zablistala je punim sjajem nizom dragocjenosti koje su do tada bile spremljene po sakristijama ili čak zabačene i zametnute u spremištima.
Treba svakako spomenuti da su brojni Korčulani, doznavši za don Ivovu namjeru uređenja zbirke, darovali vrijedne obiteljske uspomene: pokućstvo, slike, porculan, i sl., tako da je Riznica predstavljala ne samo crkveni nego i gradski kulturni prostor.
Alena Fazinić
Dne 22. srpnja god. 1490. sastalo se je Vijeće
korčulanske općine da raspravi o konačnom darivanju mjesta za gradnju samostana i crkve
sv. Nikole dominikanskom redu. U Vijeću je bilo 51 vijećnik, a predsjedao mu je knez
Dominik Tiepolo. Vijeće je sa 47 glasova za i 4 glasa protiv odobrilo da se udovolji
molbi Reda, ali je stavilo obavezu Generalu Reda da se u taj samostan šalju revni
redovnici, uzorna vladanja, dobra i sveta života, da svojim vrlinama budu primjer
građanima. Zaista, taj uvjet bio je na čast Vijeću korčulanske općine, iako je
sadržavao ono što je bilo samo po sebi obaveza života redovnika.Samostani su i bili u prvom redu kuće apostolata za uži i širi krug puka među kojim su se nalazili. Predani i molitvi i knjizi, živeći za Boga i za svoj narod, dominikanci kao članovi propovjedničkog reda širili su Božju Riječ u svojem narodu, učvršćujući ga u vjeri i čuvajući ga od zablude. Njihovi samostani bili su redovito i prve škole, ali nadasve utočište duša koje traže utjehu i smirenje kroz savjet i ispovijed. Njihove crkve bile su središte raznih pobožnosti, osobito prema Gospi, crkve tihe molitve i sabranosti. No oni se nisu ograničavali na djelatnost samo u užem krugu; samostan je bio ognjište iz kojega su redovnici ražarena srca odlazili propovijedati i misionariti po svim stranama domovine.
Tako je bilo i sa samostanom sv. Nikole u Korčuli. General Reda, a prije njega fra Mate iz Brača, nisu molili općinu zato da bi na onom mjestu sagradili samostan za pustinjake. Redovnici samostana bili su propovjednici i uvijek svjesni svojega poziva kao članovi propovjedničkoga reda. Ako se osvrnemo samo na ono vrijeme kojega su stariji Korčulani svjedoci, onda je dovoljno sjetiti se revnih i sposobnih redovnika i propovjednika, kao o. Anđela Šoljan, o. Anđela Miškov, o. Anđela Novak, o. Anđelka Orlandini, o. Vica Radatović, o. Vica Bodlović, pa dugogodišnjih kateheta u zavodu Anđela Čuvara o. Augustina Farčić, o. Henrika Ćubretović, o. Bernarda Maroević i konačno stoičke figure o.Tome Šeparovića.
Prerana smrt nije spriječila o. Šoljana da u suradnji s o. Miškovim udari temelje samostanu sestara dominikanki u Korčuli. Zajednička misao ove dvojice bila je da se u Korčuli osnuje zavod za odgoj ženske mladeži u narodnom duhu, jer u ono doba takovoga zavoda nije bilo u Dalmaciji.
Zahvaljujući vezama koje je imao sa Strossmayerom i drugim biskupima o. Miškov je mogao ostvariti postavljeni plan. Osnivanjem tog zavoda majke su mogle povjeriti svoju sitnu djecu brizi sestara u dječjem zabavištu, a svoje kčerke skolovati i odgajati u njihovoj školi, gdje su se pored toga mogle oplemenjivati glazbeno i ručnim radom. Dominikankama su se sada mogli povjeriti starci i starice, jer su bile odmah preuzele Zaklonište staraca. Tako se je ostvarivao program koji je o. Šoljan i o. Miškov odrdio Dominikankama u Korčuli s lozinkom: Bogu, Redu, Narodu.
Kada je rana smrt odvela o. Šoljana, njegov suradnik o. Miškov postao je duša daljenjeg razvoja zavoda. On je u maticu Kongregacije unosio svoj duh molitve, radišnosti, apostolata i rodoljublja. Korčulani su znali cijeniti njegovu djelatnost za grad pa su ga na svečanoj sjednici općine proglasili počasnim građaninom.
o. Anđelko Fazinić
Ove godine smo imali sreću da nam je slavlje izlaganja kase sv. Todora, na vigiliju, kada smo imali i Večernju u čast sv. Todora, a također i glavno euharistijsko slavlje, na samu svetkovinu, vodio hvarsko-bračko-viški biskup Mons. Slobodan Štambuk. Jezgrovita i gromovita bila je njegova riječ upućena okupljenim Korčulanima i gostima, a mogla se ta riječ daleko čuti posrestvom Radio postaje Korčula i pod stručnim vodstvom don Luke Depolo, jer je cijelo slavlje bilo popraćeno izravnim prijenosom. Tradicionalna procesija uokolo grada, u kojoj bratimi nose moći sv. Todora i "veli vosak" i u kojoj narod pobožno sudjeluje, bila je i ove godine skladna, a brojne kamere i fotoaparati u rukama turista i ostalih znatiželjnika prenijet će je u mnoge domove diljem svijeta.
15.
kolovoza 1997. VELIKA GOSPA slavila se po tradiciji u samostanu sv. Nikole. Procesiju s
Gospinim likom i glavno euharistijsko slavlje, uz sudjelovanje brojnog svećenstva i puka,
predvodio je don Marko Stanić, korčulanski župnik. Prisutni turisti i ostali namjernici
mogli su se uvjeriti da lik Blažene Djevice Marije nije izgubio ništa od svoga sjaja u
srcima brojnih Korčulana.
31. kolovoza 1997. oprostili smo se od dosadašnjeg kapelana i upravitelja svetišta sv.
Antuna, Don DAROSLAVA BENJAKA. Don Daroslav je rođen 1. srpnja 1969. g. u Varaždinu,
školovanje je završio u Splitu 1995. g. nakon čega je došao na službu u Korčulu.
Sada je voljom oca biskupa postavljen za župnika Čare i Smokvice. Želimo mu, uz zahvalu
za nesebičan i požrtvovan rad u Korčuli, obilje Božjeg blagoslova na novom polju rada.
7. rujna 1997. stupio je u kapelansku službu u Korčuli Don NIKOLA BERIŠIĆ, sin
Ignacija i Ane, rođen 14. ožujka 1970.g. u župi Janjevo. Osnovnu školu završio je u
rodnom mjestu, a gimnaziju pohađao u Skopju i Subotici. 1990. g. upisuje se na Katolički
bogoslovni fakultet u Zagrebu. Za đakona je zaređen 20. listopada 1996. u župi Svijh
Svetih u Blatu na Korčuli, gdje je obavljao i svoj pastoralni praktikum. Sveti red
prezbiterata primio je na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1997. g. u katedrali
Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zagrebu. Zajednički smo molili neka mu Gospodin
podari puno volje, snage i ljubavi.
14. rujna 1997. UZVIŠENJE SV. KRIŽA proslavljeno je na uobičajeni način. Poslije sv.
Mise u 10 sati, koju je predvodio pater Marko Bobaš, dominikanac iz samostana sv. Nikole
u Korčuli, održana je tradicionalna procesija po pijaci s relikvijom sv. Križa, a potom
su vjernici poljubcem iskazali poštovanje prema relikviji.
21. rujna 1997. ZAZIV DUHA SVETOGA ZA SRETAN POČETAK NOVE ŠKOLSKE GODINE - Na zamolbu
župnika upućenu i osnovnoj i srdnjoj školi, ove nedjelje se u katedrali sv. Marka
okupilo dosta i učenika i nastavnika na čelu s ravnateljima škola. U sv. Misi
sudjelovali su i stariji i mlađi: učiteljice su čitale misna čitanja, a uz zbor sv.
Marka, sv. Misu je uzveličala i grupa"LANTERNA", (nekad grupa The Look),
popunjena s nekoliko novih članova.
5. listopada 1997. DAN KRUHA I ZAHVALNOSTI BOGU NA NJEGOVIM DAROVIMA. U dogovoru s
ravnateljima škola ovaj se dan ove godine slavio u katedrali sv. Marka. Prekrasno
uređena ploča sa crtežima, koje su nacrtali učenici trećeg razreda osnovne škole, i
tekstovima primjerenim prigodi za koju je ta ploča ispred oltara i postavljena,
"brdo" raznih vrsta kruha, kojeg su poklonili naši gradski pekari, puno
kolača, koje su ispekli učenici srednje škole s Dominča, lijepo oblikovane male
pogačice djece iz vrtića, kita djece svih uzrasta u zajedničkoj molitvi "Kruh naš
svagdašnji", blagovanje ovih Božjih darova na pijaci pred katedralom iza sv. Mise.
Blagoslovljeni kruh srednjoškolci su ponijeli u pedesetak obitelji, ne zaboravljajući
pri tome ni naše samostane ni Dom starih i nemoćnih. Sve je to obilježilo ovaj dan.
Zato na kraju možemo samo reći: "Bogu hvala!"
12. listopada 1997. BLAGOSLOV OBNOVLJENOG KRIŽA NA SRĐU IZNAD DUBROVNIKA. U agresiji
združenih crnogorskih, srpskih i snaga JNA na jug Hrvatske, početkom listopada 1991. g.,
uz ostale objekte u gradu, koji su bili ciljem njihovim granatama, vrlo često se tuklo po
Srđu iz svih mogućih oružja i oruđa. Opetovano je gađan i križ na Srđu, kojega je
podigao biskup Carević 1935. g. na uspomenu 1900. obljetnice Isusove smrti.
U najžešćem bombardiranju Dubrovnika 6. prosinca 1991. g. pogođen je i srušen križ
na Srđu, pa je sadašnji dubrovački biskup Dr Želimir Puljić odlučio u ovoj godini
Isusa Krista, uz pomoć hvarsko-bračko-viškog biskupa Msgr. Slobodana Štambuka,
obnoviti srušeni križ, što se i dogodilo 12. listopada 1997. g. Uz brojne biskupe,
domaće i goste, svećenike naše i drugih biskupija, redovnike, redovnice i vjernički
puk iz cijele biskupije, svetu Misu na Srđu predvodio je kardinal Franjo Kuharić.
"Sjećat ćete se ovog dana i neka to bude svečani dan kojega ćete obilježavati
svake godine, jer to je dan kad je na Srđu ponovno iz ruševina svetog križa zablistao
novi", bila je glavna misao našeg kardinala. Među tisućama štovalaca križa, na
Srđu je bila i skupina od pedesetak mladih iz naše župe, koji su sudjelovali na susretu
mladih, održanom u subotu u športskoj dvorani na Gospinom polju, pjevajući pjesmu
"Vjek hvaljen budi, o moj Gospodine".
26. listopada 1997. bilo je PREDSTAVLJANJE OVOGODIŠNJIH PRVOPRIČESNIKA župnoj
zajednici. Trideset i osam ovogodišnjih kandidata za prvu sv. Pričest, pred svojim
roditeljima i cijelom župnom zajednicom izreklo je svoje "EVO ME" Kristu i
primilo znak križa na čelo uz molitvu: "Gospodin, koji je u tebi započeo dobro
djelo, neka ga i dovrši!" Sv. Misu su skladno predvodili članovi grupe
"Lanterna".
1. studenog 1997. svetkovina SVIH SVETIH kao i fešta Bratovštine istoga imena, i ove se
godine proslavila ujutro u Svima Svetima, a poslije podne na groblju sv. Luke. Svečana
sv. Misa u crkvi Svih Svetih i procesija prije sv. Mise, uz učešće priličnog broja
bratima, mogla se, Bogu hvala, održati po idealnom vremenu. Iako je samo dan prije više
sličilo da smo u veljači nego na kraju listopada, početak studenog se pokazao suprotnim
svome imenu. To je posebno došlo do izražaja popodne u 15. sati, kada je bila sv. Misa i
odriješenje za pokojne na groblju sv. Luke.
2. studenog 1997. SPOMEN SVIH VJERNIH MRTVIH, kao i svake godine, povezao je misli onih
živih sa uspomenama na one pokojne. Kao znak te povezanosti posjećivano je groblje sv.
Luke i kićeni grobovi (oni zajednički i oni obiteljski). Ujutro u 10. sati bila je
svečana sv. Misa u katedrali za sve poginule branitelje s našeg područja, kao i za sve
naše pokojne. Iza sv. Mise bilo je odriješenje za sve pokojne kod centralnog križa na
novom dijelu groblja uz sudjelovanje predstavnika civilne i vojne vlasti, rodbine
poginulih branitelja kao i ostalih vjernika.
Početkom
mjeseca listopada ove godine održani su u Korčuli "Dani Cvita Fiskovića" sa
znanstvenim skupom "LIČNOSTI I STVARALAŠTVO KORČULE U HUMANISTIČKOME DOBU".
To je prvo okupljanje sa spomenom na uglednoga znanstvenika koji je, rođen 1908. u
Orebićima a preminuo u Splitu 1996. god., svestrano istraživao kulturnu prošlost južne
Hrvatske. O ovome je kraju napisao brojne studije različite tematike, od arheologije do
etnografije, posebice obrađujući umjetničko naslijeđe Korčule, nakon što je i
doktorirao 1936. g. upravo sa cjelovitim prikazom korčulanske katedrale. Zato je na
poticaj ogranka Matice Hrvatske iz Orebića, usporedno i uprave Gradskog muzeja u
Korčuli, Poglavarstvo našega grada pružilo prvu podršku i punu potporu sazivanju
znanstvenog skupa sa spomenom na akademika Cvita Fiskovića. Zamišljeno je i dogovoreno
redovito održavanje sličnih svake jeseni u prostoru Pelješkog kanala, a sa svrhom
iznošenja i raspravljanja novih istraživačkih rezultata ili svježih pogleda na
humanističku kulturu Jadrana od 13. do 18. st.Na taj način upravo bi grad Korčula na plodnome raskrižju stečevina južnog, dubrovačkog područja i srednjeg ili svog ostalog sjevernog uzmorja, postala središte otvaranja suvremene znanstvene misli o prošlosti čitavog podneblja. Bitno je pak da takvu ulogu zaslužuje kako po svojim stvarnim prinosima nacionalnoj pa i općeeuropskoj kulturi tijekom stoljeća, tako i spomeničkim likom koji je izvrstan okvir za održavanje skupova humanističkoga sadržaja.
Vrijednost i korisnost sastajanja rečene vrste dokazala se na prvome koraku kad se u našem okružju od 1. do 5. listopada našlo pedesetak stručnjaka, poklonika djela C. Fiskovića i prijatelja ovoga kraja. Oni su u uvodnim izlaganjima oživjeli spomen na čovjeka čije ime naslov okupljanja čuva, dok je veći broj bio izvorni prinos poznavanju kulturne i umjetničke baštine Korčule. Zapravo se po načelu interdisciplinarnosti s jedne strane osvijetlio ako ne prvi put i uzdigao krug korčulanskih humanista, a sa druge šire negoli ikad dosad razvidjelo stvaralaštvo suvremenih im korčulanskih graditelja i kipara od Dubrovnika do Kvarnera. Uz neka izlaganja razvila se i rasprava te se uz mnoštvo iznesenih novina, dokazala i ozbiljnost kako priprema tako i pristupa sudjelovatelja.
Najprije se govorilo o Jakovu Baničeviću (predavanja B. Lučina iz Splita, a D. Novakovića i M. Pelca iz Zagreba) te Vinku Paletinu (tekst I. Martinovića iz Dubrovnika) i Nikoli Petroviću (u obradi V. Depola). Još su o Petru Kanaveliću govorili Z. Kravar i M. Foretić, koji je početno dao pregled značenja i dosadašnjeg poznavanja korčulanskih humanista djelatnih u svijetu i zavičaju. Tim slijedom i većina je predavanja bila problemska, mahom zasnovana na izvornim sagledavanjima doticanih pitanja i spoznaja.
Slično je o likovnoj baštini i pregateljima s Korčule iz humanističkoga doba govorio niz povjesničara umjetnosti i arhitekture: J. Belamarić i G. Nikšić iz Splita (kao i D. Domančić i R. Tomić koji su razlagali ulogu C. Fiskovića u istraživanju i očuvanju dalmatinskih, pa i korčulanskih spomenika), A. Fazinić i M. Kraljević iz Korčule, E. Hilje iz Zadra, a M. Nodari iz Dubrovnika, te N. Grujić, R. Ivančević, I. Fisković i P. Markovć iz Zagreba. Odreda su kao dobri poznavatelji primorske umjetnosti proširili i produbili udio korčulanskih majstora u njenom davnom stvaranju, posebice onom iz 15. i 16. st. To su dopunili i analizom gradskih spomenika u obilasku, poglavito katedrale te opatske Riznice i crkava Svih Svetih i Sv. Mihovila s njihovim zbirkama.
Naglasiti svakako valja da se skup održavao i u znaku obilježavanja 40 obljetnice osnutka Gradskog muzeja u Korčuli. Tako se svečanost s otvaranja samih "Dana Cvita Fiskovića" u vrtu njegove kuće u Orebićima, služenja sv. Mise zadušnice u franjevačkoj crkvi Gospe Velike kraj orebićkog groblja, prebacila treći dan na Trg sv. Marka, između naše stolnice i muzeja. Tom prilikom je u crkvici Gospojine otvorena i prigodna izložba fotografije s temom "Renesansa u Dalmaciji", dostupna općinstvu slijedećih sedam dana. U orebićkom je susjedstvu prvi dan skupa pratila izložba slika Đure Pulitike iz Dubrovnika, što je sa izletom u Karmena, sjedište stare crkvene matice, obogatilo sadržaje okupljanja. Iz Korčule su pak sudionici skupa pohodili brodicom Majsan, Vrnik i Badiju zaokruživši uvid u plemenitosti i ljepote zavičaja vrijednih humanista i umjetnika, te samog C. Fiskovića na koje smo svi ponosni. Stoga ćemo okupljanja ove vrste nastaviti i slijedećih godina nakon uspješnog utemeljenja korčulanskog foruma, a za promicanje humanističkih znanja i nazora u modernim vremenima.
Prof. dr. Igor Fisković
Sredinom XV st. u Rimu kao središtu Katoličke Crkve i sveučilišnom centru već je prisutna brojna kolonija hrvatskih doseljenika, a posebice su brojni hodočasnici iz hrvatskih krajeva.
Radi zadovoljenja vjerskih i socijalnih potreba hrvatske kolonije i hodočasnika, na molbu eremite Jeronima iz Potomlja, papa Nikola V. svojim pismom "Pius fidelium votis" od 21. tavnja 1453. g. odobrava da se u Rimu sagradi gostinjac i bolnica uz crkvu sv. Marine na RIPETTI, koja crkva je potom posvećena sv. Jeronimu.
Odmah zatim radi upravljanja crkvom, gostinjcem i bolnicom, te organizirane zaštite vjerskih i socijalnih prava hrvatske kolonije, osniva se Bratovština sv. Jeronima.
Nakon što je hrvatska kolonija u Rimu ojačala kako brojem svojih članova tako i ekonomski, papa SIKSTO V, i sam hrvatskog podrijetla, daje nalog da se sruši postojeća crkva, a zatim je na njenom mjestu 1589. sagrađena veća i do dnas sačuvana crkva sv. Jeronima.
O hrvatkom karakteru novoosnovane Bratovštine sv. Jeronima prije svega govori njeno članstvo. Prilikom primanja novih članova-bratima posebna pozornost vodi se o tome da je budući brat Hrvat i da dobro vlada hrvatskim jezikom. U slučaju sumnje da li budući bratim vlada hrvatskim jezikom, Bratovština bi imenovala dva bratima koja su imali obvezu da se savjesno raspitaju o njegovoj narodnosti.
Poznati su slučajevi odbijanja prijema u Bratovštinu zbog nepoznavanja hrvatskog jezika, primjerice 1595. kada je odbijen prijem VIKTORA STUFFAROLA iz Dubrovnika.
Prema sačuvanom statutu iz 1541. vođenje poslova bratovštine povjereno je predsjedniku i upravi koja se sastoji od dva gvardijana, kapelana, rizničara i dva sindika (revizora).
Iz pregleda knjiga zapisnika skupštine i uprave Bratovštine vidljivo je da je Bratovština sv. Jeronima svoje djelovanje najčešće usmjeravala u:
- Osiguranje potrebnih sredstava te brigu za rad gostinjca i bolnice namijenjenim hrvatskim hodočasnicima i doseljenicima. Treba podsjetiti da je gostinjac bio u obvezi, besplatno ugostiti-smjestiti svakog hodočasnika iz hrvatskih krajeva u trajanju od tri dana. Najveće prihode za ove i druge potrebe Bratovština je osiguravala iznajmljivanjem kuća u svom vlasništvu na području Rima, a kojih je u XVI st. bilo ukupno 27, što nesumnjivo govori i o ekonomskoj snazi Bratovštine.
- Vođenje brige o siromašnima i zatvorenicima, u koju svrhu Bratovština vodi popis siromašnih Hrvata u Rimu, te im daje redovite novčane pomoći.
U više navrata Bratovština daje novčanu pomoć i za otkup iz turskog zarobljeništva. Tako je 1635. zabilježena dodjela novčane pomoći Korčulaninu Ivanu Nalošiću koji je uspio pobjeći iz zarobljeništva u Tunisu.
- Dodjela novčanih pomoći namijenjenih uzdržavanju mladih hrvatskih svećenika u sjemeništima, djevojkama koje ulaze u samostan te siromašnim djevojkama prilikom udaje.
- Briga za pokojnike što se ogleda u pokapanju pripadnika hrvatske kolonije u crkvi sv. Jeronima i davanju Misa zadušnica. Poznato je da su u spomenutoj crkvi među inim pokopani Stjepan Gradić, Ivan Lucić, Juraj Baraković, Nikola Petrović i brojni drugi Hrvati iz rimske kolonije.
- Izdavanje vjerskih knjiga na hrvatskom jeziku.
U tu svrhu na sjednici Bratovštine od 2. studenog 1577. zaključeno je da se svećeniku Tomi dade novčana pomoć za tiskanje Kršćanskog nauka na hrvatskom jeziku, koja će se knjiga potom poslati u hrvatske krajeve.
Po svemu sudeći rad bolnice sv. Jeronima stvarao je Bratovštini velike troškove, a mogućnost liječenja postojala je u mnogim drugim i bolje opremljenim rimskim bolnicama. Iz toga razloga na molbu Bratovštine papa PIO VI izdaje ispravu od 27. veljače 1790. kojom dopušta da se ukine bolnica, a umjesto nje da se uz postojeći gostinjac i crkvu osnuje Zavod sv. Jeronima koji će služiti odgoju mladih hrvatskih svećenika.
Nažalost sa promjenom pollitičkih prilika u Europi dolaze i teška vremena za djelovanje Bratovštine i novoosnovanog Zavoda. U mjesecu veljači 1778. francuske revolucionarne jedinice ulaze u Rim, osnivaju tzv. "Rimsku republiku", a papa PIO VI biva prognan u Toskanu. Crkva sv. Jeronima je potpuno opljačkana, njeni svećenici izgnani iz Rima, a Zavod prestaje sa djelovanjem.
U mjesecu svibnju 1809. Napoleon Bonaparte proglašava pripajanje papinske države francuskom carstvu, a neposrdno nakon toga zgrade Bratovštine i crkva sv. Jeronima izloženi su javnoj prodaji. Kanonici pri crkvi sv. Jeronima moraju napustiti Rim i vratiti se u Hrvatsku u svoje biskupije. Među prognanim kanonicima nalazi se i korčulanin nadpop Ivan Kapor, kasnije izabran u razdoblju od 1814. do 1817. za predsjednika Bratovštine.
Zavod je ponovo otvoren 1863. i od tog vremena do danas ponovo djeluje kao značajan centar hrvatske duhovne i nacionalne misli.
Boraveći u Rimu za vrijeme svog studija 1826. Matej Kapor, brat spomenutog Ivana Kapora, pasionirani istraživač povijesti svoga grada i otoka, sačinio je popis Korčulana koji su sudjelovali u upravi Bratovštine kao i popis hodočasnika sa otoka Korčule koji su pohodili Rim, odnosno Zavod sv. Jeronima. Predmetni popis se nalazi u Arhivu Kapor u Korčuli, a svojevremeno ga je objavio Ambroz Kapor.
Tijekom stoljetnog djelovanja Bratovštine sv. Jeronima brojni Korčulani odlaze u Rim bilo na školovanje, bilo kao hodočasnici. Mnogi se uključuju u rad Bratovštine, a među njima ističemo one koji su bili izabrani za njenog predsjednika, sa naznakom godine izbora na tu dužnost:
-JAKOV BANIČEVIĆ - BANISIO - MLAĐI 1555/56, 1559/60. Kanonik i arhiđakon korčulanske katedrale, nećak poznatog humaniste Jakova Baničevića.
- NIKOLA PETROVIĆ - PETREIUS 1561/62, 1564/65, 1567/68. Potomak korčulanske plemićke obitelji. Filozofiju studirao u Padovi, priznati humanist i helenist svoga vremena.
- DR. ANTUN ROZANOVIĆ - ROSANEO 1563/63. Doktorirao pravo na sveučilištu u Padovi, a potom se vraća u Korčulu gdje obavlja dužnost arhiđakona. Istakao se hrabrošću i predvođenjem Korčulana u borbi protiv Turaka 1571.
- IVAN KAPOR 1814. do 1817. Nadpop-Arhiprezbiter u Zavodu sv. Jeronima. Autor djela "DELLA PATRIA DI SAN GIROLAMO" - 1831.
"DELLA LINGUA ILLIRICA" - 1844.
VLADIMIR DEPOLO dipl. iur.
I naša marina je na dane bila prepuna, krcata. U srcu sezone dnevno je, u prosjeku, iz nje isplovljavalo i u nju uplovljavalo 60-tak inozemnih jahti. Uvelike je premašen promet od prošle godine, no svi smo tužni zbog odluke poslovodstva ACI-a da od 13. listopada marina više ne pruža usluge nautičarima koji, unatoč završenoj sezoni, još navraćaju u naš grad. Tako smo bili svjedoci mnogih neugodnosti, kada nismo mogli ugostiti strane nautičare koji su se u naš porat sakrili, na nekoliko dana, od orkanske bure. Nismo ih mogli uslužiti strujom, vodom, sanitarnim i servisnim uslugama jer je iznenadnom naredbom generalnog direktora Thomasa Gozdeckiya, od polovice listopada, marina proglašena sezonskom. Ta je odluka uprave ACI-a iznenadila sve Korčulane jer je donedavno naš porat bio u vrhu sustava ACI-evih marina s najviše zvjezdica. Takva će odluka sasvim sigurno suziti turistički ugled i obraz Korčule, pa će Grad, kako je najavljeno, uputiti prosvjed upravi ACI-a zbog ove, za Korčulu, neočekivane i neugodne odluke.
No ovega se ljeta unatoč tome dogodilo dosta lijepoga kada je u pitanju naš turizam. Od početka travnja do kraja listopada korčulanska je luka bila prava turistička Meka za prihvat plovećih hotela na kružnim putovanjima Sredozemljem, koji su 32 puta uplovili u naš porat i pri tom iskrcali skoro 20 tisuća turista. Svi su se oni oduševili našom kulturom i tradicijom, posebice viteškom igrom Moreškom, svjetskom mačevalačkom atrakcijom, koja se unutar zidina Grada baštini i čuva preko 400 godina. Najčešći brod-gost Korčule ove sezone bio je "The Azur" koji je, skoro svake nedjelje, uplovljavao u našu luku, privezavši svoje cime 21 put za korčulansku obalu. Britanski putnički hotel "Oriana" u jednoj je plovidbi u naš grad dovezao čak 1736 putnika.
Osim puno stvari vezanih za turizam u našem je "malom mistu" bilo i puno politike. Nažalost one šporke, grube, koja ne donosi korist nikome, a svima štetu. Zbog toga se nije uspjelo formirat naše Poglavarstvo pa je Grad i šest mjeseci nakon izbora još uvijek prepušten stihiji bez izvršne vlasti. Za nadati se je da će sve nesuglasice, razmirice i proturiječja biti prevladani u korist jedinstva i boljitka grada. Korčula to zaslužuje i u toj nadi očekujemo skorašnje konstituiranje izvršne vlasti.
Bilo je i nesvakidašnjih vijesti, onih koji se događaju jednom u stoljeću, a možda i rjeđe. Naime, korčulanski ribar Milivoj Brčić iz Žrnovske Banje, loveći na panulu, iz svojeg je ribarskog čamca ugledao kita udaljenog 300-tinjak metara. Pretpostavlja se da je riječ o istom sisavcu, viđenom u moru sjevernog Jadrana, koji je tražio izlaz iz našega u otvoreno more. Inače od Svih Svetih do maškara, u našem je gradu stajun od liganja pa mnogi Korčulani poslije popodnevnog pižoleta odlaze "na lignje", na skosavicu ili peškafondo. Poslije prvih kiša počet će i gljive, pa će na gradelama vonjat i divljač, a ne samo riba. A onda skoro Božić, posebni dani u godini, koje svima ostanu u toplom sjećanju, a posebno našoj djeci... I tako dalje, dan za danom prolazi u našemu "malom mistu". Od broja do broja Lanterne.
Željan Petković
U svojoj povijesti Korčula je u crkvenom pogledu potpadala pod jurisdikciju različitih biskupija (solinske, dubrovačke, makarske, splitske, hvarske) sve do 1300. g. kada je po odobrenju pape Bonifacija VIII utemeljena korčulansko-stonska biskupija sa sjedištem biskupa u Korčuli.
Kada je 1541. g. Ston, u vrijeme pape Pavla III, dobio vlastitu biskupiju, Korčula je postala samostalna. Korčulanska biskupija ukinuta je bulom pape Leona XII 30. lipnja 1828. g. i pripojena dubrovačkoj biskupiji, kojoj i danas pripada. U 528 godina postojanja imala je 36 biskupa. Također je imala i kaptol sa osam kanonika.
Mnogi su se korčulanski biskupi, pored djelovanja na pastoralnom području, zauzimali za izgradnju i unutrašnje uređenje crkava, a posebno katedrale sv. Marka. Njihova je služba bila vrlo značajna, kako za crkveni život u Korčuli, tako i za sam grad Korčulu.
Nemoguće je ukratko opisati rezultate rada svakog pojedinačno, iako su svaki od njih ostavili vidljive tragove svojeg djelovanja, što se, nažalost, tijekom godina zaboravlja. Ne umanjujući ulogu ostalih, ovdje ipak spominjemo samo neke korčulanske biskupe.
Prvi korčulanski biskup Ivan Križić (1296-1313), Dubrovčanin, dominikanac, na samom početku svoje biskupske službe utemeljio je 8. listopada 1301. g. najstariju korčulansku Bratovštinu Svih Svetih - Bratovštinu dobre smrti, koja skoro 700 godina čuva i njeguje tradiciju korčulanskih vjerskih običaja.
Biskup Augustin Kvinčić (1573-1605), Poljičanin, također dominikanac, utemeljio je 16. kolovoza 1575. g. Bratovštinu sv. Roka, a 20. siječnja 1603. g. Bratovštinu sv. Mihovila - Gospe od Utjehe. Ove Bratovštine uzorno djeluju sve do današnjih dana.
U Korčuli je bio mnogo štovan biskup Nikola Španić (1671-1707), rođeni Korčulanin, koji je između ostalog poznat po uređenju mnogih oltara u korčulanskim crkvama. Uredio je i kapelu na Glavici sv. Antuna (u kojoj je i pokopan), te dao izgraditi skalinadu do kapele (101 skalin) i uz nju zasaditi prekrasnu aleju čempresa za koje se smatra da su najstariji na Jadranu. Uveo je i zavjetnu procesiju na Soline, na Veliku Srijedu, u znak zahvalnosti što potres, koji je 1667. g. razorio Dubrovnik, nije pogodio i Korčulu.
Izuzetno značenje za Korčulu imao je biskup Vicko Kosović (1734-1761), Šibenčanin, koji je zaslužan što su moći sv. Todora donesene u Korčulu. Od pape Klementa XII ishodio je dozvolu da se moći rimskog mučenika Teodora daruju Korčuli, a zatim je zaslugom njegovog nasljednika biskupa Mihaela Trialia (1761-1771) sv. Todor proglašen zaštitnikom Korčule, čija se svetkovina slavi 29. srpnja.
Na posljednjeg korčulanskog biskupa Josipa Kosirića (1787-1802) podsjeća divna drvena skulptura "Pieta", koja se nalazi u crkvi Svih Svetih, a ispred koje se u korizmi održavaju Molitve kao i mnoge svečanosti koje prema Žalosnoj Gospi štuje Bratovština Svih Svetih. Biskup Kosirić ju je nabavio u Veneciji 1801. g., malo prije svoje smrti. Umro je 3. ožujka 1802. g. u Trogiru pa je i pokopan u trogirskoj katedrali. Poslije ukidanja biskupije dijecezom su par godina upravljali kaptolski namjesnici.
Temeljem povelje pape Pia XI od 20. lipnja 1876. g. Korčulanska Crkva imenovana je Opatijom. Prvi mitronosni opat s pravom pontifikanih odličja bio je don Natale Trojanis (do 1918.g.). Slijedili su ga don Mašo Bodulić (1919-1935), don Pero Kalogjera (1937-1947) i zadnji korčulanski opat don Ivo Matijaca (od 1950.g). Uporni rad i mnogostruki interes zadnjeg korčulanskog opata don Iva Matijace rezultirali su brojnim ostvarenjima, među kojima možemo naročito istaknuti preinake u unutrašnjosti katedrale, pokretanje i uređivanje župnog lista "Lanterna sv. Marka", a kao najznačajnije osnivanje i bogato opremanje Opatske Riznice.
Don Ivo Matijaca umro je 2. lipnja 1994. g., a Opatija je ukinuta mnogo prije njegove smrti. Naime, nakon II Vatikanskog Koncila nastupile su mnoge promjene u Crkvi. Tako je 21. lipnja 1968. g. papa Pavao VI korčulanskom opatu ukinuo svaku formu pontifikala u odjeći i bogoslužju.
Prof. Nevenka Bernardi
Čitamo u fojima da se
kolo Virovitice školnskoj dici i nikin učiteljicama usrid bila dana pokazala Gospa.
Uvečer priko televizije na glavnemu dnevniku prikazuje se misto di je to bilo, te kolone
kurjoznika di se sa autima požuriju za poć vidit to misto.Dobota cilu setemanu dura ta mistika, piše se po novinama, ka ono za dvi sedmice nova vist: "U blizini Zadra se ponovno pojavila Gospa". Svi oni Korčulani što viruju, pomalo su ljubomorni na ove visti sa željon da se i u nas barem na malo pojavi da je vidimo.
Nikako predio sv. Nikole koji jedini ima "saborske klupe", di se pored politike pasa rič i o drugin temama, ovu večer prolegalo je temu i Gospinom ukazanju. Po finalmentu vijesti usnulo je naše misto u jednu mirnu i tihu litnju noć, punu zvizda, samo što je mali furjalet od zapada akužava i obećava sutra lipo vrime. Ka su utihle litnje mužike isprid otela i ka su se zadnji zajubjeni vratili iz diska, sa kanpanela sv. Marka naše korčulanske katedrale rebatilo je četiri ure ujutro. To je litnji momenat (ko ga zna osluhnut) kja je u predjelu sv. Nikole najtiše. U štradi što gre pu Fortece (po novomu ulica Bernarda Bernardi) ima od početka do kraja 115 skalini. I baš tu i u toj štradi dogodilo se čudo. Iz vrha štrade točno u četiri ipo ujutro počela je tutnjava. Pokazije se bilo pa crveno pa žuto svitlo u bliskovima.
Moramo pripomenut da dobota svi "sabornici iz onih klupa" stojidu u ovon štradi. Jedan od njih ima posteju araazo štraade, a punistra mu gleda na četrnaesti skalin put Fortece. Probudila ga je ta grmljavina, huka i lampi. Brzo se diga iz posteje i u strahu gleda tu nevoju u rebataici od punistre. Tutnjava je sve bliža, a i svitla se sve boje vidu...
Počela je tremarjola u nogama, poče se pojačava vitar i huka pa onako pripaden poče je budit sve po redu ričima: "Evo došla je, došla je Gospa".
Najveći movimenat je bi ka se ta konfužjun brenzala ravno ispred te njegove punistre, kad je vitar maksimalno ojača, a sva svitla bila najjača. Naš "vidioc" smognu je snage otvorit punistru u želji da se pokloni blaženoj Gospi, ka tamo...??! U visini grilji i punistre cjev od skarika jakega motora, žuti žmigavci, crvena štop svjetla i dva velika ferala najmodernijega auta terenca "ĐIP". Odahlo se!! Otvorila se punistra za boje vidit, a i razventat kamaru od otrovnih plinova što su intrali kroz punistru. Ima se što i vidit, umisto Gospe Đip sa pjanim šoferom koji nako zamantan pita "dove že kafeterija??
U ovo doba na ovo misto išće kafić, bravo! Ni ni čudo, ka tamo di je intra senjala da je slipi put nima, a i ono što je vidi obućeno je u maškare pa se ne može u ovu uru rasazna.
Ka su probuđeni ove štrade čuli da ovi išće kafić, strah štrade pretvori se u smih. Svituju šofera: "Nemožeš tun pasa" govori jedan. Drugi iz susistva sa pancunom priko punistre pita "vidioca" je li ovi poludi? Movil se cila štrada, došli su i oni iz susidnih štradi pa se vadu mire kako se vratit nase.
Šofer talijan nako pjan konta: "Ka sam učini ovih 98 skalini mogu još ostalih 16 do kraja i tumba naprin. Poskakali su ubandu oni što su se bili digli i izašli iz kuća i finale je bi 8 skalini do kraja. Ti ogromni Đip inkaštra se jednon stranon na kuću šere Štefice, a sa drugon stranon na kuću Veseljka. Došlo je blok in blok. Šofer je vidi da više nima di pa je izaša iz auta vanka di ga je čeka policjot za ga zapitat za njegove nakane vozivši se ovom stradom koja broji najviše skalini u Korčuli.
Dok su oni ćakulali ispod šere Štefice u kafiću kolo osmoga skalina bilo je više svita nego na izborima par miseci prin. Korčulanski puk dava je svoje komentare, kako i na koji način vratit to veliko auto iskle je i došlo, pa se čulo: "Najboje bi bilo donit pokretnu dizalicu iz škvera, sa dvi brage opasat auto i priko kuća skalat ga na cestu".
Niki su predlagali da se frezon čapa bokun Veseljkove i bokun kuće šere Štefice kako bi se izbundilo vanka.
Ovi od struke predlagali su da se donesu dva autogena aparata za rizanje i da se cilo auto od vridnosti 100.000 DEM u dijelovima donese Marketu ispri konobe, a da se tamo ili u Italiji to može ponovo spojit. Ajme, što se tun ni sve čulo, škeraca i smiha u ovon danu čuda ni falilo.
Insoma ovo je finilo ovako. Dok se sve ovo skupa događalo slasnik auta - šofer je klonu, te zaspa na jednoj od "saborskih" klupa u sv. Nikole, a jedan od profesjonalnih pompjeri iz Korčule je u rikverc doni to skupo auto nase otkle se je i uputilo na ovi čudesni vjađ.
VIT
Bog je nebo prignuo zemlji, da bi zemlju prigrlio nebom - SOBOM.
EMANUEL - (Bog među nama) - tražio je i traži prostora u našem životu.
Gotovo je 2000 godina od kako je Bog ušao u životne prostore čovjeka, a Božićem ljudska planeta još nije rasplamsana.
A gdje je tome razlog? - U Bogu?
Bog ostavi sve, pa i sebe, da bi čovjeku dao sve - pa i s e b e !
Bog se dade i daje čovjeku, no to još nije Božić;
BOŽIĆ ĆE BITI SAMO TADA, AKO SE ČOVJEK DARUJE BOGU !
"RIJEČ JE TIJELOM
POSTALA"
U svako doba crkvene godine, danju i večerom, kad ulazimo u našu korčulansku katedralu
sv. Marka, kao osobit ures doživljavamo kamenu nebnicu-ciborij nad glavnim,
"velin", oltarom u svetištu. Osobitom ljepotom ona nam sja svake nedjelje u
tijeku "vele" mise, a navlastito u božićno vrijeme.
Kamena nebnica-ciborij najvrjednije je djelo domaćeg majstora
kamenoklesara i graditelja Marka Andrijića. On je to djelo, ponos korčulanske katedrale
i hrvatskog gradi- teljstva izradio 1486. iz vrničkog kamena za cijenu od 115 dukata. Na
četiri okrugla kamena stupa s kapitelima stoji vitka kvadratna nebnica, koja se diže u
obliku piramide na tri poda. Na pročelju, na kamenoj gredi stoje dva velika kamena kipa.
S desne strane je smjerni, molitveni lik Blažene Djevice Marije. S lijeve strane je
anđeo Gabrijel kojega Bog šalje u galilejski grad imenom Nazaret (u hrvatski grad imenom
Korčula) k jednoj poniznoj Djevici, Božjoj miljenici, odabranici. Anđeo je pozdravlja
riječima "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!"(Lk 1,28). Prve četiri
riječi Marijanske molitve i anđeoskog pozdrava, s kojima započe temeljni događaj
našega spasenja - Utjelovljenje Sina Božjega, uklesane su u prekrasnoj rimskoj kapitali
i pozlačene, zlatnim slovima, na pročelju kamene grede: "Zdravo Marijo, milosti
puna" ("AVE MARIA GRATIA PLENA").
Ovog Božića - 1997. u godini Isusa Krista, u trogodišnjoj pripravi za proslavu 2000.
godine od Utjelovljenja Sina Božjega, želimo doživjeti našu nebnicu, plod naših ruku
i našeg kamena, kao najsvetije mjesto za našu vjeru i za naš spas. Pod tom kamenom
nebnicom, gotovo svakog dana, a poglavito svake nedjelje u tijeku crkvene godine, slavimo
sv. Misu, kada "kamene" riječi na našem oltaru i u srcima prisutnih
vjernika-pričesnika postaju Tijelom Kristovim. U tijeku svete ispovijedi kao priprave za
sv.Mise, potvrđuju se riječi proroka Ezekijela - izvadit ću vam srce kameno, a darovati
vam srce od krvi i mesa (Usp Ez 36, 24-27). Pod tim "korčulanskim nebom" svila
se sva povijest našeg spasenja od Nazareta - Betlehema, do Jeruzalema - Kalvarije. Onda
možete razumjeti, osobito djeca i mladi, od kolikog li je milosnog značaja vaše
sudjelovanje u nedjeljnoj sv. Misi.
Stoga je naša zajednička, neodoljiva želja - učinimo naše obitelji novim Nazaretom,
novim Betlehemom, gdje će se svaki dan na glas zvona moliti "Anđeo Gospodnji",
gdje će se Isus rađati u srcima svih članova obitelji, a osobito u srcima djece i
mladih.
Pripravimo i ovog Božića, po primjeru Ivana Krstitelja, Majke Božje i sv. Josipa,
dostojno prebivalište Bogu živome u našim srcima.
Neka naše srce bude pravo "Porođenje". U tom srcu - Sretan Božić!
Don Luka Depolo
ŠTO JE ZA MENE VJERA
Živjeti bez vjere je kao živjeti bez zraka. Biti bez zraka je biti mrtav. Vjera je poput
izvora koji omogućuje da potočić teče poljima i dolinama. Taj izvor je Bog.
Na taj izvor svraća sve stvoreno: ptice nebeske, ribe morske i sve u čemu je dah
života. Dolaze po okrepu, utjehu, nadu i snagu.
Vjera je nešto što je potrebno duši da bi ona bila potpuna. Ona nas dublje povezuje sa
svijetom i s Bogom. Vjera nije poput znanja koje se stječe i uči. Ona polazi od osnovnog
shvaćanja Boga i vezana je uz svakog pojedinca drugačije. Uloga vjere u životu čovjeka
ima duhovnu snagu koja pomaže u borbi s današnjim svijetom punim krivih putova.
Zašto vjerovati? Jer se po vjeri polažu računi Višnjem Sucu. Bog je čovjeku dao
savjest kao dar s kojim može razlučiti dobro od zla. No također vjera nas uči da ćemo
na kraju života biti ili osuđeni na propast u paklu ili uzdignuti u vječnu radost na
nebu. Vjera je savjest da se ne čini zlo. Ona uči dobrim i plemenitim ciljevima.
Vjerujem da sa smrću život ne prestaje, već se nastavlja. Vjerujem u uskrsnuće. Sveti
Pavao je rekao: "Ako Krist nije uskrsnuo uzalud je naša vjera". Po ovome znamo
da ćemo i mi uskrsnuti i da će kao posljednji neprijatelj biti pobijeđena smrt.
Zavladat će Vječno Svjetlo.
Tolikima je Isus rekao: "Idi, vjera te tvoja spasila", pa se i ja nadam da ću
čuti njegov glas na vratima raja: "Dođi, vjera te tvoja spasila".
Damir Tulić
nego u srcima i dušama ljudi.
Oni su utvrđeni poput planinskog Betlehema
i vođeni planinama vrlina.
Srca i duše utvrđeni su kad nema opačina.
Želim se ponovo roditi, ne u jaslicama,
nego u srcima i dušama ljudi.
Oni su meki i laki poput jaslica od sijena
i krotki i nježni da slušaju.
Srca i duše mekani su gdje je ljubav.
Želim se ponovo roditi, ne među ovcama,
nego u srcima i dušama ljudi.
Oni su nedužni poput ovaca
i čeznu za brigom pastira.
Srca i duše nedužni su kad nema mrlje grijeha.
Želim se ponovo roditi, ne u hladnoj noći,
nego u toplim srcima i dušama ljudi.
Oni ne očajavaju nego se boljem nadaju
i hrabre i pomažu svoga bližnjega.
Srca i duše topli su kad imaju vjere.
James Thazhathuthayil
Urednik: don Marko Stanić
Grafički urednik: don Luka Depolo
Likovna obrada: Frano Depolo
DTP & tisak: Statusline doo Korčula - Ivan Grbin