LANTERNA SV. MARKA - br. 20
Sv. TODOR 2003. godine.

Lanterna sv. Marka - KorculaRIJEČ VAMA
OBITELJ - PUT CRKVE I NARODA

Dok proslavljamo, poštovani čitatelji "Lanterne", dan sv. Todora, mučenika, suzaštitnika naše župe i zaštitnika grada Korčule i dok se radujemo dolasku zagrebačkog nadbiskupa mons. Josipa Bozanića, koji će predvoditi misu i procesiju okolo grada i uputiti nam svoju pastirsku i očinsku riječ, još nam je živo pred očima i u srcu treći pastoralni pohod sv. Oca Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Tada je 6. lipnja 2003. g. proglasio blaženom Mariju Propetoga Petković u Dubrovniku. Također su nam pred očima i slike drugog posjeta Bosni i Hercegovini, kojom prigodom je, 22. lipnja 2003. g., u Banjoj Luci proglasio blaženim Ivana Merca, hrvatskog laika intelektualca.

S koliko je ljubavi, razumijevanja, brige i pažnje sv. Otac došao k nama bilo je vidljivo iz svake njegove riječi i geste, bilo u Rijeci, Dubrovniku, Osijeku, Đakovu ili Zadru. Svugdje ga se moglo prepoznati kao nositelja radosti i nade. Posebno je pokazao brigu za one koji pate i kojima treba osobita skrb. Prema želji naših biskupa pastoralni pohod sv. Oca odvijao se pod geslom "Obitelj - put Crkve i naroda". Na generalnoj audijenciji 11. lipnja 2003. g., nakon povratka iz Hrvatske u Rim, papa je, apostrofirajući važnost obitelji u životu Crkve i životu naroda, a osvrćući se na svoj boravak u Dubrovniku, rekao: "U svjetlu divnog lika Marije od Propetoga, uputio sam posebnu poruku hrvatskim ženama koje sam potaknuo da pruže Crkvi i društvu svoj duhovni i moralni doprinos".

Papa Ivan Pavao II. je još jednom pokazao da je neumorni putnik na hodočašćima diljem svijeta, da je istinski mirotvorac, žestoki protivnik rješavanja međunarodnih i međudržavnih sporova ratom i da je sposoban oprostiti kao i tražiti oproštenje. Zato je u Osijeku posebno naglasio: "Samo onaj koji je oživljen snažnom vjerom i velikodušnom ljubavlju može, ondje gdje su ostale otvorene rane bolne i teške prošlosti, biti apostol pomirenja i moralne izgradnje".

S pravom se još može istaknuti da je papa, hodočasteći od Rijeke do Dubrovnika i od Osijeka do Zadra, mogao u srcu našega čovjeka prepoznati i doživjeti pravi duh katolicizma. Onaj usklik iz grla i duša, bezbroj puta opetovan: "Ivane Pavle!", samo je mali izraz zahvalnosti za sve ono što je papa za nas kao narod učinio. Njegove velike ideje mira, ekumenizma i dijaloga pokazale su se doista djelotvornima na ovim prostorima. Zato ono, više puta, izrečeno: "Hvala Vam, sv. Oče!" ima svoj duboki korijen u proživljenoj stvarnosti kako pojedinca tako i naroda.
Čestitajući svim župljanima i građanima Korčule feštu sv. Todora, sve Vas od srca pozdravljam želeći Vam svako dobro.

Vaš don Marko.

 

PROGRAM PROSLAVE SV. TODORA
28. srpnja u 19 sati: VEČERNJA I IZLAGANJE KASE SV. TODORA
29. srpnja u 19 sati: SVEČANA MISA I PROCESIJA OKOLO GRADA. (Predvodi Mons. Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup)

SV. TODORE BRANI, ŠTITI I BLAGOSLOVI SVOJ GRAD !

 

 

OČI U OČI SA SV. OCEM IVANOM PAVLOM II.

Treći pohod Hrvatskoj Pape Ivana Pavla II. ( 5-9-lipnja 2003.) bio je popraćen brojnim televizijskim i radio prijenosima, izvješćima i napisima u tisku tako da je gotovo nepotrebno tome nešto dodavati. Ipak sigurno će se još dugo o svemu što se događalo, posebno o papinim jezgrovitim i vrlo sadržajnim porukama, upućenim ne samo vjernicima nego i našoj široj zajednici - državi, promišljati, razglabati, tumačiti i ponavljati. Ali isto tako mnogo je onoga što su u svom pamćenju i srcima pohranile stotine tisuća hodočasnika, koji su sudjelovali u ovim slavljima.

Ispripovjedit ću dva događaja koji su me se kao hodočasnicu u Dubrovniku najviše dojmili.
Bila je hvalevrijedna zamisao postaviti nekoliko velikih video zidova u prostor predviđen za hodočasnike, tako da su i oni najudaljeniji mogli vidjeti sve što se zbivalo na podijumu oko oltara.

Prigodom prinosa darova pred sv. Oca je došla obitelj s četvero djece: mladi, lijepi, radosni. Dvoje malenih roditelji su držali u naručju: otac dvogodišnju djevojčicu, majka dječačića od nekoliko mjeseci. U tim trenucima papino izmučeno, bolno lice najednom se promijenilo: na njemu se pojavio onaj poznati blagi, očinski, Wojtylin osmjeh s početka njegova pontifikata, prije ranjavanja i bolesti. I dok je rukom milovao glavice malih "hodočasnika", u očima mu je zablistala iskra negdašnjeg sjaja: izgledalo je da se ne može odijeliti od ove obitelji. No protokol je nalagao drugačije. Papin pogled, osmjeh, radost, gotovo pomlađivanje svjedočili su više, mnogo više od riječi: doista obitelj i djeca nada su naroda i Crkve.

Drugi za me veliki trenutak odnosi se na vjernički puk. U času pretvorbe nastupila je savršena, potpuna tišina, nezamisliva na ogromnom prostoru i u mnoštvu od 60.000 ljudi. U mom vidokrugu stari, mladi, djeca, svi su se umirili. Tko je mogao kleknuo je i u tom savršenom miru odjekivale su Prvosvećenikove riječi pretvorbe. A potom je iz tisuća grla odjeknuo toliko puta u našim svetištima ponovljeni usklik: "Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, Tvoje uskrsnuće slavimo, Tvoj slavni dolazak iščekujemo."

Da, to je bilo doista puno za ovaj veliki darovani dan. Naporno putovanje, vrućina, umor, žeđ - sve je zaboravljeno. Ostaju duboko u dušu utisnuti ovakvi trenuci. A to je mnogo!

Hodočasnica

 

 

IVANE PAVLE

K´o ranim jutrom
sunce kad obasja
i blagom zrakom
život nam daruje
i kao maestral
u rano popodne
za sve nas ti si,
Ivane Pavle.

K´o melem na ranu
sve ove godine
riječi su tvoje
liječit nas znale
i kao val za valom
k nama je stizala
očinska ljubav tvoja,
Ivane Pavle.

K´o tvoja djeca
slaba, al´ vjerna
svim srcem kličemo:
"Hvala ti Oče!",
i nek te svuda
hrvatskog naroda
molitve prate,
Ivane Pavle.

Mar

 

 

LITURGIJSKA KRONIKA

9. ožujka 2003. g. Prva korizmena nedjelja - u našoj župi je uvijek to početak osobitog vremena obilježenog korizmenim pobožnostima. Svaki dan se kroz cijelu korizmu vjernički puk od davnine okuplja, bilo u katedrali bilo u drugim crkvama, i moli sjećajući se muke Kristove i boli njegove majke Marije. Ove godine je to bio i početak intenzivne molitve za sretan, blagoslovljen i plodonosan dolazak sv. Oca u Hrvatsku i našu biskupiju. Svake večeri smo molili krunicu i posebnu molitvu vjernika za Crkvu, sv. Oca, naš narod i našu biskupiju, posebno za duhovna zvanja.

13. travnja 2003. g. Cvijetnica - Svečanost je započela u crkvi Svih Svetih blagoslovom palama i maslina i pjevanjem muke, a nastavljena istim obredom u samostanu sv. Nikole. Glavna svečanost je bila u katedrali u deset sati. Poslije blagoslova grančica palmi i maslina i pjevane muke, koju su pjevali pjevači bratovština, slijedila je svečana misa, a na koncu je izloženo Presveto na četrdesetsatno klanjanje. 

Od prošle godine naše korizmene propovijedi započinju na Cvijetnicu uvečer dolaskom braće Sasvetana, kada se sluša misa i propovijed, a poslije mise je svečani blagoslov s Presvetim, i traju do Velikog četvrtka. Prema tradiciji propovjedaju oci Dominikanci. Ove godine je propovijedao o. Mato Bošnjak, superior samostana sv. Nikole u Korčuli.

Veliki Četvrtak - misa Večere Gospodnje, sa svečanim obredom pranja nogu učenicima, i ove je godine bila u centru pozornosti. Iako se zna da će učenici po tradiciji biti iz bratovštine Svih Svetih, uvijek se iznova sa zanimanjem gleda i provjerava koji su učenici, koga nema, a godinama je bio među učenicima, koji su se već preselili u vječnost, kakvo će biti "janje bez mane" zajedno s kruhom i gorkim zeljem za večeru, itd. Ove godine učenici su bili: Roneo Baničević, Marinko Bojić, Eđicio Botica, Petar Brčić, Toni Brčić, Ivo Depolo, Mihovil Depolo, Mario Penjak, Dinko Radojković, Željan Radojković, Željko Radojković i Ivica Vodopivec.

Veliki Petak - je nekako postao jedan od prepoznatljivih dana crkvene godine po tradicionalnoj procesiji oko grada. U procesiji sudjeluju bratimi svih triju bratovština i iznose tzv. "veli vosak", tj. sve ono vrijedno što pojedina bratovština posjeduje. Ove godine se s osobitom pozornošću čekao dolazak braće bratovštine Gospe od Utjehe - pojasa, tj. Mihovilaca, koji proslavljaju četiri stoljeća života i rada u Korčuli. Za obilježavanje ove obljetnice, uz plakete, ploču u crkvi i knjigu o povijesti bratovštine, koja se priprema, napravljen je i novi torac. Njegove dimenzije i težina su takve da su se mnogi pitali hoće li uopće moći obići oko grada i ući u katedralu. Torac je doista impresivnih dimenzija (visok 4 m, težak 88 kg, a kruna mu je široka 150 cm,) i nosila su ga četiri mladića, razumljivo izmjenjujući se. U procesiji je ove godine sudjelovalo preko petsto braće. Bilo je doista prekrasno vidjeti svu tu ljepotu, pogotovo što je bila ugašena gradska rasvjeta, a ni daška vjetra pa je svjetlo upaljenih svijeća tajanstveno opasavalo cijeli grad. Na kraju procesije u katedrali su prema tradiciji pjevači bratovština otpjevali "Kad bi pokopan Gospod", a potom su se braća vratili u svoje sale gdje su ih čekale prikle i čaša vina.

Velika Subota - liturgijski započinje pokorničkom procesijom bratima naših bratovština "priko gora", a sudjeluju i drugi koji to žele. Obiđu se u procesiji sve crkve i kapele u Korčuli i u svakoj se izmoli tri puta "Oče naš" i otpjeva nekoliko kitica pokorničke pjesme. Uvečer je uskrsno bdjenje koje započinje blagoslovom ognja ispred katedrale i paljenjem uskrsne svijeće uz poklik "Svjetlo Kristovo". Ljepota obreda Velike Subote je ove godine ispunila katedralu vjernicima, a posebno je bilo lijepo dok se pjevao Hvalospjev uskrsnoj svijeći, a svjetlo svijeća u rukama vjernika ispunjalo cijelu katedralu. Poslije čitanja predviđenih svetopisamskih tekstova slijedila je "Glorija" i u tom momentu su braća Rokovci unijeli u katedralu Redentura (kip uskrslog Krista). Redentur se nosi svečano u procesiji prilikom blagoslova grada na Uskrs, a u katedrali ostaje na oltaru sv. Roka do Spasova, kada na riječi: "I Gospodin bi uznesen na nebo..." u procesiji bude vraćen u bratimsku salu.

Uskrs je bio posebno lijep i zbog prekrasnog vremena. Blagoslov grada je započeo tradicionalnom procesijom na oba ulaza u grad, a potom je bila svečana misa u katedrali. U procesiji je sudjelovalo dosta braće, djece i gostiju, a također i naše sestre Dominikanke, kao i veliki broj vjernika. "Uskrsnu je naš Spasitelj, Bog i čovik, Otkupitelj!" odjekivalo je ulicama Korčule.

Uskrsni ponedjeljak - spomen je Gospe od Utjehe i prema tradiciji mise su bile u crkvi sv. Mihovila.

25. travnja 2003. g. sv. Marko Evanđelista, zaštitnik naše župe slavio se ove godine u ozračju Uskrsa, jer je još bila uskrsna osmina. Misu i procesiju predvodio mons. Ratko Perić, mostarsko-duvanjsko-trebinjsko-mrkanjski biskup. U propovijedi je kroz lik sv. Marka evanđeliste posebno naglasio važnost Božjeg poziva i odaziva onoga na koga se taj poziv odnosi. Sudjelovali su i svi korčulanski svećenici, a poslije mise, za vrijeme koje je katedrala bila ispunjena do posljednjeg mjesta, bila je večera za koncelebrante, gaštalde i crkovinare u samostanu sestara Domiknikanki.

11. svibnja 2003. g. Nedjelja Dobrog Pastira - slavlje Prve sv. Pričesti u našoj župi. Bilo je trideset četiri kandidata. Misa, koju je predvodio kateheta prvopričesnika don Nikola, započela je svečanim ulazom prvopričesnika u katedralu, a nastavljena je recitacijama, čitanjima, propovjeđu don Nikole, pjevanjem dječjeg zbora i svim onim što je sastavni dio ovakvog slavlja. Poslije dijeljenja prvopričesničkih diploma i obveznog slikanja na koncu mise, u župnoj kući Caenazzo servirana je zakuska za prvopričesnike, a dijeljeni su također kolači i sokovi svima prisutnima.

18. svibnja 2003. g. slavlje svete Krizme. Zbog redovitog broja od četrdesetak kandidata, u našoj župi se svake godine organizira slavlje sv. Potvrde. Tako je bilo i sada. Krizmu je podijelio naš biskup, mons. Želimir Puljić, a bilo je trideset četiri krizmanika, svi učenici osmog razreda.

30. svibnja 2003. g. Početak Devetnice na čast Duhu Svetom za plodonosan dolazak sv. Oca u našu biskupiju i posebno za duhovna zvanja.

5. lipnja 2003. g. u 16,30 sati. zrakoplovom je u zračnu luku Rijeka sletio sv. Otac Ivan Pavao II. Došao je u Hrvatsku po treći put i to mu je stoto pastirsko putovanje. U svom petodnevnom pohodu najprije je u Dubrovniku u Luci Gruž za vrijeme svečanog misnog slavlja s početkom u jedanaest sati proglasio Mariju Propetoga Isusa Petković blaženom. Pohodio je Osijek i Đakovo i imao svečanu svetu misu u športsko-poslovnoj zračnoj luci Čepin. U Rijeci na Delti služio je misu, a zadnjeg dana, tj. 9. lipnja pohodio je Zadar i na Forumu predvodio moljenje Šestog časa. Istog dana je poslije podne ispraćen za Rim iz zadarske Zračne luke. U času dolaska sv. Oca na tlo Hrvatske, prema odredbi hrvatskih biskupa, zvonila su sva zvona i zvonjenjem kroz pet minuta izrazila mu dobrodošlicu . I naša su zvona pozdravila sv. Oca, a iznad glavnog ulaza u katedralu zavihorio se, uz državni, i barjak sv. Oca.

6. lipnja 2003. g. Dolazak sv. Oca u Dubrovnik i proglašenje blaženom Marije od Propetoga Isusa Petković. Oko dva sata u noći smo krenuli brodom "Istra" za Dubrovnik, a bilo je oko dvije stotine hodočasnika iz Korčule. Neki su išli svojim prijevozom, a neki čak i nekoliko dana ranije. U Dubrovniku smo se iskrcali baš u luci Gruž i u procesiji krenuli prema prostoru gdje je održana misa. Tu su već bile skupine vjernika i izvodio se program u riječi i pjesmi. Program je vodio don Ante Mateljan, svećenik iz Splita. "S 2" - plavo polje, bila je oznaka prostora određenog za našu župu, a pjevači, časne sestre i svećenici su imali svoja posebna mjesta. Oko sedam sati smo stigli na prostor za misu. Sunce je već bilo visoko i pržilo je nemilosrdno. Svi smo se sakrivali ispod različitih kapa, šalova i sl. U jedanaest sati je došao sv. Otac i započela je misa. Oko dva sata trajali su obredi, a nakon male stanke naš se brod uputio nazad u 16. sati. Ljudi su bili razdragani. Iako su mnogi bili "reš pečeni" od sunca, nitko nije mario. U Korčuli smo bili malo iza 19 sati, sretni i zadovoljni.

9. lipnja 2003. Duhovski ponedjeljak - Marija Majka Crkve - svetkovina Gospe od Utjehe - patron naše Bratovštine, posvećene Njoj u čast. Svečana misa i procesija oko grada sa kipom B. D. Marije bila je u 18,30, a predvodio je župnik don Marko u zajedništvu s don Nikolom, kapelanom i braćom redovnicima p. Markom i fra Mirkom Bobašem. U procesiji oko grada, koja je ove godine iznimno išla vanjskom stranom, sudjelovale su i ostale bratovštine kao i limena glazba HGD-a "Sv. Cecilija". Misu i procesiju su pjevanjem uzveličali članovi mješovitog katedralnog zbora, pod ravnanjem s. Anite. Na koncu je bilo obilno čašćenje u sali bratovštine.

15. lipnja 2003. g. Svetkovina Presvetog Trojstva. Budući da je to treća nedjelja u lipnju, bila je nedjelja Sakramenta, tj. euharistijska procesija nakon mise i blagoslov. A na početku mise posebno su pozdravljeni učenici osnovne i srednjih škola, kao i njihovi nastavnici i profesori. Otpjevan je i "Tebe Boga hvalimo" za sretan završetak ove školske godine.

19. lipnja 2003. g. Tijelovo se po tradiciji slavi svečanom popodnevnom misom i procesijom okolo grada. U procesiji su i ove godine sudjelovala braća naših bratovština, prvopričesnici u svojim prvopričesničkim haljinama, časne sestre Dominikanke, mnogi vjernici, turisti i namjernici. "Hvali Sion Spasitelja" pjevali su pjevači bratovština i mješoviti zbor sv. Marka, ali to nije neke turiste uopće impresioniralo. Mirno su sjedili uza svoje trpeze, jeli svoje pizze i dr. i čudili se što su im neki sudionici procesije govorili kako bi bilo pristojno makar se ustati dok procesija s Presvetim ne prođe. Možda bi vlasnici dotičnih ugostiteljskih objekata, stacioniranih uz pravac kretanja procesije, upozorivši unaprijed goste o procesiji, mogli štogod učiniti da ova procesija bude dostojanstvenija, proživljenija i ljepša

29. lipnja 2003. g. proslavili smo svetkovinu sv. Petra i Pavla, a budući da je bila nedjelja, mise su bile u katedrali. Inače drugih godina ovu svetkovinu slavimo misama u crkvi sv. Petra. Također je to bila nedjelja iza svetkovine Srca Isusova pa smo nakon mise u 9,30 sati imali procesiju po pijaci ispred katedrale sa slikom Srca Isusova.

2. srpnja 2003. g. po starom kalendaru je blagdan Pohođenja B. D. Marije. Toga dana smo po tradiciji slavili Gospu od Škoja na otoku Vrniku. Jutarnju misu u 9 sati imao je don Nikola, kapelan, a popodnevnu svečanu misu i procesiju don Marko, župnik, zajedno sa don Perom Butiganom, župnikom Lumbarde. Okupio se veliki broj vjernika. Neki su došli brodom iz Lumbarde, a iz Korčule je vozio brod Anta Curaća. Nakon mise su se sudionici slavlja mogli okrijepiti i osvježiti u domovima gostoljubivih Vrničana.

9. srpnja 2003. g. blažena Marija od Propetoga po prvi put je proslavljena misama u svim župama u Hrvatskoj, a glavna svečanost je bila u njenom rodnom mjestu, u Blatu na Korčuli. Misu i procesiju je predvodio splitski nadbiskup mons. Marin Barišić. U našoj katedrali je bila misa u 18,30 sati, a predvodio ju je don Nikola, kapelan. Govorio je posebno o životnom putu blaženice i o smislu svetosti danas.

 

 

KARITATIVNA ZAKLADA DON LUKA DEPOLO
DOBRO JE ČINITI DOBRO

Nakon nenadane smrti don Luke Depola, 10. kolovoza 1998. g. svećenika, poznatog i priznatog novinara i dobročinitelja, utemeljena je ova Zaklada kako bi se njegovo karitativno djelo nastavilo i nakon njegove smrti. Ova, dakle, Zaklada djeluje već petu godinu i može opravdati svoje postojanje samo zahvaljujući Vašim novčanim prilozima. Sve zahvale, bilo usmene bilo pismene, izrečene za dobročinstva koja su učinjena putem ove Zaklade, upućene su zapravo svima Vama.

JOŠ JEDNOM SVIM DAROVATELJIMA NAJSRDAČNIJE ZAHVALJUJEMO I PREPORUČAMO SE I NADALJE!

Iz inozemstva:
Splitska banka d. d., Podružnica Korčula
Swift code SPLIHR2X
Don Marko Stanić - za zakladu, Korčula
acc: 252/80

Iz tuzemstva:
Don Marko Stanić - za zakladu
Splitska banka d. d., Korčula
2330003-1100157273
Pz.br. 10-80-24179-5

Žiro račun:
Župni ured sv. Marka Korčula - za Zakladu
Br. 2330003-1100047321

 

Brojevi, na koje možete uplatiti svoje novčane priloge, jesu:

 

 

AVE CRUX SPES UNICA - ZDRAVO KRIŽU NADO JEDINA

Diljem Hrvatske, od njenog sjevera do juga, priobalja i otoka, rasut je veliki broj kulturnih spomenika. To bogato nasljeđe daleke i bliže prošlosti, nažalost, još uvjek nije u najvećem dijelu stručno i znastveno obrađeno. Ne odnosi se ovo na istaknute spomenike o kojima se dosta piše, koje spominju udžbenici ili turistički vodiči, već na mnogobrojna djela koja tek treba pronaći i vrednovati. Zna se također da je s vremenom mnogo spomenika nestalo, a o njihovu izgledu, povijesnim, likovnim i drugim značajkama malo je toga poznato.

Jedan od prvih koraka na putu očuvanja ovog našeg bogatstva je njegovo popisivanje i fotografiranje. Za spomeničku baštinu, dakako ne samo nju, fotografija je posebno važna, pa se može reći da je ona bitni, svojevrsni "čuvar" spomenika, jer dokazuje njihovo postojanje i izgled.

Korčulanin, Neven Fazinić, godinama je krstario našim otokom, nalazeći slučajno ili tragajući prema usmenoj predaji za kamenim križevima izklesanim rukom otočkih majstora: pronašao ih je više od četiri stotine. Osim po crkvama i grobljima postavljeni su na stijenama uz obalu mora, na brežuljcima i uzvisinama, po dolcima, vinogradima, maslinicima, na mejama uz puteve i bespuća. U jesen 2002. godine u Gradskom muzeju je priređena izložba ovih fotografija, koje su svjedočile kulturološku i povijesnu vrijednost tih križeva te autorovu požrtvovnost i ljubav prema kulturnim i prirodnim spomenicima otoka Korčule. Dakako, ovakvi križevi nisu specifičnost Korčule. Možemo ih naći posvuda: na otocima, priobalju, a u nešto drugačijem obliku, odnosno građi, kao "Krajputaše" i u ostalim, posebno sjevernim krajevima Hrvatske.

Na podnožju nekih korčulanskih križeva uklesani su natpisi o razlogu njihova postavljanja, na drugima samo godina kad su izrađeni ili lik sveca u čiju su čast klesani, no većina nema nikakvih oznaka. Uz pojedine su povezana i sjećanja o tragičnim ili sličnim zbivanjima, koja su se na tom mjestu dogodila ili stare legende, priče i pjesme. Nedvojbeno je da svaki od ovih križeva ima vlastitu povijest, razlog zbog kojeg je načinjen.

Među korčulanskim križevima s označenom godinom najstariji su iz XVII. stoljeća. Križ na rtu Ražnjić, nedaleko Lumbarde, je iz 1612. godine. Najbrojniji su iz XIX., a ima ih i iz XX. stoljeća, što svjedoči uvriježenost i nastavak stare tradicije. Činjenica da nije utvrđen datirani križ stariji od XVII. stoljeća, ne dokazuje da ih nije bilo i prije. Naime, veliki broj starih, trošnih i gotovo zaboravljenih križeva pripada možda upravo ranijim vremenima. Isto tako može se pretpostaviti da su oni najstariji tijekom vremena nestali ili još nepronađeni. Možda se skrivaju po nepristupačnim otočnim predjelima.

No nakon "susreta" s fotografijama N. Fazinića, ali i s nekim od ovih križeva, ne može se zanijekati da oni svojim jednostavnim izgledom i smještajem oplemenjuju korčulanski otočki krajolik, pruživši mu osebujnu likovnu vrijednost i doživljaj smirena sklada.

Konačno o križu, njegovom mnogostrukom značenju i simbolici može se mnogo toga reći, ali sigurno je da su križevi bili i jesu ponajprije očitovanje vjere ovog puka, svjedočeći njegovu tisućljetnu privrženost kršćanstvu te uvjerenju da je u Kristovu Križu sigurna, jedina nada i spas. Naš veliki pjesnik početka XX. stoljeća, Silvije Strahimir Kranjčević, to je izrekao ovim stihovima: "O Gospode, dovodim Ti pred patničko Tvoje drvo, o sve one, o sve one, što ih teški udes shrvo, prevarene, zavedene i bez nade i bez vjere. I molim se za njih Tebi: miserere, miserere."

Dr Alena Fazinić

 

 

JUTRO NA BRODU

Ko blistave sedefaste školjke
kuće razasute uz obalu,
a nebo na horizontu rumeno,-
baršunasto poput svježe breskve.
Na uspavanom brežuljku
nazirem vitki zvonik
(zašto su svi zvonici
tako dostojanstveni?).
Ne znam je li to glazbu
jutarnjeg zvona čujem
ili to moje srce pjeva od ljepote?
U utrobi broda mukla huka motora
poput sudbinskog bubnja
odbrojava vrijeme što neumitno teče.
S njim život se topi i nestaje,
samo ovaj kamen
gdje korijeni su naši
ostaje i traje
u svojoj iskonskoj ljepoti...
I dok nebo polako,-
gotovo neprimjetno mijenja boju,
a sunce tiho, na prstima
proviruje na vratima još jednog dana,
tek poneki oblačić
poput loptice pamuka
čeka da mu obriše znoj sa čela...

Karlo

 

 

USPOMENA NA BISKUPA IVANA ZAFFRONA

Korčulanin Ivan Zaffron jedna je od najznačajnijih osoba korčulanske povijesti 19. st. Rodio se u gradu Korčuli 8. lipnja 1807. g. Studirao je u Zadru i Beču, a kada je nakon ukidanja korčulanske biskupije 1830. g. bio uspostavljen zborni kaptol s četiri kanonika i arhiprezbiterom (nadžupnikom), on je postao 1853. g. kanonikom, a konačno je i ustoličen za prvog korčulanskog arhiprezbitera 1858. g. Njegov portret, koji je naslikao zadarski slikar Franjo Salgheti Drioli, čuva se u Opatskoj riznici. Arhiprezbiter je obučen u kanoničku odjeću (crnu reverendu s crvenim pojasom i pucama, a pod vratom ima crvenu svilenu vezicu). U ovoj je službi ostao u Korčuli sve dok ga papa 1863. g. nije imenovao šibenskim biskupom, a biskupski red primio je te godine u korčulanskoj katedrali od Msgr. Marka Kalogjere, kotorskog biskupa, porijeklom iz Blata. U svojoj novoj službi uvijek je imao rodni grad i njegove potrebe na srcu, posebno kad je 1872. g. postao dubrovačkim biskupom.

Biskupa Zaffrona je progonilo poniženje korčulanske crkve od 1830. g., pa se svim silama zauzeo kod cara i pape da Korčula dobije opata uz pravo uporabe pontifikalnih insignija. To mu je pošlo za rukom 1876. g., budući da je to već bio postigao za ukinute katedrale Skradina i Trogira. Na svetkovinu sv. Todora 1876. g. svečano je biskup Zaffron instalirao tadašnjeg korčulanskog arhiprezbitera Natala Trojanisa za prvog mitronosnog opata (1876-1915.). U vatikanskom dokumentu o privilegijama i insignijama "pompae splendorem" za opata stoji:

1. crna reverenda s ljubičastim pucama i pojasom (za dnevnu upotrebu),
2. ljubičasti kolar (vrpca pod ovratnikom) i ljubičaste čarape,
3. crna kalota s ljubičastim obrubom,
4. pektoral koji visi na ljubičastoj vrpci protkanoj zlatom,
5. u svečane dane ljubičasta reverenda sa biretom i manteletom,
6. kod svečanih obreda može se opat u cijelosti koristiti svom opremom koju kod pontifikala koristi biskup, ali samo unutar katedrale.

Svečani pontifikali također su propisani i to na svetkovine Bogojavljenja, Uskrsa, Duhova, Tijelova, Božića, na dan Bezgrešnog Začeća, Navještenja i Uznesenja Marijina, na blagdan Svih Svetih, na blagdan sv. Petra i Pavla, na dan patrona crkve - sv. Marka, zaštitnika grada sv. Todora, na spomendan rođenja cara, te na dan izbora pape, cara i lokalnog biskupa. Privilegije opata proširuju se 1884. g. na upotrebu pontifikalnih znakova izvan katedrale i to prilikom svečanih ophoda Uskrsa, sv. Marka Evanđeliste i sv. Todora, mučenika. Godine 1919. privilegij pontifikalne službe se proširuje na cijeli otok i poluotok Pelješac (do mjesta Kune), na dane svetaca zaštitnika mjesta i župa. Godine 1901. korčulanska crkva dobila je naslov Insignis _ (glasovita), pa se u dokumentima navodi kao "Glasovita - Zborno - Opatska crkva Sv. Marka". Opat Trojanis dobio je privilegij za nošenje ljubičaste kapice (kalote, pileoli violacei) i zlatnog lanca, ali samo za vrijeme pontifikala. U dobivanju privilegija najdalje je otišao opat Maksimiljan Bodulić (1919-1935), koji je 16. veljače 1920. g. na privatnoj audijenciji kod Pape dobio pravo nošenja ljubičaste kapice i zlatnog lanca van pontifikala i u javnom životu, tako da se nije razlikovao od dubrovačkog biskupa.

Biskup Ivan Zaffron obilno je darivao korčulansku crkvu. Kada je umro u Korčuli 16. studenog 1881. g., u njegovoj kući ostao je kovčeg s biskupovom pontifikalnom opremom koja je predana opatu Trojanisu, s time da većina stvari ipak pripadne dubrovačkoj katedrali, a manji dio korčulanskoj. Na listi se nalaze 24 pontifikalna predmeta : 1) Dvije bijele svilene dalmatike ( tunicele koje se nose ispod misnice s tankim zlatnim obodom ) 2) Dvije takve crvene 3) Dva bijela vela 4) Dva crvena vela 5) Dva ljubičasta vela 6) Crvene svilene rukavice sa zlatnim ukrasima 7) Iste takve bijele boje 8) Cingulum od bijele svile sa zlatnim kitama 9) Amikt 10) Dva korporala s čipkom 11) Mitra od žute svile sa zlatnim trakama 12) Mitra pretiosa - bijele boje s 20 dragulja. (Rubini, smaragdi, safiri po sredini a u sredini veliki žuti kamen. Sa bočnih strana je 5 rubina, smaragda i safira složenih u križ. Pri vrhu mitre veliki je plavi kamen a ista je takva sa stražnje strane. Na fanonima je Zaffronov grb i inicijali G. Z. te 5 dragulja, a cijela je protkana zlatom) 13) Mitra pretiosa ista kao i prethodna ali protkana crveno zlatnim vezom 14) Mitra semplice 15) Rimski misal uvezen u kožu sa zlatnim inicijalima M.G.Z. (Monsignor Giuseppe Zaffron) 16) Misal sa sprovodnim misama 17) Pontifikal 18) Biskupski ceremonijar (sve ove knjige uvezene su u kožu s inicijalima) 19) Tri pladnja - dva za rukavice, jedan za ampule 20) Vrč i umivaonik 21) Buggia 22) Prst - pokazivač 23) Posude za sveto ulje 24) Pastoral na rastavljanje u četiri komada (predmeti pod brojevima od 19 - 24 izrađeni su od kineskog srebra). Iz ove opreme Korčuli je pripao „prst - pokazivač", kojim su asistenti prilikom pontifikalnih obreda pokazivali biskupu ili opatu koju molitvu treba pručitati.

Ostao nam je i par svilenih rukavica s zlatovezom. Najljepši dar je zlatni biskupov križ s velikim smaragdom i 23 briljanta kojeg je oporučno ostavio skupa sa svojim prstenom i lancem korčulanskoj Katedrali. Ovaj križ, koji su nosili opati, bio je preklopan - enklopion i kada se otvorio, u njemu se nalazilo pet relikvija, a među njima i ona sv. Todora, s kojim je bio na osobit način vezan. Njegov smaragdni prsten prodan je za 35 000 dinara za nabavku novih zvona 1923. g. Ostavio je i brojne novčane legate Korčuli, 500 fiorina od kojih je u Milanu 1893. g. kupljena velika srebrna neobarokna pokaznica koja se koristi za "četrdeset satno" klanjanje, te procesije Velikog petka i Tijelova, a nosi i njegov posvetni natpis. Njegovo ime nosi i "mrtvo zvono" na katedrali. Velika je i njegova uloga u gradnji crkve Sv. Justine u kojoj je pokopano njegovo balzamirano tijelo, 5. srpnja 1898. g. preneseno iz crkve sv. Nikole. Na kraju znakovit je i njegov pokop u Sv Justini upravo 1898. g., kada je Korčula slavila prvu stogodišnjicu prijenosa tijela sv. Todora. Naime, sam je Ivan bio korčulanski arhiprezbiter kada je 1858. g. u Beču nabavljen novi srebrni kovčeg sv. Todora, kojeg je on sam umjetnički i ikonografski osmislio i naručio.

Eto tako i ove godine prigodom proslave gradskog patrona sv. Todora, pokušajmo, slijedeći primjer biskupa Zaffrona, i mi ostaviti neki svoj legat ili dar našem Zaštitniku - ne zlatom, već srcem i dobrim djelima.

Damir Tulić

 

 

DON LUKA MEĐU NAMA

SVETAC

Ima srce lijepo kao cvijet,
u njem kuca cijeli svijet.
Dobrotu ne mjeri,
rasipno je dijeli.
Ruku široko otvara,
da svi dođu do dara.

 

JUTRO

Dobro jutro,
sunce,
cvijeće,
Aleluja!
Kakav osjećaj sreće!
Sve je puno svjetlosti,
nebeske vedrine,
potonule su tmine.
Kosa mi je srebrna od sunca,
svud oko mene svečana bjelina,
odiše cvjetna svježina,
osjeća se Stvoriteljeva blizina.
Aleluja!

Don Luka Depolo

 

 

LANTERNA MLADIMA
DILA SV. TODORA

Korčula je otok mali,
ma mu uvik ništo fali:
zima il´ vrućine teške
nisu, judi, Todorove greške.

A naše prekrasno more,
a lipe, zelene gore?
Ma, nema tu govora,
to dilo je sv. Todora.

Ima još ništo što Korčulu krasi
i to ništa ne može da ugasi:
Todor sveti iskru nan šaje,
lipota se vidi iz ode na daje!

Ružica Barišić

 

 

LJUDI

Gledajući sve to,
što nam Gospod nudi,
kad bolje razmislim:
Pohlepni su ljudi!
Uz sva dobra,
raznovrsno voće,
i ono zadnje,
zabranjeno hoće!

Ružica Barišić

 

 

REZERVIRANO ZA VAS
KAMENI GRADE MOJ

Stari moj kameni grade,
što ponosno stojiš
ovjenčan slavom!
Volim sve tvoje
ponosne kule,
zidine gorde,
zvonike, portale,
reljefe, crkve
i kamene kale.
Božja te ruka
čuvala uvijek
i kad te čizma
gazila tuđa.
Todore sveti,
zaštito naša!
Tvoj barjak visoko
dižemo sad.
Čuvaj nam uvijek
baštinu drevnu,
ovaj grad stari
i dragi nam dom.

Marija Depolo Šegedin

 

 

KRONIKA DOGAĐAJA

Sezona ljetnih kulturnih događanja počela je ove godine veoma rano i to, rekli bismo, na najbolji mogući način. Bio je to veoma uspjeli gitarski koncert Darka Petrinjaka, održan u prigodi proslave sv. Marka, zaštitnika naše župe, 25. travnja, u katedrali. Svirao je djela domaćih i stranih autora.

Dječji vrtić Korčula pozvao nas je 23. svibnja na svoju završnu godišnju priredbu, ovaj put pod motom "šport za sva vremena".

Već idućeg dana u Gradskoj knjižnici otvorena je izložba djela o Marku Polu, koja se mogla pogledati do 31.svibnja.

24. svibnja je galerija "Vanka" bila domaćinom međunarodne izložbe "Vaze za cvijeće 2002", a u crkvi Sv. Petra Tonči Gatti je izložio svoje osebujne radove pod zajedničkim nazivom "Korčula na velikom putu Marka Pola". Otvarajući izložbu i govoreći o Korčuli autor je rekao: "A kad zapušu litnji maistrali, kad na Puntinu zabili se mareta i svaka druga pribaci priko, kad bura zapuše priko Perne i maretu rebati na žal ispod duvana, a šiloko ka zagnjili i baci zadnju šišku iz bora Zakrjan, ćutin se ko dil te marete što plače moj grad."

Na Trgu Sv. Marka održan je 25. svibnja koncert srednjevjekovne i renesansne glazbe u izvedbi ansambla Trio Fontegara, a nakon koncerta Kulturna alternativa mladih "Hram" ponudila nam je svoj akrobatski program.

Službeni početak ovogodišnje turističke sezone i ove godine bio je obilježen 26. svibnja simboličnim povratkom Marka Pola u Korčulu, kojom prigodom je, nakon dočeka ispred gradskih vrata, upriličen prigodni program na trgu ispred katedrale.

U staroj gradskoj jezgri 28.svibnja muška klapa "Vela Luka" održala je koncert, dajući svoj simbolični doprinos dolasku Marka Pola.

Na terasi hotela Korčula dr. Alena Fazinić i mr. Vinicije Lupis predstavili su 29. svibnja knjigu don Boža Baničevića "Korčulanska biskupija".

Stara gradska jezgra je 30. svibnja opet bila neponovljiva pozornica s koje su nam svoje pjevačko umijeće ponudile korčulanske klape "Revelin " i "Guc".

Početak lipnja bio je obilježen jednim zanimljivim glazbenim događajem. Naime 3. lipnja u porostoru ljetnog kina održana je "Druga smotra zborova osnovnih škola Korčule, Pelješca i Lastova". Iako je kvaliteta pjevanja imala velikih oscilacija, držimo da to i nije bilo te večeri primarno. Zaista veseli veliki broj mladih koji se u našim školama bave pjevanjem.

Umjetnička škola Luke Sokorčevića - Područno odjeljenje Korčula, organizirala je završni koncert svojih učenika 7. lipnja. Bila je to 45. javna izvedba polaznika ove škole, a program je bio sastavljen uglavnom od stranih autora, prilagođen uzrastu izvađača.

Matica hrvatska - Ogranak Korčula, organizirala je 17. lipnja na terasi hotela Korčula predavanje: "Spomenička baština Badije". Predavač je bila dr Alena Fazinić, a dr Lovro Šteka prenio nam je "Sjećanja badijskog đaka". Sve je bilo popraćeno projekcijom dijapozitiva o spomeničkoj baštini Badije, autora Nevena Fazinića.

Isti organizator priredio je 20. lipnja na istom mjestu "Predstavljanje II. a razreda korčulanske gimnazije izvan školskih klupa".

30. lipnja je korčulanska udruga "Bonkulovići" priredila i ove godine doček druge polovice Nove godine, a 3. srpnja otvoren je ovogodišnji Festival viteških igara.

Poznati kantautor Ivica Percl održao je 10. srpnja vrlo lijep i dobro posjećen koncert u našoj katedrali pod nazivom "Sjećanje na don Luku Depola". Svim srcem, kako to već decenijama čini "stari Pjer" Ivica Percl je pjevao pjesme skladane na tekstove pok. don Luke, kao i drugih autora. Koncert je održan u povodu predstojeće pete obljetnice don Lukine smrti, a sav prihod od ulaznica uplaćen je u "Humanitarni fond don Luka Depolo".

Na ljetnoj pozornici hotela "Park" otvoren je 11. srpnja "Marko Polo fest", festival pisme i vina. Kroz tri festivalske večeri nastupilo je četrdeset dva pjevača, među kojima Percl, Stavros, Coce, Karan i dr.

U subotu 12. srpnja u 20 sati je ministar kulture RH gosp. Antun Vujić otvorio obnovljenu gradsku kulu Revelin u kojoj je smještena izložba korčulanske viteške igre "Moreška". Tom prigodom su moreškanti HGD-a "Sv. Cecilija" odigrali nekoliko prizora uz muzičku pratnju puhačkog orkestra, a nastupile su također klape "Guc" i "Revelin".

17. srpnja u Domu zdravlja Korčula je Liga protiv raka Korčula - Pelješac priredila svečanost povodom puštanja u rad mamografskog aparata, montiranog u radiološkom kabinetu. Tom prigodom je zahvaljeno svima koji su na bilo koji način učestvovali pri nabavci aparata, a posebno je istaknuta njegova važnost za poboljšanje sveukupnog zdravstvenog stanja stanovnica otoka Korčule i šire.

Korčulane je doista razveselilo uvođenje stalne katamaranske brodske linije do Splita i natrag nekoliko puta tjedno, što se počelo ostvarivati 18. srpnja.

Tek smo na početku ljeta, a obradovani smo mnoštvom kulturnih i drugih događaja. Konačno je asfaltiran put sv. Nikole. Pri kraju je izgradnja helidroma i trebao bi dobiti uporabnu dozvolu ovih dana. Park ispred autobusnog kolodvora polako dobiva svoj pravi izgled. Kada bismo samo malo bolje mogli riješiti dolaske automobila na otok i odlaske bilo brodom bilo trajektom, gdje bi nam bio kraj?! Ipak, nadamo se, bit će bolje...

 

 

KRŠTENJA

bullet22. prosinca 2002. g. MARIN ŠEGEDIN, sin Nikše i Monike r. Mušić
bullet22. prosinca 2002. g. IVA FABRIS, kći Sebastijana i Ane r. Ćurčić
bullet22. prosinca 2002. g. PETRA BERIŠIĆ, kći Nikolle i Vjollce r. Lekaj
bullet13. travnja 2003. g. ZRINKA (NIKA) FABRIS, kći Nikše i Ljubice r. Silić
bullet4. svibnja 2003. g. NOA FILIPOVIĆ, sin Bruna i Ivane r. Perić
bullet11. svibnja 2003. g. LUKA RAIČ, sin Nikole i Tanje r. Protić
bullet13. svibnja 2003. g. FRANO BARIŠIĆ, sin Draga i Đurđice r. Pamuković
bullet24. svibnja 2003. g. BERIS PERUČIĆ, sin Tonča i Nadire r. M. Halilović
bullet15. lipnja 2003. g. TONI SKOKANDIĆ, sin Nikole i Ivane r. Didović
bullet15. lipnja 2003. g. ENA SERETINEK, kći Denisa i Renate r. Ipša
bullet22. lipnja 2003. g. TIN RAVLIĆ, sin Veselka-Karla i Amre r. Skenderović
bullet22. lipnja 2003. g. NIKOLA ŽUVELA, sin Perice i Biserke r. Puljar-Matić
bullet29. lipnja 2003. g. PAULA BATINOVIĆ, kći Milana i Petre r. Šegedin
bullet6. srpnja 2003. g. LUCIJA VIDAJIĆ, kći Borisa i Žane r. Jandrić
bullet13. srpnja 2003. g. ANTONELA BAROŠ, kći Saše i Marele r. Šegedin
bullet20. srpnja 2003. g. TARA JURJEVIĆ, kći Renata i Doris r. Šeparović

 

 

ĐIR PO GRADU

Ima rečenica koje nas se posebno dojme dok nešto čitamo i koje nam trajno ostaju u sjećanju. Meni se u pamćenje urezala misao Vladana Desnice, iznesena u romanu "Proljeća Ivana Galeba": "Nikad nisam razumio ljude koji se uvijek nekud žure, kao da neće dospjeti na dio svoje patnje!"

I eto, vjerojatno i radi poodmaklih godina, sve se manje žurim, a ulovim se kako i sve češće zastajkujem i razmišljam.

Šetajući svojim gradom sve češće zastajem pred osmrtnicama nalijepljenim na oglasnim pločama. Postaje to gotovo neka moja potreba, a i izvorište kojekakvih misli. Možda bi misli trebale i biti usmjerene na smrt kao neminovnost života, kao poticaj za dobru pripremu na nju. Priznajem: zaokuplja me nešto sasvim drugo. Dok čitam obavijesti o umrlima, onih sa sedamdeset, osamdeset ili više godina, i dok im u sebi izgovaram pokoj vječni, zadržavam pogled na popisu ožalošćenih. Redovito je broj sinova i kćeri povelik. Slijedi drastičan pad unučadi, a o praunucima da se i ne govori. Razmišljam: zašto ne želimo djecu?

Još je jedan fenomen, koji se može iščitati sa osmrtnica, a koji također sili na razmišljanje. Među brojnom djecom koja tuguju za pokojnima, često stoji: Ivan - otsutan, Marija - otsutna, itd. Pogotovo je to slučaj s pokojnicima iz sela. Ti naši Ivani i Marije ulažu svoju snagu i pamet u izgradnju nekog drugog, dalekog svijeta i naroda, kojemu se mi često divimo i ne misleći da je stvoren pameću, trudima i znojem i naših ljudi. Koliki su talenti otišli od nas i uložili kapital u tuđi razvoj?! Pitam se da li se oni sjete da duguju svoj bitak, pamet i snagu ovom narodu, ovoj zemlji iz koje su potekli?

Gospođa Ivana Bačić-Serdarević, porijeklom iz Blata, iseljenica u Australiji, napisala je roman o blatskom iseljeniku Mojmiru Damjanović-Bragadinu. Opisala je njegov životopis i prema njegovu imenu roman je nazvala "Mojmir". On se otisnuo u svijet s petnaest godina, bez sredstava za život, opremljen jedino snagom svojih mišića, pameću i voljom, da sve to dobro iskoristi i nešto stvori. I uspio je. U Australiji je postao najvećim uzgajivačem pilića i milijunaš. Dio svog bogatstva uložio je u poslove u Češkoj, vjerujući da će mu to ulaganje povećati kapital. Posao je propao, jer je bio izigran, prevaren. Pitam se bi li bolje prošao da je uložio u razvoj svog rodnog mjesta i otoka? Sigurno bi popravio statistiku nezaposlenih, a i spriječio makar neke da ne odu "trbuhom za kruhom". Time bi se smanjio broj i onih za koje na osmrtnicama piše da su otsutni. A Mojmir je svom rodnom Blatu poklonio hladnjak-frižider kako bi se u njemu mogla držati mrtva tijela pokojnika, dok se njihova djeca, rasuta po svijetu, ne okupe kako bi ih ispratili na vječni počinak. Blaćani su mu sigurno zahvalni što je riješio tu njihovu potrebu i želju mnogih iseljenika. Nije li ipak žalosno da se sve više okrećemo kulturi smrti, a zapostavljamo kulturu života?

Eto, što sve ne dolazi čovjeku na pamet kad se zaustavi pred oglasnom pločom, čitajući obavijesti o mrtvima. Nadajmo se da će se naši iseljenici okrenuti čim prije svojoj domovini i pomoći investiranjem, kako bi oživio život u njoj prije nego svi završimo - u frižiderima.

I daj Bože da se sadašnje odumiranje Hrvata u Domovini pobijedi njihovim brojnijim rađanjem. Neću tada morati postaviti pitanje: Quo vadis Korčulo, kamo ideš Hrvatska!?

Dr Lovro Steka

 

 

STRANICA S OSMJEHOM

RANA

- "Gdje je onaj gospodin što mu treba zaviti ranu?", raspituje se u hodniku medicinska sestra.
- "Otišao je kući!", jedan će od prisutnih. "Dok je čekao, rana mu je zarasla!"

 

OPET KASNO

U dizalu se susretnu radnik i šef:
- "Opet prekasno!"
- "I ja, šefe!", radnik će s povjerenjem.

 

BOLEST

- "Gospodine doktore, neizdrživo mi je. Čim se dotaknem trbuha, boli me. Dotaknem li glavu, opet me boli. Ako dotaknem koljeno, isto tako. Ne znam što mi je", tuži se pacijent.
- "Vrlo jednostavno, gospodine", liječnik će uljudno. "Slomili ste prst!"

 

AFORIZMI

bulletLjubav se rađa, živi i umire u očima. (Shakespeare)
bulletČuvati, opraštati, tješiti, to je sva umjetnost ljubavi. (A. France)
bulletLjubav je besmrtno i beskonačno žarište u nama, koje nitko ne može ograničiti niti ugasiti. (V. Hugo)
bulletU ljubavi ste nastali, u ljubavi cvjetajte. (Schiller)
bulletNema te poezije koja bi se mogla vinuti do onih visina do kojih dopire ljubav. (Tagore)
bulletVoljeti, a ne biti voljen, isto je što i odazvati se, a da te nitko ne zove. (Latinska poslovica)
bulletKad umrem, sačuvajte mi u tišini jednu riječ za mene:"Volio sam i bio voljen!" (Tagore)
bulletNa dnu svake duše postoji skriveno blago koje samo ljubav može iznijeti na vidjelo. (E. Rod)

 

ISKRE

bulletTko bližnjemu Boga životom servira, sebi mjesto u nebu rezervira.
bulletVjera se ili podržava dobrim djelima ili uništava lošim.
bulletKome je "hrana vršiti volju Očevu", taj može biti sretan i kad je gladan.
bulletŠto ti konkrentnije vjeruješ Bogu, to je i Bog tebi konkrentniji.
bulletIako su ga očekivali, Isus je došao neočekivano.
bulletIsus traži puno od nas, ali i stostruko više daje.
bulletVjera plus povjerenje jednako je uvjerenje.
bullet"A, Bože te sačuvaj!" - "Da, da, bolje On nego tko drugi!"

 

 

IZ SVIJETA - PISMO IZ KÖLNA

Izgleda da je slovo K (kao Köln) višestruko vezano za ovaj grad. Naime, za Köln su karakteristična tri pojma s početnim slovom "K": Kirchen, Kneipen, Karneval (crkve, krčme i karneval). Tome svakako treba dodati i Kölsch, omiljeno svijetlo kölnsko pivo, za koje "zlobnici" tvrde da nije pravo pivo (veoma je lagano i pitko). Toči se u bezbrojnim gostionicama u gradu.

Za kölnske crkve se kaže da su doista mnogobrojne i da ih je u srednjem vijeku bilo onoliko koliko godina ima dana. Stoga su Köln nazvali sjevernim Rimom. Danas je simbol grada čuvena gotička katedrala, koje je građena stoljećima, a dovršena tek 1897. g. Ipak, ono po čemu Köln zauzima jedinstveno mjesto u svijetu jesu romaničke crkve. Koji se grad u svijetu može pohvalilti s dvanaest reprezentativnih romaničkih crkava, visokog arhitektonskog umijeća, smještenih u samoj jezgri grada? Danas, kao i nekoć u srednjem vijeku, njihovi tornjevi uz katedralu i vijećnicu, rese panoramu Kölna na rijeci Rajni. Iza Rima i Carigrada Köln je bio jedan od najvećih i najuglednijih gradova. Stoga su bogati trgovci ulagali u izgradnju crkava i to je bio dokaz njihovog ekonomskog blagostanja. Služile su kao prostori za molitvu, prvotno samostanima, unutar kojih su se nalazile. Danas su većina od njih župne crkve, dok je samih samostana sačuvano relativno malo.

Köln je u drugom svjetskom ratu bio takoreći sravnjen sa zemljom, a dragocjene crkve postale su ruševinama. Potreba za obnovom bila je ogromna. S radovima se započelo odmah poslije rata, ali je tek 1985. g. svih dvanaest crkava, zahvaljujući Zavodu za zaštitu spomenika, konzervatorima, gradu Kölnu kao i mnogobrojnim privatnim sponzorima, osvanulo u novom sjaju. Zato je godina 1985. proglašena godinom romaničkih crkava.

U Kölnu se romaničko razdoblje proteže otprilike 300 godina, tj. od 953. g. u doba nadbiskupa Bruna I (brat Ottona II) do 1248. g. kada se postavlja kamen temeljac za novu gotičku katedralu. Nadbiskup Bruno I, kao i njegov nasljednik Anno II (1056 - 1075) bili su najveći promotori u izgradnji romaničkih crkava. Svaka od ovih crkava ima svoju raznoliku povijest, koja se prepoznaje u različitim stilskim detaljima. Rijetko se u Europi može naći ovako raznoliko bogatstvo arhitektonskog dostignuća na relativno uskom prostoru jednog grada.Navest ćemo crkve poimence, abecednim redom, uz nekoliko njihovih arhitektonskih osobitosti:

SVETI ANDRIJA (St. Andreas) - u ovoj crkvi je od posebnog značenja predromanička kripta iz 10. st. (tzv. Otonička romanika) kao i grob dominikanca Alberta Velikog, srednjevjekovnog teologa i znanstvenika, učitelja Tome Akvinskog.

Crkva SVETIH APOSTOLA (St. Aposteln) - po svom bogato raščlanjenom koru u obliku djeteline spada u najveća stvaralačka dostignuća srednjevjekovne arhitekture.

U crkvi SVETE CECILIJE (St. Caecilien) danas je smješten muzej sakralne umjetnosti, tzv. Schnütgen Museum. Unutrašnjost crkve se odlikuje jasnim i jednostavnim romaničkim oblikom iz 12. st.

SVETI JURAJ (St. Georg) - je ranoromanička crkva iz 11. st. s bogato razvijenim unutrašnjim prostorom (mnoštvo niša, stupova, galerija i prozora).

SVETI GEREON (St. Gereon) - jedna je od najvećik kölnskih crkava. Ukazuje na kontinuitet od antičkog doba do srednjeg vijeka. Na temeljima rimske ovalne gradnje iz 4. st. podignuta je kasnoromanička dekagonska kupola u 13. st. Gradnja ove crkve vezana je uz legendu mučeništva tebejske legije pod vodstvom oficira Gereona.

SVETA MARIJA NA KAPTOLU (St. Maria im Kaptol) - nastala je na temeljima rimskog hrama u 11. st. Njezin tlocrt identičan je s onim crkve Kristova rođenja u Betlehemu. Jedna je od najvažnijih kölnskih crkava, jer su pod njezinim utjecajem građene mnoge u rimskoj oblasti. Od posebnog značenja su prekrasno izrezbarena drvena vrata iz 12. st. s prikazima iz Isusova života.

SVETI KUNIBERT (St. Kunibert) - najmlađa je među ovim crkvama, ali jedna od arhitektonski "najčišćih". Posebno se ističu dvije prekrasne skulpture, anđela i Marije, na pilastrima križišta iz 15. st.

SVETA MARIJA (St. Maria Lyskirchen) - nalazi se u blizini luke na rijeci Rajni i posvećena je pomorcima. Jedna je od rijetkih u kojoj su se sačuvale freske s temama iz Starog i Novog Zavjeta. Potječe iz 13. st.

VELIKI SVETI MARTIN (Gross St. Martin) - za razliku od crkve Mali sv. Martin nastala je na temeljima iz 12. st. unutar benediktinske opatije. Svojim visokim tornjevima djeluje u panorami Kölna poput starog obrambenog zamka. U ovoj crkvi je sve potčinjeno vertikali, što se očituje u smjelim visokim proporcijama.

SVETI SEVERIN (St. Severin) - ne djeluje izvana kao romanička crkva zbog elegantnog gotičkog tornja. U unutrašnjosti se lako otkrivaju romanički detalji, pogotovo u podzemnoj kripti, nastaloj u 10. st. na ostacima antičkog groblja, od kojeg je sačuvano nekoliko sarkofaga. Naziv nosi po biskupu Severinu.

SVETI PANTALEON (St. Pantaleon) - ima posebni položaj. Omeđena zidom unutar benediktinskog samostana s polušpicastim ulazom u zeleni perivoj s borovima, ostavlja dojam nekadašnje srednjevjekovne oaze mira i molitve, daleko od velegradske buke. Njezni temelji su iz 9. st., a ime nosi po liječniku, mučeniku sv. Pantaleonu.

SVETA URSULA (St. Ursula) - crkva sagrađena u 12. st. na prostoru kasnoantičkog groblja. Posvećena je sv. Ursuli, koja je prema legendi bila mučena u Kölnu zajedno s 1100 drugih djevica. Od posebnog značenja je tzv. zlatna komora, čiji su zidovi ukrašeni u 17. st. pozlaćenim kostima. U panorami Kölna ova crkva se prepoznaje po lijepom tornju sa baroknom kapicom.

Uz ove spomenute crkve u samom gradu i bližoj okolici postoji mnogo zanimljivih i lijepih primjera romaničke crkvene arhitekture. Ono što posebno danas ugodno upada u oči jest izbjegavanje kićenosti unutarnjih crkvenih prostora, kako bi se što jasnije istakle osobine romaničke arhitekture. Iznimka su naravno obojeni crkveni prozori (stari i novi), koji svojim svjetlom i bojama daju posebni akcent.

Dr Zdenka Kapko - Foretić

 

 

SLIKE IZ PROŠLOSTI
KORČULANSKA BRODOGRADNJA

Prošle su godine i stoljeća, a ostala sjećanja, uspomene i knjige napisane. Ostale su ploče kamene na njima križ i buket cvijeća. Da, to ste bili vi što ste batale šegali, znojem zalijevali, u brodove ih pretvarali i ašetom povijest korčulanske brodogradnje pisali. Brodovi, što su svjetskim morima plovili, umjetnost korčulanske brodogradnje svijetu pokazivali i i ljepotu korčulanskog (vrničkog) kamena svijetom raznosili. To ste bili vi što ste sve mogli i znali, sve vrste brodova gradili, od jedrenjaka do sandoline. Vaši su brodovi umjetnost bili kao sto su tonovi umjetnika što sviraju violine. Rad i vjera bili su put vašega života i vašeg življenja. Ostale su uspomene i sjećanja: mirirs borovih madira, katrama, loja. vatre i dima, što su se madiri krivili i na brodove asentavali. Udarci ašete što su u vašim rukama čuda stvarale, bili ste umjetnici svoje struke. Ostale su uspomene na maslinove grane, što su se na ašete od prove arburanih brodova stavljale. Bili ste sretni kad biste brod izgradili, na važe postavili i za porinuće pripremili. Još sretniji ste bili kad bi vaši brodovi u ljepoti korčulanskog mora zaplovili i svoje krštenje i blagoslov dobili. Da, vi ste sve mogli i znali, svoju ste snagu, mudrost i ljubav u korčulansku brodogradnju ugradili.
Rad i vjera bili su put vašega života i vašeg življenja. U veliku subotu, kad bi u deset uri zvona katedrale gloriju zvonila, vi ste u moru ili u vodi svojim žuljavim rukama svoja umorna, ali sretna lica umivali, jer ste znali da ćete sutra na Uskrs biti u tonige bratovština kojima ste pripadali.

Uskrsna procesija i blagoslov grada, mnoštvo vjernika i braće Mihovilaca, Rokovaca i Sasvetana, redentura (uskrslog Krista) na ramenu brata Rokovca, a ulicama će odzvanjat one uvijek drage riječi: Uskrsnu je naš Spasitelj, Bog i čovik, Otkupitelj.

Da, to ste bili vi. To je Korčula, to su Korčulani.

Jedno je sigurno: dok bude Korčule bit će i Korčulana, bit će Mihovilaca, Rokovaca i Sasvetana. Bit će brodograditelja i drvenih baraka, možda samo jedna, ali ipak drvena.

Na kraju svim brodograditeljima minuilih vremena do današnjih dana, koji nisu više s nama, neka je sveta i laka zemlja korčulanska.

Slavko Giunio

 

 

NAŠI UMJETNICI
MARICA ANDRIJIĆ

Rođena je u Lumbardi 1950. g., a od 1971. g. živi i radi u Korčuli. 1991. g. počinje se aktivno baviti slikarstvom i kiparstvom. U početku je izrađivala manje figure, bogate detaljima, a poslije skulpture u kamenu i drvu. Za figure bira posebnu vrstu kamena (grsta) zbog zanimljive strukture i boje. Najzapaženije radove ostvarila je u kamenu, a motivi su joj ribari, težaci, seljanke, a također i akt, majčinstvo i djevojaštvo, simboli života i načina življenja na otoku.

Član je ULUK-a (Udruga likovnih umjetnika Korčule) od njenog osnutka. Prvu samostalnu izložbu priredila je u ACY marini u Korčuli 1996. g., a otada sudjeluje na skupnim izložbama u: Lumbardi, Korčuli, Dubrovniku, Pločama i Zagrebu.

U slikarstvu se Marica Andrijić najčešće izražava u tehnici ulja, a za motive bira otočki pejzaž ili interijer. Njena pokretačka snaga je ideja koju prenosi dlijetom ili kistom. Teško je u isto vrijeme pomiriti dvije suprotnosti: fizičku snagu, ponekad i grubost, koja je potrebna u kiparstvu, kako bi se bezličnoj gromadi kamena darovao život i svu potrebnu nježnost u slikarstvu koja je potrebna da bi se kistom prikazao neki pejzaž ili zabilježila neka životna situacija.. Te dvije suprotnosti Marica uspijeva povezati i pomiriti. Po nekom slobodnom kodu određuje prostor, opisuje formu, zasićuje kompoziciju. U ritmičkom otvaranju i zatvaranju prostora u kontroliranom, ali pomalo ukočenom hodu forme, uočavamo značenje njenog likovnog stava. Nesumnjivo nasljeđe od oca Ivana Jurjevića- Kneza, samoukog kipara i slikara, ostavlja vidljiv trag.

U Korčuli, na putu sv. Nikole, u svom ateljeu izlaže već niz godina svoje radove na zadovoljstvo brojnih posjetitelja.

Abel Brčić

 

 

NEKROLOG

23. travnja 2003. g. ujutro je bolno odjeknula i brzo se proširila vijest da je iznenada, od srčane kapi, umro VICKO VINKO FORETIĆ, u šezdeset četvrtoj godini života. Nedostajat će Korčuli njegova vedrina, društvenost i široko srce, kojima je plijenio i zadobivao povjerenje. Posebno će se osjećati nedostatak njegovog ugodnog basa u pjevanju muke i drugih pokorničkih pjesama, koje pjevaju pjevači bratovština. Iako je duhom živio na dva kolosjeka: jednom nogom u Sarajevu, a drugom u Korčuli, ipak je Korčula uvijek bila i ostala njegova posebna ljubav. Na počinak u obiteljsku grobnicu na groblju sv. Luke su ga ispratili obitelj, rodbina i posebno prijatelji i pjevači bratovština, koji su njemu u počast otpjevali "Bliže, o Bože moj!". Neka mu je laka ova korčulanska zemlja. Počivao u miru.

4. lipnja 2003. g. u Domu umirovljenika u Korčuli umro je u dubokoj starosti od devedeset sedam godina NIKOLA ORLANDIĆ. Na početku Drugog svjetskog rata se doselio u Korčulu iz Boke Kotorske i tu se udomio. Dobar dio radnog vijeka proveo je u brodogradilištu, a bio je veliki zaljubljenik u prirodu. Ispraćen od rodbine i prijatelja pokopan je na groblju sv. Luke. Počivao u miru.

12. lipnja 2003. g. u svom domu u Korčuli umrla je najstarija Korčulanka JERKA MOMICA KLISURA r. BERNARDI u sto prvoj godini. Samo nekoliko mjeseci, nakon što je proslavila stoti rođendan, preselila se, opremljena sakramentima utjehe, u vječnost. Momica, (tako su je svi zvali), je bila doista osobita žena. Ne samo zbog toga što su je zvali caricom ili što je doživjela sto i prvu, nego što je uvijek bila pristupačna za svakoga i imala pravu riječ i za djecu i za odrasle. Na groblju sv. Luke su je ispratili obitelj, rodbina i prijatelji. Neka je Gospodin za sve dobro nagradi vječnom nagradom. Počivala u miru.

17. lipnja 2003. g. u Domu umirovljenika u Splitu umro je u sedamdeset prvoj godini života NIKOLA HAJDIĆ. Živio je po malo pustinjačkim načinom života. Uvijek je bio miran i povučen i nikome nije bio na teret. Život ga nije baš milovao, ali čovjeku je određeno da mora nositi svoj križ. On ga je donio do kraja. Na vječni počinak na groblju sv. Luke su ga ispratili obitelj, rodbina i prijatelji. Počivao u miru.

21. lipnja 2003. g. u Domu umirovljenika, opremljena sakramentima utjehe blago je u Gospodinu, u osamdeset drugoj godini života, preminula MATILDA PETRIC r. IVELJA. Iako je cijeli život bila krhka zdravlja, ipak se uvijek trudila da u svemu bude na dobrobit svojoj obitelji. Gospođu Hildu, (tako su je svi zvali), su poštovali i cijenili svi koji su je susretali. Na vječni počinak na groblju sv. Luke su je ispratili rodbina i prijatelji.. Počivala u miru.
28. lipnja 2003. g. u Domu umirovljenika u Korčuli, nakon kraće bolesti, opremljena svetim sakramentima, ovaj svijet je zamijenila boljim MARIJA MODRINIĆ r. DIDOVIĆ, u sedamdeset trećoj godini života. Moglo bi se reći da je život potrošila u brizi i skrbi za obitelj. Ispraćena od obitelji, rodbine i prijatelja, njezini zemni ostaci položeni su u grobnicu na groblju sv. Luke. Počivala u miru.

29. lipnja 2003. g. u Dubrovniku je, okrijepljen sakramentima utjehe, nakon dva srčana udara, umro EULOGIJ (LALO) FABRIS u sedamdeset devetoj godini života. Bio je vedre naravi, sa svima poznat i od svih priznat i prihvaćen. Posebna briga i ljubav bila mu je bratovština sv. Roka. Pazio je do u sitnice da sve u bratovštini bude na svom mjestu. Više puta je vršio službu porotnika na sudu, jer je slovio kao nepristran i pravedan čovjek. Uvijek je imao novih planova, a Gospodin je planirao drugačije. Uzeo ga je k sebi i neka mu za sve dobro uzvrati vječnom nagradom. Pokopan je na groblju sv. Luke gdje su ga ispratili rodbina, bratimi bratovštine sv. Roka, brojni Korčulani i prijatelji. Počivao u miru.

7. srpnja 2003. g. u dubrovačkoj bolnici je nakon duge i teške bolesti umro Dr ANTE LAKIĆ, u šezdeset drugoj godini života. U životu se iskazao na dva područja na poseban način; kao liječnika mnogi će ga još dugo vremena spominjati zbog njegove ljubaznosti i spremnosti priskočiti u pomoć, a također i kao političar u teškim vremenima stvaranja Hrvatske, gdje je založio sve svoje fizičke i umne sposobnosti. Ipak je ostalo još mnogo toga što je dr. Ante htio, ali ga je teška bolest u tome spriječila. Na groblju u rodnim Pećinama, u njegovom srcu uvijek dragoj Hercegovini, na vječni počinak ispratili su ga njegova obitelj, rodbina, čelnici političkog života, posebno Korčule i dubrovačke županije, poštovaoci, prijatelji i poznanici. Počivao u miru.

8. srpnja 2003. g. iznenada je od srčane kapi umro KARMELO SKOKANDIĆ u pedeset sedmoj godini života. Hitno je bio prebačen u dubrovačku bolnicu, ali su sva nastojanja liječnika, da mu sačuvaju život, bila uzaludna. U Žrnovu, gdje je proveo većinu svog relativno kratkog života, osjećat će se nedostatak njegovog vedrog susretanja s ljudima i njegove spremnosti uvijek pomoći, posebno u njegovoj struci oko auta. Za njim tuguju obitelj, prijatelji i poznanici. Pokopan je na groblju sv. Luke. Počivao u miru.

 

 

LETUŠĆA LEPIRICA

Dove ju je šjor Niko Boni. Još nisu bili arivali ovamo na naš otok, e... ma je novitad žvelto arivala. Apena su još bili u Dubrovniku. A trefilo se je da je ti isti dan bi na sudu u Dubrovniku, ka stimadur, šjor Ante Galetina. Galetina mu je samo nadime, ma je za svih validije od Galetina, a u ričima je pusto sladak, ma ka da su mu usta cukarijera. A doduše zna složit lipe riči, ka pravi, pravi umitnik. A bome je i stiman i dobro stojeć, što je, je. On ne prinosi ćakule, ka većina u nas. Otrovne, ka da ih guje otrovnice prinose. Bome drži sebe za velog gospara, a ka gospar zna što je krejanca i manjera finega čovika od svita.

E...ma eto, što ćeš, ma izletile su mu same riči priko ustih, a prid mlajim bratom Gracijem. A ma Gracije još je bi u pelenicama, a bi je veličan ka prinčipe. Pape im je sparinjava na svima u fameji. Kad je pape bi senja da će Gracije poć u vele skule, a za skule triba solada, e... ma čovik snuje, a Bog određuje. Prilipi Gracije ni bi za skule. A bi je pusto i lakišan za rabotu. I tako je bi mali škrivan. E, ma ga ni bilo vele voja. A, a šuškalo se je i rešetalo da je bi vaze nike poveće solde iz blagajne "kase uzajamne pomoći", zvane u narodu "kase mutave", pa je fameja brzo i sotomavija sve platila i pokrila.

Ma insoma, lipi Gracije vaze je klobuk, ašesta kularinu, zaliza lipe riče, ma cili ultima moda, namušćan i poša je žvelto popi kafu u lipe Roze, šjore Rozalije oli Rozine, mlade udovice, što je u našem mistu držala i čitavnicu. A Gracijelo je sve puten konta, smišlja i promišlja, kako će Rozini, ma sve spjegat s velim gušton, cilu frišku novitad. Ma sve priši i prikontava u lipoj glavi, kako mu je brat Galetina pripovidi, da ne bi štogo zaboravi, a ovako gre po redu.

"Ma moj mili brate Gracije, ovo je sekreto, ma najsekretije", Galetina je i ovi put, po duši, složi najlipše riči kako je samo on zna, ma ka iz pismarice, "ma naša san se, brate mili, u Dubrovniku, a baš je ti čas brod iz Barija taka rivu. I, i što san mili Gracije triba vidit? Ma inkanta san se, ma mirakul. Iz vapora ti izahodi naš velestimani šjor Niko Boni, e ma brez šćapa oli baguline. E, e, e...ma ni sam. S njim ti je sotobraco lipa, ma da lipa... ma lepirica, što samo gre na bile roze, ma jutrom, kad pije s rozih jutarnju slatku mednu rosicu. Ma moj mili Gracije, ma to ti je Letušća rajska lepirica. To ti je Boni doni sobom."

I tako je zlatna novitad ulizla u lipo uho našemu berekinu Graciju. Zvonila mu je sempre u uhu ka rajska trumbetica. A šjor Galetina je jadno puno zaveli bratu Graciju: "Ma ne daj Bože, da bi štogo priko nas izašlo na dvor po mistu. To mora ostat sekreto iza našega krakuna zakrakunano."

A ma Gracije je ove novitadi rabijoz, ma i febroz, ma odleti je na krilima, ma sve friško spjegavat lipoj Rozini. A njoj će se sve caklit lipe moraste oči, ma od vele sriće što prva u mistu obaznaje taku famozu novitad. Insoma do večeri znala je Rozina, ma i cilo misto. Kako? Ma to samo Bog more znat. Tada u našem mistu ni bilo telefonatih. A ma ko je ima telefon? Don Ive, šjor Boni, Galetina i dotur Gabre, zvani Guzle. A po duši dobar je naš dotur. E ma mu ne manjka pulastrića, a u stajuni kozlića.

A što je daje bilo? Do jutra znala su sva mista uokolo i do dajih kofinih. A bome puno ih je dohodilo iz dajega i za proštit foje, e ma i za guštat gledat lipu Rozu. Je po duši kuha najboje kafe, što je je. A mlikarica Mara Kišnica u našem mistu, pripovidila je novitad samo šjori Filomeni Lingvini, ma po njima, Bog zna, ni izašlo na dvor ništa.

A misto je kantalo, da će siguro sutra doć s vaporom iz Dubrovnika šjor Niko Boni sa svojon rosnon Lepiricon... I tako je puno našega kurjoznega svita došlo čekat vapor. E ma je vapor jadno puno kasni, radi vele škontradure okolo Boka falsih. A kad je finalmente doša, ma malo ih se je iskrcalo. Parali su bidni ka da su iz Čimatorija. A to im je bidnima bilo od velega tumbulavanja u vaporu.

Svi su stali jadno puno atento, ko će prvi adoćat Bonina i Lepiricu. Ma Boneta ni čut ni vidit, ma ni čut ni vidit. E pa su bidni čekali dok Hlamalo ni odveza cimu, a vapor se je poče distakavat od rive... i ništa, ma njente, ma nikoga. A cilo je vrime depju daždilo i svi su do njanci jednega pokisli ka krtići. A pošli su doma brez vidit Boneta i Lepiricu.

I tako je pasalo niko doba od vrimena i izašla je vera istina po mistu, ma tiha, tihana ka jutarnja maglica. A obaznalo se je, da je Letušća Lepirica neputa gospara Bonina, a kako je ostala bidna brez oba roditeja, e da će se šjor Boni, ka dundo po pok. joj maji, brinut o njoj i poslat je u skule za meštrovu.

A niki ritki, ritki pametniji, rekli su na sva ona malicjozna indivinavanja: "Eto, naše je misto jopet ispalo blejalovo selo!"

Ana Fistanić

 

 

NA TABLUNU

Ove su nan godine opiturali i uredili Tablun i to dok je bilo još zima, ka' se ne sidi, da se kogo' ne zalipi na frišku pituru. Čini voju, lip i čist, a mi sidimo i brojimo se i svake godine smo tanji, ma bo'je je na to ne mislit. Od popodne u hladu diskoras od novemu torcu što su ga Mihovilci iznili na Veli Petak u procesjun. Odma su ga niki krstili da je Sombrero, a one jake momke što su ga nosili i pratili, da su Marjači. Jedan rokovački kantadur runja je sebi u bradu:
"Meni se para da je ovo prin od svega, hladno oružje"
"Ma što to govoriš, koje hladno oružje?" pitali su ga niki Mihovilci. "A dobro da, vidit ćete koliko će svita poubijat, ako počme padat !" reka jin je oni Rokovac.

Mihovilci su izabrali same junake za ga nosit, a mi smo čuli da, per prudenca, nebi bi ni izaša, da je puha vitar. Posli 400 godišća, i oni su učinili veli torac. Ko zna što ćedu fabrikat, ka čapaju 700 godišća. Još je ćakula od torca, a jedan Sasvetanin sotopuntaje kako da ni njegov posal:
"Bilo jin je boje porepecat preslicu na Sveti Mihovil, prin nego jin zvona padu na pjacetu, nego..."
"...a vama je bilo boje donit Križ na Rogacjuni" odma je urtalo jednega Rokovca, "a ne stat u fermu ka' će Marko Polo počet dilit mukte biru".
"A što ga intraje Marko Polo, Rogacjuni i bira?" pitamo mi onega infotanega Rokovca.
"Ništa, osin što je ariva u vrime od procesjuna, pa je Križ osta' u Svesvete, jer se je radi bire, zaboravi direcjun. A drugi dan bi je Križ, a ni bilo Sasvetana. A jednu nediju od Sakramenta - otrag godišća - bilo je Sasvetani, a ni jin bilo toniga, e pa su iz sakrstije izašli u civilo...".
"Sve je to istina kako si reka, ma se u Svesvete nisu još nika' na Spasovo izili keksi, što su ostali od Vele subote " udri je rebat oni Sasvetanin, a mi smo se retirali, prin nego uputi škontradura.

VIT

 

 

SAVJET LIJEČNIKA

Zbog dugotrajne izloženosti suncu ljetno vrijeme nosi sa sobim i nešto veći rizik za pojavu određenih očnih bolesti. Ozonske rupe uzrok su pojačanog sunčevog zračenja, pa je broj tumora kože lica i kapaka, posljednjih godina u porastu. Liječenje je operativno.

U ljetnje vrijeme ljudi više borave na otvorenom, pa su i oči više izložene vjetru i suncu. Zbog toga su česte i upale očiju, no one su u principu kratkotrajne i bezazlene. Međutim, dolazak turista povećava i rizik pojave zaraznih bolesti, kao što su zarazni konjuktivitisi (upale spojnice oka) i keratitisi (upale rožnice oka).

Simptomi konjuktivitisa su crvenilo, pojačano suzenje, pojava sekreta, te svrbež. Upala rožnice (dolazi vrlo rijetko izolirano, već obično istovremena s upalom spojnice) karakterizira uz navedene simptome još i mutniji vid, te bol koja varira od peckanja do vrlo bolnih stanja. U ovim slučajevima nužan je pregled liječnika, a u slučaju upale rožnice preporučam pregled kod specijaliste za očne bolesti. Ove se upale liječe primjenom kapi i očnih masti, a u kompliciranijim slučajevima i primjenom injekcija.

Dugotrajno izlaganje suncu (poljoprivrednici i profesionalni ribari) povećava mogućnost nastanka katarakte (očne mrene). Simptomi su: slabiji vid, koji se pogoršava kako mrena napreduje. Liječenje je kiruško. Direktno gledanje u sunce može dovesti do oštećenja tzv. žute pjege, koja se nalazi u dubini oka i čije oštećenje dovodi do velikog gubitka vida. Pacijent ga doživljava kao veliku tamnu mrlju u centru pogleda. Kod ovakvih stanja liječenje je veoma teško, a ishod neizvjestan.

Potrebno je skrenuti pozornost i na češće radove u polju i šumi tijekom ljetnih mjeseci, koji sobom nose opasnost od oštećenja oka suhom travom, grančicama, drvom, pa i raznim alatkama. Ovdje se radi o manjim ili većim ogrebotinama i ranicama spojnice ili rožnice oka. Stanje je vrlo bolno pa je neophodan posjet liječniku. Ako radite u polju ili šumi zaštitite svoje oči, jer upravo najteže povrede oka na ovom području imamo kao posljedice ozljede drvom ili komadima koje zahvati kosilica i sl.. U slučaju da vam je u oko dospjela nekakva nagrizajuća tekućina, odmah ga nekoliko puta isperite čistom vodom, a onda potražite liječnika. Upravo ta prva pomoć što je sebi pružite može biti spasonosna za kasniji uspješan tijek liječenja.

Dugotrajno izlaganje suncu nije poželjno ni za kožu, posebice za osjetljivu kožu kapaka, pa je dobro zaštititi lice kapom ili šeširom, iako je najbolje izbjegavati nepotreban i dugotrajan boravak na suncu. Dobro je oči zaštititi sunčanim naočalama. Kod kupnje, osim na estetiku, treba paziti i na ugodnost gledanja kroz određeno staklo, te posebno da li stakla imaju UV filtere koji zaustavljaju štetno ultravioletno zračenje. Sunčane naočale neki još uvijek smatraju pomodarstvom, a ne potrebom, pa ih na vlastitu štetu izbjegavaju.

U ljetnim radostima se može i treba uživati, ali svako pretjerivanje može se odraziti na čovjekovo zdravlje, pa budimo u tome umjereni.

Dr Alemka Bosnić,
spec. oftalmolog

 

List Župe Korčula
Urednik: don Marko Stanić
Likovna obrada:
Hrvoje Kapelina i De Franko /Frano Depolo/

Tiskani primjerak možete naručiti poštom:
ŽUPNI URED KORČULA
don. Marko Stanić
20260 KORČULA - HRVATSKA
TEL: +385 (0)20 711049