LANTERNA SV. MARKA - br. 21
BOŽIĆ 2003. godine.

Lanterna sv. Marka - KorculaRIJEČ VAMA
ŽIVOT NEMA SMISLA BEZ LJUBAVI I ŽRTVE

Sredinom listopada, na Misijsku nedjelju, sveti Otac Ivan Pavao II. je ostvario želju vjernika i ljudi dobre volje diljem svijeta: u prisutnosti mnogih kardinala, nadbiskupa i biskupa, među kojima su bili i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić i mnogi drugi, proglasio je blaženom Majku Tereziju iz Calcute. Ovom beatifikacijom papa je u svom dvadeset petogodišnjem upravljanju Crkvom uzdigao na čast oltara 1315 slugu Božjih, među kojima su hrvatski blaženici Alojzije Stepinac, Marija od Propetog Petković i Ivan Merz.

I dok, dragi čitatelji "Lanterne", proslavljamo rođenje Sina Božjega i dok slušamo njegove riječi "Nisam došao da budem služen, nego da služim", kao jeka tih riječi odzvanja ono što je sv. Otac Ivan Pavao II. posebno naglasio prilikom beatifikacije Majke Terezije: "Služenje je logika kojoj se prepustila Majka Terezija iz Calcute. Osobito sam zahvalan ovoj hrabroj ženi. Ona polazi od služenja Kristu u najsiromašnijim među siromasima. Nisu je čak ni ratni sukobi zaustavili. Njezina veličina leži u njezinoj sposobnosti da daje bezinteresno, da daje dok ima snage. Izrazimo hvalu ovoj maloj ženi zaljubljenoj u Boga, poniznoj navjestiteljici Evanđelja i neumornoj dobročiniteljici čovječanstva. Častimo u njoj jednu od najistaknutijih osobnosti naše epohe."

Od smrti blažene Majke Terezije 5. rujna 1997. g. u Calcuti proteklo je samo šest godina. Još za života su je mnogi častili kao sveticu, jer je sveto njezino velebno djelo ljubavi prema najpotrebnijima. To djelo ljubavi se nastavlja kroz njezinu redovničku zajednicu "Misionarke ljubavi", koja djeluje u skoro svim zemljama od Indije i Kine do Europe i Amerike.

Imajući pred očima ovu hrabru ženu, sveticu, koja se nije štedila ni umorila u borbi za dobro svoga bližnjega, a uskoro smo na početku jedne nove godine, moramo se upitati što je s nama, što mi činimo i za svoje, ali i za dobro onih s kojima živimo? Vjerujem da će nam dobro doći savjet P.Bosmansa:
"Započinje nova godina. Učini od nje dobru godinu. Dopusti da se osjete tvoja simpatija i naklonost kod kuće, u školi, na radnome mjestu, posvuda gdje živiš. Budi pripravan odložiti svako neprijateljstvo. Usrećuj ljude, svog muža, svoju ženu, svoju djecu, svoje ukućane, sve s kojima zajedno živiš, usrećuj ih time što govoriš i činiš, time kakav si prema njima. Jer ti trebaš njihovu sreću kako bi i sam bio sretan"
"Nikada nemoj tražiti sreću samo za sebe. Pomozi stvarati svijet u kojem ćemo jedni druge ne samo podnositi nego uistinu voljeti, svijet u kojem će biti mjesta za smijeh, za cvijet, za srce, za komadić neba na zemlji."
Vama dragi čitatelji "Lanterne" i svim ljudima dobre volje želim sretan Božić i obilje Božjeg blagoslova u Novoj 2004. godini!

Vaš don Marko

 

RASPORED BLAGOSLOVA KUĆA

26. prosinca 2003. g. u 8,30 - Stari grad i Biline
27. prosinca 2003. g. u 8,30 - Buculin (kuće prema Borku),
Borak, Novo naselje i Luka
29. prosinca 2003. g. u 8,30 - Pod sv. Antun i Zagradac
30. prosinca 2003. g. u 8,30 - Dominče i Soline
2. siječnja 2004. g. u 8,30 - Buculin (kuće prema sv. Nikoli),
Cvjetno naselje, Put sv. Nikole i Strećica
6. siječnja 2004. g. u 10,oo - Vrnik

 

 

SVETOJ LUCIJI

Kako snažno u tebi živi
Riječ Božja, ta Ljubav svijeta,
kad imaš snage prkosit sili,
Lucijo sveta.

Nevjernik htjede riječ da pogaziš,
kojom si Kristu zavjet svoj dala,
Njegova snaga u tebi je bila,
zato nek bude dika ti i hvala.

"Krista ja ljubim svom dušom svojom",
rekla si hrabro krvniku kletom,
"On će me poslije zemaljske muke
podariti onim, vrijednijim svijetom".

Sada sa Kristom kraljuješ slavno,
tamo gdje sunce vječito sja,
puk tvoj ti zato upravlja molbu:
"Čuvaj nas, Lucijo, svakoga zla!"

Mar

 

 

PERDUN NA BADIJI

Hodočašće na Badiju na blagdan Porcijunkule 2. kolovoza "PERDUN" stoljetni je običaj Korčule i obližnjeg Pelješca. Nakon dugogodišnjeg prekida od 1950. godine kada su franjevci morali napustiti Badiju, a preuzela ju je jugovojska, potom i razni drugi korisnici, ovo je hodočašće obnovljeno 1991. godine. Korčulani starije generacije sjećali su se i pamtili što je Badija bila i značila za kulturni, prosvjetni i vjerski život grada i otoka Korčule, pa su stoga željeli obnovom ovog hodočašća početi ponovno uključivanje Badijske crkve i franjevaca u svoj život i život mlađih generacija.

Bilo je to u vrijeme rasplamsavanja agresije na Hrvatsku: u tijeku priprema i dogovora za obnovljanje tradicije PERDUNA jugovojska je svom žestinom napadala Slavoniju i Baniju. Tako je ovo hodočašće, umjesto u radosnom, održano u tjeskobnom raspoloženju s mislima na prognanike koji su, spašavajući gole živote, bili prisiljeni napuštati svoje domove.

Da li stoga što je tada u svima bila strepnja i strah od rata ili stoga što se s posebnim oduševljenjem željelo obnoviti hodočašće, prema Badiji tog su popodneva 2. kolovoza 1991. godine zaplovile brojne velike i male brodice iz Korčule, Lumbarde, Vrnika, Pelješca. Bila je to slikovita procesija brodova na čelu s onim na čijoj je provi blistala cvijećem okićena dragocjena slika čudotvorne Gospe od Otoka, koju su s njenog privremenog mjesta u korčulanskoj katedrali, nakon četrdeset i jedne godine, korčulanski bratimi pratili na posjet "njenom" otoku. Pristavši na mostu, podalje od samostana, hodočasnici su molitvom i pjesmom pratili Gospin lik do crkve. No mnogima je nakon toliko godina susret s crkvom bio pravi šok: pamtili su je kao uređenu, s bogato urešenim baroknim mramornim, kamenim i drvenim oltarima i umjetninama, a sad je to bila gotovo ruševina, potamnjelih i zelenih zidova, oštećenih oltara, žbuke koja se guli sa stropa. Doimalo se kao da je prostorom prohujao ratni vihor.

No tog je dana ova velika crkva bila pretijesna za sve pristigle. Mnogi su ostali vani, sudjelujući u Misi koju su predvodili oci franjevci. Sve je bilo dirljivo, istovremeno radosno i tužno: radost radi konačne mogućnosti ponovnog slavljenja Mise u crkvi, tuga zbog njenog izgleda i strepnja pred onim što se u Domovini događa. Tom prigodom sakupljena milostinja bila je namijenjena prognanicima i stradalnicima iz Slavonije.

Od te 1991. godine hodočašće Perdun na Badiji priređuje se svake godine. Ove je to bilo trinaesti put. Za nama su teške godine rata i agresije. Badija je kroz to vrijeme pružala smještaj izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine. Zatim se na nju opet vratio turizam. Badijska crkva se, Bogu hvala, ovih dana popravlja, počevši od krova, jer su imovinska pitanja vraćanja Badije njenim vlasnicima franjevcima konačno okončana. Perdun će i dalje okupljati Korčulane i Pelješćane na hodočašća. Doduše, vremenom je sve manje brodica koje u pomorskoj procesiji prate Gospinu sliku, manje je i hodočasnika, ali raduje da među njima ima puno mlađih i mladih. Crkva je i ove godine bila puna, a kako je vrlo akustična molitve i pjesme odjekivale su Badijom. Promatrajući hodočasnike moglo se zaključiti da ih ovamo nije doveo strah od rata ni znatiželja, već iskrena pobožnost i održanje tradicije predaka. S pravom se možemo nadati da će ove i slijedeće generacije Korčulana i Pelješćana sačuvati vjeru i ljubav prema Gospi i njenom badijskom svetištu, hodočasteći i ubuduće 2. kolovoza na ovaj prelijepi otočić korčulanskog arhipelaga, u crkvu koja je, vjerujemo, dočekala vraćanje starog sjaja i vrijednosti koje je stoljećima čuvala. Sada se ova nada čini ostvarivom, a tome se iskreno radujemo.

Dr Alena Fazinić

 

 

DON LUKA MEĐU NAMA

SUZA U ZVIJEZDI

Hodao sam dolinom
i tminom.
Niz brijeg suze su tekle,
žestoko su me pekle,
ništa mi nisu rekle.
Svaka je suza
imala svoju zvijezdu,
bila je
ko ptica u gnijezdu.
Imao sam zvijezdu u rukama,
gledao njezine oči,
njezin osmjeh,
primio njezin mir,
njezinu svjetlost,
njezin žar.
- bio je to od Majke dar.

Don Luka Depolo

 

 

LITURGIJSKA KRONIKA

29. srpnja 2003. g. slavili smo svetkovinu sv. Todora, suzaštitnika naše župe i zaštitnika grada Korčule. Uvod u slavlje bila je pjevana Večernja na čast zaštitnika, a pjevali su je pjevači bratovština zajedno sa mješovitim zborom sv. Marka. Glavna svečanost je u Korčuli pobudila veliki interes, jer je misu i procesiju predvodio kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup, uz sudjelovanje svih svećenika korčulanskog dekanata, predvođenih dekanom don Milom Protićem. U svojoj propovijedi je kardinal Bozanić "ponovio riječi onih Grka što su došavši apostolu Filipu zaželjeli vidjeti Isusa te istaknuo kako bez Isusa ne možemo razumjeti niti mučeništvo sv. Todora niti veličinu današnjih mučenika i blaženika, među njima i kćeri otoka Korčule blažene Marije od Propetoga Petković. Nadalje je naglasio kako niti lijepa korčulanska katerala, niti sva naša kultura i baština nisu razumljive i shvatljive bez Isusa. Sve nazočne, a osobito mlade kardinal Bozanić je pozvao da izazvani časnom prošlošću prodube svoju vjeru".(T. Markić) Na koncu mise bila je tradicionalna procesija sa kasom sv. Todora okolo grada uz sudjelovanje naših bratovština. Ovo svečano slavlje je završilo molitvom zaštitniku i ljubljenjem njegovih moći u katedrali.

8. kolovoza 2003. g. sv. Dominik. Misa je kod ss. Dominikanki u samostanskoj kapeli bila u 11,30, a predvodio je o. Mato Bošnjak, superior samostana sv. Nikole. Bili su prisutni svećenici korčulanskog dekanata, a poslije mise je bio objed kod sestara Dominikanki u velikoj blagovaonici.

10. kolovoza 2003. g. je bila peta obljetnica smrti don Luke Depola. Kako je bila nedjelja posebno smo na misi u 9,30 sati molili za pokoj njegove plemenite duše, a za vrijeme mise je njegovu pjesmu "Vratit ću se" u vlastitom aranžmanu otpjevao naš poznati pjevač i dugogodišnji don Lukin suradnik i prijatelj Ivica Percl.

15. kolovoza 2003. g. proslavili smo svetkovinu Uznesenja B. D. Marije - Veliku Gospu. Jutarnja zavjetna misa slavljena je u Gospinoj kapelici ispred Općine, na uspomenu obrane Korčule od Turaka 1571. g. po zagovoru B. D. Marije, Gospe od Otoka, a svečana misa i procesija je bila u samostanu sv. Nikole u 18. sati.

16. kolovoza 2003. g. spomendan je sv. Roka Ispovjednika i ujedno dan bratovštine sv. Roka. Jutarnja misa bila je na oltaru sv. Roka u katedrali, a svečana misa, kojoj je prethodio dolazak braće bratovštine sv. Roka, slavljena je na istom mjestu. Misu i procesiju nakon mise predvodio je korčulanski kapelan don Nikola Berišić.

22. kolovoza 2003. g. B. D. Marija Kraljica se od prije nekoliko godina slavi posebno u našoj župi. Najprije je bila trodnevnica, a svečana misa i procesija sa Gospinim kipom prenosi se na slijedeću nedjelju. Ove godine nije održana procesija, jer je došlo do nekih nesporazuma po pitanju vremena samog održavanja procesije.

7. rujna 2003. g. na misi u 10 sati najavljena je nabavka novog "anđeoskog" zvona za katedralu. Staro zvono, teško 200 kg. je puklo pa nije bilo drugog rješenja. Novo zvono košta 3.500 Eura, a nabavljeno će biti u ljevaonici zvona Vittorio Venetto u Italiji.

21. rujna 2003. g. bio je zaziv Duha Svetoga za sretan početak nove školske godine. Misu u 10 sati predvodila su školska djeca svojim pjevanjem, koje je uvježbala s. Anita, a bili su prisutni također i pojedini profesori i roditelji djece.

29. rujna 2003. g. proslavljen je blagdan svetih arkanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela u crkvi sv. Mihovila jutarnjom misom, a popodne je bila pjevana misa na kojoj su sudjelovali i djelatnici hrvatske policije slaveći tako svoj dan.

2. listopada 2003. su sveti Anđeli Čuvari, zaštitnici samostana naših sestara Dominikanki u Korčuli. Ove godine je bilo posebno svečano u samostanskoj kapeli, jer su na misi u 11,30 pred o. biskupom Želimirom Puljićem i časnom Majkom Katarinom Maglica svoje zavjete obnovile: s. Gabriela, s. Ljubica, s. Kristijana, s. Rebeka, s. Ana i s. Mihaela, a prve zavjete je dala s. Anđela. S. Tamara se obukla, tj počela novicijat. Nakon mise je bio objed kod sestara, a prisutni su bili otočki svećenici, mnoga braća Dominikanci, časne sestre, rodbina i prijatelji.

12. listopada 2003. g. na misi u 10 sati, predstavljeni su u katedrali ovogodišnji kandidati za Prvu sv. Pričest, njih četrdesetak. Lijepo su sudjelovali u misi čitajući predložena čitanja, a posebno su u molitvi vjernika molili za sebe, za svoje roditelje i za uspješnu pripravu na Prvu sv. Pričest. Ove nedjelje smo također zahvalili Bogu za plodove zemlje i rada ljudskih ruku. Uz desetke kilograma kruha raznog oblika, kojeg je za ovu prigodu darovala obitelj Krkeljaš i koji je poslije mise podijeljen prisutnima, ispred oltara je bilo i dosta raznog voća i povrća, sve složeno lijepo i skladno pokazujući tom lijepom slikom obilje Božjih darova.

19. listopada 2003. g. Misijska nedjelja, je ne samo za nas u Korčuli, nego i za cijelu Crkvu, bila dan radosti, jer je sv. Otac na trgu ispred bazilike sv. Petra u Rimu proglasio blaženom Majku Tereziju iz Calcute. Na misi smo molili "Gospodara žetve" da pošalje radnika u žetvu svoju. Posebno smo molili za naše ovogodišnje kandidate za sv. Potvrdu, koje smo i predstavili na misi.

21. listopada smo zahvalili Bogu na osobitoj ljubavi sv. Oca Ivana Pavla II. što je u kardinalski zbor uvrstio još jednog Hrvata, zagrebačkog nadbiskupa mons. Josipa Bozanića. Posebno nam je to drago, jer je kardinal Bozanić ove godine predvodio misu i procesiju na proslavi našega suzaštitnika sv. Todora.

28. listopada 2003. g. na večernjoj misi smo otvorili kasu sv. Todora u zahvalu Bogu što je franjevački samostan na Badiji vraćen franjevcima.

1. studenog 2003. g. je svetkovina Svih svetih i dan naše istoimene bratovštine. Misu i procesiju je predvodio superior korčulanskog dominikanskog samostana sv. Nikole o. Mato Bošnjak. Popodne su u 14,30 sati položeni vijenci kod centralnog križa na groblju sv. Luke, a potom je bila misa ispred kapele, koju je u zajedništvu s ostalim svećenicima u Korčuli, vodio župnik don Marko Stanić. Poslije mise je bila procesija po groblju i uobičajeno odrješenje za pokojne na četiri mjesta. Za vrijeme ophoda pjevači bratovština su pjevali "Smiluj se meni Bože", a na koncu je otpjevana i pjesma "Bliže, o Bože moj".

21. studenog 2003. slavili smo Prikazanje B. D. Marije u hramu - Gospu od Zdravlja. Trodnevnica je protekla uobičajeno uz molenje krunice i molitve Gospi od Zdravlja prije večernje mise, a na sam blagdan su od jutarnjih sati ispred lika B. D. Marije paljene svijeće i uzdizane molitve za duševno i tjelesno zdravlje kako svoje tako i svojih najmilijih. Svečanu večernju misu u prepunoj katedrali, u zajedništvu sa župnikom don Markom i kapelanom don Nikolom, predvodio je o. Drago Kolimbatović, odnedavno na službi u Korčuli u dominikanskom samostanu sv. Nikole.

22. studenog 2003. g. na blagdan sv. Cecilije, u sklopu proslave120-te obljetnice postojanja HGD-a "Sv. Cecilija", bila je misa za sve pokojne članove ovog društva. Prije mise je na trgu ispred katedrale odsvirano nekoliko koračnica, a na misi je župnik posebno naglasio važnost i vrijednost doprinosa svakog pojedinog čovjeka u sredini u kojoj živi. Trebamo se truditi da poput onih za koje se u ovoj misi molimo i kojih se s pijetetom sjećamo "ostavimo svoj trag", prepoznatljiv po dobru.

30. studenog 2003. g. prva je nedjelja Došašća i toga dana je, prema ideji našeg biskupa Želimira, započela Godina obitelji za našu biskupiju i trajat će do listopada 2004. g. U ovoj godini ćemo posebno moliti za naše obitelji. Bit će i drugih aktivnosti.

 

 

POSVEĆENI ŽIVOT

RED BLAŽENE DJEVICE MARIJE OD GORE KARMELA

U ovom vremenu radosnog iščekivanja rođenja Gospodinovog naš pogled počiva na liku Blažene Djevice Marije. Promatramo Mariju u stavu slušanja, molitve, duboke poniznosti, žive vjere, potpunog predanja. Presveta Djevica naša je Zaštitnica, naše je Utočište, ona je naš Uzor i Učiteljica duhovnog života. Pod njeno okrilje, na poseban način, stavile su se osobe posvećenog života: redovnici i redovnice. Jedna skupina muževa i žena koji djetinjom odanošću časte B.D. Mariju okupljena je u Redu Blažene Djevice Marije od gore Karmela. To su karmelićani i karmelićanke. Gotovo uvijek kad se govori o karmelićanima i karmelićankama spominje se Karmel. Što je Karmel? Tko su karmelićani i karmelićanke?

Sama riječ Karmel u hebrejskom jeziku znači cvatući vrt, cvatući vinograd. Karmel je gorski lanac zelenih brežuljaka dug 25 km, a širok između 5-10 km položen na sjeveru Svete Zemlje na granici Galileje i Samarije, a južnim dijelom uranja u plavetnilo Sredozemnog mora. Goru Karmel resi izuzetna ljepota, bogatstvo flore i faune. Starozavjetni pisci veličaju ljepotu Marijinu uspoređujući je s ljepotom Karmela: "Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona..." (Iz 35,2). Na najljepšem mjestu na Karmelu nastao je Karmelski red.

U XII. st. zapadno monaštvo, uglavnom benediktinsko, doživjelo je kulturni procvat, no evanđeosko svjedočenje otišlo je u sjenu, nerijetko su evanđeoske vrednote pale u zaborav. Kao reakcija na to stanje javljaju se različiti laički pokornički pokreti koji su se opredijelili za evanđeoskiji život. Iz takvih pokreta u Europi će nastati i prosjački redovi: dominikanci i franjevci. Zahvaljujući križarskim pohodima Svetoj Zemlji, na istoku se od križara i hodočasnika te pokornika-laika formiraju tzv. hodočasničke grupe. One teže za autentičnim kršćanskim životom nadahnutim evanđeljem Isusa Krista. Takva jedna grupa povukla se na goru Karmel pokraj Ilijinog izvora, gdje su za vrijeme proroka Ilije živjeli proročki sinovi. Došavši u doticaj s istočnim monasima prigrljuju pustinjački način života. Nadahnjuju se prorokom Ilijom i Blaženom Djevicom Marijom. Majci Božjoj u čast podižu kapelu tzv. kapela Blažene Djevice Marije od Karmela i po tituli te kapele pustinjaci dobivaju ime: Braća B. D. Marije od gore Karmela. Pustinjaci ne prihvaćaju ni jedno od postojećih redovničkih pravila, nego traže od jeruzalemskog patrijarha Alberta da im napiše "propositum" odluku po kojoj će živjeti. On je to učinio davši im Pravilo između 1206. - 1214. godine.
Polovicom XIII. st. zbog neuspjeha križarskih vojni, budućnost redovništva u Svetoj Zemlji pokazala se bezizgledna. Ta činjenica je utjecala i na pustinjake gore Karmela. Prva veća skupina krenula je prema Europi 1238. g. Neki su se nastanili na Cipru, neki na Siciliji, a neki su pošli u Englesku. Po nekim naznakama izgleda da su karmelićani boravili i na našem teritoriju, i to u Dubrovniku i Vrsaru.

Dolaskom u Europu pustinjaci gore Karmela suočili su se s nizom problema - od prilogodbe na nov način života do zakonskih ograničenja. Kao redovnici bili su nepoznati u Europi, a Pravilo koje su imali potvrdio im je mjesni biskup. U to vrijeme, a to je bilo razdoblje nakon IV. lateranskog koncila, bilo je zabranjeno osnivanje novih redova. Karmelićanima su pape u više navrata potvrdile Pravilo. Konačnu potvrdu o utemeljenju dao im je papa Inocent IV. 1247. godine. Tim činom postaju Red papinskog prava, postaju kleričkim redom s oblikom mješovitog života: kontemplativno - aktivni red.

Ženska grana Reda juridički je okupljena u XV. st. bulom pape Nikole V. "Cum nulla", a zauzimanjem generalnog priora Reda bl. Ivana Soretha. Karmelićanke su nastale od raznih skupina žena koje su po privatnim kućama nastojale u svijetu zajedno živjeti po uredbama Karmelskoga reda, u povezanosti s pokojim muškim samostanom. Prvi samostan nastao je u Firenci 1452.

Kroz XIV. i XV. st. pomalo je slabio redovnički duh Reda. Društveno - politički i kulturno - znanstveni duh previše je zašao u samostane. Pravilo je ublaženo i sam stil života. U više navrata događale su se obnove i u Italiji i u Španjolskoj, ali bez većeg odjeka.

U XVI. st. zbila se velika obnova tzv. terezijanska obnova koju provodi sv. Terezija Avilska. Ona u to vrijeme živi u Avili u "Utjelovljenju", samostanu s ublaženim Pravilom. Potaknuta milošću Duha Svetoga ona obnavlja karmelski duh usmjerujući ga potpuno prema molitvi i kontemplaciji božanskih stvarnosti, življenju evanđeoskih savjeta prema prvotnom Pravilu. Obnovu je započela osnivanjem ženskih samostana. Uskoro je za obnovu pridobila i braću sv. Ivana od Križa i o. Antuna od Isusa te je tako započeta obnova muške grane. Kao rezultat obnove nastaje prvo zasebna provincija terezijanskog Karmela, a zatim i pravno neovisan red, Red bosonogih karmelićana - Ordo Carmelitarum discalceatorum (OCD). Nazivom bosonogi razlikuju se braća i sestre prvotnog Pravila od obuvenih, braće i sestara s ublaženim Pravilom. Danas u Crkvi postoje oba reda. Bosonogih sestara u svijetu ima oko 12.000 u 878 samostana i oko 4.000 bosonoge braće u 556 samostana. U Hrvatskoj žive i djeluju i bosonoga braća i sestre.

Sestre su u Hrvatsku došle iz Austrije na poziv bl. Alojzija Stepinca. Bile su to četiri hrvatske sestre koje su stupile u Red u austrijskim karmelima. Godine 1939. nastanile su se u dvorcu Brezovica kraj Zagreba. Karmel Brezovica postao je rasadište novih hrvatskih Karmela: u Kloštar-Ivaniću, Mariji Bistrici, Đakovačkoj Breznici. Sestre su osnovale i Karmel u Sarajevu (BiH) i misijski Karmel u Albaniji.

Muška grana Karmela, Hrvatska karmelska provincija sv. oca Josipa, koja ima svoje sjedište u Remetama - Zagreb, razvila se u Hrvatskoj posredstvom samostana u Somboru, gdje su braća djelovala među bačkim Hrvatima. Na poziv bl. Alojzija Stepinca 1959. braća su došla u Remete i 1960. god. preuzeli upravu svetišta Gospe Remetske. U Hrvatskoj imaju još dva samostana: u Splitu i Krku. Misijski djeluju u Sofiji (Bugarska) i grade duhovni centar u Grabovici, na obali Buškog jezera (BiH).

S. Marija Karmen od Duha Svetoga Kalogjera

(S. Marija Karmen od Duha Svetoga Kalogjera je dijete našeg podneblja. Rodila se i odrasla u Korčuli. Studirajući u Zagrebu upoznala se sa životom i radom karmelskih sestara pa je 13. siječnja 2002. g. - (Blagdan Krštenja Gospodinova) - ušla u Karmel Majke Božje Bistričke i bl. Alojzija Stepinca. Na svetkovinu sv. Terezije Avilske 15. 10. 2002. g. je primila redovničko odijelo, uzela ime s. Marija Karmen od Duha Svetoga i ušla u kanonsku godinu novicijata. Iduće godine će položiti prve redovničke zavjete. I ovog Božića sjetit ćemo se osobite ljubavi naše Karmice (kako smo je od milja zvali) prema Korčuli, prema svima nama, a osobito prema katedrali sv. Marka. Svojim istančanim smislom za lijepo i skladno ona je posljednjih nekoliko godina, kad god je bila u prigodi, uljepšavala katedralu cvjetnim aranžmanima na oltarima, a za Božić je pravila doista prekrasne jaslice.)

 

 

BOŽIĆNI BOR

Dok su mi ruke mirno počivale u toploj galvaniziranoj kupki, slušala sam pripovijedanje mlade majke o njenom doživljaju sa božićnim borom: Dvojici svojih dječaka donijela je bor za Božić da ga zajedno okite. U brzini nije ga dobro pričvrstila za postolje. Lijepo su ga okitili brojnim ukrasnim loptama i svjećicama. Mlađi dječak je zapanjeno stajao pred borom, ozarena lica oduševljeno je povikao: "Mama, ovo je najlipši bor na svitu!" Tek što je izrekao ove riječi, bor se nagnuo i pao. Za tili čas su se po podu raspršile krhotine većine loptica s bora. Dječak se rasplakao, očajan što je iznenada te ljepote nestalo. Stariji dječak je s majkom pokupio krhotine puknutih loptica, a sa onima koje su ostale cijele i svjećicama počeo je ponovo kititi, sada dobro pričvršćeni, bor. S otvorenih vrata sobe sve je to promatrala baka. Donijela je dva zamotuljka i rekla: "Ništa, ništa, baka vam je donijela krasan dar." Mlađi dječak, koji je još neutješno plakao, pružio je ruku na bakin poziv da otvori omot i ugledao... kapule, luk, krumpire, jabuke, naranče... Oči su mu zasjale i lice se ozarilo dok je trčao baki u zagrljaj. Koga ne bi dirnuo osjećaj sreće na licu dječaka pred ljepotom okićenog bora, osjećaj tuge i očaja što je to sve odjednom nestalo kao i reagiranje na bakin poklon? Svi zajedno su dovršili kićenje bora i zapjevali: "U se vrime godišća". Ljepota bora i Božića prešla je na njihova lica i u njihova srca.

Mirjana Svoboda, prof.

 

 

KRŠTENJA

bullet20. srpnja 2003. g. MARKO PENDO, sin Nikole i Ivanke r. Batarilo
bullet3. kolovoza 2003. g. MARIJA PIVAC, kći Branka i Maje r. Matulović
bullet3. kolovoza 2003. g. NINA MINGA, kći Maria i Irene r. Matić
bullet4. kolovoza 2003. g. EVA GRBIN, kći Ivana i Tatjane r. Vučičević
bullet31. kolovoza 2003. g. JOSIPA RADOVAN, kći Devisa i Silvije r. Antunović
bullet14. rujna 2003. g. ANDRIJA BOTICA, sin Tonia i Nives r. Mameledžija
bullet14. rujna 2003. g. MARIA TOPIĆ, kći Vladimira i Nade r. Srhoj
bullet21. rujna 2003. g. MISLAV SARIĆ, sin Vedrana i Anite r. Sardelić
bullet12. listopada 2003. g. MIA ŠEPAROVIĆ, kći Maria i Sandre r. Čulić
bullet26. listopada 2003. g. FRANKO FABRIS, sin Andrije i Veronike r. Dražetić
bullet9 studenog 2003. g. MATE SLAVIĆ, sin Antonia i Marije r. Granić
bullet9. studenog 2003. g. ROKO IVANČEVIĆ, sin Vicka i Mirice r. Šošić
bullet9. studenog 2003. g. PETAR TEDESCHI, sin Saše i Daniele r. Didović

 

 

LANTERNA MLADIMA

BAJKA O TOPLIM PAHULJICAMA

Jednom davno živjelo je dvoje sretnih ljudi sa svojom djecom Johnom i Lucy. Da bi ste razumjeli kako su bili sretni, morate znati kako je bilo u to vrijeme. Vidite, u to vrijeme svatko je pri rođenju dobio malu, nježnu torbu s toplim pahuljicama. Kad god bi netko posegnuo u torbu, mogao je iz nje izvaditi tople pahuljice. Tople pahuljice su se mnogo tražile jer su činile da se svatko tko ih dobije osjeća prožet toplinom i mekoćom.

Tih dana bilo je vrlo lako dobiti tople pahuljice. Svaki put kad ih je netko trebao, mogao je doći nekome i reći: želio bih imati tople pahuljice. Tada bi taj posegnuo u torbu i izvadio tople pahuljice. Kada bi pahuljica ugledala svjetlo dana, nasmiješila bi se i procvala u veliku, čupavu, toplu pahuljicu.Tada bi ju postavio na rame ili glavu osobe i ona bi se privinula i rastopila na njegovoj koži i činila da ga prožme dobar osjećaj. Ljudi su stalno tražili jedni od drugih tople pahuljice i kako su se slobodno davale, dobiti ih dovoljno nije nikada bio problem. Bilo ih je uvijek mnogo za razmjenu i svi zbog tog bili sretni.

Jednog dana zločesta je vila postala ljuta, jer su svi tako sretni i nitko ne kupuje njezine napitke i masti. Bila je jako lukava te smisli opak plan. Jednog prekrasnog jutra uvuče se k Johnu u sobu, dok se Lucy igrala i šapne mu u uho: " Pogledaj, Johne, vidi koliko toplih pahuljica Lucy dijeli. Znaš, ako tako nastavi, možda će ih potrošiti i onda više neće ostati nijedna za tebe."

John je bio zapanjen. Okrene se zloj vili pa joj reče. "Želiš li reći da neće uvijek biti toplih pahuljica u našoj torbi kada posegnemo za njima?" A zla vila odvrati: "Ne, apsolutno ne. I jednom kad ih potrošiš, - to je sve. Više ih nećeš imati." Potom odleti dalje na metli smijući se i vrišteći.

John to primi k srcu i počne primjećivati svaki put kad bi Lucy dijelila tople pahuljice. Bio je uvjeren da nije u redu da Lucy troši svoje tople pahuljice na djecu i druge ljude. Počne se žaliti svaki put kad bi vidio da ih daje nekom drugom, a kako ga je voljela, prestane često davati tople pahuljice drugim ljudima i počne ih čuvati za njega. Drugi su to vidjeli i uskoro pomisle kako je pogrešno davati tople pahuljice svaki put kad te netko traži ili se tako osjeća. Oni su također postali vrlo oprezni. Promatrali bi svoje roditelje pažljivo i kadgod bi osjetili da netko od roditelja daje previše toplih pahuljica, počeli bi prigovarati. Sve rjeđe su posezali u torbu i postajali su sve više škrti.

Drugo što se dogodilo jest da su neki ljudi uzimali hladne bodlje, kojih je bilo bezgranično i koje su bile lako dostupne,- bojali ih u bijelo i pahuljasto i davali ih kao tople pahuljice. Te krivotvorine toplih pahuljica su zapravo bile plastične pahuljice i izazivale se dodatne teškoće. Nešto kasnije, neka mlada žena je došla u tu nesretnu zemlju. Izgledalo je da ništa nije čula o zloj vili i nije bila zabrinuta da će potrošiti svoje tople pahuljice. Davala ih je slobodno, čak i kad ju nisu tražili. Osuđivali su je, jer je djeci dala ideju da ne trebaju brinuti o trošenju toplih pahuljica. Djeca su je vrlo voljela, jer su se uz nju osjećala dobro i počela su davati tople pahuljice kad god ih je netko trebao i htio. Polako se, malo po malo, vratila radost u njihova srca.

Svi su shvatili kako istinski možemo biti zadovoljni i sretni tek onda ako ne mislimo samo na sebe i svoje potrebe. Kad nekom malom gestom dobrote vratimo osmjeh na lice svoga brata, ako se ponekad tijekom dana sjetimo da tu negdje pored nas postoje ljudi kojima bi i naš srdačan pozdrav uljepšao dan, - onda ćemo i sami osjetiti mir i sreću u srcu. Sreća i radost se jedino množe kada se dijele.

(Po ideji: Steiner - Scripts people live)

 

STRANICA S OSMJEHOM

UŠI
Na satu vjeronauka:
"Je li moguće da vam, sve što kažem, uđe na jedno, a izađe na drugo uho?" - jadikuje vjeroučitelj.
"Zar smo mi krivi što imamo dva uha?!" upita rezignirano jedno od djece.

ŽUTICA
"Ovo još nisam doživio u svojoj dugogodišnjoj praksi!", ljutito će liječnik pacijentu. "Već mjesec dana vas liječim od žutice, a vi mi tek danas kažete da ste Kinez!"

KAZNA
Malo prije nego je vjeroučitelj pregledao zadaće, jedan od učenika upita:
"Može li netko biti kažnjen za ono što nije učinio?"
"Jasno da ne može!", odgovori vjeroučitelj.
"Divno", obradova se ovaj, "ja nisam napisao domaću zadaću!"

AFORIZMI
* Trulež jede travu, rđa gvožđe, a laž dušu. (Čehov)
* Ne smatraj sebe velikim čovjekom po veličini sjene prilikom zalaska sunca. (Pitagora)
* Tko ne cijeni sebe taj je nesretan, a tko se precjenjuje taj je glup. (Mopasan)
* Neizvjesno je na kojem te mjestu smrt čeka, zato ti nju čekaj na svakom mjestu. (Seneka)
* Istina je svima vidljiva. (Seneka)
* Zori ne treba svjetiljka. (Arapska poslovica)
* Bolje je zaslužiti počast, a ne dobiti je, nego je dobiti, a ne zaslužiti je. (Twain)
* Dobrota je snažnija i uzvišenija od svih ljepota na svijetu. (Wajld)
* Istini se nikada ne žuri. (H. Brayn)

ISKRE
* Na zemlji možete izgraditi i vlastiti raj i vlastiti pakao.
* Sreća je uvijek popratna pojava.
* Radost nije u stvarima, nego u vama.
* Koncentrirajte se na to kamo želite stići, a ne na to gdje ste bili.
* Brigom ne postižemo ništa, osim što uludo trošimo naše dragocjeno vrijeme.
* Ništa nije zanimljivo ako ti nisi zainteresiran.
* Promijenite misli kako biste promijenili život.
* Onima koji čine dobro ide dobro.
* Svaki je koristan život služenje.

 

 

KRONIKA DOGAĐAJA

Proteklo ljeto obilovalo je događanjima od kojih je najveći broj bio iz sfere kulture. Iako su te priredbe oscilirale u kvaliteti, mi ih bilježimo držeći, kako nije na nama da postavljamo kriterije, niti da dajemo vrijednosne sudove. Kraj mjeseca srpnja obilježilo je nekoliko značajnih društvenih događanja, od kojih bismo izdvojili slijedeće:

27. srpnja obnovljena je Gradska vijećnica, 28. srpnja svečano je predan djeci na korištenje sada prekrasno uređen Gradski park. Istoga dana otvorene su nove prostorije Radia Korčule i HGD "Sv.Cecilija". Ovdje bilježimo i dobivanje kolektivne Nagrade grada bratovštine od Gospe od Utjehe - Pojasa. U organizaciji Turističke zajednice Korčule koncertna sezona je započela 23. srpnja koncertom u našoj katedrali KVARTETA ACCORD iz Budimpešte, koji su izvodili djela Mozarta i Debussya. Dva dana nakon toga imali smo VEČER KOMORNE GLAZBE u organizaciji KADENE. Isti organizator priredio je koncerte 1., 8., 15. i 20. kolovoza. Svi su se oni održali u našoj katedrali, a program je bio uglavnom sastavljen od djela starih majstora. 30. srpnja, također u katedrali, slušali smo koncert tria za Ranu glazbu.

Početkom kolovoza, uz sponzorstvo Splitske banke, TZ grada i Gradski muzej organizirali su u katedrali veoma uspješan koncert pod nazivom VEČER NAJPOZNATIJIH OPERNIH ARIJA..Nikša Radovanović,-tenor, Ivanka Boljkovac,- sopran i za klavirom Darjana Blaće, podarili su nam zaista jednu večer za sjećanje. Koncert dua: barokna violina i čembalo - uslijedio je 5. kolovoza, a već dva dana poslije imali smo koncert sudionika KORČULA SUMMER STRING SEMINAR-a, nakon kojega su uslijedili koncerti drugih polaznika ovog seminara, od kojih su neki poznati korčulanskoj koncertnoj publici od prošloga ljeta. 18., 23., 25.i 29. kolovoza bili su upravo koncerti sa ovim glazbenicima.

U sklopu svoje HRVATSKE TURNEJE mladi solisti iz Osake održali su u katedrali početkom kolovoza svoj koncert, a nakon njih slušali smo crkveni zbor iz Stockholma, zatim koncert Jakše Zlatara - klavir i Cveta Kobala - flauta, održanog 4. rujna u katedrali. Dubrovački komorni trio 6. je rujna imao također svoj koncert u našoj katedrali.

Uporedo s ovakvim događanjima ovog se ljeta po prvi put u Korčuli dogodila jedna specifična glazbena priredba: "KORČULANSKE SERENADE", koju su organizirani korčulanski zaljubljenici u klapsko pjevanje. Sudjelovalo je šest lokalnih klapa, a gosti su bili klapa "GRDELIN" iz Zagreba. Pjevalo se po kaletama staroga grada i na samoj pijaci pred katedralom. Organizatori vjeruju da će, obzirom na interes publike, ovo postati tradicija u tjednu proslave sv. Todora.

Veoma živu aktivnost bilježimo i na likovnoj, ali i književnoj sceni u našem gradu. Tako je 1. kolovoza u ACI marini postavljena izložba Iva Ostojića, a 7. kolovoza održan je tradicionalni Susret pjesnika pred crkvom sv. Petra.

Na inicijativu Gradskog kotara Stari grad 7. kolovoza organizirana je uspjela akcija prikupljanja sredstava za popločavanje prostora na Spomeniku, popularno nazvana "Moja ploča za spomenik". Odaziv građana je bio veliki, pa je akcija ponovljena još jednom tijekom ljeta.

13. kolovoza gospođa Silvia Gotwald je u svojoj restauriranoj kući u starom gradu priredila zanimljivu izložbu uporabnih predmeta, a već idućeg dana je Udruga korčulanskih umjetnika ULUK, u gradskom muzeju, priredila svoju sedmu godišnju izložbu, gdje je 17. istog mjeseca predstavljen Godišnjak grada Korčule.

U ACI marini slušali smo predavanje gosp. Anta Radonjića: "Tajne crvenog planeta". Galerija Vanka ugostila je 8. rujna izložbu - KINA- ZEMLJA KOJU NE POZNAJEMO, a Galerija VAPOR je u svom prostoru postavila izložbu PORTRETI BRODA, autora Igora Hajdarhodžića. U Gradskoj vijećnici mogli smo poslušati predavanje o Kini. Predavač je bio dr Ivo Dragičević. U istom prostoru slušali smo predavanje prof. Mila Foretića o Petru Kanaveliću.

Listopad mjesec je također obilovao događanjima; od lutkarskih priredbi do zanimljivih predavanja i izložbi. Ovdje ističemo Dane Cvita Fiskovića, predavanje Igora Fiskovića, izložbu Frana Cebala, kao i predstavljanje dnevnika "Postranska bilježnica" autora Nevena Fazinića. U sklopu Mjeseca hrvatske knjige gradska knjižnica Ivan Vidali organizirala je čitav niz promocija, izložbi i radionica u periodu od 15. listopada do 15. studenog.

18. studenog bilježimo otvaranje obnovljenih prostorija bivše vojarne, koje je ministar prosvjete gosp. Strugar na prigodnoj svečanosti predao na uporabu korčulanskoj srednjoj školi.

Izložbom u Gradskom muzeju 20. studenog pod nazivom "S ponosom se sjećamo" započelo je obilježavanje 120. obljetnice osnutka KORČULANSKOG PJEVAČKOG DRUŠTVA SVETA CECILIJA, u sklopu kojega je održan koncert i predavanje.

U Gradskoj knjižnici je od 20. - do 27. studenog bila postavljena izložba "Tragom pisane riječi s kraja XIX. st.".

 

 

ZAPIS

PREĐIMA U ZNAK ZAHVALNOSTI - BAŠTINICIMA NA DIKU

U povodu 120. obljetnice "Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija"

U životu grada ima trenutaka kada prošlost izbija na površinu svom svojom snagom. To su trenuci istine! Parafrazirajući ovu pjesničku misao dodao bih da je podsjećanje na 120. obljetnicu osnutka "Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija" trenutak istine iz prošlosti našega grada kao i trenutak sjećanja na plemeniti, domoljubni i kulturni pothvat korčulanskih Hrvata - narodnjaka, koji su prije više od jednog stoljeća hrvatskom domorodnom pjesmom i glazbom, kao najmoćnijim sredstvom što se tiče upliva na srce ljudsko, navijestili tuđinu i domaćim renegatima da su još živi Hrvati korčulanski, koji ljube svoju domovinu i slobodu.

Oslanjajući se na raniju glazbenu tradiciju, urođenu prirodnu darovitost i kršćanski svjetonazor, otvorena i slobodarskog srca, svjesni korčulanski Hrvati morali su se krajem XIX. stoljeća javiti preporodnim idejama te glazbom i pjesmom, koja će potresti zidine, ulice i trgove stoljetnog grada, uskrisiti zatomljeni hrvatski nacionalni duh, uzvisiti i ojačati ponos na kulturnu i duhovnu prošlost svoga grada i hrvatskog naroda. Dr Jerko Arneri, Stjepo Boschi, Svetozar Tedeschi, Niko Bernardi, Marko Portolan i don Kuzma Petković, davne 1883. godine bijahu pokretači osnivanja Društva s ciljem "...da učenjem i gajenjem narodne hrvatske pjesme oplemenjuju srce mjesnoj mladeži, da joj podgrijava čuvstva prema jeziku svojem, prema običajima, da joj zasadi u dušu tvrdo osvjedočenje, kako je dužna čuvati svoje narodne svetinje i biti svojim u svojoj zemlji, tuđinca štovati po starom hrvatskom običaju kao gosta".

Rođeno iz svijesti i ponosa na svoju prošlost, maternji jezik i duhovnu baštinu, koju su im namrli praoci njihovi, "Sv. Cecilija" se odgajala u njihovom krilu, punom topline i domovinske ljubavi, ali i ljubavi za milozvučnošću pjesme i glazbe. Njihovu zamisao, plemeniti kulturni i rodoljubni cilj slijedit će brojne generacije korčulanskih rodoljuba, darovitih umjetnika, pjevača i pjevačica, tamburaša, glumaca i glumica, recitatora... Njihova imena su ostala trajno zabilježena u povijesnim vrelima, izvješćima onodobnog novinskog tiska, sačuvanim programima s javnih nastupa. Današnje generacije Korčulana klanjaju se njihovim sjenama i sjećaju ih se s pijetetom i ponosom u prigodi ovog jubileja.

I dok nam se u mislima rađaju njihovi nastupi, koncerti, zabave, društveni izleti, a u duši odzvanjaju napjevi domaćih, hrvatskih skladatelja rodoljubnog zanosa (budnice, davorije): I. pl. Zajca, F. pl. Kuhača, F. S. Vilhora I. Broža, S. Albinija i drugih ("Prosto zrakom ptica leti", "Glasna jasna", "Domovini i ljubavi", "Oj, Hrvati", "U boj, u boj") i druge, pred našim se očima redaju likovi predsjednika Društva: dr J. Arneria, S. Puchiere, don Boža Depola, A. Peručića kao i likovi zborovođa S. Boschia, I. Svobode, E. Mirošević i drugih, koji su svojim glazbenim znanjem, vještinom i sigurnim ravnanjem zaslužni za primjerenu uvježbanost, ujednačenost i kvalitetu pjevačkog zbora o čijim su se javnim nastupima pohvalno izražavali i glazbeni kritičari.

Trideset petogodišnje franc-jozefovsko razdoblje u povijesti Društva možemo smatrati najdjelotvornijim i najznačajnijim. Ono je s jedne strane odigralo vrlo značajnu ulogu u širenju glazbene kulture među građanima Korčule, a s druge strane Društvo je bilo središte i vrelo koje je budilo hrvatsku nacionalnu svijest i svojom pjesmom, glazbom, pisanom riječju, uskrisilo, ojačalo i učvrstilo hrvatsko narodno ime i jedinstvo hrvatskog naroda u Gradu i na Otoku. Rad Društva prelazio je okvire grada i otoka Korčule te svojim nastupima po Dalmaciji kao i suradnjom sa sličnim hrvatskim društvima širilo je svoj utjecaj i djelovanje, doprinjevši osnivanju novih društava u Dalmaciji.

Nakon propasti Austrougarske monarhije i u godinama i desetljećima nove zajedničke države (prve Jugoslavije), u drugačijem ozračju, "Sveta Cecilija" ostaje vjerna rodoljubnom hrvatskom nacionalnom izrazu svojih utemeljitelja, njegujući u svom repertoaru i nadalje djela hrvatske glazbene baštine, a kroz dramski repertoar i hrvatsku pisanu riječ u djelima hrvatskih pisaca.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon njegovog svršetka, u novoj državnoj tvorevini (novoj Jugoslaviji), ugasit će se rad i ime ovog rodoljubnog Društva i ono se neće više obnoviti pod svojim starim imenom. Međutim, rodoljubni plam, koji su zapalili naši korčulanski pređi prije više od jednog stoljeća, iako splasnuo u desetljećima zajedničkog življenja u jugoslavenskoj državi u kojoj se represijama obezvrjeđivalo, potiskivalo i gasilo hrvatsko ime, jezik i kultura, ipak se nikada nije ugasio. On je prikriveno tinjao u srcu i duši većine korčulanskog puka.

Uspostavom neovisne hrvatsake države 1991. g. taj plam se ponovo rasplamsao, uskrisivši staro ime "Svete Cecilije" u obnovljenom društvu kao i u ono vrijeme davne 1883. g. i te 1991. g. ponovo su Korčulom odjeknule stare hrvatske davorije i budnice: "Oj, Hrvati", "Prosto zrakom ptoca leti", "Vilo Velebita", "Ustani bane", "U boj, u boj", "Domovini i ljubavi", razliježući se kaletama i pjacetama starog korčulanskog grada kao vjesnice novog doba, napajajući srce i dušu Korčulana nacionalnim zanosom i ljubavlju prema uskrsloj, slobodnoj i neovisnoj Domovini, za kojom su korčulanski pređi stoljećima žudili.

Osnivanje prvog svjetovnog pjevačkog društva u Dalmaciji, upravo u našem gradu, u onom preporodnom vremenu, bio je ne samo plemeniti i kulturni pothvat nego i duboko svjestan politički i rodoljubni čin, poticajan i za osnivanje novih pjevačkih društava širom Dalmacije. Ocjenjujući danas, s vremenskom distancom od preko jednog stoljeća, njegovu pojavu i djelovanje, možemo bez dvojbe utvrditi da je to Društvo zajedno s drugim rodoljubnim društvima u gradu i na otoku Korčuli, kao i ostalim političkim čimbenicima, pridonijelo prekidu procesa asimilacije hrvatskog pučanstva k autonomaštvu, odnosno talijanaštvu. Ono je hrvatskom pjesmom i glazbom, pisanom riječju ojačalo i učvrstilo hrvatsko narodno ime i jedinstvo hrvatskog naroda na našem otoku.

Neka se i u ovom našem vremenu hrvatska pjesma i glazba iz "Svete Cecilije" i nadalje razliježe korčulanskim kalama i pjacetama pričajući svima legendu o zavičaju. Neka i nadalje bude trajna budnica, vjesnica odmora i veselja, ali i svjedokom naše stoljetne opstojnosti na ovom otoku. Zato nas je obljetnica "Svete Cecilije" ponukala da ovim sjećanjem iskažemo zahvalnost žitelja ovog grada svome Društvu.

Neka ovoj "memento" bude nadahnuće i poticaj mlađem naraštaju "cecilijanaca" da čuvaju, njeguju i dalje razvijaju sve one uzvišene, rodoljubne i plemenite vrijednosti u djelovanju ovog Društva, koje su ga krasile u prošlosti te da budu i ostanu dostojni baštinici zamisli i djelovanja davnih osnivača i svojih prethodnika.

Dr Franko Oreb

 

 

MEDALJE I PLAKETE
U OPATSKOJ RIZNICI U KORČULI

Medalja je poznata forma kiparskog oblikovanja, samo što su njen vanjski izgled i kompozicijski elementi indentični onim viđenim na produktima nekoliko stoljeća starije vještine kovanja novca. Usvojila je kružnu formu novca, zadržala navadu da se na licu (aversu) reljefno oblikuje portretna bista, a na naličju (reversu) karakterističan ili višenaznačan metaforički, alegorijski ili simbolični sadržaj. Svoje podrijetlo s metalnog novca povlači i običaj da se figurativni prikazi lica i naličja poprate prikladnim tekstovnim objašnjenjem, imenom prikazane osobe ili adekvatnom porukom. Jedina razlika između kovanog novca i medalje bile su u veličini i namjeni. Medalja je bila većih dimenzija (u čemu joj je preteča rimski medaljon), a što se namjene tiče, novac je služio razmjeni dobara i financijskim transakcijama, te se je nalazio u opsežnom optjecaju. Medalja je imala memorijalni ili komemorativni karakter, a izrađivana je kao unikat ili u vrlo malom broju primjeraka.

Dalja diferencijacija između medalje i novca uslijedila je u XV. stoljeću i manifestirala se u prvom redu kreiranjem jednostrane medalje i povremenim odstupanjem od njezina sasvim pravilnog kružnog obrisa. Još veću osamostaljenost postiže uvođenjem četverokutnog ili višekutnog oblika, a reljefnim prikazom na jednoj ili objema stranama s novim oblikom, uveden je i novi termin u medaljersku umjetnost: p l a k e t a.

U procesu evolucije stvaranja medalje, tehniku lijevanja zamjenjuje u većoj mjeri usavršena mogućnost multipliciranja medalja i plaketa kovanjem u mehaničkim prešama, čime je medaljerstvo izgubilo na izvornoj ljepoti, ali je višestruko dobilo na popularnosti. Pronalazak stroja za reduciranje omasovio je plasman medaljerskih ostvarenje nagradnog, komemorativnog, jubilarnog i sportskog karaktera, a uz to se javljaju još dva derivata ove grane sitne plastike, a to su z n a č k a i o r d e n.

Medaljerska umjetnost u Hrvatskoj ima dugu i bogatu tradiciju, a započinje u stoljeću koje je stvorilo i afirmiralo medalju kao zasebnu skulptursku granu. Naši prvi medaljeri Paolo de Ragusio - Pavao D u b r o v č a n i n (Pavko Antojević) djeluje u Padovi 1447. godine. On je pomagao glasovitom Donatellu pri izradi na brončanoj pali bazilike u Padovi. Zatim je otišao na Napuljski dvor, gdje je izradio 28 medalja, od kojih su sačuvane tri s likom u profilu kralja Alfonsa V. Aragonskog. Oko godine 1460. vraća se u Dubrovnik, gdje se uz zlatarski obrt bavi i graditeljskim aktivnostima. Istovremeno je u Italiji i Francuskoj stvarao Francisco Laurana - Franjo Vranjanin (1425 - 1502). Obojica naših renesansnih medaljera svoju su nadarenost i vještinu djelomično ugradili u razvojne tokove tuđih likovnih kultura, no oni svojim imenom, podrijetlom i sklonošću za lijepo, odnjegovanom na domaćem hrvatskom tlu, pripadaju našoj povijesti medaljerstva.

U iste okvire treba uklopiti i sve one majstore iz inozemnih umjetničkih središta, koji su izrađivali medalje i plakete vezane uz ličnosti, gradove, povijesne i kulturne događaje našeg geografskog područja. Posebno značenje u tom djelovanju imala je kontinuirana aktivnost zagrebačke (od 1260.g. do naših dana) i dubrovačke kovnice (od l337. do 1803.godine), u kojima su kovani i jednim dijelom sačuvani primjerci veoma vrijednih medalja. Ta djela svjedoče o našoj medaljerskoj umjetnosti i produkciji kroz stoljeća.

Moderno hrvatsko medaljerstvo bilježi svoje početke polovicom XIX. stoljeća. Praksa podjele nagrada prilikom izložbi, takmičenja, vojnih parada, posjeta suverena i ličnosti i drugih jubilarnih, komemorativnih i memorijalnih datuma, zahtijevala je i potakla osnivanje novih domaćih graverskih radionica, kako bi potrebe mogle biti zadovoljene. Prvi vrlo vješti graveri obrtnici bili su F. Kares, I. Justitz, J. Radković i dr. Oni najčešće izvode dvostrane medalje u skladu s normativima: na aversu je redovito reljefno modeliran portret, a reversi su ispunjeni grbom uz posvetni natpis ili samim natpisom posvete.

Kao izrazito umjetničko ostvarenje javlja se u nas medalja na prijelomu stoljeća i to kao sporedni likovni produkt u opusima: genijalnog Roberta Frangeš - Mihanovića, suptilnog Rudofa Valdeca te maštovitog i veoma plodnog Iva Kerdića, a njihova su djela ocijenjena svjetskim vrijednostima medaljerske umjetnosti, nagrađivana na mnogim međunarodnim izložbama (Beč, Paris i dr.) Kerdićev medaljerski opus od preko tristo medalja i plaketa i djelatnost kroz punih pedeset godina označava početak nove ere u razvitku hrvatskog medaljerstva.

Irislav Dolenec, prof. (Nastavit će se!)

 

 

SLIKA NAVJEŠTENJA
ČETRDESET GODINA POSLIJE

Listajući arhivalije, relativno novijeg datuma u nekadašnjem opatskom arhivu, zapazio sam da je prošlo četrdeset godina otkad su Korčulani zapanjeno pohitali u katedralu, da bi vidjeli dva velika, svježe restaurirana platna, koja su zaintrigirala "svjetsku" javnost. Radilo se o dvjema slikama, koje zajedno sačinjavaju prizor navještenja arkanđela Gabrijela Mariji (Anuncijata). Imajući na umu obljetnicu slike, te na poseban način aktualnu restauraciju pale sv. Marka na glavnom oltaru katedrale, a tematikom blisku nadolazećim blagdanima, smatram da se treba prisjetiti ovog, za Korčulu izuzetno važnog, umjetničkog djela.

Povijest "Anuncijate" teško je pratiti putem povijesnih izvora ili barem još zasad, dok se temeljito ne pročešljaju svi dostupni i manje dostupni arhivi. Prema pisanju lokalnog povjesničara Pietra Dimitrija, a po tradiciji, ova se slika nalazila sa bočnih strana glavnog oltara, tj sa lijeve strane arkanđeo Gabrijel, a s desne strane klečeća Marija. Najvjerojatnije je slika bila oštećena, pa je nakaradno premazana u XIX. st, od kakvog nadrislikara. Oba platna su potom bila premještena u sakristiju, gdje su stajala sve do početka 1960-ih.

Za vrijeme svog boravka u Korčuli restauratorica Stanislava Dekleva primjetila je stari način tkanja platna, te u probnoj sondi ispod grubog premaza krute i loše smješane boje, otkrila donji kvalitetni sloj. Ovaj nalaz stavio je diptih u program Zagrebačkog restauratorskog zavoda, gdje je slika i odnesena na temeljito čišćenje i popravak 1961. - 1962. U vremenu od gotovo dvije godine, sa slika je posve uklonjen grubi preslik XIX. stoljeća, te se pokazao sjajno sačuvani orginalni sloj, koji je već na prvi pogled odavao ruku velikog venecijanskog slikara Jacopa Tintoretta (1519 -1594). Diptih je bio završen i otposlan natrag u Korčulu kamo je stigao 22. ožujka 1963. g. i bio svečano predstavljen u Katedrali na sam dan Anuncijate - Blagovijesti 25. ožujka.

I danas nas zaokupljaju dva temeljna pitanja u svezi s ovom slikom: izvorna namjena i autor. Slika je naslikana u dva platna koja su kompozicijski i stilski neodvojiva. Akademik Cvito Fisković smatrao je da su slike zapravo vratnice starih orgulja koje je za katedralu izradio Vicenzo Colomba 1557. g., budući da je motiv navještenja upravo najčešći ikonografski izbor za vratnice, a i sama kompozicija u potpunosti odgovara kao i brojni komparativni primjeri. Problem je što za to još ne postoje arhivski dokumenti.

Možda se radilo i o jednoj slici koja je prepolovljena, možda je slika nabavljena naknadno, itd. Sve bi to bila nagađanja, da u isto vrijeme i za istu katedralu nije naslikano mladenačko Tintorettovo remek dijelo - pala sv. Marka sa sv. Bartolomejem i sv. Jeronimom. Upravo restauracija ove slike, koja je u tijeku, pokazala je koliko je važna suradnja restauratora i povjesničara umjetnosti, jer je sada cjelokupnom analizom pigmenata boje, ali i nevjerojatnom kvalitetom očišćenih djelova, posve sigurno da je sliku u cijelosti naslikao mladi Tintoretto.

Stilska analiza "Anuncijate" također pokazuje mladog Tintoretta u čitavoj paleti detalja, koji će biti uočljivi i u njegovim kasnijim djelima. Svježi i slobodni potezi kista, sjajan crtež i fascinantno ritmiziranje svjetla, daju nadnaravni pečat ovom božanskom događaju. U tišini svoje tamne sobe Marija kleči na izrezbarenom klecalu prekrivenom teškim crvenim baršunom, na kome je otvorena knjiga. Iznenadno u sobu dolijeće atletski anđeo, u čijim se krilima još osjeća vjetar kao i u vijorenju sjajno volumenizirane draperije, koja sva titra od nadnaravne energije i svijetla. Desnicom pozdravlja Mariju, dok u lijevoj ruci ima rascvjetali ljiljan. Snopovi zraka izbijaju iz anđela kao i golubice Duha Svetoga, obasjavajući mladu Bogorodicu upravo u trenutku kada će je "sila Previšnjega osjeniti". Bogorodica, sva produhovljena, blaga i pomalo sjetna lica, sa prekriženim rukama, tiho, gotovo nečujno, progovara: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi". Ove riječi mi ne čujemo - vidimo ih u njenim očima i riječi su nepotrebne. Golema platna imaju samo dva lika - protagoniste, a ostatak slike ispunjen je neobičnom svjetlosnom dimenzijom koja se gubi u dnu sobe. Brojne bi komparativne analize pokazale niz Tintorettovih detalja koje susrećemo na njegovim ostalim slikama, ali to sada nije toliko važno.

Na kraju se ponovno vraćam na pitanje restauracije. Prošlo je samo četrdeset godina, a ipak je primjetno da je slika previše potamnila. Stoga joj je potrebno ponovno čišćenje kako bi se iz organske tame iznijeli sitni blještavi detalji. Rengenska snimanja, analize platna i pigmenata, potvrdile bi visoku kvalitetu ove umjetnine. Radeći na arhivskoj dokumentaciji za restauraciju pale sv. Marka, imao sam više puta priliku vidjeti sliku u tijeku čišćenja restauratorskog tima iz Dubrovnika, na čelu sa Katarinom Kusijanović, i uvjeriti se u složenost zahvata, ali su vrhunski rezultati najbolja nagrada za predan rad. Kada bude završena pala sv. Marka za glavni oltar, sigurno će svojim nevjerojatnim koloritom potaknuti odgovorne kako bi se "Anuncijata" ponovno privela sjaju velikog Tintorettovog kista. I dok kistovi i boje, stari papiri i dokumenti miruju, poruka ove slike bit će ponovno aktualna za Božićne blagdane, kada će mnogobrojni puk ponovno zapanjeno pohitati u katedralu, vidjeti porođenje Gospodinovo - događaj koga još uvijek i neprestano navješćuju likovi s naše "Anuncijate".

Damir Tulić

 

 

BLAŽENA MAJKA TEREZIJA
PITANJA I ODGOVORI

Najljepši dan? - Danas.
Najveća prepreka? - Strah.
Najlakša stvar? - Pogriješiti.
Korijen svakog zla? - Egoizam.
Najbolja zabava? - Rad.
Najgori poraz? - Obeshrabrenje.
Najbolji profesionalci? - Djeca.
Prva potreba? - Komunicirati.
Najveća sreća? - Biti koristan drugima.
Najveća tajna? - Smrt.
Najgora mana? - Zlovolja.
Najopasnija osoba? - Ona koja laže.
Najružniji osjećaj? - Mržnja.
Najljepši dar? - Oprost.
Najpotrebnije? - Obitelj.
Najbolji smjer? - Pravi put.
Najugodniji osjećaj? - Unutarnji mir.
Najbolji prijam? - Osmjeh.
Najbolja medicina? - Optimizam.
Najveće zadovoljstvo? - Ispunjena zadaća.
Najveća snaga? - Vjera.
Najpotrebnije osobe? - Svećenici.
Najljepša na svijetu? - Ljubav.

 

 

FRANKFURTSKI SAJAM KNJIGA

Sajam knjiga u Frankfurtu najveći je sajam knjiga na svijetu na kojemu izlagači iz skoro svih zemalja izlažu svoju najnoviju produkciju i na kojemu se sklapaju poslovi prodaje knjiga na veliko i dogovaraju prijevodi i druga suradnja među raznim izdavačkim kućama i pojedincima iz svih područja znanosti i kulture.

Ove godine Sajam se održavao od 8. do 13. listopada i na njemu je izlagalo 6.638 izlagača iz 102 zemlje koji su predstavili 335.000 uglavnom novih naslova. Do nedjelje navečer, kada se statistika zaključuje, jer je ponedjeljak ujutro ostavljen samo za pakiranje knjiga i pospremanje štandova, zabilježeno je 273.229 posjetitelja. Tijekom Sajma održano je 3000 prigodnih događaja («events») na kojima je predstavljeno preko 1.000 autora, a ostvareni su i specijalizirani događaji za prodavače knjiga, knjižničare, izdavače, prevoditelje i druge sudionike industrije knjige. Svake godine odabire se počasna zemlja-gost, a to je ove godine bila Rusija koja je na ogromnom prostoru predstavila svoju nepreglednu proizvodnju knjiga i pokazala posebice veliki napredak u raznovrsnom izboru i opremanju knjiga od uvođenja novoga demokratskoga političkoga sustava.

Hrvatska je i ove godine dostojno predstavljena, možda najbolje dosad, i na njezinom je štandu uvijek bilo živo i zanimljivo. Hrvatski štand otvorio je prvoga dana sajma u srijedu u 10 sati ministar kulture Antun Vujić prigodnim govorom u kojemu je istaknuo što je Hrvatska ove godine sve učinila na poticanju objavljivanja i distribucije knjige. Zatim su svoje tekstove predstavili Julijana Matanović, Nedjeljko Fabrio i Zoran Ferić, dok su moderatori bili Aida Bremer i Srećko Lipovčan. Sljedećega dana u 11. 30 sati Veljko Barbieri predstavio je njemačko izdanje svoje knjige Kanconjer dalmatinske kuhinje u izdanju Profil Internationala iz Zagreba, a u njemačkom prijevodu Aide Bremer. Kada je predstavljanje završeno pred brojnom međunarodnom publikom došlo je vrijeme ručka pa je to cijelo mnoštvo prisutnih moglo uživati u dalmatinskim jelima koje je on osobno pripremio, kao što smo imali prilike vidjeti i na našoj televiziji, i popratio dalmatinskim crnim i bijelim vinima. U intervalu između pojedinih predstavljanja publiku je privlačio na naš štand Ibrica Jusić kao kompozitor i pjevač. U petak 10. listopada, na hrvatskom je štandu predstavljen projekt «Mali jezici - velike književnosti» u kojemu su učestvovali kako naši književnici i književni kritičari tako i predstavnici Poljske, Češke Republike, Mađarske, Gruzije i ostalih tzv. malih književnosti, koje, međutim sve više pobuđuju zanimanje međunarodne publike jer se sve više knjiga prevodi na njemački i engleski jezik, a njemački slavisti i stručnjaci za spomenute književnosti poslužili su kao svojevrsni most između Istoka i Zapada.

Jedna od značajki ovogodišnjega Frankfurtskoga sajma bila je upravo to zbližavanje koje se ogledalo kako u organiziranim događanjima tako i u istaknutom smještaju štandova tih zemalja. Hrvatska je izdala i posebnu brošuru u kojoj je dan izbor iz bibliografije hrvatskih pisaca u prijevodima na strane jezike podijeljen na poeziju, prozu, dramska djela, stručnu literaturu, antologije (poezije, proze, esejistike) i znanost (književnost, jezik, povijest).

Čitatelje Lanterne sv. Marka vjerojatno će zanimati najnovija biblijska izdanja u čemu prednjači britanska izdavačka kuća Hodder & Stoughton. Ona je na svom štandu predstavila raznovrsna izdanja Biblije u raznim formatima i prilagođena za razne uzraste. Tako su tiskali biblijske knjige za crkve i škole, popularnu Bibliju, džepnu Bibliju, kompaktnu Bibliju u malom formatu, Bibliju za masovno tržište uz nisku cijenu, Bibliju velikoga formata u kožnom uvezu za stalak, Bibliju za posebne prigode kao što su vjenčanje i krizma, Bibliju za obitelj, Bibliju za djecu i mladež, Novi Zavjet s evanđeljima, knjige liturgije i molitve, audiovizualne Biblije na CD-u, itd. Posebnu pozornost na Sajmu izazvala je The Niv Study Bible (Studijska Biblija u novoj međunarodnoj verziji), u kojoj je biblijski tekst popraćen s 20,000 bilježaka, uvodima i sažecima svih biblijskih knjiga, 100.000 referentnih točaka, kratkom konkordancijom (popisom istih riječi s naznakom poglavlja ili stranice na kojima se nalaze), 100 zemljopisnih i drugih karata u bojama, kazalom pojmova koji pokazuje gdje u Bibliji možete čitati o širokom krugu tema, profilima ključnih osoba, te esejima o pojedinim predmetima. Kao kuriozitet možemo istaknuti da ta knjiga stoji 40 funti sterlinga (oko 400 kuna), što pokazuje da knjige na engleskom nisu tako skupe jer imaju veliko tržište.

Na Sajmu su se mogle vidjeti i nove knjige o globalizaciji koja je postala ne samo pomodna tema nego i predmet najširih rasprava s raznih stajališta. U tom je smislu posebice zanimljiva knjiga The Globalization Reader (Globalizacijska čitanka) autora Franka J. Lechnera i Johna Bolija, a u izdanju Blackwell Publishing iz Oxforda. To je drugo izdanje istoimene knjige ali potpuno revidirano i s novim poglavljima o antiglobalizacijskim pokretima i novim esejima koji odražavaju tekuću znanstvenu misao o tom fenomenu. Pozornost je izazvala i knjiga Global Justice (Globalna pravda), urednika Thomasa W. Poggea, a u izdanju Columbia University Pressa. Autori iz raznih zemalja u njoj raspravljaju o bitnim moralnim pitanjima koja se postavljaju u globalnom poretku u nastajanju, nastojeći uključiti moralnu komponentu u međunarodnu politiku novoga milenija.

Korčulanske će čitatelje sigurno zanimati knjiga Marco Polo - A Photographer's Journey (Marko Polo - Putovanje jednoga fotografa), koju je ilustrirao jedan od najboljih fotografa na svijetu, Amerikanac japanskoga podrijetla, Michael Yamashita, a povijesni uvod napisao Gianni Guadalupi. Uzgred rečeno Yamashita je pred dvije godine posjetio Korčulu i snimio ju je za magazin National Geographic. Knjigu je izdala talijanska izdavačka kuća White Star, a dosad je prevedena na njemački, francuski i ruski. Knjiga započinje opisom bitke između Venecije i Genove kod Korčule te slikom galije kojom je zapovijedao Marko Polo. Kako je na sajmu po prvi put predstavljen njemački prijevod knjige, to je organizirana i prigodna izložba uvećanih fotografija iz knjige u Dvorani 4 gdje su bile izložene knjige na njemačkom jeziku. Fotograf Yamashita proveo je četiri godina u zemljama na Putu svile kojima je prolazio Marko Polo i snimao motive iz Markovih opisa, onako kako oni danas izgledaju, a ispred svakoga poglavlja nalazi se citat iz Markove knjige Milijun. Neki hrvatski izdavači stupili su u kontakt s talijanskim izdavačem za otkup prava za prijevod na hrvatski.

Naslovi i kraći prikazi mnogih knjiga izloženih na ovogodišnjem Frankfurtskom sajmu mogu se naći i na Internetu, ali je svakako posjet uživo veliki događaj za svakog ljubitelja knjige jer doživi fenomen knjige i fenomen čitanja knjige u neposrednom dodiru s ljudima koji je pišu i s onima koji je objavljuju.

Dr Živan Filippi

 

 

NAŠI UMJETNICI

Hrvoje Kapelina rođen je 16. siječnja 1963. g. u Korčuli. Slikanje mu je bila najdraža dječja igra, a od sedamnaeste godine i životni put. Likovni jezik svladavao je samostalno služeći se brojnom literaturom. U početku slika u tehnici tuša, akvarela i kombinirano, a od 1995. g. usvaja i tehniku ulja. Izraziti je individualac i izbjegava članstva u umjetničkim udrugama, kao i samostalne uzložbe od kojih je ipak najznačajnija prva samostalna izložba u predvorju hotela "Korčula" u Korčuli 1985. g. Nakon smrti Frana Depola, već nekoliko godina, ilustrira ovaj naš župni lista "Lanterna sv. Marka".

"Životni put Hrvoja Kapeline odredile su iznimna želja i potreba za slikanjem. Poput mnogih samoukih slikara, nesputanih i oslobođenih pravila i tehnika određenih škola, u izboru mogućeg puta očekivale su ga mnoge dileme i zamke. Njegov put, osim želje za stvaranjem, odredila je neosporna nadarenost, ali i velika energija koju je uložio svladavajući i usavršavajući likovne tehnike. Na putu do stvaranja osobnog likovnog izričaja pratili su ga slikarski uzori koji su preferirali crtež.

Realističku pripadnost uvjetovali su ljepota i sklad rodnog okružja i Mediterana uopće, koji svojom ljepotom gotovo diktiraju preslikavanje. Kapelina vješto izmiče zamci slijepog podražavanja prirode, a njegove slike s prepoznatljivim motivima i detaljima nisu puki preslik, već istinski osoban doživljaj okružja.

Kapelinin crtež ponekad je kao vodič koji nam otkriva nepoznate detalje poznatih prostora. Pojedine vizure grada, maslinika, ili pak trenutaka na otvorenoj pučini, Kapelina će posebnim koloritom učiniti drugačijim, zagonetnim, tajanstvenim. Njegove slike nastale su sintezom sigurnog crteža, sigurne i čvrste kompozicije te prozračnog akvarela koji crtežu daje mekoću i dopadljivost koja plijeni. Poseban je ciklus slika rađenih pastelom gdje se slikar opredjeljuje za posebno, gotovo mistično ozračje koje potencira tamna podloga i neobični izvori svjetlosti.

Hrvoje Kapelina slikar je velike energije koji slikanju prilazi kao novom izazovu u otkrivanju novog motiva ili tehničkih mogućnosti. Iskrenost i snaga njegovog slikarskog doživljaja plijene pažnju mnogobrojne domaće i inozemne publike, a njegova su djela našla mjesto u mnogim zbirkama širom svijeta, gdje su drago sjećanje na topli jug i trag jednog lijepog putovanja."

Lucija Orešić, prof.

 

 

REZERVIRANO ZA VAS

ČEMPRESI

Stojite ponosno i gordo
kao nijemi kipovi
nad našim grobljem,
obavijeni cvrkutom ptica
i dušama tužnim.

Koračam po groblju,
od groba do groba,
srcem punim tuge i bola,
a iz umornih mi očiju
od dugih neprospavanih noći
padaju suze olovno teške
jer znam da se ništa promijeniti neće.

 

NOĆ

Dolaziš nečujno i polako
da kradeš nam bijeli dan;
posljednje zrake sunca odlaze,
plavetnilo neba se gubi
i pretvara u veliki
zvjezdani plašt.
Da, to si ti, tamna noći!

Na nebu pored sićušnih zvijezda
svijetliš mi ti, mjeseče drag,
i uspomene mi budiš
na doba dok bio sam veseo i mlad.
Daj mjeseče, kaži mi
kako smo od ljubavi ludi bili,
kako smo srcu maha puštali,
i pusti noć neka se skriva,
ona uvijek svoje tajne ima
i zato neka počiva i nek sniva.

Irma Ferček, Dom umirovljenika Korčula

 

PONOĆNA ZVONA

Usred noći, u ponoći
zazvoniše zvona sveta,
razliježe se snažan zvuk
te probudi cio puk.

"Krist se rodi!",
povikaše svi narodi
i to sada nije bajka:
Marija posta Božja Majka.

I zvonit će ponoćna zvona,
dok bude svijeta,
kao sjećanje na taj čin
kad se rodi Isus, Božji Sin.

Marija Depolo Šegedin

 

 

NEKROLOG

28. srpnja 2003. g. u obiteljskom domu u Korčuli nenadano je, u dvadeset sedmoj godini života, umro MARTIN BAVČEVIĆ. Može se slobodno reći da ga život nije ni u čemu štedio, ali je svojom jednostavnošću uvijek znao zadiviti one koji su ga poznavali. Napustio je ovaj svijet jednostavno kako je i živio. Od njega su se na groblju sv. Luke oprostili njegova obitelj i svi ožalošćeni njegovom preranom smrću, a sprovod i misa zadušnica bili su u Lumbardi. Počivao u miru.

4. kolovoza 2003. g. tragično je u saobraćajnoj nesreći preminula NEDA BAČIĆ r. CURAĆ u šezdeset šestoj godini života. Jedan korak na ovozemnoj cesti bio je za nju veliki iskorak u vječnost. Zbog njenje prerane smrti tugovat će njezina obitelj, prijatelji i znanci koji su se od nje oprostili na groblju sv. Luke gdje je njezino tijelo položeno i u grobu čeka dan uskrsnuća. Počivala u miru.

12. kolovoza 2003. g. u Domu umirovljenika u Korčuli umro je DINKO PERKOVIĆ u sedamdeset sedmoj godini života.Bio je miran, blage naravi, "ni mrava ne bi zgazio", kako ono narod kaže. Posljednjih mjeseci ga je bolest prikovala za krevet. Na groblju sv. Luke su ga ispratili njegovi najbliži. Počivao u miru.

12. kolovoza 2003. g. u Domu umirovljenika u Korčuli blago je preminula u Gospodinu MARIJA TEREZA VILOVIĆ r. STYCHINSKA u osamdeset prvoj godini života. Vrlo inteligentna (govorila je tečno šest jezika), mirna i povučena, ulijevala je povjerenje. Takove Marije se sjećaju u hotelima "Marko Polo" i "Korčula" dok je radila kao recepcionerka, a posebno poslije kada je kao vodić mnoge grupe turista upoznavala sa znamenitostima Korčule. Na groblju sv. Luke od nje su se oprostili, uz obitelj, mnogi poznanici i prijatelji. Počivala u miru.

18. listopada 2003. g. u svom domu u starom dijelu grada preminula je s ovog svijeta MARIJA GELO r. VUCO, u devedeset drugoj godini života. Svoj relativno dugi život provela je mirno i nenametljivo. Ispraćena od rodbine i prijatelja pokopana je na groblju sv. Luke. Počivala u miru.

19. listopada 2003. g. iznenada nas je, dok je boravio poslom u Zagrebu, napustio DUŠAN BRNOVIĆ, u čestrdeset devetoj godini života. Svoj relativno kratki životni vijek proveo je u stalnoj brizi za obitelj, skrbeći se za sve što je trebalo. Ipak nije zaboravljao na onu: "Caru carevo, a Bogu Božje", pa ga se skoro redovito moglo vidjeti na nedjeljnoj misi u katedrali. Na groblju sv. Luke su se od njega oprostili obitelj i prijatelji. Počivao u miru.

31. listopada 2003. g. nakon kraće bolesti u Korčuli je u osamdeset devetoj godini umrla MARIJA (MARINKA) FABRIS r. NOBILO. I onako prazni Vrnik, od sada će biti za jednu trećinu prazniji, jer je pok. Marinka jedna od tri osobe koja je skoro stalno boravila na Vrniku. Tu na Škoju ona je nalazila svoj mir i utjehu, a mnogi namjernici i slučajni gosti osjetili su njezinu širokogrudnost i ljubav. Mnogima će nedostajati, a posebno svojoj obitelji. Zemni ostaci pokopani su joj u obiteljskoj grobnici na groblju sv. Luke, gdje su se od nje oprostili obitelj i oni koji su je cijenili. Počivala u miru.

2. studenog 2003. g. na Dušni dan, 2. s nadom u uskrsnuće, opremljen sakramentima umirućih, u osamdeset trećoj godini života i pedeset šestoj godini svećeništva, preminuo je dugogodišnji član dominikanskog samostana sv. Nikole u Korčuli O. PAVAO (PETAR) NEGOVEC. Sprovod, kojemu je neposredno prethodila sv. Misa, vodio je o. Ivan Mateljan, provincijal. Hrvatske dominikanske provincije uz prisusvo brojnog svećenstva, redovnika, redovnica, prijatelja i građana Korčule. Sprovodno slovo održao je o. Drago Kolimbatović, novi član samostana sv. Nikole, prvi i dugogodišnji redovnički suputnik o. Pavla.

 

In memoriam

O. Pavao Negovec se rodio 18. veljače 1920. g. u Škriljevcu kao četvrto i najmlađe dijete u obitelji. Kršten je s imenom Petar u župi Margečan u Hrvatskom Zagorju gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao i maturirao u Varaždinu, a potom 1944. g. započeo studij na Prirodoslovnom fakultetu sveučilišta u Zagrebu. Na istom fakultetu studirao je i mlađi, nadobudni dominikanac o. Tonči Dešković s kojim se o. Pavao sprijateljio, a potom oduševio Redom kojem o. Tonči pripadao, te je nakon čestito odrađenog četvrtog semestra stupio u Dominikanski red i novicijat u Dubrovniku uzevši redovničko ime Pavao. U Dubrovniku je, na Dominikanskom filozofsko-teološkom učilištu, završio studij i na blagdan sv. Petra i Pavla, 20. lipnja 1053. g. zaređen za svećenika.
Kao redovnik dominikanac, o. Pavao se odlikovao revnošću obdržavanja redovničkih pravila, razboritošću i istančanim osjećajem za bratsku ljubav i zajedničko dobro, te je u mnogim samostanima, u kojima je boravio, bio biran za priora i starješinu. Njegov uzoran život privlačio je druge. Stoga nije čudno da su se iz obitelji Negovec za redovnički, dominikanski život odlučile dvije njegove nećakinje.

Drugo njegovo osobito dominikansko obilježje bilo je apostolat propovijedanja i ispovijedanja. Kao pučki misionar, sam ili sa subraćom, održao je brojne pučke misije (samo s o. Dragom jedanaest, a s o. Random devet) i to na visokoj razini, te su mnogi župnici tražili baš njega. Da je njegovo propovijedanje i apostolat proizlazilo iz obilja kontemplacije govori činjenica da je održao preko pedeset duhovnih vježbi u raznim muškim i ženskim redovničkim zajednicama, te da je bio dugogodišnji duhovnik sestara dominikanki u Korčuli. Kao ispovjednik odlikovao se velikom razboritošću i blagošću, te su ga, čak i kada je sve teže silazio do sakristije i ispovjedaonice, mnogi vjernici tražili za ispovijed.

Molitva i osobita odanost prema B. D. Mariji bili su jedno od najvidljivijih obilježja o. Pavla. Njegovi prsti i usne bili su trajno zaposleni Krunicom. Čak kada je u bolesti toliko onemoćao te više nije mogao držati krunicu u ruci i tada je micao prstima kao da moli krunicu. A samo dva dana prije smrti pjevao je sa subraćom njemu tako dragu pjesmu "Majko Božja Bistrička, moli se za nas. Mi smo tvoji putnici, blagoslovi nas. Zdravo, zdravo, zdravo Marijo!" To su mu bile i posljednje izgovorene riječi - riječi ne bez razloga ispjevane njegovoj i našoj nebeskoj Majci.

Tako je okružen molitvom i pažnjom subraće te istinskom njegom i ljubavlju sestara dominikanki, na sam Dušni dan preminuo naš dragi o. Pavao. Čvrsto se nadamo - za to s poštovanjem i ljubavlju molimo - da će o uskrsnuću mrtvih Gospodin naći o. Pavla tamo gdje svi Dominikanci čeznu dospjeti - pod plaštem Bezgrešne Djevice i Majke iz molitvenog sna sv. oca Dominika.

o. Mato Bošnjak, op

 

 

NA TABLUNU

Prin nikega vrimena, jedan naš Korčulanin parti je su barkon potegnut panulu i ka' se hoti okrenut za vratit se doma, otpala mu je kolumba, potonula na duboko i za nevoju odnila sobon timun. Ni bilo druge, nego priko radija zazvat salvatađ i sve se je sritno svršilo.
E, ma su ondar počele nevoje. Najpervo, jedva je naša bokun dubovine za učinit novu kolumbu, a onda se u cilemu Gradu ni jedan od ovo malo meštri što su još živi, ni hoti obložit za mu ađustat novi bokun i krozvuć pasajice. Za novi timun, još se je nikako snaša.
Svaki dan mi smo ga gledali iz Tabluna, i uzadnju nan se je učinilo, da je poče blidit i krolavat. Čini nan je penu, pa smo ga jedan dan, a bi je petak, pitali:
"Dobro, ako je toliki tribul trefit u Korčuli meštra od škvara, što ne provaš priko radija?
"Ši, i to odma sutra su svon barkon na radijobutigu" zareža je od muke i uputi se pu' Lumbarde.
Ka' smo sutra jopeta došli ode na Tablun, iz konobe od barba Luke Muzgaća, niki su momci na karijolama počeli nosit tarotine i strugotine, pomišane su zemjon. Kurjozni kaki jesmo, povirili smo iza gustrine.
"A što ima ode bit, oli će se jopeta gradit barke?" pitamo mi one momke, sve mlaji svit u najbojon forci.
"Ma koje barke - govoru nan - ode ima bit kafetarija".
Donkve, u Bortolina kafetarija - i to puna kvadri o' stare Korčule, u Viceta akoštaju autobusi, u Toneta Manete fruta e verdura u Toneta Bonboncina u lito se afitaje, u Jurasa butiga o' postoli, u Muzgaća konpjutori... i sa' se naš armatur od kolumbe jidi, ne spi, guca pirule i liči batikvor.
I govori: "Ovo je oli lotrost, oli despet, inkredibile!"
"Reka si despet?"
Za ga malo divertit pripovidamo mu mi jednu fjabu iz stare Korčule:
"A je li znaš ka' je jedan naš meštar sagradi barku jednemu iz Zagreba. Čovik je godi cilo lito, a kad se je ima vratit doma, zamoli je meštra da mu je pričuva priko zime, do idućega lita. Ma, trefilo je meštru barku prodat i on je do lita učini istu barku, tako da se ovi iz Zagreba njanke ni obada, da je to lito vozi drugu barku. Ma, našli su se niki, što su naspijali gospodaru, da mu to ni ona ista barka, nego druga. Pitali su gospodara: "A di mislite ovu zimu ostavit barku?" "A mislin da će me meštar opet primit, kod njega u baraku". "Najboje Van je stavit koji senjal u korbe, da van je jopeta nebi proda".
I gospodar je posluša, stavi senjal u korbe i parti pu' doma, a oni što su ga svitovali, pošli su reć meštru da je barka ovega puta senjana.
"Ma je li - infota se je meštar- stavi je senjal? Znate što, nać ću ja oti senjal i ka' ga najden, za despet ću mu je prodat i učuni' novu".
Naš je armatur u jedan momenat skoči iz Tabluna i pokaza nan na more. "Je li ga vidite - zavika je cili sritan - evo mi ga...evo mi ga gre".
"Ko ti to gre - pitamo ga mi i gledamo jednu barku su foribordon, što se poteže po moru.
"Meštar iz Pelisca...iz Vignja".
"Trči, trči... Beata plastika!"

VIT

 

 

SAVJET LIJEČNIKA

U doba velikih medicinskih otkrića i mogućnostima moderne medicine, može se pričiniti da je govorenje o nekim osnovnim zahtjevima higijene zapravo anakronizam. Uzletom tehničkih mogućnosti dijagnosticiranja bolesti (endoskopija, CT, dopleri, ultrazvuk, itd.) zanosimo se iluzijom da se sve može izliječiti. U svijest se uvlači misao da postoje institucije koje će riješiti pitanje našeg zdravlja, dok sami i ne moramo tome ništa doprinijeti. Zaboravljamo da je preventiva još uvijek na prvom mjestu i u modernoj medicini. Uvijek je aktualna tvrdnja: "Bolje je spriječiti, nego liječiti!"

Neće biti na odmet podsjetiti da se mnoge bolesti mogu spriječiti redovitim pranjem ruku. Iako će mnogi reći: pa to svi znamo, ipak je dobro postaviti pitanje da li se toga znanja držimo i da li to vršimo?! Prisjećam se šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ispitivali smo stanje sanitarija u dva naselja tadašnje općine Korčula. U jednome od njih 48 % domaćinstava nije imalo sanitarni čvor u kući, a neki ni izvan kuće. Ispitali smo svu djecu do petnaest godina života na helmintijazu i utvrdili 100 % infekciju crijevnim parazitima. U drugom naselju je stanje bilo malo bolje. Crijevni paraziti, pored probavnih smetnji, izazivaju kod djece slabokrvnost, gubljenje apetita i kašalj uz temperaturu kada u svom razvojnom ciklusu neka vrst parazita dospije u pluća. U suradnji sa Školom za narodno zdravlje A. Štampar kroz dvogodišnji rad stanje se znatno popravilo, ali i danas, baš u gradu Korčuli, postoji latentna opasnost zaražavanja ne samo crijevnim parazitima, već i drugim bolestima.

Posebna opasnost postoji u ljetnim mjesecima kada se broj stanovnika Korčule više nego udvostruči, a Korčula nažalost nema javnih sanitarija, pa se "mirisi mediterana" osjećaju na različitim lokalitetima u gradu. Ako nam je perspektiva u turizmu, morali bismo, za svoje dobro, nešto učiniti na ovom planu. I na koncu savjet: radi očuvanja našeg zdravlja i radi što boljeg prezentiranja našeg grada onima koji k nama dolaze, čistoća, koja je "pola zdravlja" treba nam biti na povlaštenom mjestu naših svakodnevnih prioriteta. Također nije govorenje o ovoj osnovnoj potrebi čovječjeg življenja, o osnovnim zahtjevima higijene, anakronizam. "Zdrav duh neka vam je u zdravom tijelu", sada ovog Božića, kojeg Vam od srca čestitam, kao i uvijek. Stupite u Novu godinu s novim odlukama i novim elanom.

Dr Lovro Steka

 

List Župe Korčula
Urednik: don Marko Stanić
Likovna obrada:
Hrvoje Kapelina i De Franko /Frano Depolo/

Tiskani primjerak možete naručiti poštom:
ŽUPNI URED KORČULA
don. Marko Stanić
20260 KORČULA - HRVATSKA
TEL: +385 (0)20 711049