LANTERNA SV. MARKA - br. 22
USKRS 2004. godine.

Lanterna sv. Marka - KorculaRIJEČ VAMA

"Neka vaša obitelj bude obitelj ljubavi!"
(Bl. Majka Terezija)

Na prvu nedjelju Došašća prošle godine (30. studenog 2003.) naš otac biskup Želimir Puljić je u dubrovačkoj biskupiji proglasio Godinu obitelji. Toliko je toga što se u svakodnevnom životu negativno odražava na obitelj, što je razara i iznutra i izvana, što joj ruši identitet. Obitelj u onom pravom smislu kao da više i ne postoji: roditelji su svijet za sebe, a djeca za sebe. A moglo bi biti drugačije. Mogli bi se graditi mostovi među pojedinim članovima obitelji, među ljudima uopće, a ne rušiti i one male veze koje postoje. Možda bi se moglo početi od onog osnovnog u međuljudskim odnosima, a to je povjerenje.

Zbunjujuće je koliko je nepovjerenja među članovima obitelji kao i među ljudima uopće. Možda je još više zbunjujuće što su ljudi nerijetko skloniji iskazati povjerenje nepoznatima nego poznatima. Premda zaziru od nepoznatih, od njih su zasigurno iskusili manje nevolja. Od poznatih čovjek nužno štošta doživi. Jer ljudi, premda su različiti, nisu savršeni. I nema čovjeka, koji bar kadkad nije učinio nešto nažao onima s kojima živi i radi, uključujući čak i članove obitelji, one koje najviše voli.

Osobito je zbunjujuće u kojoj je mjeri među nama prisutno nepovjerenje u dobronamjernost drugih. Kao da iza svega dobroga nužno stoji neka potajna misao, prikrivena računica. I što je netko plemenitiji, to se oko njega više množe pitanja: što ga na to potiče; što on od toga ima? Kao da dobrota nije najprirodniji, najljudskiji čovjekov izražaj.

I ma koliko oni nepovjerljivi bili uvjereni kako svojom nepovjerljivošću čuvaju svoju neovisnost i kako potvrđuju da znaju razlučiti što je što, istina je ipak negdje drugdje. Nepovjerljivost razara međuljudske odnose, čak toliko da ugrožava i samu čovjekovu osobnost. Ljudi, iscrpljeni svojim nepovjerenjem, nemaju hrabrosti susresti se s drugima, potruditi se oko sklada s onima s kojima žive, odlučiti se na zajedničke pothvate. I tako postaju plijen zatvorenosti koja postupno i gotovo nezamjetno, ali ne manje grubo, uvodi u ispraznost i nemoć, u prepuštenost onima koji su si prisvojili pravo odlučivati za druge i umjesto drugih.

Kada bismo imali više povjerenja jedni u druge, kada bismo znali bolje - i iskrenije - prepoznati dobro u drugima, otkrili bismo da živimo u mnogo boljem svijetu. Otkrili bismo toliko tihe dobrote koja živi u mnogima posvuda uokolo nas.

S povjerenjem u dobronamjernost, s povjerenjem u ono mnogo što nas kao ljude povezuje, ono što nas razlikuje ne bi bilo opterećenje nego nadahnuće za traženje novoga, dubljega sklada. Postali bismo otporniji prema svemu što nas želi odijeliti jedne od drugih - i od nas samih - i znali bismo naći nove načine i putove da gradimo svijet po mjeri naših duša, svijet koji bi znao biti ljudski dom. Dom za sve ljude. (Stjepan Lice)
U ovom vremenu Uskrsa, koje nas potiče da po uzoru na onoga koji nije žalio vlastitog života, kako bi druge obogatio životom u punini, pokušajmo makar malo više misliti jedni na druge, uvažavati jedni druge, poticati jedni druge na dobro. Imajmo povjerenja u članove obitelji, u ljude oko sebe. Tako će doista biti sretan Uskrs i nama i onima s kojima živimo. Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs!

Vaš don Marko

 

 

USKRSNO JUTRO

Ti si mi vratio
svjetlost moga sunca
i razveselio me
rađanjem
opet novog jutra.

Ti si mi poklonio
plavetnilo neba
i obdario me
mirom
koji mi toliko treba.

Ti si mi darovao
sretni pjev ptica
i otkrio mi
žuđenu
melodiju mog srca.

Mar

 

 

ĐIR PO GRADU

Ponekad me obuzme neodoljiva želja da prošetam sam ulicama moga starog grada, kad nema najezde turista i kad se ne moraš bojat da će ti netko nagazit na "kal", jer kako bi rekao pok. Joze senca soldi: "Ni di capnut!"
Za takvih šetnji može se otkriti poneki detalj koji ranije nije bio zapažen.

S koje god strane ulazim u moj zidinama okružen grad i nehotice dolazim na pjacu pred katedralom. Ponovno se tada pitam zašto su najljepši grb u gradu postavili tako visoko na kuću, da ga neupućeni i ne primjećuju? (To je kuća u kojoj je za mog djetinjstva boravio don Frane Ivančević i njegova sestra Kata). Zašto često prolazimo pored ljepote, a da je i ne primjetimo? Da li stoga što je pogled najčešće uprt prema dolje, - prema materijalnom?

Tako razmišljajući godi mi sjesti na kameni zidić pred lađom sv. Jakova katedrale. Lijepo je nasloniti se na masiv zida "Vele crkve" i u samoći prepustiti se sjećanjima... Prostor pred katedralom pričinja mi se kao taraca po kojoj smo se kao djeca igrali hodila, lopova i žandara, pike-rešpike ili krpačom - neka bije... Bože moj, koliko je tada (pred sedamdesetak godina) u starom gradu bilo djece! Moglo se je sastavit nekoliko ekipa za bilo koju igru. A danas?

Neznam je li mi to vjetar, koji se uvijek skita našim uličicama, priča kao H. C. Andersenu o "Valdemaru i njegovim sinovima" ili sam zaspao i sanjajući ponovo oživio neke drage likove, koji su prolazili tom mojom taracom? Znam samo da sam ih jasno vidio i da su bili potpuno stvarni oko mene.

Šjora Marija Delaneve vabila je svoju mačku da uđe u kuću. Kad bi mačka napokon poslušala, obje bi stale na prozor drugog kata i promatrale našu igru. Šjora Marija nas nikad nije vikala, a ni mi djeca nismo joj ganjali mačku. A bila je to posebna mačka, jer je jedina u gradu imala crvene plišane "rećine" na ušima, (malo ih je i žena tada nosilo) , pa su meni djelovale poput talismana nekog vrača i sugerirale da je bolje ostavit mačku na miru.

Suprotnost šjori Mariji bio je postolar, šjor Jakov Peručić, prozvan "tintule pintule - kandelica". On nas je vječno tjerao vičući: "Hote ća, mularijo! Kako vas ni sram drečat isprid crkve? Lipo su vas matere naučile! Mrš doma!" Znali smo da će sve ostat na riječima i poslušali bismo ga dok ne bi zamaknuo u ulicu sv. Roka, gdje je stanovao. Čim bi ušao u kuću - igra i vika se nastavljala.

Odjednom vidim šjoru Fani, zvanu Treskosi, obučenu uvijek u crnu jaketicu i crnu, gotovo do zemlje dugu, "kotulu". Uvijek je u ruci imala slamnatu "borsu" ispunjenu drvenim kuhačama. Mi djeca smo trčali za njom i vikali : "Šera Fani kokošica!" Do danas se stidim toga, pogotovo što sam kao već odrastao doznao koliko je bila nesretna u životu.

U prostoru sadašnjeg Gradskog muzeja, u prizemlju, bila je drvodjelska radnja Vica Damjanovića. I sad mi se učini da odatle izlazi njegov brat Steno. I on je bio drvodjelac, ali je malokad radio. Volio je lutati gradom i pokazivati strancima gradske znamenitosti. Činio je to na svoj osebujan način i bio je uvjeren da je najbolji vodić: "Eto, ovaj križ je puno, puno star. Napravljen je sto godina prije Isukrsta." Treba li uopće spomenuti da je na križu bio naslikan Isusov lik?! Pojavio se odnekud i nosač Frane Baraković, vječito u "kargu" od vina. Držao se je savjeta svoje majke da nosi samo male "pize" (terete). Jednom je ondašnji ugledni Korčulanin šjor Meme Giunio sreo Frana i dao mu dva dinara. "Hvala Vam, šjor Meme. Bog i Vama da!" - reče Frane. Ali kad je šjor Meme dodao: "To ti je da se napiješ mlika", - brzo mu je Frane vratio novce rekavši nešto što nije lijepo ni čuti, a kamo li napisati.

Koji dragi likovi! Davali su kolorit našem malom mistu, ali ne samo kolorit. Bili smo tada svi kao jedna obitelj. Sada bih i ja kao Drago Gervais mogao reći. "I ni već nonićih stareh!" Nema ni one međusobne povezanosti, koja nije davala mjesta trajnoj ljutnji.

Misli mi ponovno urone u djetinjstvo i vidim plejade zanatlija; drvodjelce Tomoviće - Cekinare, Donka Pluta, Damjanoviće, Kalogjere, postolare braću Portolan - Biskupe, Rika Denobla, Franka Žanetića zvanog Palata, Peručića Parapirum - parapum, pekara Jadrića, kovače Bernardi, zlatare Marinoviće, krojačice sestre Rozetinke, urare iz obitelji Maričić... Nabrojio sam one, koji su imali obrte unutar zidina, a sigurno sam mnoge ispustio.

Bilo je to vrijeme, kad smo mi djeca izrađivali brodiće i vukli ih po grižama Zakrjana, Punte Jurana, Borka, sv. Nikole i natjecali se čiji će brodić biti veći i ljepši. Sami smo pravili romobile i "karoce", sami gradili kule i tako na svoj način otkrivali ljepotu stvaralaštva. A danas?

Kad već staračkim korakom idem prema katedralnom trgu, dočekuju me na skalinama Punta, pa onima pred crkvom sv. Mihovila i ispred Gospojine djeca (čak i predškolskog uzrasta!), koja na komadima kartona nude strancima školjke ili čudno oblikovane kamenčiće. Gdje je nestala dječja kreativnost i mašta? Danas je sve na prodaju, pa nije čudo da su čak i djeca u najranijoj dobi "inficirana" potrošačkim mentalitetom novog doba.

Ovakve me misli žaloste, pa je najbolje da i ja, poput Vojnovićenog šjor Lukše, ostavljajući pjacu iza sebe, rezignirano prošapćem: "A sad... homo spat!" Neka nas uskrsno doba potakne na odabir pravih vrijednosti i neka nam svima bude čestiti i blagoslovljen Uskrs!

dr. Lovro Steka

 

 

ZVONICI I SVJETIONICI

Sjedim u toploj prostoriji svog doma. U rukama imam "Lanternu sv. Marka" i gledam na naslovnoj stranici ljepotu korčulanske panorame, na kojoj se s ponosom ističe zvonik naše katedrale. Gledam ljepotu mirnog mora Korčulansko-pelješkog kanala, a u zaleđu mjesto Orebić - to poznato "gnijezdo" čuvenih pomoraca, od davnina do naših dana. Prisjetih se i ljepote korčulanskih škoja, posebno u ljetnim danima.

Na jednom od tih škoja - Vele sestrice - postoji kamena zgrada sa tornjem i na vrhu staklena krletka - to sve pod imenom "lanterna". Lanterna, koja svojim svjetlosnim zrakama u ljetnim, a posebno u zimskim olujnim noćima, upozorava i poručuje pomorcima na njihovim brodovima: što ste dalje od nas, to ste sigurniji na svom životnom putu.

Gledam zvonik na katedrali i pitam se: ima li nešto zajedničko zvonicima i lanternama? Sigurno ima!

Zvonik posjeduje zvona sa svojim imenima, svojim tonovima i porukama. To korčulanski vjernici dobro znaju i prepoznavaju. Zvona javljaju radost, a ponekad i tugu. Sada u korizmenom vremenu zvona će dozivati vjernike na korizmene pobožnosti, a posebno u Velikom tjednu. Kruna svega bit će na Veliku subotu uvečer, kada će zvona katedrale navijestiti uskrsnuće Kristovo. U nedjeljnoj uskrsnoj procesiji i blagoslovu Grada odzvanjat će ulicama Korčule drage nam riječi: "Uskrsnut je naš Spasitelj, Bog i čovik, Otkupitelj." Zvona katedrale će svojim tonovima biti poruka: vjera i mir, to je put života i življenja na ovoj uzburkanoj planeti.

Neka "Lanterna sv. Marka" u našim rukama bude SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS!

Slavko Giunio, mihovilac

 

 

DON LUKA MEĐU NAMA
HOSANA! RASPNI GA! ALELUJA!

U vrutku vode - cvijet,
cvijeće, palme, masline...
Čuj miline:
djeca nisu sama, kliču: Hosana!
Svezaše konopce, utihnuše zvona.
Upravo smo večerali,
On s nama, u Kruhu i Vinu,
svi kao braća.
Kad svjetina povika:
Raspni ga! Raspni!
Tri dana,
djeca zanijemiše, usta otvoriše,
ali glas im osta u trnju.
Onda planu oganj,
zazujaše pčele,
zapali se svijeća, proguta tamu,
vrutkom poteče sreća...
Mala usta zapjevaše: Aleluja!
Pjevajući pitahu: Gdje je?
Tamo, na cvjetnoj strani
Galileje...
Trče za njim, umiveni, vedri, bijeli,
kao cvijeće Suncu - orhideje.

Don Luka Depolo

 

 

OČI SU ČUDO

Oči su čudo našega duha, ali još više vrata našega srca. One su otvoreni prozori naše nutrine. Kroz njih se zbiva uskrsna tajna. Iz očiju nam dolazi mir. Gledati nekome u oči znači biti jedno s njegovom prijaznošću i njegovom naklonošću, znači dati se iznenaditi njegovom otvorenošću i njegovom srdačnošću, znači dati se razoružati njegovom dobrotom i njegovom ponudom za mir, znači biti pozvan u fantaziju prijateljstva.

Gledati nekome u oči znači opraštati i moliti oproštenje, znači spoznati nevolju i prihvatiti zagonetku života, znači vidjeti suze i gorčinu i osjetiti strahove života, znači naći zajednički izlaz iz strašne usamljenosti i smrtne tmine. Gledati drugome u oči može izazvati igru radosti i otkriti plavo nebo sreće. Gledati drugome u oči znači priznanje i prijateljstvo, suosjećanje i oduševljenje, pomoć i ohrabrenje, dogovor bez riječi i nježnu naklonost. Gledati drugome u oči znači konačno se prepustiti i dati da nas osvoji blaženstvo ljubavi. Stoga je Bog u visini naših očiju najsigurnija ponuda mira!

P. Hans Walhof

 

 

PROPOVJEDAONICA U KORČULANSKOJ KATEDRALI

Korčulanska katedrala imala je, kao i ostale dalmatinske katedralne crkve, propovjedaonice s kojih se propovijedalo okupljenim vjernicima. Neke od katedrala sačuvale su svoje stare propovjedaonice, poput katedrala u Splitu, Trogiru, Hvaru, dok su kod nekih, nažalost, tijekom vremena uklonjene kao u Zadru ili u Korčuli. Staru kamenu propovjedaonicu iz sredine XV. stoljeća dao je ukloniti, bez potrebnih argumenata, posljednji korčulanski biskup Josip Kosirić 1798. godine. Da bi saznali kako je cijela povijest propovjedaonice završila, treba početi od vremena kada je nastala, ali i puno prije, u vrijeme kada su se pojavile prve propovjedaonice u XI. stoljeću u Italiji.

Biskupi su u ranom srednjem vijeku držali propovjedi sa svojih katedri koje su bile smještene u apsidi. Kako su crkve postale sve veće, a liturgija sve složenija, bilo je potrebno omogućiti vjernicima što kvalitetnije slušanje misnih čitanja i propovjedi. Zbog toga se propovijed prebacila na ambon tj. na mjesto za čitanje u obliku male izdignute govornice sa ogradicom. Ambon je bio smješten uz ogradu koja je dijelila crkvenu lađu od prezbiterija i prostora za svećenike i to redovito sa strane evanđelja, tj. s lijeve strane.

Gradnjom golemih crkava u kasnom srednjem vijeku propovjedaonica se pomakla, opet iz akustičkih razloga, još dublje u crkvenu lađu s ciljem da se što bolje čuje i vidi propovjednika. Pravi razvoj propovjedaonica započinje u XIII. st. pojavom propovjedničkih redova, gdje su se ponekad javljale propovjedaonice i s unutrašnje i s vanjske strane crkve, kao u franjevačkoj crkvi u Puli.

Korčulanska katedrala sagradila je svoju kamenu propovjedaonicu u punom jeku svoje izgradnje sredinom XV. stoljeća. Prvi put se spominje 1445. kad je odbor za gradnju katedrale isplatio majstoru Petru Butaru rad na propovjedaonici. O vremenu kada je ona najvjerojatnije završena svjedoči i gradnja oltara posvećenog sv. Jakovu, kojeg je oko 1450. dao sagraditi krbavski biskup Vito Ostojić. Biskup Vito bio je veliki dobrotvor katedrale i iz svoje je biskupije poslao drvo za katedralni krov. Kako je nekada i sam bio kanonik korčulanske katedrale, dao je pred oltarom zaštitnika svoje obitelji sagraditi i grob sa svojim grbom. Zbog propovjedaonice, ispod koje se i nalazio spomenuti oltar sv. Jakova, u starim se dokumentima on spominje kao "capella" ili "altare s. Jacobi stuptus pulpitus".

Dakle, propovjedaonica je bila završena, najvjerojatnije uz pomoć biskupa Vita za biskupovanja Andrije III. Kanavelića 1450.-1453. O ovoj propovjedaonici ne znamo mnogo, a njen opis sačuvao nam se iz 1795. kada se prokurator katedrale tužio da biskup Kosirić namjerava srušiti propovjedaonicu. Bila je smještena na ulaz u kor, uz drugi stup sjeverne lađe svetog Ivana. Zbog svoje je veličine dosta ulazila u glavni brod, pa je to vjerojatno i bio glavni argumenat za njeno uklanjanje. Imala je osam vitkih stupova s kapitelima od isprepletene lozice i lišća te lukove koji su podržavali podnicu. Gornji dio sastojao se od sedmerokutnog parapeta koji je imao slijepe arkadice s dvojnim stupovima i kapitelima. Na propovjedaonicu se pristupalo najvjerojatnije kamenim malim stepenicama s ogradicom od stupića.

Iz starih dokumenata znamo da su se za svečanosti svi stupovi glavne lađe, kao i ciborija, presvlačili u skupocjene grimizne tkanine, a tako i osam stupova propovjedaonice. Kada je 1797. prestala postojati Mletačka republika, a time je i Korčula dobila novu vrhovnu vlast - Austriju, general austrijske vojske, Rukavina, održao je gorljiv govor u prepunoj katedrali upravo s ove propovjedaonice, navješćujući "slavu i sreću koju nosi za svakog podanika nova austrijska vlast". Ovaj govor kao da je bio i oproštajni , jer je slijedeće godine, na ogorčenje puka i kanonika, biskup Kosirić srušio staru propovjedaonicu, prethodno uklonivši oltar sv. Jakova i grob velikog dobrotvora biskupa Ostojića.

Od stare propovjedaonice sačuvana su samo dva fragmenta parapeta sa slijepim arkadama, sada ugrađenima u oltar Gospine kapelice na Općinskom trgu. Biskup Kosirić je, dobivši veći i prozračniji prostor u glavnom brodu, dao napraviti dvije manje drvene propovjedaonice koje su smještene na stupove glavne lađe - i to na prvom stupu sjeverne i nasuprot na drugom stupu južne lađe. Ove dvije propovjedaonice bile su jednostavne, s geometrijskim rezbarijama, a danas takvu identičnu možemo naći u župnoj crkvi u Blatu.

Sve do 1931. ove su dvije propovjedaonice stajale na svome mjestu, a tada je opat Maksimiljan Bodulić sproveo u djelo svoju ideju o rekonstrukciji stare propovjedaonice iz XV. stoljeća. Nacrt za propovjedaonicu izradio je kipar Frano Stecca koji je diplomirao na akademiji u Veneciji i ovo mu je bio prvi rad u Dalmaciji. Tehničke poslove obavio je Marin Fabris s Vrnika. Gradnja je trajala od kolovoza do prosinca 1931. i bila je zgotovljena na Badnji dan.

"Na Badnju večer, pri svečanom pontifikalu, uz veliku asistenciju, blagoslovivši novu propovjedaonicu, uspeo se na istu Presvijetli naš opat da održi prigodni govor i zaželi građanima mir Gospodnji." Tako je svečano inaugurirana nova katedralna propovjedaonica.

Sama izgradnja koštala je 77 000 dinara, a od čega je 12 520 dinara dala država, dok su ostalu svotu skupili građani i dobrotvori izvana. Opat je htio da se izvrši faksimilska rekonstrukcija stare propovjedaonice, ali kako za to nije bilo dovoljno elemenata, osim dva ulomka kamenog parapeta i četiri stara kapitela, kipar Stecca ostvario je i svoju inovaciju, isklesavši simbole evanđelista na kapitelima. Uzor za ovu propovjedaonicu bile su stare romaničke propovjedaonice u Splitu i Trogiru, a korčulanska se po svojoj tipologiji upravo i uklapala u ovu kategoriju, ali i s primjesama gotike, bar prema sačuvanima kapitelima parapeta.

Propovjedaonica ima osam vitkih stupova sa romaničkim bazama, a uz kapitele sa simbolima Evanđelista pojavljuju se i oni s ljepuškastim dječačkim licima, kao i s bogatim prepletima vitica i lišća. Posebice je lijepo modeliran kapitel sa simbolom svetog Luke - bik, vrlo meko i profinjeno, a iz njegovih krila, koja su modernistički stilizirana, izviru lukovi s gotičkim prošupljenjima. Na sličan način su izvedeni Markov lav i Matejev čovjek. Gornja ograda - parapet, sastavljena je od ploča na kojima su po dvije arkade sa dvojnim stupovima i kapitelima. Po sredini je, kao po prastarom običaju, isklesan orao sv. Ivana koji sa svojim rastvorenim krilima podržava stalak za čitanje.

Na propovjedaonicu se ulazi preko majstorski konstruiranih spiralnih stepenica koje su bili "omotane" oko stupa. Na njima je i lijepo isklesana ograda sa stupićima od kojih svaki ima različit romaničko -gotički kapitel. Na ravnom podu propovjedaonice s donje strane uklesano je "SAGRAĐENO POD OPATOM MAXIMILIANOM BODULIĆ MCMXXXI.".

Propovjedaonica je bila postavljena sa suprotne strane staroj, tj. na ulazu u kor, s desne strane, uz treći stup južne lađe, tako da propovjednik ima pogled na kapelu sv. Roka i ima cijelu katedralu u vidnom i akustičnom polju. Ovo kameno zdanje uistinu je bilo grandiozno i prostrano tako da je dobilo i neke kritike. Opat je razjasnio kako to i dolikuje nekad katedralnoj, a sada opatskoj crkvi i da je takav običaj i u venecijanskoj bazilici sv. Marka gdje biskup ili prelat pri Pontifikalima, zajedno sa asistencijom, ide na propovjedaonicu i drži svečanu homiliju.

Ipak ova propovjedaonica konačno se "smirila" 1960.-ih, kada ju je posljednji opat, don Ivo Matijaca, odlučio prebaciti kod zvonika tako da objektivno ne smeta praćenju liturgije. Tom zgodom ona je i smanjena za tri arkade i stupa i od njih je bila napravljena nedavno uklonjena ispovjedaonica pokraj vrata sv. Roka dok su klesarije prebačene u riznički lapidarij.

Pratili smo hod ovog višeslojnog spomenika kroz stoljeća, uviđajući da i on, kao i ljudi, ima neizvjesnu sudbinu. Zgodno je citirati nekoliko rečenica nadahnutog autora o ovoj propovjedaonici iz novina 1931.: "Umjetnik je ono što je želio izraziti, izrazio jednostavno, ali savršeno. Umjetnost se baš i sastoji u jednostavnoj savršenosti. Umjetnost, koja bi bila komplicirana, ostala bi monopol malog broja izabranih!"

Upravo u našem Velikom tjednu umjetnost i starodrevne scenografije u službi Kristova misterija nikad nisu bile istovjetnije i prožetije, jer umjetnost pomaže tamo gdje oči žele vidjeti ono što duša osjeća. Ne potaknuti dušu, ne protresti pamet i navesti je na dublje promišljanje, značilo bi kako umjetnik nije uspio !

Damir Tulić

 

 

LITURGIJSKA KRONIKA

21. prosinca 2003. g. imali smo na misi u 10 sati u katedrali božićnu akademiju koju su pripravili naši katehete s vjeroučenicima. Prekrasno je bilo vidjeti, na početku mise, grupu onih najmlađih kako zanosno ispred oltara pjevaju novorođenome Spasitelju. U igrokazu, koji je uslijedio nakon župnikove kratke homilije, ispred oltara su prolazili pastiri na putu ka štalici, kako bi pronašli Novorođenoga, poklonili mu se i prinijeli svoje darove. Uz pomoć anđela konačno uspijevaju. Na prikazanje su ponovo oni najmlađi prinijeli Isusu ono što imaju: netko lutku, netko igračku, a jedan mu je velikodušno poklonio svoje školske knjige. Na koncu mise, sva djeca i velika i mala, su se sjatila oko košare sa slatkišima.

25. prosinca 2003. g. proslavili smo Božić, rođenje Isusovo. Na misi u ponoć svirao je naš orkestar, a pjevali su svi, predvođeni našim mješovitim zborom. Misu je predvodio župnik uz asistenciju p. Mata i p. Draga. Ugođaj je, kao i prošle godine, bio doista prekrasan. Nije se oglasila niti jedna petarda ili tome slično, a u katedrali je bilo svečano u svakom pogledu. Jaslice ispred glavnog oltara su lijepo napravljene (pravio ih je Damir Tulić, a pomagali su mu Ivan i Frano Fabris), oltari uređeni i ukrašeni kako i priliči za Božić, k tome naše božićne pjesme pjevane iz srca i duše, sve to učini da se čovjek duhovno izdigne i osjeća bolje u svakom pogledu.

1. siječnja 2004. Nova godina dočekana je uglavnom kako i nekoliko posljednjih. Neki su se bučno veselili, neki u alkoholu ili nečemu sličnom pokušavali zaboraviti sve loše u onoj protekloj, a podosta ljudi je činjenicu dolaska Nove godine prihvatilo kao i sve druge stvari na koje ne mogu nikako utjecati. Ispratili smo Staru godinu pjevajući u katedrali Tebe Boga hvalimo, a Zazivom Duha Svetoga na večernjoj misi na Novu godinu zamolili smo Gospodina da po Svome Duhu u Novoj godini ravna nama, našim životima i našim radom.

6. siječnja 2004. g. na svetkovinu svetih Triju Kraljeva svečanu misu u katedrali i propovijed imao je p. Drago Kolimbatović. Pjevao je naš mješoviti zbor, a poslije mise bio je blagoslov "Palaca" - župne kuće.

11. veljače 2004. g. blagdan je Gospe Lurdske. Misa je bila u Gospinoj kapeli u parku "Hober". Bilo je jako loše vrijeme, hladno i kišovito, ali su vjernici pokazali svojim velikim brojem da naša nebeska Majka, koju častimo kao Gospu Lurdsku, uvijek okuplja svoju djecu. Posebno smo na ovaj međunarodni dan bolesnika molili za sve naše bolesnike, a osobito za one koji dvore ili na bilo koji način se brinu za bolesnike.

25. veljače 2004. g. je Čista Srijeda - Pepelnica - početak korizmenog vremena. U našoj župi to je uvijek i početak posebnog vremena, koje se odražava kroz naše korizmene pobožnosti. Nakon pepeljanja, koje je ove godine bilo popraćeno riječima "Obrati se i vjeruj Evanđelju", kojemu su pristupili mnogi, posebno mlađi članovi naše župe i djeca, na koncu mise smo pjevali "Smiluj se meni Bože". Ovaj psalam, kao dio naših korizmenih pobožnosti, pjeva se svake srijede kroz korizmu. Četvrtkom je korizmena pobožnost u samostanu sv. Nikole. Petkom je pobožnost Križnog puta u katedrali, što ga posljednjih godina predmole školska djeca. Subotom su molitve u crkvi sv. Mihovila, a nedjeljom u crkvi Svih Svetih, nakon kojih je blagoslov s Presvetim. Ponedjeljkom su molitve krvi Kristovoj, koje se mole u katedrali ispred moći sv. Križa, a utorkom se spominjemo otajstava muke Isusove ispred oltara sv. Roka. Ove korizmene pobožnosti su naše neprocjenjivo liturgijsko blago, samo ga treba čuvati, njegovati i na pravi način u njemu participirati.

 

 

SREBRNI UKRASNI PREDMETI
DOBAVLJENI ZA STOLNU CRKVU U KORČULI U XIX. ST.

Korčulanska stolna crkva sv. Marka posjeduje vrijednu zbirku srebrnog obrednog posuđa i ukrasa te starog liturgijskog ruha. Sve je to stoljećima dobavljano, čuvano i popravljano. Od 1300. godine Korčula je bila sjedište biskupije, pa su za pontifikalne i druge obrede bili neophodni i brojni liturgijski predmeti, za što su brinuli ne samo biskupi darujući razne dragocijenosti, nego ponajprije crkvena uprava tzv. "prokura". U arhivskim ispravama zabilježeni su podaci da i građani često ostavljaju katedrali i ostalim crkvama u gradu liturgijsku opremu, ponajviše kaleže ili novac za kupovinu takvih predmeta.

Na temelju sačuvanog, starih popisa inventara i biskupskih vizitacija, za brojne predmete utvrđen je način ili vrijeme kupovine, darovanja i darovatelja. No mnogi predmeti ubilježeni u najstarijim ispravama su nestali, pa se predpostavlja da su radi oštećenja pretopljeni i korišteni u izradi novih. Podatak o takvoj namjeni starog srebra početkom XIX. stoljeća kaže da je tada veća količina oštećenog predana jednom mletačkom zlataru koji je od toga načinio nove, crkvi potrebne predmete.

Poslije ove razmjerno velike narudžbe, a nakon ukinuća korčulanske biskupije, tijekom slijedećih godina XIX. stoljeća nabavljeno je malo srebrnine. O takvim narudžbama, odnosno kupovini, nalaze se podaci tek koncem stoljeća, kada mjesni zlatar Caenazzo izrađuje nekoliko predmeta za ovdašnje bratovštine i crkve, te popravlja oštećeno.

No i tu je bilo iznimaka. Koncem XVIII. stoljeća posljednji biskup Josip Kosirić donio je, odnosno dobio iz Rima, moći ranokršćanskog mučenika sv. Todora, koji se od tada u Korčuli štuje kao gradski suzaštitnik. Moći su dopremljene u manjem drvenom kasnobaroknom kovčegu. Sredinom XIX. stoljeća generalni biskupski vikar don Grgur Boschi predlaže da se nabavi novi, bogatiji moćnik sv. Todora, pa je uprava crkve zamolila od dubrovačkog biskupa dopuštenje za prodaju dragocijenosti darovanih sv. Todoru, da bi od tih sredstava naručili novi kovčeg. Dobivši dozvolu u Beču je za 600 forinti kupljen srebrni, klasicistički moćnik - sarkofag, u koji su 1858. godine pohranjene svečeve moći.

Koncem XIX. stoljeća dubrovački biskup Ivan Zaffron, rodom Korčulanin, oporučno ostavlja legat "korčulanskoj opatskoj crkvi u Korčuli - 500 forinti, da se upotrijebe za nabavu nekog liturgijskog predmeta potrebnog crkvi po mišljenju Opata Trojanisa te svećenika Alibrantija i Depola."

Desetak godina potom milanski zlatar Luigi del Bo "tvorničar opreme za crkve u srebru i ostalim kovinama" piše dr. Trojanisu: "Primio sam nacrt pokaznice koja će se izraditi točno po tom crtežu visine 70 cm, težinom neće biti više od 70 unca, a stajati će 700 lira talijanskih te još 33 L. kutija za njen smještaj. Sve će biti pozlaćeno, a budući će biti učinjena u dva reda da se jače ističe, načiniti ćemo jednu zraku bijelu, drugu pozlaćenu, no ako želite sve zrake pozlaćene učiniti ćemo tako. Budite uvjereni da će to biti klasičan rad kako zahtijeva jedna masivna pokaznica. Isporučit ćemo vam je za dva mjeseca." Trojanis ponudu prihvaća tražeći da se na podnožje pokaznice ugravira natpis: ANNO Dni 1893 EX LEGATO ILLMI AC REVMI. DOM. JOANNIS ZAFFRON EPISCOPI. Koncem lipnja zlatar javlja da je pokaznica koju isporučuje teža nego je ugovoreno, pa je stoga cijena viša tj. 797, 20 lira.

Biskup Zaffron bio je velikodušan prema nekadašnjoj stolnoj crkvi rodne Korčule, pa joj oporučno ostavlja svoj biskupski križ "pectoral" s lancem i prsten. Oboje su 1882. godine crkvenoj upravi predali biskupovi nasljednici, a te se dragocijenosti sada čuvaju u Opatskoj riznici..

Iako je katedrala posjedovala bogatu opremu starog liturgijskog ruha, crkvena uprava nabavila je koncem XIX. stoljeća još nekoliko kompleta namijenjenih svečanim pontifikalnim obredima. Tako 1878. godine kupuju od gospodina B. Rudari iz Trenta ruho izrađeno na podlozi od bijele svile, gusto izvezeno finom tankom zlatnom niti. To su misnica, četiri dalmatike, plašt (pluvial), velum, humerale i grembiale. Cijena svega bila je 200 forinti. Deset godina potom 1897. kupljena je u Milanu u tvrtki Martinis polovica bijelog kompleta od zlatnog ganza te mitra i conopeum za 1000 forinti.

Nešto prije 1895. godine crkvena uprava kupila je od Giuseppe Morea iz Novare novu opremu za četrdesetsatno izlaganje Euharistije, jer kako se doznaje iz isprava, stara oprema nije se mogla upotrebljavati uz novu veliku pokaznicu. To je veliki drveni, rezbareni, tokareni, pozlaćeni klasicistički "tron" a korčulanski kipar i drvorezbar Marin Radica načinio mu je podnožje, što je koštalo 42 forinte. Ranije, 1892. godine, je kod istog umjetnika naručena drvena pozlaćena nosiljka za moćnik Sv.Todora, koju je izveo u Trstu, a koštala je 153. forinte.

Slijedeće godine dobavljene su tri viseće svjetiljke (lusteri) ili kako se u ispravama navodi "čoke" od kristala, vjerojatno muranske izrade. One su trebale služiti za prigodno ukrašavanje oltara kod 40-satnog klanjanja.

Crkvena uprava sklopila je 1882. godine ugovor s braćom Bazzani iz Venecije za generalni popravak orgulja s tim da im se poveća broj svirala, sa 694 na 787. Obnovljene i uređene orgulje kolaudirao je maestro Eligio Bonamici iz Bologne, koji je za to pozvan iz Splita. Međutim na orguljama su se ubrzo pojavile pogreške koje je 1889. godine popravljao Vittorio Fachelli iz Brescie. Ovi i niz drugih podataka redovito su bilježeni u kronologiji - ljetopis korčulanske nadžupe.

Takodjer je zapisana narudžba četiriju novih zvona za stolnu crkvu i to u poznatoj ljevaonici Francesca de Polli, inženjera iz Vittorio Veneto. Smatralo se naime da su stara zvona oštećena te ih treba zamijeniti. Nova zvona težila su ukupno 1035 kg i bila su redom: najveće za Pozdravljenje "Bl. Djevice Marije i sv. Marka" imalo je 408 kg, drugo namijenjeno sprovodu "Mrtvo zvono" nazvano sv. Bartul 292 kg, treće "anđeosko", za sprovode djece, sv. Jeronim 208. kg, četvrto sv.Todor i sv.Rok 127 kg.

Crkvena uprava brinula je i o održavanju i popravcima katedrale, pa je 1887. obavijestila Centralnu komisiju za zaštitu spomenika u Beču da je oštećen zvonik. Uskoro je obavljen potrebni popravak i tom prigodom postavljena u otvore prozora zvonika kamena ograda od stupića. Radovi su stajali 464. forinte, a dio u iznosu 190. forinti podmirila je crkvena uprava.

Svi ovdje opisani predmeti barem su dijelom bili obrtnički radovi, ručne izvedbe. Nabavljani su promišljeno, pažljivo s osjećajem za mjeru, ali i odgovornošću za odnos prema starim vrijednostima odnosno sačuvanom naslijeđu. Razlog zašto su uglavnom naručeni u Italiji vjerojatno je u tome što su tamošnje radionice ugledne, a u to vrijeme na području Dalmacije nema takvih radionica ili ih je malo i nisu poznate. Neosporno je da sva ovdje spomenuta klasicistička i neostilska djela nisu bila jeftina ni nevrijedna nadopuna inventara korčulanske stolnice, nego se u njega skladno uklapaju.

Dr Alena Fazinić

 

 

KRŠTENJA

bullet28. prosinca 2003. g. GABRIEL ALJINOVIĆ, sin Zorana Ilića i Sanje Aljinović
bullet27. siječnja 2004. g. NIKO MAROVIĆ, sin Pera i Blanke r. Gulin
bullet19. ožujka 2004. g. JOSIP - VICE FAZINIĆ, sin Nevena i Željke r. Pulitika
bullet20. ožujka 2004. g. LANA JUNGHER, kći Edija i Dušice r. Manojlović
bullet20. ožujka 2004. g. FILIP JUNGHER, sin Edija i Dušice r. Manojlović
bullet20. ožujka 2004. g. ANDRO JUNGHER, sin Edija i Dušice r. Manojlović
bullet20. ožujka 2004. g. ANTUN - TONI JUNGHER, sin Edija i Dušice r. Manojlović

 

 

LANTERNA MLADIMA
ZAŠTO SI ME POGLEDAO

Bilo je proljeće mojega života. Vrludao sam sunčanim poljima, cvjetnim livadama. Ometao sam vrijednoga mrava, srdio marljivu pčelu. Sunce je prožimalo prirodu punu života, a pred mojim očima prolazio sam - ja. Ja advokat... Ja liječnik... Ja kapetan na komandnom mostu golemog broda... More, širine, svijet... i ja.
Ali jednoga dana prošao si Ti.

Prošao, a da mi nisi rekao ni riječi. Samo si me pogledao.
Od tog časa sve se u meni promijenilo, razvezalo, uzburkalo. Ne, ne! Zašto baš ja, zašto si pogledao baš mene? Pogledao, uznemirio, razbio moje sanje i - otišao. I započela je borba sa sobom, s Tobom, s mislima, osjećajima, obitelji, svijetom. Malo iza toga si se vratio, ali ne više sam. S Tobom je bio siromah, čija mi je pojava ulijevala strah u kosti. Oba ste me pogledali mirno i šutljivo, bez riječi. A opet ste me zvali neizmjerno glasno. I prelomilo se nešto u meni. Prosjalo je sunce u srcu, u duši.

Tada sam rekao: DA! - i patnjama i strahu bio je kraj.
Kada sam priopćio odluku da idem za Tobom, majka je vrisnula, otac zaplakao. Uhvatili su me brat i sestra da me zadrže. Mislili su jadni da su jači od Tvog pogleda, a njemu se nije mogao oduprijeti ni Petar ni Andrija ni Ivan ni Jakov. Tvoj pogled je rastavio bezbroj majki od voljene djece. Otrgnuo je i mene.
I hvala Ti!
Danas shvaćam što znači biti samo Tvoj!

Špiro Marasović

 

MAJKA

Poput crne plime
žalobna povorka tiho promiče
između kamenih grobova.
I dok zvono sablasno breca,
nad otvorenim grobom stoji žena.
Stoji tamo gdje nikada
nijedna majka ne bi smjela stati;
shrvana bolom stoji starica
nad otvorenim grobom vlastitog sina.
Umorna od života,
izmučeno lice skriva crnom maramom,
koja od danas određuje njezine dane.

Bespomoćan pogled
fiksiran na kamenu ploču;
od rada ogrubjele, smežurane ruke,
stišću zrnca drvene krunice.
Suze se zaledile duboko u srcu,
a tihi uzdah ječi poput urlika.
Stoji tako ucviljena majka,
usred gomile - sama poput ogoljele grane,
i samo ona razumije muklu bol
što se od utrobe penje prema grudima
dok teški kamen stavlja točku
na život njezinog djeteta.

Karlo

 

 

ZBIRKA MEDALJA U OPATSKOJ RIZNICI U KORČULI
II dio

Kao prvi Kerdićev uspjeh spominje se medalja "Ples Hrvata u Beču", na kojoj je prikazano slavonsko kolo, koja je na izložbi u Beču, uz ostala njegova djela, doživjela nezapamćen uspjeh. Njegovi su radovi raznovrsni po sadržaju i načinu izražavanja najvišeg umjetničkog dometa, tako da ga se bez dvoumljenja može smatrati najboljim našim medaljerom svih vremena. Kao predavač na Višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu (kasnijoj Akademiji likovnih umjetnosti), odgojio je velik broj učenika kipara, koji su se samo usputno pozabavili medaljerskim radom, ali su obogatili opću sliku razvoja sitne plastike u Hrvatskoj. U tim generacijama koje su stvarale u sjeni Kerdića, a njhova se djela smatraju visoko umjetničkim, među ostalima, nalaze se: Ivan Meštrović, čiji je medaljerski opus visoke likovne vrijednosti, no opsegom skroman, Spiegler, Kršinić, Cota, Augustinčić, Krivak, Jeger, Radauš, Janeš, K. Angeli-Radovani, Sikirica, Starčević, Marinović i drugi. Mladoj poslijeratnoj generaciji, koja nastavlja tradiciju svojih učitelja, pripadaju Zima, Oreb, Kalavaris, Kovačević, Brkić, Krstić-Lukač i kao najmlađi Damir Mataušić, jedan od najnadarenijih u svojoj generaciji.

Od svih njih najkarakterističniji primjer suvremenog profesionalnog umjetnika koji se s uspjehom razvija u svom likovnom mediju medalji i plaketi, redovito u okvirima originalne invencije i autentične likovne interpretacije je Damir M a t a u š i ć. Njegov način izražavanja u sadržajnom i oblikovnom smislu iz izložbe u izložbu, s naročitim uspjesima u inozemstvu, usavršava se i sve više afirmira, tako da bi novije hrvatsko medaljerstvo bez njegovog udjela bilo na znatno nižoj razini. Superiorna nadarenost tog umjetnika zorno je dokazala da još uvijek nisu iscrpljene sve mogućnosti specifičnog i originalnog tumačenja antropomorfnih oblika, da se u okviru figurativnog stvaralaštva može i danas autentično opstati i kreativno djelovati na najvišoj umjetničkoj razini.

K o n c e p t izloženih djela sakupljenih u našoj Riznici postavljen je na osnovi tematske podjele vremenskim slijedom, po autorima strancima i domaćim mjetnicima:
1. Medalje srednjeg vijeka
2. Medalje i plakete u Hrvatskoj (ljudi i događaji)
3. Religiozne medalje i plakete

1. Od medalja srednjeg vijeka u našoj zbirci mogu se vidjeti djela Mattea de Pasti, Rim,1447. g, Nikole Firentinca, Milano, 1490. g., N. Milicza, 1565. g., L. Parmensea, Rim, 1582. g., nekoliko nedeterminiranih autora iz XVII. stoljeća, pa Hamerania, Rim, 1732. g., I. N. Wirtha, Beč, 1796. g. Giunaria, Rim, 1809 g., A. Breneta, Paris, 1815., Bianchia, Rim, XIX. stoljeće, ukupno 17 primjeraka.

2. Bečki umjetnici T. Rabausch, 1848 g., Beč, i K. Lange, 1849. g. Beč, ovjekovječili su na medaljama likom Bana Josipa Jelačića, njegove velike vojničke pobjede nad odmetnicima kod Schwechata (kraj Beča), te njima započinjemo prikaz medalja na našim prostorima. Slijedi veći broj medalja Karessa-Zagreb, Scharffa-Beč, Radkovića -Zagreb, Neubauera-Beč, R. Marschalla-Beč, R. Plachta-Beč, I. D. Prinza-Beč, W. Mayera, Zagreb, E. Bohutinskog- Zagreb, Kristelbauera-Beč, koje su poslužile kao uvod u izloške djela naših prominentnih umjetnika kipara - medaljera Frangeša - Mihanovića, Rudolfa Valdeca, Roberta Ivanovića i Iva Kerdića. Posebno se ističe opus djela Iva Kerdića, našeg najboljeg medaljera, s 37 izloženih djela, mnoge od njih antologijske vrijednosti, među kojima i "Ples Hrvata u Beču" iz 1906. godine.

Slijede djela velikog broja velikana našeg medaljerstva XX. stoljeća: R. Spieglera, Vladimira Štovičeka (6 djela), Franje Kršinića, Teodora Krivaka, Menegela Dinčića, Antuna Augustinčića, Grge Antunca, Vanje Radauša (9 djela), Ivana Jegera, Želimira Janeša (12 djela), Kruna Bošnjaka, Anta Despota, Rudolfa Kockovića, V. Mačukatina, Stipa Sikirice, Mila Voda, Leiseka-Beč, kovnica Svečenski i Levinger-Zagreb te Sorlini-Varaždin. S desetak djela Damira Mataušića završava se prikaz djela hrvatskih medaljera umjetnika.

3. Izložene su medalje stvarane tijekom VIII., XIX. i XX. stoljeća, a prikazuju likove mnogih svetaca, zaštitnika, relikvijara i bratimstava. Tek u XX. stoljeću u stvaranju religioznih medalja sudjeluju hrvatski umjetnici: Teodor Krivak, Ivan Jeger, Damir Mataušić, A. Starčević, K. Bošnjak i mnogi drugi. Većina od njih u svojim se djelima osvrće na XIII. stoljeća kršćanstva u Hrvata, na godišnjice nadbiskupija, metropolija, biskupija, opatija i bratovština, na naše svece i blaženike, na crkve, kapelice i crkvene riznice, na hodočašća, na godišnjice zaslužnih crkvenih velikodostojanstvenika (nadbiskupa ,biskupa) i crkvenih institucija u nas.

Cijela je zbirka izložena u tri veoma lijepe, novo napravljene vitrine. Pregledno je postavljena vremenskim slijedom, a svaki je izložak opisan. Zbirka medalja i plaketa u našoj Opatskoj riznici predstavlja najveću i jedinstvenu stalno izloženu zbirku medalja i plaketa u nas, čime se možemo ponositi.

Nakon naše novo postavljene izvanredne numizmatičke zbirke, evo sada i zbirke medalja i plaketa u svom novom osvježavajućem ruhu. Za takav preobražaj na ljepše i bolje nego što je dosada bilo, zahvaliti je korčulanskom župniku, koji je ostvario izložiti veoma lijepu zbirku, kakovu nisam imao priliku vidjeti u nas, čime možemo biti ponosni. Sada se sa zadovoljstvom isplati pogledati zbirku i uživati u estetskom doživljaju ljepote umjetničkih djela naše sitne plastike, tog manje poznatog i uočljivog područja dijela naše povijesti umjetnosti.

P. S. Sada bi bilo dobro s učenicima posjećivati rizničku zbirku. Moglo bi poslužiti zornom obogaćivanju učeničkih znanja iz naše bliže i dalje povijesti, a naročito iz dijela povijesti umjetnosti koje se odnosi na novčarstvo i medaljerstvo. Takav bi odnos prema radu opteretio odgajatelje, ali bi uspjeh za učenika bio mnogostruko veći: slike novaca i medalja ostale bi duže vrijeme deponirane u mozgu učenika i podsjećale ih na ljude i zbivanja na našim prostorima puno duže nego je to slučaj samo s verbalnim podučavanjem. Trebalo bi pokušati, iako je jasno da neće biti lako. Sigurno se isplati.

Irislav Dolenec, prof.

 

 

U ZDRAVOM TIJELU ZDRAVI DUH

Šport je u životu suvremenog čovjeka zauzeo visoko mjesto među ljudskim djelatnostima, a naša Korčula je uvijek imala svoja imena na najpoznatijim domaćim i svjetskim natjecanjima. Zato nas je u veljači ove godine obradovala odluka Zajednice športskih udruga Korčule o najboljim športašima i kolektivima za prošlu 2003. godinu: Najbolja sportašica je Andrea Blažević (11 god.) iz teniskog kluba "Korčula", koja, nakon prošlogodišnje nagrade "Sportske nade", postiže visoke rezultate na raznim natjecanjima.

Najbolji športaš je Mario Todorović (16 god.), plivač KPK, koji je osvajao medalje u svim disciplinama, a prvak je Hrvatske na "B" prvenstvu. Iako je rezultate postigao u zatvorenim bazenima, boreći se sa svojim vršnjacima, ipak treba naglasiti da je sve to rezultat njegovih treninga u otvorenom bazenu, kakav je u Korčuli.
Korčulanska športska nada je Lorena Milina (13 god.) plivačica KPK.
Najbolja muška ekipa je rukometni klub "Korčula", koji postiže zavidne rezultate u III hrvatskoj ligi. U viši rang natjecanja ne može, jer nema odgovarajuće dvorane niti igrališta.
Najbolja ženska ekipa je taekwondo klub "Forteca", čije članice i na državnom i na međunarodnom natjecanju postižu dobre rezultate. Kristina Suvaljko, članica kluba, je u veljači ove godine osvojila brončanu medalju na neslužbenom prvenstva svijeta u SAD. Taekwondo klub "Forteca" je i najuspješniji športski kolektiv, a predsjednik kluba i trener Ante Šegedin je dobio nagradu za doprinos u razvoju korčulanskog športa.

Niko Perić

 

 

STRANICA S OSMJEHOM

K'O IZ PUŠKE

Vjeroučitelj tumači prispodobu o rasipnom sinu:
- "Svi su se veselili njegovom povratku k ocu. Ipak, netko se nije razveselio. Ivice, što ti misliš tko bi to bio?"
- "Ugojeno tele!", ovaj će k'o iz puške.

KOD LIJEČNIKA

Postariji gospodin pita svog liječnika:
- "Doktore, imate li što protiv kašlja?"
- "Ne, gospodine, nemam ništa protiv. Samo vi kašljite!"

SAVJET

Mušterija se u frizerskom salonu žali brijaču:
- "Kosa mi opada, kako da je sačuvam?"
- "Najbolje je da nabavite neku kutiju!"

AFORIZMI

bulletMisliti je lako, raditi teško, a raditi, slijedeći svoju zamisao, najteža je stvar na svijetu. (J. W. Goethe)
bulletSanjao sam da bi život trebao biti radost. Probudio sam se i shvatio da je život napor. Radio sam i uvidio da je u naporu radost. (R. Tagore)
bulletKad je rad prinuda, život je robija. (M. Gorki)
bulletVrijednost rada čovjek najbolje osjeća onda kada je lišen slobode da radi. (T. Ujević)
bulletIstinsko pravo na zemlju, kao i na sve drugo, ne proizlazi iz političkog ili dvorskog autoriteta, već od rada. (Ben-Gurion)
bulletSramota je za čovjeka kad mu savjetuju da se ugleda u mrava, a dvaput veća ako taj savjet ne posluša. (Talmud)
bulletOra et labora. - Moli i radi.- (Latinska poslovica)

 

ISKRE

bulletŽelite li da vam mnogi pomognu? Tada nastojte da ne budete u nevolji.
bulletLjubazan je onaj čovjek koji sa smiješkom sluša kako mu o nečemu što on dobro zna, govori netko tko o tome ništa ne zna.
bulletŠto sve narodu nije učinjeno za njegovo dobro!
bulletCinik je čovjek koji svemu zna cijenu, a ničemu vrijednost.
bulletŠto čovjek ima bogatiju maštu, to se osjeća siromašnijim.
bulletPametan čovjek nauči deset stvari, a vjeruje u jednu; budala nauči jednu stvar i vjeruje da ih zna deset.
bulletOni kažu meni: Ako vidiš roba kako spava, ne budi ga, jer možda sanja o slobodi, a ja kažem njima: Ako vidite roba kako spava, probudite ga i objasnite mu slobodu!

 

MOJA LANTERNA

Kako si mi žvelto odrebatila ure,
sve kvarat po kvarat, - nikad se ne vrati.
U čekanju, čežnji, u slutnji i srepnji,
veselju i tuzi, - prošli su mi dani.

Gozdena se jeka pod kožu zavukla,
ko ranjena tica dršće moja duša.
Ako i ne moreš mladost više vratit,
nastavi mi batit da bar starost kušan.

Pa kad zadnje budeš batila mi ure,
obznanila svima partence mi čas,
ma kolike suze prolili za mene
u jubavi vječnoj jedini je spas.

Spokojna mi duša nad tobon će lebdit,
kako zvizda sjajna što obzorje krasi,
vezana uz tebe jubavlju što nikad,
pa ni posli smrti, nikad se ne gasi.

Cili si mi život k'o lanterna bila,
s kampanela brižno brojila mi dane;
zato na kraju na svemu ti hvala,
slušat san te znala i kad san bila mala.

Luči

 

 

KRONIKA DOGAĐAJA

Nakon veoma raznolikih i čestih događanja na polju kulture u ljetnim mjesecima, Korčula je utonula u jesen, a s time i u jedno mirnije razdoblje, tijekom kojega gotovo se ništa nije značajnijeg događalo. Prvi znak ponovnog buđenja bila je tribina za mlade pod naslovom "Krist- Put, Istina i Život", što ju je 12. prosinca u župnoj dvorani organizirao župni ured. Predavač je bio Pjotr Maj iz Zagreba.

Na dan sv. Stjepana KUD "Moreška" organizirao je već tradicionalni božićni koncert. U veoma efektno prigodno ukrašenoj kino dvorani Liburna, program koncerta i njegova izvedba oduševili su brojnu publiku, a posebno je svih ugodno iznenadio prvi nastup novoosnovanog mješovitog zbora, koji je pod ravnanjem mladog zborovođe Gorana Miloševića izveo nekoliko prigodnih skladbi.

Ovom prigodom KUD "Moreška" je predala dva javna priznanja gosp. Mišu Kirhmajeru i posthumno gosp. Josipu Bepici Svoboda za sve što su tijekom svog aktivnog života dali ovom Društvu, ali i cijeloj Korčuli. Svi prisutni u dvorani digli su se na noge i dugotrajnim aplauzom odali priznanje ovim vrijednim ljudima, bez kojih bi kulturni, posebice glazbeni život Korčule, zasigurno bio puno siromašniji.

Nakon ovog koncerta HGD "Sv. Cecilija" također je održala veoma uspješan koncert u dvorani Liburna. Zbog atmosfere koju ovakva događanja šire oko sebe čovjek poželi da kraj prosinca duže traje.

Dan nakon sv. Tri Kralja, tj. 7. siječnja na ulazu u stari grad dogodilo se već tradicionalno predavanje ključeva grada od strane gradonačelnika Vladi od maškara. Ovaj događaj pratila je i HRT Zagreb.

6. veljače održan je u glazbenoj školi Mali kostimirani koncert učenika klase klavira profesorice Tihane Penjak. Zanimljivo je da je svaki izvođač sukladno svom kostimu prije same izvedbe izrekao nekoliko stihova na temu svoje skladbe, autorica kojih je bila profesorica Mirjana Svoboda. Hvale vrijedna inovacija. Atmosferu ove lijepe glazbene priredbe dopunilo je prisustvo Vlade od maškara, koja je sa sudionicima koncerta izmijenila prigodne poklone.

21. veljače bilježimo još jedan koncert. Bio je to ovaj put koncert svih učenika glazbene škole Luka Sorkočević u Korčuli.

Veoma vrijedna udruga mladih Mravci 27. 28. i 29. veljače organizirala je radionicu stripa pod naslovom "Što bih sa sobom ponio na Mars" u prostoru ACI marine. Radionicu su vodili Krešimir Certić Misch, Ivan Prlić Prele i Tihomir Tikulu Tico iz Zagreba. Nakon završetka rada radionice u istom prostoru je postavljena izložba najuspjelijih radova sudionika radionice.

Dan prije Čiste srijede održano je na Rotondi tradicionalno suđenje krnovalu. Ni ovaj put obrana nije bila uspješna, pa je krivac za sve naše nedaće neslavno završio u plamenu na Puntinu.

Sredinom ožujka, točnije 12. o3. u hotelu Korčula održana je javna tribina "Kako izaći iz pakla droge", što su je zajednički organizirali Udruga roditelja za prevenciju vanbolničkih liječenja ovisnosti "Život-Vita" iz Vele Luke i Savjetovalište za prevenciju i tretman ovisnosti iz Korčule. Gosti tribine su bili gosp.Vinko Budiša, voditelj terapijske zajednice Cenacolo, gospođa Ivanka Andrijić, predstavnica Udruge "Život-Vita" i dr. Stanka Komparak, spec. epidemiolog, Zavod za javno zdravstvo Dubrovnik. Pokrovitelj ove korisne tribine bilo je Poglavarstvo grada Korčule.

U dvorani župne kuće "Caenazzo", u organizaciji Župnog ureda Korčula, održan je 26. 27. i 28. ožujka Zaručnički tečaj za cijeli korčulanski dekanat, a voditelj je bio dr. Stanko Lasić, katedralni župnik iz Dubrovnika. Prisustvovalo je četrdesetak mladića i djevojaka koji misle sklopiti kršćanski brak u ovoj godini.

 

 

REZERVIRANO ZA VAS

MOLITVA

Molim te, Bože,
poslušaj molitvu smrtnice,
poslušaj molbu patnice:

Molim te, prijatelju moćni,
daj snage mom tijelu i mojoj duši,
da izdržim sve
što život mi nosi.

Molim te, Bože blagi,
podari mir srcu mome,
da radost osjetim u sebi
i da je svima nosim.

Molim te, Oče jedini,
imaj milosti za suze
djeteta što ljubav
traži od tebe.

Još jednom te molim,
poslušaj molitvu smrtnice,
uslišaj molitvu patnice.

Alma Mesterbašić

 

 

IZGRADNJA NATKRIVENOG PLIVAČKOG BAZENA U KORČULI

PROGLAS UDRUGE

Poštovani Korčulani i prijatelji Korčule!

U Korčuli je 19. prosinca 2003. godine osnovana Udruga za izgradnju natkrivenog plivačkog bazena, a za njezinoga predsjednika izabran je prof. dr. Livio Balarin. Cilj Udruge je potaknuti izgradnju ovog kapitalnog sportskog i društvenog objekta koji nedostaje gradu Korčuli poznatom po svojoj dugogodišnjoj plivačkoj i vaterpolo tradiciji. Takav jedan natkriveni bazen izgradio bi se u predjelu Sv. Antuna, pored već izgrađene zgrade Srednje škole, koja je od prošle godine u svojoj obrazovnoj i odgojnoj funkciji, a za njega već postoji idejno rješenje.

Izgradnja modernog zatvorenog bazena bila bi od neprocjenjive koristi za grad Korčulu, posebice za njegove najmlađe stanovnike koji bi u njemu boravili veliki dio svog slobodnog vremena i tako bi najosjetljivije godine svoje mladosti proveli u zdravom okruženju, kako fizičkom tako i psihičkom. U današnjem vremenu kada opasnosti za život i odgoj mladih u obliku svih mogućih poroka, kao što su konzumiranje droge i alkohola, vrebaju sa svih strana, takav jedan sportski objekt bio bi veliki civilizacijski iskorak. On bi ne samo uvelike pomogao mladom naraštaju da stvaralački i najzdravije iskaže svoju mladenačku energiju, već bi obogatio i turističku ponudu Korčule, stvarajući preduvjete za zimski turizam, što bi se opet vrlo pozitivno odrazilo na otvaranje perspektive mladim Korčulanima za zaposlenje i trajni ostanak u svom voljenom gradu i na svom otoku. Bazen bi koristili i svi stanovnici otoka Korčule i bližeg dijela poluotoka Pelješca, koji su dosad dali mnoge izvanredne plivače i vaterpoliste.

Poglavarstvo grada Korčule i gradonačelnik, dipl. ing. Mirko Duhović, dali su punu potporu ovom plemenitom projektu i spremni su, u okviru svojih mogućnosti, i financijski poduprijeti njegovo ostvarenje. Olimpijski odbor Republike Hrvatske, na čelu s njegovim predsjednikom Zlatkom Matešom, također je izrazio svoju spremnost za pomoć u najširem smislu, kao i mnoge druge ustanove i pojedinci.

Međutim, ovako jedan obiman i složen projekt zahtijeva sudjelovanje svih stanovnika Korčule i njihovih prijatelja u zemlji i inozemstvu, jer ga jedino zajedničkom akcijom možemo ostvariti u najskorije vrijeme. Stoga Vam se obraćamo da nam pomognete, kako financijski u okviru Vaših mogućnosti, tako i moralnom podrškom koja će biti izraz Vaše ljubavi prema gradu iz kojega ste potekli ili Vas za njega vežu lijepe uspomene i sklopljena prijateljstva.
Dragi Korčulani i prijatelji Korčule!

Vjerujemo da ćemo uz Vašu pomoć uspjeti postići ovaj veliki cilj a kada ga ostvarimo bit ćemo svi skupa ponosni što smo sadašnjim i budućim naraštajima Korčulana ostavili jedno ovako veličanstveno djelo.
Vaš doprinos možete poslati na račun: 2330003-1100321158 za "Korčula Pool" (u kunama) ili 20020917, Splitska banka d.d.; SWIFT NO.: BACXHR22 (u devizama)

Unaprijed Vam zahvaljujemo na sudjelovanju u ovom poduhvatu i srdačno Vas pozdravljamo sa željom da se što prije sretnemo u Korčuli, koja će sa svojim natkrivenim bazenom bit još ljepša i privlačnija. S poštovanjem, Predsjednik Udruge: Prof.dr Livio Balarin, v.r.

 

 

NEKROLOG

6. studenog 2003. g. u osamdeset četvrtoj godini života umrla je JELISAVA MILAT KISILO r. MILAT ŠAVLIJA. Pamtit ćemo je kao vedru i srdačnu osobu, okrenutu obitelji. Nakon gotovo pola života provedenog u New Yorku vratila se u Korčulu, gdje se u svom domu, okrijepljena sakramentima utjehe, blago preselila u vječnost. Od nje su se na groblju sv. Luke oprostili njezini najbliži, prijatelji i poznanici. Počivala u miru.

23.prosinca 2003. g. u samostanu sestara Dominikanki u Korčuli, nakon duge i teške bolesti u osamdeset četvrtoj godini života i šezdeset petoj godini redovništva, umrla je s. APOLONIJA (ANĐA) DOMAZET. ( Vidi: In memoriam str.)

24. prosinca 2003. g. u svom stanu u Dubrovniku iznenada je preminuo dragi prijatelj, cijenjeni profesor, znanstvenik i književni kritičar MILJENKO FORETIĆ, u šezdeset četvrtoj godini života. Po obiteljskim korijenima Korčulanin, čvrsto je bio vezan za Korčulu, kojoj se stalno vraćao. (Vidi: In memoriam str.)

15.siječnja 2004.g. u Lumbardi je u osamdeset drugoj godini života, njegovana od svoje nećakinje, nakon kratke bolesti i opremljena sakramentima utjehe, ovaj svijet zamijenila boljim RUŽA SKANSI r. LOZICA. Živjela je tiho i povučeno, iako ju starije generacije pamte kao dobru športašicu i veoma aktivnu osobu. Od nje su se na groblju sv. Luke oprostili oni koji su je cijenili. Počivala u miru.

21.siječnja 2004.g. iznenada je u osamdeset trećoj godini života preminula s ovog svijeta VICA RAĐA r. ANTUNOVIĆ. Korčulani je znaju kao Ružu, a pamtit će je kao veselu, susretljivu i nadasve radišnu osobu. Cijeli svoj život posvetila je obitelji, koja se je, zajedno s prijateljima, oprostila od nje na groblju sv. Luke, gdje je i pokopana. Počivala u miru.

1. veljače 2004. g. nakon duge i teške bolesti, u splitskoj bolnici umro je u sedamdeset osmoj godini života DAVOR KONDENAR. Bio je vrijedan i staložen čovjek, po struci kemijski tehničar, u kojem svojstvu je dugi niz godina radio u korčulanskom brodogradilištu. Iz hobija, ali i iz obiteljske tradicije, bavio se brodogradnjom i po tome je bio veoma cijenjen.Na groblju sv.Luke na vječni počinak ispratila ga je njegova obitelj, prijatelji i poznanici. Počivao u miru.

09. veljače 2004. g. u svom stanu u Korčuli, nakon duge i teške bolesti u pedeset drugoj godini života umrla je ZDRAVKA MARINOVIĆ. Potječe iz Milne na otoku Braču, a u Korčulu je došla 1978. g. kao nastavnica engleskog jezika u osnovnoj školi. Učenici i nastavnici će s osobitim poštovanjem čuvati uspomenu na nju i njezin rad. Njezini zemni ostaci ispraćeni su od onih koji su je poštovali i voljeli na groblju sv. Luke u Korčuli, a pokopana je na mjesnom groblju u rodnoj Milni. Počivala u miru.

13.veljače 2004. g. umro je u svom domu u Korčuli, opremljen sakramentima svete popudbine, MIHO MOZARA u osamdeset trećoj godini života. Tih i povučen mnogima će ostati u sjećanju kao vrstan knjigovodstveni stručnjak, čemu je, uz brojnu obitelj, posvetio cijeli život. Od njega su se na groblju sv. Luke oprostili njegovi najbliži, prijatelji i rodbina. Počivao u miru.

14. veljače 2004. g. nakon kratke i teške bolesti umrla je JAKICA SARDELIĆ r. MILAT u šezdeset sedmoj godini života. Centar njezinog svijeta bila je brojna obitelj, djeca i unuci, kojima se potpuno posvetila. Na vječni počinak na groblju sv. Luke ispratili su je njezina obitelj, prijatelji i mnogi Korčulani. Počivala u miru.

17. veljače 2004. g. u Domu umirovljenika u Korčuli iznenada je umro RISTO RISTESKI u sedamdeset šestoj godini života. Rođeni Makedonac došao je u Korčulu kao mladić služiti vojni rok. Tu je osnovao obitelj i ostao do kraja života. Pokopan je na groblju sv. Luke, gdje su se od njega oprostili njegovi najbliži, rodbina i prijatelji. Počivao u miru.

28. veljače 2004.g. u roditeljskoj kući u Korčuli preminula je IVICA PUŠNIK r.VERZOTTI. Dugi niz godina živjela je svoje dane sa svoje dvije sestre, a poslije njihove smrti po vlastitoj želji ostala je živjeti sasvim sama. Pokopana je na groblju sv. Luke. Počivala u miru.

13. ožujka 2004. g. okrijepljena sakramentima utjehe preminula je MARIJA (INKA) KRENOS r. PROVAZNIK u osamdesetoj godini života. Tiho i povučeno nosila je svoj životni križ, koji je doista obilovao različitim poteškoćama. Osobito se pokazivala kao prava vjernica u svakom pogledu. Pritisnuta bolešću i godinama polako se gasila i preminula u obiteljskom domu, a na groblju sv. Luke oprostili su se od nje članovi obitelji, prijatelji i znanci. Počivala u miru.

23. ožujka 2004. g. , iznenada je, nakon kratke bolesti, u dubrovačkoj bolnici umro OSKAR ŠANTEK u sedamdesetoj godini života. Vesele i blage naravi živio je svoj relativno kratki životni vijek zadovoljan da je mogao biti od koristi, kako svojoj obitelji, tako i mnogima, posebno u svojoj električarskoj struci. Posebnu radost mu je pričinjalo rezbarenje. Na groblju sv. Luke, gdje je njegovo tijelo položeno u grobnicu bratovštine Svih Svetih, kojoj je on bio dugogodišnji djelatni član, od njega se oprostila obitelj, prijatelji i poznanici. Počivao u miru.

 

 

In memoriam

Još jedan premještaj dobila je s. Apolonija, Anđa Domazet. To joj je šesnaesti po redu kroz 65 godina redovničkog života. Treba li vas uvjeravati da je to posljednji njen premještaj iz ovostranosti u onostranost?! Njeni premještaji do sada bili svima poznati, nekako sasvim konkretni: Korčula, Zagreb, Biškupec kod Varaždina, Vela Luka, Viganj, Dom starih u Korčuli, Bol, Žrnovo, Dubrovnik, Split, Starigrad, Šibenik, pa opet Split, Trogir i Korčula. Stalno na putovanju, išla je za glasom koji za mnoge nije stvaran, išla je putem kojeg su brojni izgubljenim držali. Nije lako ploviti suprotno od struje, ali cilj i to opravdava. Ona je znala kome je povjerovala. To joj bijaše dosta, bijaše joj to sigurnost i snaga, izvor mira i radosti.

Danas ne nabrajamo njezine diplome, ne sabiremo novčane ostavštine, ne dijelimo njezinu imovinu. Ispraćamo na vječni počinak tijelo sestre, izmučeno radom, odricanjem i bolešću. Trpljenje, patnja, vezanost za krevet više od četiri godine, ovisnost o tuđoj pomoći u najosnovnijim, sasvim ljudskim potrebama. Podnosila je to mirno, bez očaja i pobune, bez pitanja: Zašto?! Mi, koji smo je okruživali, stajali bismo tiho, suočeni s tajnom patnje. Osjećali smo čudesnu moć toga trpljenja, snagu koja čini velika djela. Sestru Apoloniju patnja je čistila, brusila i preobražavala. Umrla je bez straha, u slobodi, rasterećena pritiska mišljenja ljudi. Ona i njen Bog. Svoju krhkost, ranjivost, nesavršenost i grešnost predala je Njemu. On, milosrdni sudac i otac, preobrazit će sve na svoju sliku i priliku i prepoznati svoje ljubljeno dijete. Otišla je uoči blagdana Kristova rođenja, jer "život je tako blisko povezan s krajem i zemaljski kraj s njegovim početkom". ( F. Prcela.OP ).

Izgubili smo jednog člana, koji je svojim trpljenjem podržavao i nosio svakodnevicu. Ali, uvjerena sam da se njeno sudjelovanje u zajedničkom životu samo izmijenilo, jer ljubav, ta čudesna energija, ne može nestati, samo oblik mijenja. Draga naša sestra Apolonija, ne zaboravi svoju zajednicu. Sjećaj se svih pred Gospodinom. Počivaj u miru Božjem! (s. Kristina) Sestra Apolonija je pokopana u grobnicu sestara Dominikanki na groblju sv.Luke, a misu zadušnicu u zajedništvu s braćom svećenicima i redovnicima, sa mnogim sestrama i dosta vjernika, predvodio je superior samostana sv. Nikole u Korčuli, o. Mato Bošnjak.

Miljenko Foretić je rođen u Dubrovniku 5. svibnja 1939. g. Život je posvetio očuvanju dubrovačke mnogostoljetne tradicije, te istraživanju hrvatske književnosti, kulture i umjetnosti. Diplomirao je povijest i povijest umjetnosti u Zagrebu, nakon čega se zapošljava u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Kao stipendist od 1963. do 1965. g. boravi na Universita cattolica di Sacro Cuore u Rimu. Središnja je ličnost časopisa "Dubrovnik", koji 1971. g. prestaje izlaziti, a sam Miljenko Foretić biva osuđen i zatvoren. Godine 1990. ponovo postaje glavnim urednikom, a pod njegovim je vodstvom "Dubrovnik" jedan od središnjih hrvatskih časopisa. Antologijski broj 2 - 3 / 92 "Dubrovnik u ratu", važan je za upoznavanje s velikosrpskom agresijom na Dubrovnik. Vrijedan prinos dao je i kao voditelj nakladništva Matice hrvatske u Dubrovniku uredivši velik broj knjiga i zbornika. Dobitnik je nagrade Grada Dubrovnika 1993. g. i Zlatne povelje Matice hrvatske 1996. g. Bavio se knjževnom i političkom poviješću, teatrologijom i kazališnom kritikom, te historiografijom i bibliografijom, a objavljivao je u mnogim publikacijama. ( Josipa Dragičević )

Miljenko Foretić pokopan je na groblju sv. Luke u Korčuli, gdje su ga, uz njegove Korčulane, rodbinu i prijatelje, ispratili mnogi poštovatelji, suradnici i znanci. Neka mu je laka ova korčulanska gruda, koju je cijelog života osobito volio. Počivao u miru.

 

 

PROBUĐENO PROLJEĆE

Tiho, samo šapatom čujno lelujanje lišća
i čudesna harmonija
cvjetne livade
s bezbrojnim zborovima ptica
najavljuje dolazak proljeća.

U šarenoj kočiji ljepote,
pokriveno velom mirisne svježine,
obasuto poljupcima nježne rose;
dočekano u zagrljaju djetinje nježnosti
u ushitu plahe srne,
hipu nestašne vjeverice,
razigrano u beskrajnim jatima ptica,
obnovljeno u zelenim proplancima
i lepršavoj šumi
što sneno čavrlja.

Stiglo je proljeće,
tek rođeno u neizrecivoj nježnosti
između neba i zemlje,
stiglo je u kočiji ljepote.

Jozo Sebežević

 

 

NA TABLUNU

U oni ponedinik prin Poklada gremo učinit đir po butigama. Dohodi nan Čista srida, veli je post i bilo bi dobro pokišat bakalar. Ne stoji nan se na Tablunu. U ove zimske dane diventa je bit kako prociduša; svako malo kogod istoči i gre pu svetega Luke. Blizu butige inkontrajemo jednega Mihovilca.
"A di ćete?"
"Gremo vazest bakalara."
"Nemojte se privarit! Neka mu stoju peraje inordine."
"Čeka', čeka', mi ti se u to ne intendimo. Hodi nan pokaza'." Prisvadili smo ga i otvorili vrata od butige. Isprid nas jedna žena iz rokovačke famije uzdiše:
"Mmm... bakalar! Ovako se odavna ni ćuti."
"Dobro vonja" - govori oni Mihovilac.
"E, a još i peraje!" - govorimo mi i stivajemo se u filu, a ona žena nastavja:
"Ovo kako da se je vratilo ono doba ka' su vapori na rivu iskrcavali bakalar. Vonja bi priko grada, Pozakrjan i do Plokate."
Oti stari vapori, što su jin stive vonjale po jabukama, ložili su karbun, pa bi po donjemu vitru zadimili cili grad i smrdili po ceneri. Svake setemane je tokalo dizat koltrine iz bonagracije i potoćat u maštil. Ondar bi pustile taki šug da su dica pitala svoje matere: "A zašto je nona ubila sipu u maštil?"
"E, - nastavja pridiku ona Rokovka, - a di je ono ujutro iza mise zornice kalavat se na Punat i ćutit vonj od friškega kruha uza štradu iz pekare od Stanića, a posli tega vonj od bruštulane kafe? A u nediju iza vele mise ni bilo kuće okle se ni ćuti vonj od pašticade."
Mi jon upadamo u rič: "A di su oni drugi vonji? Uvečer posli kanpane, ko bi smi ostat vanka moga je kroza štrade oćutit vonj od etera. To bi naši stari prin nego bi legli u posteju eteron mazali kale, da jin hi je lagje očistit. Jednega je našega meštra od škvera toliko stufa kal, da je jednu večer u velikon muki poša u konobu, vaze planju i oplanja ga. Drugomu što je cili život ima kale rodi se sin. Doša ga je vidit i odma je reka: 'Ja san sigur mijun posto da je ovo moj sin!' 'A po čemu?' - pita ga baba Vica? 'Jerbo apena se rodi, a ima kale'!"
Sve smo bližje banku i gledamo kako Mihovilac striže očima po bakalarima i gleda jin peraje.
"Što ti se para?" - pitamo ga mi.
"Dobar je oni treći od nas pu' tamo."
"Atento, nemo' da ga kogo' kupi."
S velikon abrivon u butigu intraje jedan Sasvetan i još s vrati poče je gridat:
"Je li ima kobasica?"
"Oli vi u Svesvete ne držite post?" - pitamo ga mi.
"Ma to mi je za sutra za maškare!"
"A di ćeš ti bit za krnovala?"
"A di nego u... eee, da, mislili ste me bekat!"

VIT

 

 

SAVJET LIJEČNIKA

Već nekoliko godina intezivnije se razmišlja o razlozima sve manjeg broja novorođene djece u europskim zemljama. Negativan trend jednako je prisutan u visoko razvijenim i u onim područjima koja streme dostići taj nivo. Visoki standard i ekonomska razvijenost nije dakle, kao što mnogi misle, glavni preduvjet većeg broja novorođenčadi.

Europska unija se do prije pet-šest godina jedva održavala na pozitivnoj nuli, što se tiče broja rođenih prema broju umrlih, da bi u nadolazećem razdoblju visoka prosječna starost pučanstva, te manji broj rođenih od broja umrlih, bio demografska činjenica. 1997. g. npr. bilo je na tisuću stanovnika jedanaest rođenih kao i umrlih. Prirodni priraštaj je dakle bio nula.

Obitelj kao osnova društvene zajednice, prihvatili mi to ili ne, gubi popularnost. Neki vole reći kako je obitelj u krizi. U Švedskoj se pedesetak posto djece rađa u vanbračnim zajednicama (zajednica bez obveza, žene koje žele dijete, ali ne i supruga itd.) Zašto je to tako? Konzultirajući dostupnu literaturu, a i promatrajući svijet oko sebe, teško je danas zamisliti uravnoteženi odgoj bez suzvučja oba roditelja. Iznimaka uvijek ima, no nije dobro stavljati vlastito iskustvo ispred iskustva čovječanstva. Bijeg od obveze, žrtve i odgovornosti, ako ona ne donosi neposrednu materijalnu korist, odrednica je naših dana, a svako rađanje predstavlja odgovornost i onoga tko se rodio, ali i roditelja.To bi trebao biti veliki događaj, dar Božji .

U odgovorima na neka važna pitanja nije uvijek dovoljno biti racionalan. Racionalna inteligencija ne smatra se danas nekom velikom vrlinom, jer je ona značajka i umjetne inteligencije, koju danas posjeduju i strojevi. Jedan vid inteligencije, o kojem se danas jako mnogo govori, jest duhovna inteligencija i ona je rezervirana isključivo za ljude. Tko smo, odakle smo i kamo stremimo? Ovu inteligenciju posjeduje, po svim pokazateljima, nevelik broj ljudi koji mogu shvatiti transcedentalno, ono izvanmaterijalno. Sv. Toma Akvinski rekao bi da je to "prihvatiti više istine" ili "znati tko je Put, Istina i Život". Ako se potrudimo ovako stvari gledati, moramo osjećati obvezu prema članovima naših obitelji, koji su ovim prelijepim otokom hodali, kao i prema onima koji će naš hod nastaviti. Tko će to i hoće li to itko biti?

Pogledajmo kakva je situacija u našem bližem okruženju. Dva veća centra u našoj neposrednoj blizini - Dubrovnik i Split - bilježe 1998. g. broj žive novorođenčadi: Dubrovnik 1090, Split 4775. Četiri godine kasnije, tj. 2002. u Dubrovniku su rođena 834, a u Splitu 4054 djeteta. Za četiri godine u Dubrovniku je broj poroda smanjen za 200, a u Splitu za 700. Ako gledamo cijelu Republiku Hrvatsku onda je to pad od 8000, jer je 1998. g. rođeno 48000, a 2002. g. 40000 djece. Za prošlu godinu podaci još nisu potpuni, ali se zna da je značajno manje rođenih u odnosu na umrle.

U posljednjih pet godina u tri najveća mjesta na otoku Korčuli, u Veloj Luci, Blatu i Korčuli, po stotinjak osoba je više umrlo nego se rodilo. Pa, ako su podaci takvi za naš otok, za kojeg se uvijek kaže da ima puno bolju perspektivu od ostalih jadranskih otoka, kakva je tek onda demografska situacija na drugim otocima?!

Zaključio bih riječima koje je prije nekoliko stoljeća napisao engleski književnik Aleksandar Pope u Eseju o čovjeku: "Nebesa od svih stvorenja knjigu sudbe taje, sve stranice njene, osim one koja sada traje."

Dr Kristo Cebalo

 

 

List Župe Korčula
Urednik: don Marko Stanić
Likovna obrada:
Hrvoje Kapelina i De Franko /Frano Depolo/

Tiskani primjerak možete naručiti poštom:
ŽUPNI URED KORČULA
don. Marko Stanić
20260 KORČULA - HRVATSKA
TEL: +385 (0)20 711049