LANTERNA SV. MARKA - br. 23
Sv. TODOR 2004. godine.

Lanterna sv. Marka - KorculaRIJEČ VAMA

"Ne znate li što u životu želite postići,
vjerojatno nećete postići puno." (Sir J.M.Templeton)

Ove godine obilježavamo dvije značajne obljetnice: 50 godina života Opatske riznice sv. Marka i 10 godina od smrti don Iva Matijace, opata, koji je svojom izvanrednom ljubavlju prema rodnoj Korčuli i prema kulturnoj baštini snažno obilježio vrijeme svog života i djelovanja u ovom gradu.

"Ostavi trag kad odeš", kaže pjesma, A don Ivo je doista ostavio pravi trag i trajni spomen kao zadnji korčulanski mitronosni opat, držeći uvijek na pameti ono što mu je bilo pokretačka snaga i čime je zadužio Korčulu: Nije bio "besplodna smokva" ili širitelj kulture smrti, nego "zrno" koje je donijelo stostruki plod.  I dok proslavljamo sv. Todora, mučenika, a svaki dan čujemo o različitim nevoljama, kojima je najčešće uzrokom sam čovjek, moramo se pitati što je to s čovjekom, kuda to ide i čemu sve to vodi? Gdje je svaki od nas u svemu tome; kakve tragove mi za sobom ostavljamo danas i ovdje? Jer, sve što čovjeka okružuje vapi k njemu da bude pažljiv i obziran, da poštuje njihove potrebe, njihov život. Ne mora sve, čega se čovjek dotakne, biti uništeno. Ovome je svijetu dosta razaranja i smrti. Pravo na postojanje i život imaju zemlja i zrak, voda i šume, ptice i cvijeće. I koliko god se činilo da sva bića, sva stvorenja i sve što je čovjek izgradio na bilo kojem području, vapi za vlastitim opstankom, ipak je to ujedno i vapaj za čovjekovim opstankom, za opstankom svijeta uopće, svijeta u kojem će moguće biti čovjek, u kojemu ono bitno u čovjeku neće biti pogaženo.

Svaki oblik zagađenosti, ništeći svijet u kojemu živimo, ništi i nas same. Jer u zagađenom okolišu, u zagađenim odnosima i duše nam bivaju zagađene. Svijet koji nam je darovan i povjeren, svijet kojim smo blagoslovljeni, sve teže uspijeva biti ono što bi nam htio biti.

Čovjek mora bdjeti nad svojim pronalascima i dostignućima. Kultura i znanost, sredstva javnog priopćavanja i povezivanja ne smiju se zlorabiti. Mora se očuvati blizina među ljudima, svjetlost i toplina moraju sačuvati svoju rječitost. Jer nikome osim čovjeku nije povjereno dobro ovog svijeta i njega samoga, nego upravo čovjeku. Nabolje bi bilo ravnati se u životu i radu Kristovom logikom: Na grubost uzvratiti blagošću, na okrutnost nježnošću; na dvosmislenost uzvratiti jasnoćom, na podsmijeh vedrinom; na sebeljublje odgovoriti sebedarjem, na laž odgovoriti istinom; na licemjerje uzvratiti skladom govora i čina; na nepravdu uzvratiti pravednošću, na ravnodušnost zauzetošću; na nerazumijevanje uzvratiti prihvaćanjem, a na osudu praštanjem. Neka Vas, dragi čitatelji "Lanterne", a i sve ljude dobre volje, uvijek i na svakom mjestu prati sreća, a moćni zagovor sv. Todora neka bdije nad svima nama i našom Korčulom.

Vaš don Marko.

 

 

PROGRAM PROSLAVE SV. TODORA

28. srpnja u 19 sati: VEČERNJA I IZLAGANJE KASE SV. TODORA
29. srpnja u 19 sati: SVEČANA MISA I PROCESIJA OKOLO GRADA. Predvodi Mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup

SV. TODORE BRANI, ŠTITI I BLAGOSLOVI SVOJ GRAD!

 

DVIJE OBLJETNICE
DON IVO MATIJACA (1919-1994)
OPATSKA RIZNICA SV. MARKA (1954-2004)

Prije 10 godina 2. lipnja 1994. godine umro je dugogodišnji korčulanski župnik i posljednji opat don Ivo Matijaca. Rođen u Korčuli, nakon srednje škole na Badiji i u Zagrebu, završava Teološki fakultet u Zagrebu, a 1942. godine za svećenika ga je zaredio bl. Alojzije Stepinac. Nakon toga don Ivo je niz godina službovao kao kapelan u Crikvenoj kraj Bjelovara, Vrapču i velikoj zagrebačkoj župi sv. Blaža. 1950 godine imenovan je korčulanskim župnikom i na blagdan sv. Todora ustoličen za opata. Umirovljen je 1986.godine.

Na svoju mladomisničku sličicu stavio je riječi psalmiste koje uzima za svoj životni program: "Quam dilecta tabernacula tua Domine"(Kako su lijepi hramovi Tvoji Gospodine). Vođen tim geslom u svom župničkom djelovanju don Ivo je ponajprije brinuo za "ljepotu" hramova Božjih u ljudskim dušama, a potom o sagrađenim hramovima - korčulanskim crkvama.

U kratkom tekstu teško je pobrojiti sve ono što je učinio na pastoralnom polju. Došavši u Korčulu u teškim vremenima nakon II. svjetskog rata, kada je vjera smatrana "opijumom za narod", a katolička Crkva neprijateljem društva, don Ivo se unatoč tomu okrenuo okupljanju i odgoju mladih: ministranata, djece, vjeroučenika, zatim bratovštinama i bratimima čiji rad oživljava i unapređuje. Skrb o starcima, bolesnicima, siromasima također je stalna odrednica njegova rada, a osnutkom karitativne ustanove "Banke sv. Jozipa" 1966. godine budi u vjernicima svijest o potrebi pomoći bližnjima koji na bilo koji način pate, bez obzira koje su vjere ili nacionalnosti. Zato Banka brine o osamljenima ili siromašnima u Korčuli, skuplja i dostavlja pomoć svuda gdje je potrebna ( Kosovo, Crna Gora, Bosna, Zagorje itd.). Kada je 1964. godine počeo izdavati župni list "Lanterna sv. Marka" povezuje se s Korčulanima u domovini i iseljeništvu šaljući ga na 500 adresa izvan Korčule. U "Lanterni" se uz vjerske teme nalaze članci o spomeničkoj baštini, događanjima u Korčuli i dr. a izlazila je do 1986. Nakon prekida od 11 godina sadašnji župnik je 1997. nastavio njeno izdavanje.

Ne manju brigu don Ivo je usmjerio čuvanju i njegovanju vjerskih tradicija u liturgiji te starom crkvenom pjevanju i obilježavanju važnih obljetnica crkvenog i kulturnog značenja, doprinijevši širenju duhovnih obzora ovog grada. Drugo zahtjevno područje njegova rada posvećeno je korčulanskom crkvenom graditeljstvu: godinama brine o obnovi katedrale, crkava Svih Svetih, sv. Mihovila, sv. Justine i sv. Antuna, temeljito popravlja sasvim zapuštene crkve sv. Petra, Gospojinu i Navještenja, a sve uz pomoć vjernika, konzervatora, općinskih i državnih vlasti. U suglasju s Prokurama bratovština potiče obnovu i uređenje njihovih kuća i dvorana koje postaju zbirkama otvorenim javnosti.

Don Ivo Matijaca je ostavio Korčuli i najznačajniji trag svog djelovanja na kulturnom polju: OPATSKU RIZNICU, koja ove godine obilježava značajnu 50 obljetnicu rada. Odmah po dolasku u grad počinje ostvarivati zamisao o osnutku muzeja crkvene umjetnosti u čemu je imao podršku dr. Cvita Fiskovića, a kao suradnika istaknutog hrvatskog slikara Ljubu Babića. Zajedno s njim odabrao je prostor i dogovarao uređenje, pa je o sv. Todoru 1954. godine Riznica svečano blagoslovljena i otvorena. U zbirci su izložene slike, skulpture, rukopisi, knjige, obredna srebrnina i ruho, pokućstvo, numizmatika, medalje i dr. datirani od antike do XX. stoljeća. Veći dio građe potječe iz Korčule: ovdašnjih crkava i obitelji, znatan broj predmeta poklonio je don Ivo iz vlastitog sakupljanja, darovatelji su bili i suvremeni umjetnici, a ponešto je dobavljeno kupovinom. Riznica je postavljena u temeljito preuređenim prostorima I kata (a kasnije i dijela prizemlja) Opatskog dvora (Palaca). Tu je sedam dvorana: dalmatinska renesansa, talijanska renesansa, barok, XIX i XX. stoljeće, obredno ruho, lapidarij i stara kuhinja u prizemlju. O izloženim dragocijenostima koje imaju značenje ne samo za korčulansku već i hrvatsku kulturu, pisali su mnogi naši i strani znastvenici, a tokom pedeset godina postojanja Riznicu je vidjelo gotovo pola milijuna posjetitelja, uglavnom stranaca. U tom smislu Riznica je danas jedna od najznačajnijih crkvenih zbirki otvorenih javnosti u Hrvatskoj i uz jedinstvenu graditeljsku baštinu, najveći ponos Korčule

Osim što je sabirao građu, brinuo je o njenu stručnom popravku, a želeći znastvenicima omogućiti proučavanje spomenika i prošlosti Korčule sređuje arhivsku građu koja se nalazila u Opatskom dvoru. I sam je dosta pisao, najviše u Lanterni u rubrici "Naši spomenici" te u našim stručnim časopisima (Peristil, Prilozi Povijesti umjetnosti u Dalmaciji i dr.), a objavio je knjigu "Povijest bratovštine sv. Roka u Korčuli" (1575-1975) te prijevod s latinskog "Obrana Korčule od Turaka 1571" dok su u rukopisu sačuvani radovi: Povijest bratovštine Gospe od Utjehe i Relikvijari korčulanskih crkava.

Za rad na kulturnom polju don Ivu je 1996. godine posmrtno dodijeljena nagrada Grada Korčule za životno djelo. Dvije spomenute značajne obljetnice u ovoj su se godini poklopile, stoga se želi ovim tekstom Korčulanima, ali i svima drugima, oživjeti uspomenu i zanimanje za ovog istaknutog Korčulanina i Riznicu koju nam je ostavio.

Dr. Alena Fazinić

 

 

BISERU MORA

Volim te, Korčulo, biseru sred mora,
ljepotom svojom što plijeniš i darivaš,
volim tvoje ulice i kule
i blago svo što u sebi ga skrivaš.

Volim te, Korčulo, baš u svako doba,
ljeti i zimi, po kiši il' vjetru,
volim tvoja obasjana jutra
i večeri snene ispunjene svjetlom.

Volim te, Korčulo, i kad duša me boli
što sve manje ljubavi ti daju,
volim te i onda kad se za te bojim
što mnogi te pustu ostavljaju.

Mar

 

 

LEGENDA O SVETOM TODORU MUČENIKU

Glavni izvori o životima svetaca i mučenika iz ranokršćanskih vremena, ostali su nam zabilježeni kod pisaca kroničara ili pak biskupa lokalnih crkava. Ti su vrijedni zapisi dospjeli preko raznih prijepisa i kodeksa do današnjih dana, i postali temelj našeg znanja o njima, kao i o načinu i okolnostima kojima su zaslužili nebesku slavu. Budući da sam već opširnije pisao o sv. Todoru, i kako ima preko trideset raznih svetaca istog imena, svi su se njihovi životopisi temeljili na životu najpoznatijeg sveca ovog imena - sv Teodora, vojnika i mučenika iz Maloazijskog grada Amazije. Njegov životopis sastavio je Grgur Nazijanski, biskup i poznati kroničar i teolog iz druge polovice četvrtog stoljeća. Među starim rukopisima u opatskom arhivu, nalazi se i prijepis na talijanskom jeziku njegovih govora i propovjedi što ih je izrekao brojnim vjernicima koji su došli hodočastiti na svečev grob u Amaziju. U prvom djelu Grgur govori o čudesnoj zaštiti sveca koji je otjerao skitske napade na grad, a potom opisuje svečevu crkvu raskošno opremljenu mozaicima i freskama, te govori kako svečev sarkofag zrači čudesnom aurom.

"Hoću da pažljivo slušate jer vam želim ispričati na koji je način ovaj veliki mučenik zaslužio blaženstvo, dajući život za ljubav Isusa Krista dok je živio na ovom svjetu, jer nagrada koju je dobio na nebu, nama daje ohrabrenje da ga i mi slijedimo. Kažem dakle, da mi imamo njegovo sveto tijelo u ovoj crkvi, i ulazeći danas u nju, kao što ste i vi danas došli, život nam se obnavlja i snaži. Ovdje se prosipaju tople suze i bacaju gorući uzdisaji, moli se iskrena srca sveca da nas zagovara kod Boga. Ako pak netko bude dostojan imati malo zemlje u kojoj se čuva sveto tijelo, to se smatra velikom srećom, te se ona nosi i brižno čuva da se položi na bolesnike u nadi da će ozdraviti - kao što se već mnogo puta i dogodilo! Ostavivši sve što je imao i krenuvši u smrt za Krista Isusa, više nije samo građanin Amazije, već kao mučeniku, njegova je domovina bilo koja zemlja pod suncem.

Ovaj svetac uvježbavao je ratne vještine dok su Rimskim carstvom vladali Dioklecijan i Maksimijan. U kasnu jesen, za vrijeme velike hladnoće, u vojsci je nastalo veliko nezadovoljstvo zbog carevog dekreta kojim su svi vojnici trebali javno prinijeti žrtvu bogovima. Svaki Kristov vojnik na ovaj se dekret oglušio, a Teodor je javno govorio kako je naredba nepodnošljiva i da je on neće izvršiti ni pod cijenu života. Ovo je dočuo njegov kapetan i pozvao ga, da otkud mu takova obijest da se usprotivi naredbi cara. Teodor mu je radosna lica odgovorio da se ne suprostavlja carevoj naredbi kada on naređuje pravedno i razumno, ali kad traži da "častim bogove koji to nisu i koje kao takve ne priznajem, onda to neću izvršiti! Ja tvrdim da je samo Isus Krist Bog, jedinorođeni Sin Božji, zajedno sa Duhom Svetim, ne tri boga već jedan jedini u koga ja svoju vjeru ispovijedam! Ako vam se to čini nevaljalim, neka onda dođe krvnik, nek me rani mačem, baci u oganj - ja sam spreman na bilo koju muku sa strpljenjem iz ljubavi prema svom Stvoritelju."

Suci su ostali zbunjeni čuvši tako mudre riječi mladog vojnika i nisu znali što bi na to kazali. Nato je pristupio jedan drugi vojnik Teodoru i upitao ga ima li njegov Bog sina, i tko ga je rodio? Teodor odgovori da se njegov Bog nije stidio svog jedinorođenog Sina, već mu je bilo milo što se on rodio za otkupljenje svijeta.

Potom je Teodor upitao vojnika, da ne misli li da je štovanje božice Kibele- Majke Bogova, koja je neprekidno trudna, te rađa nove bogove predvođena vučicom, sramotno i besmisleno? Vojnik je posramljeno zašutio kao i suci. Kako nisu mogli nadmudriti Teodora pustili su ga na slobodu uz uvjet, da razmisli koliko je mudro suprostavljati se caru i bogovima. Suci su mislili da će Teodor popustiti, ali on je odlučio napraviti veliko djelo i pokazati što misli o njihovim bogovima. U Amaziji se nalazio veliki Kibelin hram, a Teodor je pričekao da puhne vjetar te je tada zapalio hram koji se cijeli pretvorio u zgarište i ruševinu. Nastala je velika pobuna i bijes svećenstva, te su počeli tražiti krivca da ga dadu na najgore muke. Teodor se sam javio, a pogani su ga zgrabili i odveli sucima. On je priznao sve i izjavio da je spreman na mučenje jer zna da mu je srce čisto i milo Bogu. Suci ipak nisu htjeli mučiti ga, jer su mu duboko u srcu zavidjeli na snazi, hrabrosti i vjeri. No građani su se pobunili i zahtijevali da ga se odmah pogubi da ne navuku na sebe Kibelin gnjev. Ipak su suci presudili i promakli Teodora u viši čin i postavili ga za velikog svećenika Kibele samo ako prinese žrtvu i odrekne se Krista. Teodor je odvratio i narugao se, da je nagrada koju mu nude velika, ali da on smatra sva svećeništva idolima bezvrijednima i da to za njega ne bi bilo uzvisivanje već ponižavanje. Narugao se i konzulima da su obučeni u purpur, a poput kuhara dijele žrtvovano meso narodu. Umjesto da slave nebeskog Gospodina, oni se klanjaju mramornim i zlatnim idolima.

Suci su napokon shvatili da gube vrijeme i optužili su ga za svetogrđe i psovku i stavili na muke. Vezali su ga za stablo i potom bičevali, udarali ga željeznim motkama i nanosili mu opekline sa bakljama, a kada su se umorili bacili su ga u tamnicu. U tamnici je sveca okružila čudesna svijetlost, te je on pjevao hvale Gospodinu na čuđenje čuvara. Sutradan su ga ponovno mučili, ali ga nisu mogli slomiti. Naposljetku su priredili lomaču i spalili ga. Todor je izdahnuo hvaleći i slaveći Gospodina Vatra mu je ugasila život, ali je poštedjela tijelo, koje je pobožna žena Euzebija povila u platno i sahranila, te nam tako ostavila pravo blago koje povezuje mnoge narode. Ondje, na njegovom grobu, odlaze napasti i postižu se ozdravljenja duše i tijela. On je sigurna luka za one koji su izmučeni nevremenima ovog svijeta. Ondje siročad pronalazi oca i majku, hodočasnici mjesto odmora, uplakani utjehu i pomoć oni u potrebama.

Ti slavni sveti Todore, koji si među zborovima anđela, pođi pred Gospodina i moli se pred njegovim prijestoljem za nas, koji smo se okupili da bi častili uspomenu na tvoje mučeništvo i pobjedu. Pošto te naše tjelesne oči ne mogu vidjeti, obrati svoje svete oči na našu žrtvu i molitvu i prinesi je Bogu. Moli se za tvoju i našu domovinu da nas oslobodiš od neprijatelja, ti sveti vojniče i mučeniče, posreduj za naš trajni mir, da uvijek služimo onome kojem si i ti služio, i ako tome treba više pomoći, reci svojoj braći: pozovi Petra prvaka crkve, Pavla liječnika ljudi, voljenog Ivana slavnog teologa, da bi čitava crkva ostala vjerna pravoj vjeri, oslobođena hereza i heretika, da ispovijedajući Krista slobodno i služeći mu srcem, budemo sudionici tvoje milosti u svijetu i na nebu. Amen." Sv Todor podnio je mučeništvo za cara Maksimilijana 9. studenog 306. Naposlijetku čini mi se prikladnim ovaj tekst zaključiti riječima iz jednog proglasa kojim je Korčula slavila svetkovinu svetog Todora 29. VII. 1898.:
"PUK KORČULANSKI, ZA SVE PRIMLJENE BLAGODATI, ZA SVEĐERNU ZAŠTITU SVOMU MOGUĆEMU ODVJETNIKU, NAJDUBLJU HARNOST ISKAZUJE, SEBE I POTOMKE SVE SVOJE NAJPONIZNIJE PREPORUČUJE !"

Damir Tulić

 

 

PRIKAZ KRISTA NA UMJETNINAMA U KORČULI

Od ranokršćanskih vremena, uz Bogorodicu, Isus Krist je najčešći sadržaj kršćanske likovne umjetnosti. U prvim stoljećima kršćanstva, dok su još bjesnili progoni kršćana, umjesto Isusova lika vrlo često se prikazivala riba. Bio je to simbol i znak međusobnog prepoznavanja kršćana. Uzet je stoga što pet slova, od kojih je sastavljena grčka riječ "IKHTHYS" (riba), tvore monogram od početnih slova grčkih riječi: IESOUS KRISTOS THEOU HYIOS SOTER, što znači Isus Krist Sin Božji Spasitelj. Nešto kasnije Isus se vidi na freskama, reljefima i kipovima kao Janje, Dobri pastir ili na Posljednjoj večeri okružen apostolima, no najčešće raspet na križu.

Tijekom stoljeća, zapravo već dvaju tisućljeća, najveći umjetnici su prikazivali Krista, u raznim prizorima Novog zavjeta (Evanđelja), onako kako su ga zamišljali i doživljavali te u skladu s tadašnjim umjetničkim stilovima. I danas njegov lik zauzima istaknuto mjesto u suvremenim likovnim ostvarenjima.

U bogatoj, raznovrsnoj kulturnoj baštini Korčule sačuvan je niz starih i suvremenih umjetnina s Kristovim likom. Dijete Isus je na većini slika i skulptura u naručju Bogorodice, pa ta djela ovdje ne spominjemo, o njima je pisano u članku o Liku Bogorodice. (Lant. br. 15). Jedan od najstarijih, simboličnih prikaza Krista je rustični kameni reljef Uskrslog Janjeta iz XIV. - XV. st. pronađen prije dvadesetak godina u pločniku podno Andrijićeva ciborija u katedrali, sada ugrađen na zidu središnje apside.

U zbirci Riznice nalaze se dva alabastrena reljefa iz XV. st. izrađena u Engleskoj. Na jednomu je prizor uhićenja Isusova na Maslinskoj gori, kada ga Juda izdaje poljupcem, a Petar odsjeca uho vojniku, a na drugom je Isusovo bičevanje, (ovi reljefi potječu iz crkve na Badiji).

Sve tri korčulanske bratovštine posjeduje velika, u drvu rezbarena, obojana raspela dobavljena iz mletačkih radionica XVIII. st. Najvrijednije staro, također drveno raspelo, čuva se u katedrali. Ovo djelo XVIII. st. pripisano istaknutom mletačkom umjetniku Piazzeti tamno smeđe je boje. Bratovština sv. Roka i crkva sv. Nikole posjeduju drvena raspela koja je početkom XX, st. izveo kipar, Korčulanin, Marin Radica, a od istog autora je i brončano reljefno poprsje Raspetoga u krstionici. U Riznici je izložena rezbarena glava Raspetoga, dio velikog drvenog križa koji se još u XIX. st. nalazio u crkvi Sv. Petra (ranije možda u katedrali), a djelo je vjerojatno domaćeg majstora XVIII. st.

Bratovštine i stolna crkva imaju i procesionalna raspela skovana u srebru. Najdragocjenije je u crkvi Svih Svetih, a djelo je Ivana Progonovića, dubrovačkog zlatara, iz 1451. godine; iz mletačkih radionica XVI. i XVII. st. su ona sv. Roka i sv. Mihovila, i dva iz katedrale, a veliko srebrno oltarno raspelo u katedrali (Riznici) austrijski je rad s konca XIX. st.

Vrsno zlatarsko djelo je srebrni "Imago pietatis" skovan u Mlecima u XVIII. st. Prikazuje trpećeg Krista kako izlazi iz kaleža. Čuva se u Riznici, a nosi u svečanim euharistijskim procesijama. Drvenu polikromiranu skulpturu istovjetnog sadržaja, naivne izrade iz XVII. st. posjeduje bratovština sv. Mihovila. Krist skinut s križa, položen u krilo Majke, iz crkve Svih Svetih na velikoj drvenoj skulpturi Pieta izveo je austrijski umjetnik XVIII. st. Rafael Donner. Veliki brončani reljef prve postaje križnog puta djelo je ak. kipara Korčulanina Luja Lozice, nastalo 70-tih godina XX. st.

Osim kiparskih u Korčuli se nalaze i slikarska djela koja prikazuju Krista. Najprije treba spomenuti veliku italo-kretsku ikonu iz dvorane bratovštine Svih Svetih: Krist Pantokrator (Svevladar), iz XV. st. te veliku Posljednju većeru iste zbirke, rad domaćeg nepoznatog slikara XVII. st. Bratovština Svih Svetih posjeduje i tri dragocjena, na drvu slikana, italo kretska (bizantinska raspela). Najveće, gotovo u prirodnoj veličini, sačuvalo je samo u središnjem dijelu Kristovo tijelo (bez ruku), no i takvo doima se svojim dostojanstvenim realizmom. Drugo manje je u crkvi. Na njemu je Raspeti okružen bogato rezbarenim pozlaćenim okvirom. Oba raspela su iz XV. st. Treće, slikano dijelom reljefno, bizantinsko raspelo ove bratovštine skromnije u izvedbi i bez ukrasa, nastalo je u XVII. st.

Na oltarnoj slici sv. Trojstva u katedrali mletački umjetnik Leandro Bassano izveo je početkom XVII. st. plamtećim bojama u sumraku Golgote, Raspetoga okruženog apostolima, Bogorodicom te Bogom Ocem i Duhom Svetim. Na oltaru sv. Križa u crkvi sv. Nikole slika Raspetog, okruženog pukom, djelo je nepoznatog majstora XVIII. st. Naš najpoznatiji gotički umjetnik XV. st. Blaž Trogiranin naslikao je u sredini poliptiha bratovštine Svih Svetih mrtvog Krista u zagrljaju Bogorodice. Slika Srca Isusova u katedrali iz XVIII. st. jedan od vrlo ranih prikaza ove teme, dar je biskupa Šimuna Spalatina, a djelo vjerojatno talijanskog umjetnika.

Uz prikaze Isusa od njegova rođenja do smrti na križu, nužno se javlja i onaj najradosniji: USKRSNUĆE. Naše bratovštine posjeduju kipove Uskrslog, oni Svih Svetih i sv. Mihovila naivni su, rustični drvorezbarski i polikromirani radovi nepoznatih domaćih majstora XVII. - XVIII. st. Bratovština sv. Roka ima kip Redentura načinjen rukom ak. kipara Petra Pallavicinija 1939. godine, koji se svečano pronosi gradom u procesiji na dan Uskrsa. Kameni kip Uskrslog, koji krasi kupolicu (lanternu) crkve sv. Justine, djelo je korčulanskog kipara Marina Radice s konca XIX. st. Brončani, veliki kip Uskrslog Krista izradio je za katedralnu krstionicu 70-tih godina XX. stoljeća veliki hrvatski kipar Frano Kršinić.

U ovom sažetom prikazu nabrojene su samo najznačajnije umjetnine iz našeg grada koje prikazuju Krista, no u Riznici i po crkvama još je niz slikarskih, kiparskih, zlatarskih, veziljskih i dr. djela ovog sadržaja. Ne sumnjamo da će i u novom stoljeću i tisućljeću umjetnike nadahnjivati uvijek suvremeni lik GOSPODINA ISUSA.

Dr. Alena Fazinić

 

 

OBREDNO RUHO U KORČULANSKOJ KATEDRALI

U posljednjoj dvorani korčulanske Opatske riznice izloženo je dragocjeno obredno ruho: misnice, dalmatike, plaštevi, antependij. Vrijednost i značenje ove zbirke je iznimna. Naime, za razliku na pr. od srebrnine, umjetničkih slika i skulptura, stara odjeća općenito, pa tako i crkvena, najmanje je sačuvana: tkanine se uporabom oštećuju, a od prašine, vlage i sl. vremenom propadaju čak i one najvrsnije kakvoće i izrade.

Oblici (krojevi) obrednog ruha su sporo i rijetko mijenjani, no bilo je propisano da se oštećeno i pohabano, te stoga nedolično za obrede, spali, što se kako saznajemo iz arhivskih isprava u nas savjesno obdržavalo. U tome je glavni razlog da je staro obredno ruho malobrojno, a najviše ga imaju biskupske i samostanske crkve. Spomenuta zbirka iz korčulanske katedrale razmjerno je bogata: posebno se ističu rukom vezena misnica i dalmatike iz XV stoljeća i barokno ruho XVII. i XVIII. stoljeća, a tu su i raskošni mletački zlatni i purpurni brokati iz istog vremena. Znalci, no i ostali posjetitelji, zastaju s divljenjem pred ovim vrsnim radovima izvedenim slikarskim bodom u zlatovezu ili raskošnom tkanju. Stoga se i može reći da ova riznička dvorana zrači posebnim sjajem i duhom davno proteklih vremena.

Riječ je o predmetima izrađenim, namijenjenim i nabavljenim za obrede, no oni su, premda sada izloženi u vitrinama muzejske zbirke, sačuvali svoju prvobitnu liturgijsku ulogu i zadaću. Naime o velikim blagdanima: Božiću, Uskrsu, Duhovima, Tjelovu, sv. Marku i sv. Todoru i drugim svečanim prigodama, ovo ruho i obredna srebrnina zablistaju u katedrali svjedočeći da naši preci, koji su ih uz ne male materijalne žrtve pribavili, nisu sve to namijenili za muzejske vitrine. Željeli su da oni budu dio obrednog i molitvenog života korčulanske crkvene zajednice, u ovom vremenu nas, prije toga naših predaka, a ubuduće naših potomaka.

Iz arhivskih isprava doznajemo kako su tijekom proteklih stoljeća uprava crkve, biskupi, opati, župnici i brojni pojedinci skrbili za ovo liturgijsko ruho i posuđe ostavljajući na taj način trag i spomen svog vremena. Stoga ono staro kao i novo koje se danas dobavlja čini doličan okvir bogoslužju. Samo se dio ruha izlaže u riznici, ostalo je u sakristiji, no bitna je svijest i praksa da i predmeti iz riznice imaju i nadalje zadaću ukrašavati naše obrede, jer samo na takav način mogu u potpunosti ispuniti svoju umjetničku, povijesnu i vjersku vrijednost i zadaću. Doduše, kao muzejski izlošci jednako su lijepi, ali beživotni, lišeni bitnog sadržaja i naboja, koji ih je stoljećima prožimao. U tom naboju naziremo kršćansku nadu onih koji nam ovo namriješe, ali i obvezu da to jednakom ljubavlju, pažnjom i dosljednošću prenesemo u budućnost ,jer tek u našoj katedrali, na oltaru i uz oltar imaju i sačuvali su svoj puni smisao.

Na poseban način doživjeli smo to i ove godine u Velikom tjednu, kada je bogato katedralno ruho blistalo u sjaju stotina bratimskih voštanica, također dijelu naše stoljetne kršćanske baštine.

Dr. Alena Fazinić

 

 

LITURGIJSKA KRONIKA

4. travnja 2004. g. CVJETNICA je proslavljena ove godine doista svečano. Jutarnja misa, na kojoj su blagoslovljene palme i masline i pjevana Muka, koju su i ove godine pjevali pjevači naših bratovština, bila je, kako je to još od davnine, u crkvi Svih Svetih. Pjevači su potom pošli u naš samostan sv. Nikole gdje su također pjevali Muku, a potom je bila svečana misa, kojoj je prethodio blagoslov palmi i maslina u katedrali i procesija po pijaci. Pjevači bratovština su ponovo otpjevali Muku. Pojedine solo dionice, uz Anta Cvitkovića, koji je pjevao historikuma, dakle onoga koji vodi kroz događanja u muci (ovdje se to zove "pjevati turbu"), pjevali su: Petra je pjevao Ante Matijaca, upravitelja i Pilata Tonči Gatti, dva lažna svjedoka su bili Velimir Dužević i Tonči Gatti, veliki svećenik i jedan od slugu je bio Tonči Baždarić, Judu je pjevao Edi Jungher, a Pilatovu ženu i sluškinje Darinka Krstulović. Osim ovih spomenutih i Mića Druškovića, koji je zbog poslova morao biti u Zagrebu, muku su pjevali Dinko Andrijić, Vinko-Braco Fabaris, Đuro Čehovski, Mišo Jungher, Nedo Poša, Lovro Krstulovć, Vele Veršić, Mili Jadrić, Pero Aljinović, Kristo Cebalo i Darko Tarle.

Nakon mise i procesije po pijaci izloženo je Presveto na četrdesetsatno klanjanje. Klanjati se počnu odmah i braća Sasvetani, svaki sat po jedan, sve do osamnaest sati kada je župnik pošao do crkve Svih Svetih i zajedno s braćom došao u katedralu na poklon. Poslije kraćeg klanjanja je bila misa i propovijed, koju je imao o. Drago Kolimbatović, a onda je slijedio svečani blagoslov s Presvetim. To je osobiti blagoslov gdje se mole posebne molitve klanjanja Kristovom ranjenom srcu i pjeva psalam Smiluj se meni Bože. Poslije blagoslova braća, zajedno s gaštaldom i župnikom, još jednom se poklone, a potom u procesiji idu u svoju crkvu gdje župnik ima kraći nagovor i odriješenje za svu pokojnu braću i sestre dotične bratovštine.

Na Veliki ponedjeljak ujutro je u sedam sati izloženo Presveto, a popodne u osamnaest sati su došla braća Rokovci na poklon. Poslije svečanog blagoslova u katedrali, župnik je u sali bratovštine blagoslovio dva nova velika "torca" i dao odriješenje za svu pokojnu braću i sestre ove bratovštine. Na Veliki utorak Presveto je izloženo također u sedam sati, a popodne u osamnaest sati su na poklon došla braća Mihovilci. Poslije mise, propovijedi i svečanog blagoslova u procesiji su se braća, praćena župnikom, vratila u crkvu sv. Mihovila gdje su blagoslovljena četiri nova "torca" i izmoljeno je odriješenje za svu pokojnu braću i sestre ove bratovštine. U šest sati ujutro na Veliku srijedu izloženo je Presveto, a potom je uslijedila pokornička procesija braće zajedno sa župnikom i osamdesetak vjernika do kapele sv. Liberana na Solinama. Bila je misa i uobičajeno čašćenje poslije mise. Popodne u osamnaest sati u katedrali su pjevane Lamentacije, a poslije mise je bila procesija po pijaci i završetak četrdesetsatnog klanjanja svečanim blagoslovom s Presvetim.

8. travnja 2004. g. Veliki četvrtak uvijek je, pa i ove godine posebno pripreman i posebno proslavljen. Misa Večere Gospodnje i obred pranja nogu učenicima uvijek privlači pozornost kako vjernika, koji znaju da se te večeri slavi ustanova Euharistije i svećeničkog reda, tako i onih koji dođu vidjeti sam obred. I ove godine su učenicima bili članovi bratovštine Svih Svetih: Roneo Baničević, Marinko Bojić, Eđicio Botica, Petar Brčić, Ivo Depolo, Mihovil Depolo, Tonči Karaman, Ivo Lucin, Mario Penjak, Dinko Radojković, Matij Tomić i Ivica Vodopivec. Poslije mise je bila večera u župnom dvoru sa već tradicionalnim kozletom "bez mane", gorkim zeljem i jabukom.

9. travanj 2004. g. osvanuo je tmuran i kišovit. Pri svakom susretu se govorilo samo o Velikom petku, koji će, po svemu sudeći, ove godine proći bez tradicionalne procesije okolo grada. I cijeli dan je vrijeme tako pokazivalo: kišilo je bez prestanka. Već su trebali početi obredi u osamnaest sati, a nikakve promjene nije bilo. Gaštaldi i prokure bratovština su uznemireno obilazili sale, a počesto navraćali i do župnika dogovarajući se što učiniti. Neposredno pred početak obreda gaštaldi su došli u sakristiju i dogovoreno je da će se učiniti onoliko koliko vrijeme dopusti. Obredi su počeli: pjevana muka, propovijed, a onda je uslijedilo otkrivanje križa riječima: Evo drvo križa na kojem visjelo spasenje svijeta. Puk je odgovarao: Dođite, poklonimo se. I upravo tada, kao nekim čudom, kiša je stala. Završilo je ljubljenje križa i kada je počela pričest vidjelo se da je raspoloženje potpuno drugačije. I oni najnevjerniji počeli su vjerovati da će ipak biti moguće održati procesiju. I bilo je tako. Braća svih triju bratovština su došla u katedralu u punom sjaju i procesija se potpuno mirno, bez ijedne kapi kiše, održala. Osjećala se doista svečana atmosfera u katedrali, posebno kada su pjevači bratovština u sakristiji zapjevali: "Kad bi pokopan Gospod, grob se zapečati..." Iza otpusta bratimi su se vratili u svoje sale na zaslužene prikle i čašu vina, a kiša je ponovo počela padati pola sata iza procesije i nije prestala do na Veliku subotu popodne. To i jest razlog da je ove godine molitveni i poklonstveni obilazak "Božjih grobova" po crkvama i kapelama u Korčuli, tzv. preko gora, kojega braća, zajedno s ostalim vjernicima, učine u četiri sata ujutro, ograničen samo na crkve i kapele u samome gradu. Na groblje i u samostanske crkve nisu išli. Uvečer u dvadeset sati započeli su obredi Uskrsnog bdjenja. Nije bilo ni daška vjetra, a kiša je prestala padati već popodne. Katedrala je bila ispunjena vjernicima, a osobito je lijepo bilo vidjeti bezbroj upaljenih svijeća u poluosvijetljenoj katedrali dok se pjevao hvalospjev uskrsnoj svijeći. Uslijedila su uobičajena biblijska čitanja, a na "Gloriju" su braća rokovci došli u katedralu noseći "Redentura".

11. travnja 2004. g. USKRS. "Vela setemana", koja je sve Korčulane prožela posebnim osjećajem duhovne i bratimske pripadnosti, svečano je okončana nedjeljnim uskrsnim bogoslužjem u korčulanskoj katedrali Sv. Marka. Misnom je slavlju prethodila velika procesija unutar gradskih zidina kada je župnik don Marko blagoslovio grad na njegovim glavnim južnim i zapadnim "morskim vratima".U procesiji su uz mnogobrojan vjernički puk sudjelovali i bratimi naših bratovština, a po "diritima" bratimi sv. Roka imali su čast nositi "Redentura" - Uskrslog Spasitelja, kojeg je ulicama Korčule, kao i nekoliko prethodnih godina, s puno dostojanstva na desnom ramenu pronio bratim - rokovac Marinko Vilović.

Iza procesije bila je svečana misa u katedrali. Gaštaldi bratovština su bili u "banku", pjevao je mješoviti zbor sv. Marka, a prisutni su bili, uz časne sestre Dominikanke iz našeg samostana sv. Anđela Čuvara i neki od članova poglavarstva grada, na čelu s gradonačelnikom gosp. Mirkom Duhovićem. Na Uskrsni ponedjeljak je spomen Gospe od Utjehe pa su svete mise, i jutarnja i večernja, bile u crkvi sv. Mihovila.

25. travnja 2004. g. imali smo dvostruku svečanost. Proslavili smo sv. Marka Evanđelistu, zaštitnika ove župe, a bilo je također i slavlje sv. Potvrde. Svečanost je predvodio mons. Ilija Janjić, kotorski biskup. Bilo je četrdeset pet kandidata. U svojoj propovijedi biskup Ilija je posebno istakao osobnu zauzetost na svim područjima življenja. Poslužio se slikom kontejnera i zvonika: "Čovjek ne smije biti kontejner, ono u što se odlaže smeće i sve ono što ne valja. On mora biti kao zvonik obasjan svjetlom i pun prekrasnih zvukova!" Poslije mise je bio objed kod sestara, a na objedu su bili svi svećenici našeg dekanata, gaštaldi i crkovinari ove župe.

2. svibnja 2004. g. nedjelja je Dobrog Pastira i Svjetski dan molitve za duhovna zvanja, pa smo na misi u deset sati, koju je predvodio o. Mato Bošnjak, superior samostana sv. Nikole u Korčuli, posebno molili za duhovna zvanja u našem narodu i našoj biskupiji. Osobito smo se sjetili naših sumještana Mara Botice, koji studira teologiju i član je Hrvatske dominikanske provincije i s. Marije Karmen od Duha Svetoga (Karmen Kalogjera), koja je samo dan ranije u Karmelu u Mariji Bistrici položila prve redovničke zavjete kao sestra Karmelićanka.

16. svibnja 2004. g. imali smo u našoj župi slavlje Prve sv. Pričesti. Prekrasno svečarsko raspoloženje upotpunilo je i prekrasno vrijeme, tako da su prvopričesnici, kojih je bilo četrdeset dva, blistali u svojim bijelim prvopričesničkim haljinama. Za vrijeme mise, koju je predvodio vjeroučitelj prvopričesnika i korčulanski kapelan don Nikola Berišić, opet se pokazalo kako djeca i mogu i znaju. Lijepe su bile recitacije, molitve, pjesme. Skladno su se ponašali na svojim mjestima, a posebno je bilo lijepo kada su, jedan po jedan, po prvi put primili Isusa u posvećenoj hostiji. Slikanje na koncu mise i zakuska u župnoj dvorani, samo su upotpunili lijepi doživljaj ovog prekrasnog dana.

20. svibnja 2004. g. SPASOVO - Uzašašće Gospodina našega Isusa Krista ove je godine proslavljeno na drugačiji način. Običaj je bio u ovoj župi da se, kako je liturgijski i određeno, tri dana prije imaju Prosni dani, tj. procesije po pijaci uz molenje Litanija Svih Svetih, čitanja četiri odlomka iz Evanđelja i molitve. Budući da u tim procesijama sudjeluju braća naših bratovština, a jer ovo zahtijeva angažiranost kroz četiri dana, posljednjih godina se osjećalo da treba nešto novo i drugačije. Zato smo u dogovoru sa crkovinarima i gaštaldima odredili da se blagoslov održi na početku mise na Spasovo, a da sudjeluje što više braće i vjernika. Tako je i bilo. Poslije blagoslova i procesije uslijedila je misa na kojoj su na koncu Evanđelja, kada se pročita redak o Isusovom uzašašću na nebo, braća rokovci u procesiji vratili Redentura u svoju salu.

30. svibnja 2004. g. bila je svetkovina Pedesetnice - Duhovi. Na početku mise u 10 sati, uz tradicionalno sudjelovanje braće naših bratovština sa torcima, zapjevali smo Dođi Duše Presveti. Predstavljeni su također i novi ministranti, ovogodišnji prvopričesnici: Nikola Bernardi, Ivan Farac, Gregor Fabris, Todor Granić, Toni Kapelina, Niko Marović, Anđelo Nola, Alberto Portolan, Mateo Poša i Nikola Šale.

Na duhovski ponedjeljak u Korčuli slavimo Gospu od Utjehe i to je dan naše istoimene bratovštine. Mise su prema tradiciji bile u crkvi sv. Mihovila, a svečana popodnevna pjevana misa završila je procesijom sa kipom Blažene Djevice Marije, Gospe od Utjehe, okolo grada unutar zidina.

5. lipnja 2004. g. bio je Susret ministranata korčulanskog dekanata u Čari. Sudjelovalo je preko sto ministranata različitog uzrasta, od onih najmanjih do srednjoškolaca. Najprije je bila misa u župnoj crkvi, koju je predvodio don Mato Karamatić, smokvičko-čarski župnik. Posebno je u propovijedi naglasio važnost molitve i sudjelovanja kod svetih misa za normalan rast bez droge i drugih poroka. Uputio je i pitanje da li možda netko kani poći u sjemenište kako bi postao svećenik. Jedan dječak iz Korčule se odvažio i rekao da će on učiti za svećenika. Iza mise je uslijedio kviz znanja, tematski vezan za ministriranje i ono što se u crkvi i oko crkve događa. Poslije izjednačenog natjecanja pobijedili su ministranti iz Pupnata. Poslije kviza bio je odmor uz sendviče i sokove, a onda je uslijedilo nogometno nadmetanje. Sudjeovalo je devet ekipa, dakle po jedna iz svake župe. Igralo se na ispadanje. Pobijedila je ekipa iz Smokvice. Bilo je to lijepo druženje onih koji na poseban način služe oltaru i već su se mogla čuti pitanja o vremenu i mjestu slijedećeg susreta.

10. lipnja 2004. g. proslavili smo svetkovinu TIJELOVA na uobičajeni način. Jutarnja misa je bila u sedam sati, a nakon svečane mise u 18,30 uslijedila je euharistijska procesija okolo grada uz sudjelovanje naših bratovština na čelu s gaštaldima g. Androm Denoble, g. Tomislavom Sansovićem i g. Perom Portolanom, otaca dominikanaca predvođenih o. Matom Bošnjakom, superiorom korčulanskog samostana sv. Nikole, sestara dominikanki na čelu s Časnom Majkom s. Katarinom Maglica, članova poglavarstva predvođenih gradonačelnikom ing. Mirkom Duhovićem, ovogodišnjim prvopričesnicima i mnogobrojnim vjernicima.

13. lipnja 2004. g. na svetkovinu sv. Antuna Padovanskog, u katedrali smo na početku mise u 9,30 sati imali Tebe Boga hvalimo za sretan završetak ove školske godine. I ovog puta je samo jedan manji dio školske djece, nastavnika i profesora došao zahvaliti Bogu na dobročinstvima u protekloj školskoj godini.

Popodne u 19 sati je bila svečana misa na Glavici sv. Antuna, koju je predvodio o. Mato Bošnjak. Nakon mise uslijedila je uobičajena procesija oko kapele sa kipom sv. Antuna. Treba reći također da je uoči svetkovine u večernjim satima bila misa i klanjanje, koje je predvodio župnik don Marko, a iza mise su mladi iz ovog dijela župe izveli lijepo pripremljenu prigodnu akademiju.

20. lipnja 2004. g. u nedjelju poslije svetkovine Presvetog Srca Isusova, na misi u 9,30 sati, predstavio se novi upravitelj franjevačkog samostana na Badiji fra Joakim Gregov. Najprije je bila procesija po pijaci ispred katedrale sa slikom Srca Isusova. Potom je uslijedila misa, koju je predvodio fra Joakim, a na kraju mise je bila euharistijska procesija i blagoslov uobičajen za nedjelju Sakramenta.

29. lipnja 2004. g. svetkovina je sv. Petra i Pavla. Mise su bile u crkvi sv. Petra, jutarnja u 7 i večernja u 18,30 sati. Bio je uobičajen broj vjernika, pjevao je zbor, a poslije mise su djeca, a i neki stariji, na trgu ispred crkve sv. Petra, imala prigodu preskakati "baldakin", tj. zapaljeno osušeno smilje.

1. srpnja 2004. g. naša župa hodočastila je u svetište bl. Marije od Propetog Petković u Batu povodom predstojeće prve obljetnice njezinog proglašenja blaženom. Misu je u svetištu predvodio don Nikola Berišić, korčulanski kapelan, a sudjelovali su u "banku" gaštaldi naših bratovština, nekoliko ministranata, naš mješoviti zbor sv. Marka kao i mali dječji zbor.

2. srpnja 2004. g. Gospa od Škoja, po starom kalendaru Pohod B. D. Marije, slavi se na otoku Vrniku. Bila je jutarnja misa koju je predvodio fra Joakim Gregov, novi gvardijan franjevačkog samostana na Badiji, a svečanu popodnevnu misu i procesiju sa Gospinim kipom imao je don Nikola Berišić, kapelan. Vjernike iz Korčule je na škoj povezao i vratio svojim brodom gosp. Ante Curać Raškić. Nakon mise i procesije prisutni su bili posluženi kolačima i osvježavajućim pićima od srdačnih i gostoljubivih domaćina.

 

 

LAPIDARIJ - ZBIRKA KAMENIH SPOMENIKA I UKRASA

Mali lapidarij Riznice smješten je na prastaroj terasi nad cisternom i krunom bunara unutar zidova Opatskog dvora. U ovom malom, no jedinstvenom, prostoru smješteni su brojni vrijedni klesarski radovi korčulanskih majstora, nastali u rasponu od XV. do XX. stoljeća. To su ponajviše ulomci s pregrađenih ili srušenih dijelova ovdašnjeg crkvenog, javnog i stambenog graditeljstva. Za većinu nije poznato odakle potječu, no njihova stilska, likovna i povijesna vrijednost, ubraja ih među vrsna ostvarenja domaćih majstora.

Vještinom izvedbe te i umjetničkom vrijednošću ističu se četiri gotička kapitela i vijenac s grbom biskupa Luke Leonija, ostaci nekadašnje katedralne propovijedaonice, možda djelu klesara Petra Butare iz 1445. godine. Tu je zatim nekoliko znalački oblikovanih gotičkih, renesansnih i baroknih grbova: biskupa Leonea i Fagagne, obitelji Hobradi i Giunio, grada Korčule... Nadgrobna ploča iz 1451. g. Marije, kčeri korčulanskog kneza Nikole Maurocena, s latinskim natpisom, (nekada u crkvi Gospojini), i ploča iz 1606. s najstarijim u Korčuli sačuvanim natpisom na hrvatskom jeziku ( iz nekadašnje crkve sv. Srđa i Baha u predgrađu, na prostoru gdje je sada crkva sv. Justine): Na slavu Boga * ovo misto * charstiani * daga * verse * isto * lemosinu * cho mosse * daga * Bog * pomose *, posebno su vrijedni epigrafski spomenici. Rustični kip sv. Barbare i dva kamena mala topa iz XVII. st. potječu iz crkve sv. Barbare, a imaju povijesnu vrijednost kao simbol nekadašnje gradske istoimene bratovštine topnika. Stajali su u vrhu njihove crkve. Niz ukrasnih konsola u obliku lavlje glave ili s bujnim povijenim lišćem, kamene posude "kamenice" za ulje i cvijeće, drugi vješto i maštovito klesani ukrasi kao i mali kameni ulomci svjedoče umijeće korčulanskih majstora.

Najvrijednija je velika škropionica. U novije vrijeme stučno je mišljenje da je riječ o djelu poznatog korčulanskog graditelja i kipara Marka Andrijića iz 1486.godine -četvrtom katu njegova ciborija iz katedrale, koji je vjerovatno uklonjen pri baroknim promjenama izvršenim koncem XVIII. st. U kronici stolne crkve piše da je škropionicu od starih ulomaka složio, načinivši joj novo postolje, 1914. g. klesar Guaalterio Biagi.

Ovaj lapidarij - zbirka kamenih spomenika - svojim slikovitim prostorom s pogledom na završnu ložu katedralnog zvonika, čini logičnu cjelinu s ostalim dijelovima Riznice, jer je korčulanski kamenoklesarski obrt svoj vrhunac ostvario na gradnji katedrale, a biskupiji, cijelom gradu i njegovim žiteljima, stoljećima je bio glavni gospodarski oslonac.

Dr. Alena Fazinić

 

 

SUSRET U PROLAZU

Tijekom godine, posebice ljetnih mjeseci, mnoga poznata imena posjete naš grad, koji ih uvijek oduševi svojom ljepotom i izuzetnošću. Jedan od takvih je i Ivica Percl iz Zagreba, glazbenik, koji je svojom glazbom, svirajući usnu harmoniku i gitaru, obišao cijeli svijet i postao svugdje prepoznatljiv po svom "Starom Pjeru". Ta, već kultna, šansona prvi put izvedena 1968.g. na festivalu "Zagreb 68'" proslavila ga je, a svojom svježinom oduševljava i današnju publiku.

Gospodin Percl voli reći kako onaj koji s Bogom i pjesmom kroz život korača ostaje vječno mlad, a mi mu možemo samo vjerovati, jer i u svojoj šezdesetčetvrtoj godini života jednako stvara i pjeva, a mladost njegova duha traje. Na početku pjevačke karijere pjevao je protestne pjesme, što je u šezdesetima bio veliki svjetski trend, da bi se od 1973. g. potpuno posvetio šansoni, u čemu je surađivao sa poznatim hrvatskim pjesnicima. Proslavili su ga recitali Dobrice Cesarića, Zvonimira Goloba, Željka Sabola, Enesa Kiševića, Tita Bilopavlovića, Zvonimira Baloga i drugih klasika hrvatske poezije.

Na Marko Polo festu 2003.g. sudjelovao je pjevajući stihove D. Cesarića "Pjeni se more".U povodu tog nastupa gostovao je na radio postaji Korčula, kojom prilikom smo se i upoznali. U korčulanskoj katedrali održao je tada autorski koncert, izvodeći uglazbljenu poeziju pok. don Luke Depola i bio oduševljen akustikom i cjelovitom atmosferom u našoj katedrali, koja ga je te večeri posebno nadahnula.

Nakon toga Ivica je na neko vrijeme utihnuo. Kako život nikoga ne ostavlja netaknutog, tako je i on bio prisiljen zbog narušenog zdravlja odložiti gitaru i posvetiti se nekim prizemnijim stvarima. Sticajem nesretnih okolnosti i ja sam morao s obitelji na duže vrijeme u Zagreb i slučaj je htio da budem u istoj bolnici gdje se i on liječio. Tu se korčulansko poznanstvo nastavilo i u tim čudnim, gotovo "remarkovskim" okolnostima pretvorilo u iskreno prijateljstvo, koje mi je u tim teškim trenucima puno značilo. Mnogo i često smo razgovarali, pa sam mu tako otvorio dušu i otkrio razlog mog boravka u Zagrebu. Tada mi je sa sjetom rekao: "Da je barem don Luka ovdje!" Bila je to više konstatacija nego želja, jer obojica smo bili svijesni konačnosti don Lukina odlaska, ali i neprekidne potrebe za njegovim razumijevanjem i nesebičnom pomoći.

Skladateljski opus Ivice Percla usko je vezan za spisateljski opus don Luke, posebice kroz njegove dječje božićne mjuzikle. U jednom od naših razgovora obećao je ponovno ovog ljeta doći u Korčulu posjetiti grob svog dragog prijatelja, što je činio i ranije, jer, kako kaže, još uvijek se teško nosi sa činjenicom da je plemenito srce tog velikog čovjeka, svećenika i dobročinitelja prestalo kucati. Duboko je dirnut činjenicom da je župni ured u Korčuli utemeljio Zakladu don Luke Depola, jer se tako na najbolji način njegova skrb i ljubav za potrebne nastavlja i dalje.
"Pozdravite mi don Marka i sve prijatelje pjesme. Sačuvajte mi novi broj Lanterne, jer ona svijetli u mom domu!" poručio je "Stari Pjer", koji "svira još za jedan groš".

Njegov stan u Zagrebu otkrio mi je jednu intimnu, meni dotada nepoznatu, povezanost s Korčulom i don Lukom. Mnogobrojne fotografije njihovog druženja, pa slika Korčule, koju je sam Ivica naslikao.Tako usput otkrivam još jednu sklonost ovog izuzetnog čovjeka,- slikarstvo i karikatura.

Njegova supruga Mirjana, liječnica i specijalist za dječje bolesti priča mi o čestim intervencijama pok. don Luke za pomoć djeci i njihovim obiteljima, neke od kojih su se znale dogoditi i usred noći, jer pomoć ne poznaje sate ni radno vrijeme.Bolnički hodnici na njenom odjelu pamte don Luku, koji je uvijek sa smirenim smiješkom na licu obilazio bolesne, otvarao vrata bolničkih soba i u njih unosio ohrabrenje i riječi utjehe onima kojima je to bilo toliko potrebno. U tišini sobe zagrebačkog stana učinilo mi se da osjećam prisustvo tog korčulanskog dobročinitelja, - dobrog duha Korčule.

Ivica Percl je 1996.g. odlukom predsjednika R H dr. Franje Tuđmana, odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u stvaralaštvu i promicanju hrvatske kulture u domovini i izvan nje. Iako se okušao gotovo u svim vidovima šansone, gosp.Percl zadnjih godina najviše piše i pjeva duhovnu glazbu. Tako je nedavno izdao novi nosač zvuka "Za trenutke spokoja i mira", sa kojeg ovom zgodom nudim stihove: "Sigurno je da postoji bog"

Sigurno je da postoji Bog, kao što postoji sunce.
Sigurno je da postoji Bog, kao što postoji tvoj glas.
Samo otvori oči, samo otvori uši.
Sigurno je da postoji Bog, kao što postoji ljubav.
Sigurno je da postoji Bog, kao što postoji sreća.
Samo otvori srce, samo otvori svoj duh.
Ne bi te bilo, kad Njega ne bi bilo.
Jest, ti nisi bio, kao što nećeš biti.
U znaku križa ti ćeš ga sresti i s njim ćeš biti.

Sigurno je da postoji Bog, kao što postoji majka.
Sigurno je da postoji Bog, kao što postoji pravda.
Sigurno je da postoji Bog, kao što postoji mir.
Sigurno je da postoji Bog, kao što postoji nada.
Samo zaželi nježnost, samo poslušaj savjest.
Samo oprosti bližnjem, samo vjeruj u život.
Sigurno je da postoji Bog.

Osobnim iskustvom mogu potvrditi, da sve ovo što u svojim stihovima pjeva, Ivica Percl svakodnevno i živi. Možda upravo u tome leži razlog da mu svi oni koji slušaju njegovu glazbu vjeruju, i da se poput mene, nakon susreta s njim, osjećaju nekako smireno i ispunjeno. A upravo nam to tako često treba.

Niko Perić

 

 

ĐIR PO GRADU

Lijepo je sjediti na klupi u novouređenom parku i promatrati život koji teče dvjema ulicama što ga omeđuju i križaju se kod autobusnog kolodvora. Mir i sigurnost parka uz neposrednu gužvu automobila i ljudi, doimlju se gotovo nestvarnim.

Nameće se misao kako bi bilo dobro u turbulentnosti vremena što ga proživljavamo i jurnjavi za materijalnim dobrima, pronaći u nama samima neki mirni park, koji bi uspostavio toliko potrebnu duhovnu ravnotežu. Dječja vika izbrisala je misao. Valjda je nekim razredima ranije završila nastava pa djeca u grupama naviru u parkić. Vesele se, komentiraju rezultate utakmica i mijenjuju sličice igrača.Znaju sve o nogometu. Da li su i predmete u školi tako znali?! Ne možemo im zamjeriti.Pa svih nas je na neki način zahvatilo ludilo nogometa!

Nakon kraćeg zadržavanja u parku,- razišli su se na sve strane.Valjda svojim domovima. Mislim: prošla je to parkom naša budućnost. Ta djeca će tu budućnost graditi i, nadam se, učiniti je ljepšom. Na susjednu klupu sjedaju dvije vremešne žene, pa i nehotice slušam njihov razgovor: "A, moja Keka, morala san malo sest, jerbo san još infotana, pa da me projde jid i žalost."
"I meni će dobro doć malo počinut. Ma reci mi, Zane moja, što te je to tako najidilo i rastužilo!?"
"Obist, obist, moja Keka. Prohodin ti ja gore kolo skule, a iman ti što i vidit. Koji bokuni kruha u smeću, a i po putu. A govorimo kako se teško žive i da nan je slabo."
"Je, imaš pravo. A sićaš se kad smo mi bili dica kako su nas učili naši stari da ako slučajno najdemo bokunić kruha na putu da se nagnemo, otpušemo s njega prašinu i pojubimo ga. Tribalo ga je stavit na visoko da se ne zgazi i neka ga baren tice izidu"
"Kako da se ne sićan? I sva su dica ondar to činila, ma ritko je kogod i naša bokunić kruha na putu."
"Je, je! Prominilo se je puno tega. Štogod i u boje, kako na priliku i ovi đardin. Pa cilo misto u cviću. Dobota je cili grad jedan đardin. Ma ne komoda me što se razbijaju šentade pu svetega Nikole, a i na rivu od zapada. A grubo je i što vazimaju cviće usađeno isprid obe banke, na rivu i, kako san vidila, isprid male butige od Konzuma.
Ne gredu mi u glavu sva ta nova imena butigi .Prvo niki medijator, pa sad konzum. Za me će ta butiga uvik bit - u Stanića."
U park se ušuljao zvuk zvona koje oglašava podne. "Ajme, "Zane moja, nisan se ostavila kako je pasalo vrime. "Moran brzo poć doma kolo obida."
"Dobro, Keka,, moran i ja poć, pa ću ti drugi put pripovidit još nike faćende."
Tko zna što bih još čuo da nije zvonilo podne? Dok su odlazile svaka na svoju stranu, razmišljao sam što se je to sve u nama promijenilo.
Sveti Todore, učini nas svih boljima! Potakni nas da cijenimo i čuvamo ljepotu koja nas okružuje i učini nas zauzetijima za opće dobro.

Dr. Lovro Steka

 

 

KRŠTENJA

bullet
3. travnja 2004. g. MARIJA BOTICA, kći Tonča i Marine r. Trojanović
bullet
17. travnja 2004. g. MARIJA TULIĆ, kći Igora i Mirjane r. Tulić
bullet
18. travnja 2004. g. MARKO ŠEPAROVIĆ, sin Nikše i Vesne r. Blitvić
bullet
24. travnja 2004. g. ANTONIO DUŽEVIĆ, sin Tonća i Nikoline r. Šikoparija
bullet
9. svibnja 2004. g. ANTONIA KRISTINA MILJUŠ, kći Dražena i Sašenke r. Ristić
bullet
15. svibnja 2004. g. KATIJA SESSA, kći Darka i Zdenke r. Gatti
bullet
23. svibnja 2004. g. MATEJ BOKŠIĆ, sin Vlatka i Cvite r. Pustonjić
bullet
13. lipnja 2004. g. MARUL ŽAKNIĆ, sin Norberta i Rezi r. Matijaca
bullet
20. lipnja 2004. g. TONI GRBIN, sin Gordana i Željke r. Kučija
bullet
27. lipnja 2004. g. KARMEN FABRIS, kći Davora i Katice r. Mušić
bullet
27. lipnja 2004. g. TONI MOZARA, sin Davora i Kristine r. Cvitanović

 

 

DON LUKA MEĐU NAMA

TAJNA ŽIVOTA

Jutro.
Sunce dodiruje oči cvjetova,
otvaraju se čaške,
djeca se bude.
Zdravo Marijo...

Podne.
Cvjetovi se okreću prema suncu,
sokovi se šire,
djeca žive.
Zdravo Marijo...

Večer.
Sunce nas u zlatu ostavlja,
cvjetovi sklapaju oči,
djeca na počinak moraju poći.
***
U svakom se danu tajna života krije,
Marija nad njim bdije.

Don Luka Depolo

 

 

STRANICA S OSMJEHOM

UPOZORENJE

- "Zašto jučer nisi bio u školi?", učiteljica će malom Perici.
- "Bio sam na sprovodu. Umro mi je stric.", odgovori dječak.
- "Dobro, ali pazi da se to više nikad ne dogodi!" upozori ga učiteljica.

ANĐEO

Tata se mislio kako će sinčiću kazati da mu se rodila sestra:
- "Znaš sine, noćas je anđeo došao u našu kuću i donio ti malu seku. Bi li je htio vidjeti?"
- "Tata, ja bih radije vidio toga anđela!"

DEZINFEKCIJA

- "Doktore, pas me ugrizao za koljeno."
- "Jeste li ga dezinficirali?"
- "Nisam. Pobjegao mi je!"

AFORIZMI

* U šutnji i osami nalazi čovjek put do samog sebe i kroz tu istinu nalazi pristup do istine drugih. (Georges Bernanos)
* Svijet možemo upoznati, a da i ne otvorimo vrata. Smisao neba možemo dokučiti, a da i ne pogledamo kroz prozor. (Lao-Ce)
* Tko bližnjega sudi, može se prevariti, tko mu oprašta, ne vara se nikada. (H. Waggerl)
* Reci mi mudrače, kako si stekao toliko znanja? Tako što se nikad nisam stidio pitati. (Herder)
* Ako je priroda snažnija od obrazovanja, čovjek ostaje priprost. Ako je obrazovanje snažnije od prirode, čovjek postaje dobar službenik. Ako između prirode i obrazovanja postoji ravnoteža, pojavljuje se mudrac. (Confucius)
* Ljudi su teški?! Nemoj ih staviti na leđa. Nosi ih u srcu. (Helder Camara)

ISKRE

* Sreća koju tražimo izmiče nam; sreća koju pružamo vraća nam se.
* Zahvalnost otvara vrata istinskom duhovnom rastu.
* Hvala, a ne pritužba, uvećava dobrotu i sreću čovjeka.
* Čovjek ne može biti usamljen ako pomaže usamljenima.
* Držite li da znate sve, manje je vjerojatno da ćete još nešto naučiti.
* Nepoznato nije i nespoznatljivo i neusporedivo je veće od poznatoga.
* Ne znate li što u životu želite postići, vjerojatno nećete postići puno.
* Radost nije u stvarima, nego u vama.
* Brigom ne postižemo ništa, osim što uludo trošimo dragocjeno vrijeme.
* Uspjeh se hrani uspjehom i stvara nove uspjehe.

 

 

BLAŽENKO I CELINICA

Ma ko se još spominje Blaženka, pametnega i lipega sina bidne Fjubine? Bi je najboji, ma u svemu u skuli, a zapivat, a glumit sv. Josipa! Bome ni bilo bojega ni prin ni posli. A i da smo ga zaboravili, ni ni čuda. A što se je u nas svašta grubega dogodilo? A bilo je dana, ka da je smak svita. A ni, ni čudo da nas ima puno što nam svako malo zalampaje u glavi. A kad je gospar Pensato udava onu grubu ćer, a bidna Fjubina im je ofregala puste kamare i kamarine i skalinade u kući i saliže prid kućon. A to ti je kad si siromašica, a rabota od jutra, ma do sutra. E pa se je bidna Fjubina štrakala od rabote i jedva je dokrakala doma. E ma jon je bidnoj skočila febra i ćapala je grubu punturu. A dobra teta Tepica jon je priskočila ka uvik za pomoć. Pa jon je pomazala ciđenim ujem prsi i dobro je izmasirala rakijon iz prvega kotla s travama. Pa jon je stavila kožicu od zeca na prsi, da jon pripukne puntura. Još jon je stavila crnu mačicu na prsi, da je predenjem ušika i da bidna Fjuba zaspi. Lipo je popila čaja od kaduje, mravinca, majčine dušice, dešpika, Gospine trave i čelinje jubice. A dobra Tepa je užegla lumin i cilu noć je molila i sidila na katridi, pa je bidna tako i zadrimala i pusto deboto svratala. U zoru je pošla povidat mliko u koze Pepine i da će zbatit jaje s mlikon. A jaje jon je donila dobra teta Ćopica. A ma pusto i žalosno, ma sve je to bilo zaludu, jer je bidna Fjubina ispustila svoju dobru, timidu i pokornu dušicu u snu.

A za siromasima se puno ne tuguje, a tako je uvik bilo. A bidan mali Blaženko je bi najviše žalostan, a što ga maja ni vazela sobon, jer je u raju siguro boje, nego ode na zemji. Blišćilo se je bidnemu Blaženku, a od gladi i debulece puno puti. A da dobra Tepa ni nosila mliko u grad, bilo bi jadno, jadno slabo. A ovako je kago kupila fregulicu žunte, da se bidan mali okripi. I tako su Tepa i Blaženko deverali, a bome mlika i pinku kruha i lipe trave krastavice i kostriča, oslobadi i žutinice i Bogu hvala, a još kad je kapja uja...

A lipa mala Celinica, ma ka najlipša pupina iz Amerike. S rozastin fjokon i loknicama i crvenon vešticon na bile balotice. Za svetaca bi im donila ma pun krtolić slatkarije, sira i koju jabučicu i šaku suhih smokava i mindelih. A to bi suzicama izmamila mamici, gospođi meštrovici Slavenki. A kad bi se dica Blaženku rugali, da je mulo, Celinica bi vazda branila bidnega Blaženka i držala bi ga za ruku. I neka je imala suzice u očima, ma ka biserčiće, davala je Blaženku koraja. I tako je Blaženko od malena bi zajubjen u Celinu i ona je za njega bila i vila i andjel nebeski.

A kad je bidna Tepica, posli malo doba umrila, a što se je moralo dogodit, ka sva sirotinjska dica, bidan Blaženko je poslan u dom za taku dicu.

A bilo je došlo, govorili su, "novo doba" i da će bit više pravde na svitu. A niki su u to povirovali, a puno ih ni moglo virovat. Pa posli nikega doba, a deboto brzo, ispalo je da su više imali pravo oni koji nisu povirovali. E ma naš Blaženko, onako pametan, ma propjo ga je Bog nadari, lipo je poša u vele skule, a mi smo kontali da je bidnemu malemu Bog pomoga. A što... ode smo ostali u ovoj buži od mista, pa smo i zaboravili na Blaženka. A bome smo kontali, kako je on siguro čovik od svita. A biće i na nas zaboravi. A što bi se i spominja. Ode mu je većinom bilo grubo.

I za čas je protrčalo vrime i pasalo dobrih, dobrih godina. Ma kad jedan, ma pusta čuda i mirakula. Prid zadrugon je ferma jedan, a rekli su koji se intendu mercedez, a ka manja kućica, a to ti je veli automobil. A izahodi ti jedan lipi, ma da lipi, ma ka na suvažu mladi kraj u kumpara Grdine, e ma je Grdina mora tu sliku spremit pod posteju, jer je "nova vlast" pomrzivala kraja, i da je tuga i nevoja i da narodu ni potriba od krajih.

E..., a ko je to doša? Ma naš Blaženko, ma dunkle lipši od kraja, ma lip ka niki glumac, a što se more vidit u gradu u kinu. A eto ti čuda, ma Bože moj, naš lipi i pametni Blaženko jutron je osvanu, a već iza podne je žvelto parti, jer da ima vele, vele odgovornosti, e da se brez njega ne more. E, a posli se je po mistu obaznalo, da je bi na obidu u stimanega šjora Lapćala, kumpara Ivana, E, a posli se je još obaznalo, da je gospar Blaženko doša samo radi Cilinice, sada bome lipe i prilipe divne. E da je gospar Blaženko pasa cili svit, ma da ni moga zaboravit Celinu i da nindi ni vidi lipše cure. E da je hoti odma je zaručit i oženit, e..., ma Celinica ni hotila, a Blaženko je bi propito u nju infišan oduvik i zauvik. A što, Celina je bome već bila zaručena. A tako se je sad govorilo, a za druga Brzega Marina. A bome isto i lipega i mladega. A Brzi je sada bi ništo jadno, ma jadno veliko, i moćno i mala Celinica će se bome dobro udat. A kako i mirita lipa i šesna cura.

E... ma da Brzi ima velu odgovornost i da je numero uno sekretar, a za popisivat beštije i to: koze, ovce, tovare, kokoši, kuneje i miše, male miše u posebni spisak, a pantagane bome u drugi, jer ni sve isto po naučnosti. A bome i maške. A maške će morat po državnom planu, ćapat miša i pantaganih, a bome koliko je planirano. E, ma da će maške morat pasat naučnu edukacjun. Ma nećete virovat za te miše, da je to jadno pametan državni plan, jer domovini miši činu velu, ma jadno velu šćetu. A bome narod je većinom potvrdi, e da je ti plan bome pametan. A i obznanilo se je da je nika statistika, da je jadno pametna i justa, e da je i ona potvrdila da je plan dobar.

E, ma pusto i žalosno o kozama... ma da i one činu velu šćetu i da hi triba, ma do jedne dostrigat. Ma uništit. A narod se je inkanta, snebi i priseneti od čuda. Da se od naših dida i šukun dida ni nikad čulo, ma nikad, da pusto koze činu taku šćetu za državu i da hi triba dostrigat. A i naši što dohodu iz svita, ma da pusto nindi, ma nindi nisu čuli da su koze tako jadno puno perikuloze i šćetne za državu. I da država mora imat videnciju, ma od svakega repka, jer da i repki čine vele šćete. I da su i oni jadno opasni za državu.

I sad je ispalo, da je koza Pepina, a bome bila najpametnija. I kad je umrila bidna Tepa, lipo je utekla na Dračevicu i tamo se dobro spremila.

A posli je pasa glas po našemu mistu, da je gospar i drug Blaženko, ma na još puno većen položaju od Brzega. E, i da je tako veli čovik, ma da mu ni indiric po imenu, nego po numerima, ma ka da je u dobre štrolige. E ma, da to mogu znat samo ritki tajni impjegati, a u koje drug i gospar Blaženko ima velu konfidencu.

E, a sad ono najglavnije, da je bome naš čovik, veli drug Blaženko obeća, da će na spomen svoje vele, vele jubavi, lipe Celine, da kad ode u nas budu vele, vele šuše, ma uvik će pomoć narodu i poslat veli oblak dažja, jer da se u "novin vrimenima" i veloj tehnici, ma i to more, a pogotovu što mi imamo velo, ma velo prijatejstvo sa moćnim i velim, velim državama, koje će nam, ma od srca, ma uvik pomoć, jer nas jadno, ma po duši, jadno i puno dobro hoću, ma dobro hoću.

E..., a sad nama ne prema drugo, nego kad sve prisuši... čekat velu oblačinu. Ma Bože moj, ma što ti je jubav. Moćna je i more i oblacima zapovidat. E, a sad je ispalo, da se je lipa Celinica, a mogla udat i boje, kad je naš moćni, pametni i jadno puno skulani Blaženko, ma sekretar i od oblakih nebeskih.

Eto, ma Bože moj, ma što ti se sve u životu okreće, to ni najboja štroliga ne bi mogla vidit, ma ni u fažole, ni bobe, ni u fundać.

Ana Fistanić

 

 

KRONIKA DOGAĐAJA

Pažljivo bilježeći kulturna događanja u našem gradu, moramo primijetiti kako su ona iz godine u godinu sve raznovrsnija i sve kvalitetnija. Ostaje nepobitna istina da se ponekad provuče i neki događaj koji ne zaslužuje širu pozornost, no to vjerojatno tako mora biti.

Ove je godine koncertna sezona u Korčuli započela veoma rano i na najbolji mogući način. Naime, 3. travnja (u subotu pred Cvjetnicu) u katedrali je održan koncert klape "Grdelin" iz Zagreba, na kojemu su izvođeni korizmeni napjevi Korčule, Solina, Kaštel Kambelovca, Bola na Braču, Šepurina na otoku Prviću i jedan tradicionalni napjev. Gosti koncerta su bili pjevači iz Korčule, -Ante Cvitković i Tonći Gatti. Visoka razina izvedbe oduševila je publiku, no prava je šteta što koncert nije bio bolje posjećen. Očito je izostala podrška profesionalnih djelatnika u kulturnom životu Korčule, no nadati se da će iduće godine i ovaj propust biti otklonjen.

4. travnja u prostoru ACI marine prof. Marija Kraljević otvorila je izložbu slika mladog autora iz Lumbarde Tina Jurjevića.

21. svibnja ponovno u katedrali koncertiraju Alen Krajančić - klarinet i Olga Račić - klavir .

23. svibnja Putujuće kazalište iz Osijeka održalo je predstavu za djecu "Zvijezda i Nosonja".

U organizaciji TZ Korčule od 24. pa sve do 27. svibnja imali smo prigodu vidjeti mnoga događanja u sklopu velike priredbe "Povratak Marka Pola". Tako je u gradskoj knjižnici "Ivan Vidali" 24. svibnja otvorena izložba dječjih crteža, a iste večeri je u crkvi sv. Petra domaći autor Tonći Gatti otvorio svoju izložbu maketa brodova "Korčula na velikom putu Marka Pola".

U Ljetnom kinu se održavala kazališna predstava "Marul" dramske družine Osnovne škole Grohote sa Šolte, dok je u prostoru starog grada održan koncert srednjovjekovne i renesansne glazbe kvinteta "Placarius". Sam "povratak" Marka Pola zbio se iste večeri na zapadnoj rivi, da bi nakon toga na trgu ispred katedrale bio izveden prigodni program domaćina i gostiju o čudima svijeta. Nakon toga uslijedio je koncert korčulanskih klapa.

26. svibnja na Spomeniku je održan Viteški turnir Udruge rapskih samostreličara, a istu večer u katedrali koncert klasične glazbe, duhovnog sadržaja. Autor svih skladbi je A. Srzić, koji je svirao obou, klarinet i engleski rog, a sudjelovali su još Božena Svalina - sopran, Olga Račić -klavir i Iva Bagarić - recitator.

U galeriji ACI marine 27. svibnja otvorena je izložba akvarela grada Korčule, koju su sačinjavali radovi studenata arhitekture iz Sarajeva.

29. svibnja je otvorena, peta po redu, slikarska radionica Sabine Heitkemper uz potporu Goeteovog instituta iz Zagreba.

Knjižnica "Ivan Vidali" 30. svibnja organizira u Ljetnom kinu lutkarsku predstavu Zdenka Mišure "Oholica", prema priči braće Grimm.

31. svibnja Zavod za javno zdravstvo, Liga protiv raka , te likovne grupe Osnovne škole

"Petar Kanavelić" provode akciju povodom dana nepušenja "Dječji smijeh umjesto cigarete".

Početkom lipnja Korčulu je posjetila studijska grupa sa sveučilišta u Bologni pod vodstvom koordinatora prof. Giorgia Praderia. Cilj ovog studijskog putovanja po Jadranu je razvijanje projekta održivog razvoja u Jadransko - Jonskom bazenu.

20. lipnja Umjetniča škola "Luka Sorkočević", područno odjeljenje Korčula, organizirala je koncert učenika puhačkog odjela u klasi prof. Peručića.

Dubrovačko neretvanska županija, grad Korčula, Zavod za javno zdravstvo i Zajednice športa naše županije organizirale su 30. lipnja na istočnoj obali manifestaciju "Ovisim o tebi - zdravi đir", koja se sastojala od niza športskih i glazbenih događanja, a prisustvovali su, uz brojnr goste, župan Šprlje, dožupan Leleković i gradonačelnik Duhović. Iste večeri i na istom prostoru je održan rock koncert na kome su, uz ostale, nastupile grupe iz Rijeke "LET 3" i "E.N.I".

30. lipnja svi oni koji su to htjeli mogli su na Gradskoj plaži i ove godine dočekati drugu polovicu Nove godine.

U organi-zaciji korčulanskog centra za kultutu u crkvi Svih Svetih održan je 2. srpnja koncert GITARA I FLAUTA prof. Đive Franotović i prof. Maroja Brčić, a 5. srpnja u katedrali je bio koncert Zagrebačkog kvarteta: Goran Končar - violina; Davor Philips - violina; Ante Živković - viola i Martin Jordan - violončelo Na programu su bila djela L. van Beethovena i A. Dvoraka

U Galeriji Vanka 8. srpnja se prigodnom izložbom obilježila dvadesetpeta godišnjica smrti Tome Geričića Inota i bit će otvorena do 30. srpnja 2004. g.

 

 

KRIŽ KAO ZNAK

Križ je znak Krista Isusa, simbol kršćanstva.
Križ je mučilo na kojemu je Krist Isus podnio svoju mučeničku smrt iz ljubavi prema nama. "Ljubio nas je i sebe predao za nas!"
Križ sam često ja sam sebi, moja na zlo sklona narav koju trebam obuzdavati, svladavati i usmjeravati na dobro.
Križ su često drugi meni, ali i ja drugima: to je cijena skladnog suživota. "Nosite breme, (tj. jedan drugoga) i tako ćete ispuniti zakon Kristov!"
Križ su prilike i neprilike u svijetu, u Crkvi, u vlastitoj sredini, u vlastitom domu. To je svaka teškoća, svaki napor koji moram poduzeti i svladati ako želim biti više kršćanin, više brat i sestra, više čovjek.
Križ je često neizbježiv i nezaobilazan put ljubavi i savršenstva, put svakog duhovnog rasta, put istinske ljubavi.

Bonaventura Duda

 

 

IZVOR ŽIVOTA

Divno je to imati tebe Bože
i biti tvoj.
Divno je što uvijek nađeš načina
da popuniš prazninu moje duše.
Hvala ti što za grivu hvataš
svaku oluju zla.
Hvala ti što mogu mijenjati
slaba svojstva svoje nutrine
i tako ispunjati pjesmu života.
Hvala ti za svaku trunčicu nade
što proklija iz okova beznađa,
očaja i tuge,
na suncu tvoje ljubavi i snage.
Hvala ti što s tobom
započnem svaku svoju misao
i rasvijetlim svaki svoj dan.
Tako imam snage biti sretna
i samo tako se mogu
istinski dizati do neba.
Hvala ti za sve.

Marija Depolo Šegedin

 

 

REZERVIRANO ZA VAS

SAHRANE

Gmižu vijenci i buketi,
kolona je nepregledna,
u sanduku okićenom
osoba je samo jedna.
Nad grobom su otvorenim
prisegnuli svi u tuzi,
da će djeci pokojnika
uvijek biti na usluzi.
Ubacuju grumen zemlje,
s više ili manje muke,
prije sofre postavljene
svi odreda peru ruke.
Piće, meso, piće, meso...
Gle kolači! Gdje je voće?
Nepregledna šuma ruku,
a on umro od samoće.
Je l' istina, dragi Bože,
to što, možda, drsko kažu,
da je groblje izmišljeno
da bezočno na njem lažu?!

Nikola Duspara

 

 

NEKROLOG

12. veljače 2004. g. u osamdeset trećoj godini života, opremljena sakramentima utjehe, u Korčuli je preminula s ovog svijeta MARIJA VLAŠIĆ r. VIDOVIĆ. Rođena je u Vignju na Pelješcu, ali se nakon udaje doselila u Korčulu i tu je živjela skromno i samozatajno do kraja života. Od njezinih zemnih ostataka oprostila se njezina obitelj, prijatelji i poznanici u župnoj crkvi u Pupnatu, gdje je u mjesnom groblju i pokopana. Počivala u miru.

2. travnja 2004. g., nakon kratke bolesti, u Domu umirovljenika u Korčuli ovaj život je zamijenila boljim MARIJA CURAĆ. u devedeset prvoj godini života. Svoj relativno dugi životni vijek proživjela je u Korčuli u neposrednoj blizini katedrale, u kojoj je skoro svakodnevno na misama i drugim pobožnostima tražila pomoć i utjehu. Pokopana je na groblju sv. Luke, gdje su se od nje oprostili rodbina, prijatelji i poznanici. Počivala u miru.

19. travnja 2004. g. u obiteljskom domu u Korčuli, nakon kratke i teške bolesti, preminuo je s ovog svijeta MATKO PERIĆ u trideset četvrtoj godini života. Svaka smrt ožalosti, svaki gubitak, pogotovo dragih osoba, čini se nenadoknadiv. Pogotovo ako se radi o mladom čovjeku sa trideset i nekoliko godina, kakav je bio pok. Matko. U svom relativno kratkom životu, trudio se biti na dobrobit svojoj obitelji i svima sa kojima je živio i radio. Kao vrsnog kuhara pamtit će ga mnogi, a posebno oni iz pulskog sjemeništa, gdje je proveo posljednje godine života i rada. Na groblju sv. Luke, gdje je i pokopan, od njega su se oprostili oni koji su ga voljeli. Počivao u miru.

1. svibnja 2004. g. umro je u svom domu u Korčuli u sedamdeset sedmoj godini života ANTUN MATULOVIĆ. Svoj teški životni križ nosio je strpljivo i samozatajno živeći najbolje kako je znao i umio. Zadnjih godina teško ga se moglo susresti u Korčuli, jer se povukao u svoj mir u obiteljskom domu pod sv. Antunom. Ispraćen od svojih najbližih pokopan je na groblju sv. Luke. Počivao u miru.

14. svibnja 2004. g. u svom domu u Korčuli, opremljena sakramentima utjehe blago je u Gospodinu, nakon kratke i teške bolesti, preminula IVKA MILETIĆ u sedamdeset trećoj godini života. Rođena je u Gračanici, a nakon udaje se doselila u Korčulu. Bila je vesele naravi i spremna pomoći koliko je mogla. Teška bolest ju je zadnjih mjeseci prikovala za postelju gdje su se o njoj brinuli sestra Marica i dobri susjedi. Od nje su se na groblju sv. Luke oprostili njezini najbliži. Počivala u miru.

19. svibnja 2004. g. u Domu umirovljenika u Veloj Luci umro je IVAN MILAT u devedesetoj godini života. Svoje najbolje godine proveo je u Fort Lee (New Jersey), a uvijek je želio vratiti se na rodnu grudu. Poput mnogih koji su pošli "trbuhom za kruhom" i Ivan je sve žrtvovao za prosperitet svoje obitelji. Na groblju sv. Luke gdje je pokopan u obiteljsku grobnicu, od njega su se oprostili obitelj i mnogi Blaćani. Počivao u miru.

25. svibnja 2004. g. iznenada je ovaj svijet zamijenila boljim FRANA ŠAIN r. ŠEPAROVIĆ u osamdeset prvoj godini života. Život je posvetila svojoj obitelji i brinula se za sve koliko god je mogla. Svoj križ je nosila strpljivo, a nije joj bio lagan. Usprkos tome nikad se nije žalila ili jadikovala. Od nje su se na groblju sv. Luke oprostili njezini najbliži. Počivala u miru.

 

 

NA TABLUNU

Jutros je na Tablunu diskoras od perikuli što nas pratu od kad se ujutro dignemo, pa sve dokle ne gremo spat. Ni onda nima sigurece, jerbo ni jedanput da je čejade pošlo spat u posteju, a sutra su ga odnili.

U jutro ni dobro inkontra' mašku, ne vaja otresa' tavaju po mraku, ni dobro pasava' uza kraj od štrade da ne spuzne koja kupa... Ni slučajno porinut barku u petak!

Perikuli svake race,- od reumatike, šijatike, šćukavice, zihavice, - do tega di ćemo bidni škivat ovo lito od pustih avuta što imaju arivat. Pa ondar strah da će koji od onih veli vapori što svurgaju u konal podorat, zadit i disvat kavo od letrike. Dokle ga načinu, kako su žvelti, tokalo bi nan jopeta armat centilene.

Svi perikulaju od gliceri što nan arazaju po banjama, da koga ne smotaju propelama. Jedan je reka da se on straši od kurenta, jerbo da mu primišća vrše. Drugi se odma' altera da je njemu najviše peškafondi zadilo na vršama.

Mi činimo kuco; godimo i slušamo ove diskurse. Neka izajde na dvor što više batudi!

Doli ispod skala od Punte Jurana veliki je trafik od tonobili i u momentu se kroz sve to ,- pju di priša,- probija avuto od Hitne. Zavije, trunbeta, lanpa...

"Oho, nikomu se ništo dogodilo", odma je cili Tablun diventa nervozan i kurijozan, jerbo bi vajalo vidit ko je bi u avutu. Ni pasalo puno vrimena, a evo gre jedna santoća i sva zapihana govori: "Jeste li čuli? Dun Marko je ... napoža skale na kanpanel ...i ondar je ... su svin skalama pa na pjacu ... .i da je cili krvav ..."
"A di je sad?"- pitamo mi u strahu.
"Odnili su ga na Hitnu; bi' ćete čuli avuto. Johi što je zavijalo!"
"A dobro, što je čini na skalama"- pitaju se na Tablunu.
"A da se ni uspe očisti' kokotiće?"
"Bi' će poša ađusta' švere od orloja?!"
"Najboje se sa' poče' škercava',a ko zna kako mu je!? Eto, cilo se vrime govori od perikulima, a jeste li vidili kako dojde nevoja?"

Pošli smo uza Punat i gori na Pjaci vidimo jednega Rokovca. Izdaleka se vidi da je nervozan. Čini đire gori- doli; ništo muma i runja. Pomalo se, s puno rigvarda, apresajemo i pitamo:
"Časni brate, reci nan što se ovde maloprin sučedilo!?"
"Nevoja, velika nevoja,- eto što!"
I pripovidi nan je cilu storiju cili infotan i pripaden. I nastavja:
"Je li moga koga zvat da mu drži skale, je li moga poslat kojega od fabricjeri od Padiljuna. Oni su naučeni rabotat na visoko. Je li moga poginut?"
"A da što se je penja gori?"- pitamo mi puni kompašjuna.

"Poša je očistit cakla i kalat bandire što su bile inpirane za feštu od Tila Slavnega ...i ondar su spuzle skale. Sve naopako! A ja van govorin, ovo je niko ludo godišće.Vrime,- kako da je vejača. Sa' je sunce, a prin po ure je dažjilo. Furešti pasaju s lumbrelama namišće da se banjaju. Sve naopako! A u sve se je još inbati na Procesjun oni nesritni kučak, što je bi intra u Velu crkvu..."
"Mi smo čuli da je uteka vašemu Gaštaldu iz Pastorala."
"I ja san ču za oti škerac."
"Evo na, sa' je joipeta počelo roskat, a nisan vaze lumbrelu."
"A je li dun Marko ima lumbrelu ka' se uspe gori na skale?" pitamo mi.
"A sto će mu gori lumbrela?"
"A eto, moga je otvorit ka' je oćuti da mu skale krolaju...!"

VIT

 

 

SAVJET LIJEČNIKA

Ljeto je. Vrijeme kupanja, sunčanja, dokolice i velikog zdravstvenog rizika. Ali tko će još o tome razbijati glavu. Miris ljeta i industrija zabave bacaju nas u blaženu fjaku i ubijaju svaku misao. Ipak, budimo oprezni i odgovorni prema svom tijelu. Upozoreni smo: sunce više nije prijatelj naše kože onoliko koliko smo to ranije mislili. Ozonske rupe su učinile svoje. Sve do početka XX. stoljeća tko je bio u mogućnosti štitio je svoju kožu od izlaganja suncu. Bijela koža bila je poželjna i cijenjena, jer je svjedočila mogućnost boravka u kući, a time i imućnost. Pocrnjela koža značila je rad u polju, fizički rad i niži stalež. Tek saznanje da sunčane zrake spriječavaju rahitis - bolest djece sa doživotnim posljedicama - stvara navike sunčanja od malena, a pocrnjela koža postaje znakom socijalnog prestiža ,ljepote i zdravlja.

Posljednjih desetljeća pak stižu alarmantna izvješća o kobnim posljedicama neumjerenog izlaganja suncu poglavito u djetinjstvu i mladenačkoj dobi. 50-80 % sveukupnog životnog izlaganja suncu odvija se do 18. godine života. Najzastrašujuća je sigurno mogućnost indukcije /buđenja/ malignog melanoma, (tumora kože), koji je u središtu pažnje, kako zbog smrtnosti tako i zbog učestalosti koja dramatično raste u čitavom svijetu. Zato Svjetska zdravstvena organizacija /WHO/ preporuča da smanjimo izlaganje vlastitog tijela suncu na minimum. Posebno između 10 sati ujutro i 4 sata popodne. Trebamo nositi naočale za sunce i zaštitnu odjeću (šešir, košulje dugih rukava ,duge hlače), djeca trebaju izbjegavati direktne sunčeve zrake i boraviti u hladu. Treba također izbjegavati boravak na pijesku ili moru i koristiti zaštitne kreme.

Posebno se trebaju štititi osobe koje su više ugrožene jer imaju veći rizik raka kože, a to su osobe svijetle ili pjegave kože, osobe koje imaju više madeža, a koji su veliki, nepravilni i višebojni. Povećanog su rizika osobe u čijoj obitelji je neko bolovao od tumora kože.

Treba istaknuti da većina ljudi već od rođenja ima na koži veće ili manje tamne mrlje, madeže, ravne ili uzdignute od površine. Uglavnom su te promjene dobroćudne, no neke mogu postati zloćudne. Najvažniji znakovi koji upućuju na malignu promjenu već postojećeg madeža su promjena oblika, neoštra ograničenost od okolne kože, neravnomjerna ili pojačana pigmentacija (promjena boje) te rast i ispupčenost prethodno mirnog madeža. Promjene u vidu krvarenja, upale, osjećaj pečenja i bolnosti također mogu biti znakovi malignosti i ne treba ih zanemariti.

Za razliku od ostalih tumora, rak kože i vidljivih sluznica lakše je rano uočiti što pruža mogućnost pravovremenog liječenja, a time je naša odgovornost još veća. Nažalost, postoji u narodu neuk i opasan stav da madeže ne treba operirati "jer tek onda pođu na zlo". To može biti kobna zabluda. Zato svaku promjenu na koži treba pokazati liječniku.

Ako se vratimo na početak i veselju ljeta moramo rezignirano zaključiti, da sve ima svoju dobru i lošu stranu, pa tako i sunčani ljetni dan može u sebi kriti neslućene opasnosti. Nije tako samo sa suncem koje nas grije i prži, tako je i sa drugim ugodnostima (alkohol, pušenje, vožnja auta i sl.). Nažalost, mnogima je teško u nerazumnom ponašanju, koje se zbilo ili zbivalo u prošlosti, prepoznati uzroke današnjeg jada i nerijetko nepovratno izgubljenog zdravlja.

Zdravi i veseli bili!,
Dr. Ante Komparak

 

List Župe Korčula
Urednik: don Marko Stanić
Likovna obrada:
Hrvoje Kapelina i De Franko /Frano Depolo/

Tiskani primjerak možete naručiti poštom:
ŽUPNI URED KORČULA
don. Marko Stanić
20260 KORČULA - HRVATSKA
TEL: +385 (0)20 711049