Lanterna sv. Marka br 3/98

RIJEČ VAMA lanterna.gif (26219 bytes)Čovjek je po svojoj naravi takav da bi htio uvijek sve razumjeti, vidjeti, ispitati. Tražimo da nam Božji potezi budu jasni i shvatljivi. Budući da su događaji koje susrećemo ponajčešće zaogrnuti velom tajne, odmah se i u našem srcu javljaju nevjerice i sumnje. Zato smo mnogo puta u tjeskobi i nesigurni. Mnogo puta ne razumijemo što se zbiva. Zavijeni smo u gusti mrak, u koji ne dopire nikakvo svjetlo, pogotovo ne svjetlo Božje ljubavi. Dopuštamo da nas zahvati malodušje i beznađe. Zaboravljamo da postoji Isusova škola u kojoj se nauči da je čovjekov život blagoslovljen i sretan tek onda kada poput njega može uvijek i svugdje reći: "Budi volja tvoja!"
U vremenu koje je pred nama, u svjetlu uskrsnog jutra, mnoge nam naše nejasnoće, tjeskobe i nesigurnosti moraju zadobiti novu dimenziju. Jer, Isusovo uskrsnuće uvijek spasonosno djeluje. Djelovalo je i na apostole kao spasonosni lijek. Sve ono što su slušali u vrijeme naviještanja blage Isusove vijesti, sada su doživjeli kao najveću istinu života, zemaljskoga i vječnoga. Njihov je zanos za Isusom sada, preko uskrsnuća, poprimio nezaustavljivu dinamiku svjedočenja. Uskrsnuće je učvrstilo njihovo zajeništvo, usvojili su Kristov zakon ljubavi, ispunila ih je vjera i u njihova se srca nastanio Isusov mir.
Zamolimo i mi Gospodina ovih svetih dana, kao i ove Duhu Svetom posvećene godine, da i nama po svome Duhu podari mir. Neka mu svaki od nas iz dubine srca rekne: "Dolazim preda te kao tvoje dijete, jedno od mnogih. Malen sam i slab. Treba mi snage i mudrosti. Daj mi da hodam u ljepoti i da moje oči trajno gledaju crveni i purpurni zalaz sunca. Daj da moje ruke poštuju stvari koje si ti stvorio i da moje uši slušaju tvoj glas". (Molitva Siouxa)

Ovim mislima, dragi čitatelji Lanterne, ŽELIM VAM SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS !

Vaš don Marko

OPATSKA RIZNICA SV. MARKA U KORČULI
1954 - 1994
( Drugi dio )

Pri otvaranju Riznice uređene su slijedeće zbirke: dvorana dalmatinske renesanse, dvorana talijanske renesanse, barokna dvorana te zbirka crkvenog ruha i biskupska privatna kapela pri čemu se nastojalo izlošcima slijediti, odnosno stilski opravdati njihovu temeljnu zamisao. Konačno, značajno je spomenuti i to da je korčulanska Opatska Riznica bila prva crkvena muzejska zbirka uređena u Hrvatskoj nakon II svjetskog rata.
Dakako ne samo u Korčuli nego i u krugovima povjesničara umjetnosti, muzealaca, konzervatora, umjetnika i ostalih kulturnih djelatnika iz Hrvatske, a i inozemstva, ova zbirka izazvala je veliku pozornost: mnogi su svoja priznanja izrazili pismeno, drugi usmeno, bilo je i napisa u novinama, časopisima i sl.
Don Ivo je nastavio prikupljati predmete i umjetnine, a nadalje su pristizali darovi namijenjeni Riznici, posebno suvremenih umjetnika, tako da se vremenom zbirka proširila na još dvije dvorane, a konoba u prizemlju uređena je kao izložba kuhinjskog pokućstva i predmeta od antike do 20. stoljeća. No sve veći broj građe, posebno: medalje, numizmatika, crteži, ikone i sl. zahtijevali su postavljanje vitrina što je osiguralo predmete, ali nažalost umanjilo prvobitnu čistoćui i osnovnu zamisao postava.
Prilikom obilježavanja 25-te obljetnice djelovanja Riznice 1979. godine priređena je svečanost s prigodnim predavanjima, a već tada su prostorije Riznice bile pretrpane, jer je inventar gotovo udvostručen.
U vrijeme kada je Riznica uređena turizam se u nas tek počinjao obnavljati. Međutim 70-tih godina Korčulu posjećuje sve veći broj domaćih i stranih gostiju, izleta, brodova i dr. Do Domovinskog rata kroz Riznicu je prošlo preko 200.000 ljudi. A što i koliko to znači, pogotovo jer su među njima bili mnogi novinari, znalci, kulturni djelatnici od kojih su neki posjetivši Riznicu i Korčulu (prvi put) saznali i uvjerili se da je Dalmacija i Hrvatska stoljećima povezana i pripada kulturnim središtima Italije i Europe.
No nije važna samo ova vrsta promičbe, koja putovanja i upoznavanja svijeta uvrštava u dio suvremenog načina života, doprinoseći cjelovitoj slici naše zemlje, ali i njenom gospodarskom napretku, nego ponajprije Riznica kao i sve naše zbirke i muzeji imaju neizmjerljivu vrijednost kao sakupljači i čuvari narodne baštine, koja bi, da nije pohranjena u njima, vjerojatno propala ili bila otuđena. Stoga je zamisao i u djelo proveden osnutak Riznice značajan poduhvat koji je potaknuo stvaranje Gradskog muzeja u Korčuli, a zatim i uređenje naših bratovštinskih zbirki.
Spominjući ovu obljetnicu nužno je krenuti dalje: već je rečeno da je sadašnji prostor Riznice pretijesan za sve prikupljeno i izloženo, pa treba promišljati o novim prostorijama. Najrprikladnije bi bilo izmjestiti zbirku Suvremene umjetnosti, a na njenom mjestu urediti suvremeni postav crteža, grafika i sl. te numizmatike i medaljerstva. Tako bi se donekle vratila prvobitna Babićeva zamisao uređenja ovih dvorana kao svečanih salona biskupske palače, što bogata i vrijedna zbirka Riznice i zaslužuje.

Alena Fazinić

DOMINIKANCI U NAŠOJ SREDINI (II dio)

O. Miškov je zaista ljubio Korčulu i nije slučajno izabrao baš Korčulu za područje svoje aktivnosti. Kada sam ga jednom zgodom, već kao sjemeništarac, zapitao kako se on, čovjek velikoga svijeta, može snaći u Korčuli, odgovorio mi je: "Moj Ladi, ovo je za mene predvorje raja!"
samostan.gif (23813 bytes)O Miškov je bio uvijek aktivan, pisao je propovijedi, molitvenike, priručnik za misije, sastavljao jedan originalan riječnik na pet jezika, korespondirao s mnogobrojnim prijateljima, napose s bikupom Strossmayerom. U arhivu provincije čuvaju se 23 pisma, koja je Strossmayer uglavnom slao o. Miškovu. Koliko je o. Miškov svojom dušom i propovijedničkom djelatnošću svojom i svoje braće bio osvojio Strossmayera za svoj red vidi se upravo iz ove korespondencije. U jednom pismu piše Strossmayer: "Ja sam od sad već sav Vaš, a Vi ste moji". Dio ove korespondencije čuvaju i sestre Dominikanke.
Tihi samostan sv. Nikole, okružen morem, borovima i makijom, bio je prikladan za duhovno i propovjedničko spremanje misionara, a i za fizički odmor nakon mnogih napora. O. Miškov, o. A. Novak, o. Orlandini i o. V. Bodlović odlazili su da drže korizmene i prigodne propovjedi po našim gradovima i da drže misije širom naše Domovine. Njihova misionarska djelatnost bila je tako intenzivna, da su neki, kao o. Miškov i o. Bodlović održali preko 300 svetih misija.
Razumije se da su svoju aktivnost razvijali i u samom gradu Korčuli i po otoku i okolici. Uz katehezu u školi zavoda sv. Anđela Čuvara i duhovništvo u samostanu čč. sestara rado su pomagali u Opatskoj crkvi propovijedanjem, pastoralnim ispomaganjem i kod svetih obreda.
Kroz svoju crkvu sv. Nikole razvijali su razne pobožnosti, osobito prema Bl. Gospi širenjem molitve i bratovštine Presvetog ružarija te Trećim redom sv. Dominika. Srce Korčulana povezalo se je vrlo rano sa srcem Velike Gospe, koje je ostalo toplo i pouzdano utočište u svim osobnim i obiteljskim potrebama. Koliko je suza i uzdaha palo pred Njezinim likom na bijelom mramornom oltaru i koliko je milosti, utjehe i smirenosti poneseno domovima iz tog oltara?! A za Njezinu moćnu zaštitu znaju ne samo Korčulani, nego i Žrnovci, Račišćani i Pelješćani. Zato su Korčulani bili uvijek zainteresirani da se ovo njihovo malo Svetište sačuva. Njihovim doprinosima bilo je već god. 1665. prošireno lijevom lađom, ukrašeno oltarima naših domaćih majstora i popločano mramornim pločama.
Treba priznati i to da su Korčulani uvijek gajili simpatije prema fratrima svetog Nikole. U njima su gledalli dobre prijatelje, savjetnike i tješitelje. Smatrali su se počašćenim njihovim posjetima u obitelji. Zato su u problemima samostana rado preuzimali i na sebe dio brige. Tako je bilo od početka, kao i za vrijeme turskog napadaja. A kada su useljenjem Arbanasa u samostan redovnici morali za pola godine napustiti samostan, obitelj Fazinić im je ustupila prvi kat svoje kuće. Advokati su besplatno činili samostanu svoje usluge, liječnici su besplatno liječili redovnike, trgovci su im po sniženoj cijeni prodavali svoju robu ili je darivali, narod ih je uzdržavao darovima i milostinjom. Fra Bene je svojom škrabicom siguran ulazio u kuće, dućane i kancelarije.
Vremena su se promijenila i s njima mogućnosti, ali ljubav je ostala. Djelotvorna ljubav ovoga svijeta i u najnovijoj akciji obnove krovišta sv. Nikole. Ostala je i zahvalnost.

o. Anđelko Fazinić

LITURGIJSKA KRONIKA 21. studenog 1997. GOSPA OD ZDRAVLJA. Kao i na cijelom otoku Korčuli, u svim župama, tako se ova svetkovina i u samom Gradu slavi vrlo svečano. Prethodi joj trodnevnica, koju redovito predvodi više svećenika, a sastoji se od pobožnosti Gospi od Zdravlja, krunice, molitava, sv. Mise i propovijedi. Vjernici se veoma rado obraćaju B. D. Mariji u svim svojim potrebama, a na poseban način joj se mole za zdravlje, kako tjelesno tako i duševno. Sv. Misu na sam blagdan predvodio je župnik, a katedrala je bila dupkom puna. Svijeće ispred Gospinog lika, bratimi sv. Roka, gaštaldi, ministranti, asistencija, sve je to, uz mnoštvo naroda, davalo svečani, ali i ozbiljni, ton uz uzdah iz svih srdaca: "Gospe od Zdravlja, moli za nas!"

6. prosinca 1997. SV. NIKOLA proslavljen je, kako je to uvijek i bilo, u samostanu sv. Nikole. Sv. misu predvodio je o. Rando uz asistenciju župnika don Marka i o. Marka. Veliki broj vjernika, a posebno djece, s osobitom je pozornošću slušao o životu sv. Nikole, a na poseban način aktualnost sveca danas. "Uvijek smo", rekao je o. Rando, "trebali saveznika i zaštitnika u životnim borbama, pa to pogotovo trebamo i danas". Djecu je posebno razveselilo obilje "slatkih" darova koje im je o. Rando podijelio poslije sv. Mise, a odrasli su u samostanskoj blagovaonici, hladnoću koju im je prilično jaka bura utjerala u kosti, blažili sendvičima i vinom.

8. prosinca 1997. BEZGREŠNO ZAČEĆE B. D. MARIJE. Samoj svetkovini prethodi devetnica u čast Gospi. Vjernici je časte kao onu koja je bila od Boga izabrana da po svome "Neka mi bude" rodi svijetu Spositelja. Zato ju je i očuvao od svake ljage grijeha. U njezinoj ljepoti i čistoći nalazimo smisao svim našim nastojanjima da i mi sami participiramo i na njezinoj ljepoti i na njezinoj čistoći.

25. prosinca 1997. B O Ž I Ć. Isusovo rođenje bilo je spasonosni Božji zahvat u ljudsku povijest, pa je proslava toga događaja osobita prigoda svakom kršćaninu da se i on sam osjeti dionikom toga Božjeg spasonosnog čina. Zato sav ugođaj, bilo u gradu po obiteljima, bilo u crkvama, a osobito u našoj katedrali, gdje se i na vanjski način dočarava dolazak Sina Božjega, ima za cilj ljudima posvijestiti da Bog nije čovjeka zaboravio, nego štoviše, da je postao jedan od nas, nama u svemu jednak osim u grijehu, kako naglašava apostol Pavao.

6. siječnja 1998. BOGOJAVLJENJE, svetkovina je koja se u Korčuli na poseban način proslavlja. Sveta Misa je u popodnevnim satima, a potom je blagoslov župnog dvora. Ove je godine to bio osobit događaj iz više razloga: božićne pjesme su svirali članovi grupe "Lanterna", kojoj su se pridružile tri mandoline i dva klarineta, a pjevanje je bilo obogaćeno zborom sv. Marka; ove je godine bilo moguće blagosloviti "palac" na već tradicionalni način, gdje su svi vjernici pozvani u salone na čašćenje. Bila je to prigoda i posjetiti župni stan nakon temeljite obnove, koja je učinjena prošle godine. Blagoslov je imao o. Marko, dominikanac, a don Marko, župnik, se u svoje ime i u ime svojih pomoćnika najsrdačnije zahvalio svim župljanima na vrlo toplom prijemu u obiteljima prigodom blagoslova kuća.

3. veljače 1998. SVETI VLAHO. Svetkovina zaštitinika naše biskupije u našoj župi je proslavljena na uobičajen način. Ujutro je bila sv. Misa u crkvi sv. Justine na kojoj su blagoslovljene "blančice" (mali kolačići od pečenog tijesta) u čast sv. Vlaha, a potom je bilo i grličanje. Na večernjoj sv. Misi u istoj crkvi bilo je dosta vjernika. Mora se odati priznanje bratovštini sv. Roka što je crkva sv. Justine uređena i što su se ovi obredi mogli odvijati u najboljem redu.
Sv.Misu i grličanje imao je don Nikola Berišić, kapelan.

25. veljače 1998. PEPELNICA. Korizma je doista vjerski najsadržajnije vrijeme u Korčuli. Stariji vjernici, ali ne i samo oni, znaju preko godine često reći: "Kad će doći oni sveti dani u korizmi kada se svakog dana u tjednu događaju liturgijski tako sadržane funkcije". I doista je tako. Pepelnica je kao uvod u milosno vrijeme. Svaki dan u tjednu kroz korizmu ima svoju posebnu pobožnost: ponedjeljkom je Pobožnost križnoga puta u katedrali; u utorak su Molitve pred sv. Rokom, a u srijedu se pjeva "Smiluj se meni Bože"; četvrtkom je korizmena pobožnost u samostanu sv. Nikole, a petkom su Molitve ranama Isusovim u katedrali. Subotom su Molitve u crkvi sv. Mihovila. Posebno značenje za sve Korčulane imaju Molitve nedjeljom u Svima Svetima. Treba doista zahvaliti Bogu što su se ove pobožnosti očuvale u Korčuli i što se prenose s koljena na koljeno.

NA KLECALU KRAJ TEBE U danima kad mi se učini
da predaleko su
i nebo i zvijezde,
sve to lako i brzo
zaboravim
kad sam na klecalu kraj tebe.

I onda kada mislim
da prijatelji moji
živote svoje
daleko od mene žive,
sve to mi ne pada
preteško
kad sam na klecalu kraj tebe.

Čak i onda kada osjećam
da bure života
sve jače
i jače bjesne,
nemam straha
niti se osvrćem
kad sam na klecalu kraj tebe.

Mar

BRATOVŠTINA SV. JERONIMA
U RIMU I KORČULANSKI HUMANIST
NIKOLA PETROVIĆ - PETREIUS
II dio KORČULANSKI HUMANIST
NIKOLA PETROVIĆ - PETREIUS (1486 - 1568)

muka1.gif (3151 bytes)Rodio se u Korčuli 15. siječnja 1486. kao potomak ugledne plemićke obitelji.
Zahvaljujući novim istraživanjima danas možemo otkloniti dvije do sada prisutne dileme i to onu u pogledu datuma i godine njegovog rođenja, a isto tako i u pogledu latiniziranog oblika njegovog imena.
Talijanski astrološki pisac LUCA GAURICO (1471-1558) u svom djelu "TRACTATUS ASTROLOGICUS" donosi Peetrovićev horoskop, u kojem je kao datum i godina njegovog rođenja navedeno 15. siječnja 1486. Kako je GAURICO osobno poznavao Petrovića može se sa velikom vjerojatnoćom pretpostaviti da je navedeni podatak saznao od samog Petrovića.
Što se tiče latiniziranog oblika Petrovićeva prezimena u literaturi je prisutno više oblika i to PETREIO, PETREO i DE PETRIS. Držim najtočnijim onaj oblik kojeg je upotrebljavao sam Petrović. Naime iz zapisnika sjednice Bratovštine sv. Jeronima od 4. svibnja 1561. godine vidljivo je da se isti vlastoručno potpisuje kao PETREIO, pak taj oblik valja prihvatiti u naznaci njegovog latiniziranog prezimena. Stasavši Nikola se oženio korčulanskom plemkinjom Katarinom Tolentić (Tolentis) iz čije je obitelji korčulanski arhiđakon, a kasnije šibenski biskup, Luka Tolentić, zaslužan za izgradnju šibenske katedrale.

Nikolina braća Ivan i Pavao stekli su visoka obrazovanja na sveučilištu u Padovi, gdje su kao profesori ostali čitav svoj životni vijek. Obiteljske prilike i ozračje humanizma poticali su Nikolu da i sam stekne visoko obrazovanje. Tako već u ranoj mladosti odlazi iz Korčule u Italiju ("TERA D’OTRANTO") gdje kod čuvenog profesora i heleniste SERGIUSA STISSUSA uči grčki jezik, a potom u Padovi studira filozofiju. U Veneciji 1526. tiska svoj prijevod ARISTOTELA na latinskom jeziku, a u vremenu od 1538. do 1550. rektor je i profesor gimnazije u Dubrovniku, gdje đake podučava u klasičnim jezicima i retorici. Godine 1540. susrećemo ga u Veneciji, gdje od dužda P. LANDA dobiva duklu sa privilegijom za svoju obitelj.
U razdoblju od 1550. do 1559. uglavnom boravi u Korčuli gdje se brine o velikom obiteljskom imanju i uređenju kuće. U Rim odlazi 1559. gdje je primljen u Bratovštinu sv. Jeronima, da bi već 1561. bio izabran za njenog predjednika.
U Rimu ostaje sve do svoje smrti 16. travnja 1568. te biva zasigurno pokopan u crkvi sv. Jeronima, kako je to već bio običaj u to vrijeme. Prve vijesti o Petroviću nalazimo kod lokalnog korčulanskog povjesničara dr. ANTUNA PAULINIJA (1696-1757) u njegovoj radnji "O crkvenoj i svjetovnoj povijesti Korčule".
Usprkos tome jedno vrijeme za Petrovića je bilo uvriježeno mišljenje da je Grk sa Krfa i to iz razloga što je uz njegovo ime bilo označeno "DE CORCIRA", a što označava kako Korčulu tako i Krf.
Dokaze da je Petrović Korčulanin u novije vrijeme objelodanili su Cvito Fisković i Vinko Foretić. Školujući se na raznim sveučilištima Nikola je stekao široko humanističko obrazovanje, pisao pjesme-prigodnice, sastavljao govore i propovjedi, a najučestalije prevodio sa grčkog na latinski jezik te se dopisivao i kontaktirao sa mnogim uglednicima toga vremena kao što su primjerice:
LUCA GAURICO (1471-1558), astrološki pisac; MARIN GEORGIJ, mletački senator i profesor u Padovi; PETAR ALICINIO, talijanski humanist i profesor retorike u Rimu; IVAN STATILIĆ (1472-1542), trogirski plemić imenovan za erdeljskog biskupa; GUILLAUME PELLICIER, montepelierski biskup i poslanik francuskog kralja u Veneciji; STJEPAN GRADIĆ, dubrovački učenjak i diplomata; IVAN-ANTUN AQUAVIVA, vojvoda grada Adrije; papa PAVAO IV (1555-1559) i njegov nasljednik papa PIO IV (1559-1565). Njegova prepiska sa raznim uglednicima otkriva nam njegov interes za filozofiju, klasičnu književnost, povijest, medicinu i političke prilike njegovog vremena. Nikola je tipičan primjer renesansnog intelektualca kojeg krasi svestranost, a što se očituje u njegovom zanimanju počev od helenističke kulture do suvremene politike. Napustivši Korčulu u svojoj zreloj dobi Nikola 1559. odlazi u Rim gdje se posvećuje djelovanju Bratovštine sv. Jeronima.

Njegova velika ljubav prema rodnom zavičaju i humanistički pogled na svijet najbolje se prepoznaju kroz sadržaj njegove oporuke, koju sačinjava prilikom odlaska u Rim 1559., a koja se danas čuva u Kaptolskoj arhivi Hvara.
Cijeli svoj imetak Nikola oporučno ostavlja svom gradu, pod uvjetom da se time podigne skladište za žito (FONTIK) kako bi se stvorili preduvjeti za prikupljanje žita i ostalih namirnica potrebnih siromašnom otočnom pučanstvu, posebice u vrijeme sušnih godina ili pak opsade grada u ratnim opasnostima. Svoju bogatu knjižnicu, koja se sastojala od grčkih, latinskih i drugih rukopisa te tiskanih knjiga, dariva franjevačkom samostanu na otoku Badiji nedaleko od Korčule, sa posebnom napomenom da ove knjige budu pristupačne ljudima od nauke i njegovim sugrađanima. Za vrijeme nedavne posjete knjižnici Male braće u Dubrovniku, gdje je inače 1949. nakon ekspropriacije samostana na Badiji prenesena i franjevačka knjižnica sa Badije, imao sam prilike pronaći par knjiga ranije u Petrovićevu vlasništvu, što dokazuje njegov autentičan potpis na tim knjigama. Na zaključak da se Nikola u Rimu potpuno posvetio djelovanju Bratovštine sv. Jeronima upućuje njegov učestali izbor za predsjednika Bratovštine (1561/62; 1564/65; 1567/68), a isto tako i činjenica da je u pet navrata izabran u upravu Bratovštine na razne druge dužnosti.
Nema sumnje da je Nikola kao vrlo naobražen čovjek, sa brojnim poznanstvima uglednih osoba i velikim životnim iskustvom dao maksimalan osoban prinos unapređenju rada i ugleda Bratovštine te sticanju njenih materijalnih dobara.
U dvije knjige zapisnika sjednica uprave (br.2 i 3) "LIBRO DEGLI DECRETI DELLA CONGREGAZIONE" Bratovštine sv. Jeronima nalazimo za Nikolu Petrovića slijedeće podatke: Nikolino ime spominje se prvi put na sjednici od 7. travnja 1560. sa kojom predsjedava tadašnji predsjednik Jakov Baničević "Mlađi".
Nova uprava bira se 13. travnja 1561. te za predsjednika Bratovštine biva izabran Nikola Petrović.

Po izvršenom izboru Nikola po prvi put vlastoručno potpisuje zapisnik sjednice od 4. svibnja 1561. koristeći latinizirani oblik svog prezimena PETREIO. Posljednji puta ime Nikole Petrovića navedeno je u knjizi dekreta br.3, fol.24 od 24. travnja 1568. i to: "ABSENTE M. NICOLAO PETREO, gia presente, morto la notte del Venerdi santo prossimo passato". Dakle Nikola Petrović, obavljajući dužnost predsjednika Bratovštine, preminuo je na Veliki Petak 16. travnja 1568. godine u dobi od 82 godine. Razumijevanju Petrovićeve osobnosti i njegovih životnih pogleda znatno doprinosi njegovo pismo upućeno iz Korčule 15. listopada 1554. novoizabranom korčulanskom biskupu KLAUDIJU PTOLOMEIJU, inače poslaniku općine Siena kod francuskog kralja. Predmetnim pismom Nikola poziva imenovanog biskupa da konačno dođe u svoju biskupiju i preuzme dužnost. Spočitava mu što je najvjerojatniji razlog njegovog nedolaska po izvršenom imenovanju u skromnim prilikama korčulanske biskupije. Također mu navodi da su takove prihode raniji korčulanski biskupi držali dostatnim, da su sa njima mogli pokrivati svoje potrebe, dočekivati goste, pomagati sirotinji, a po potrebi da su mogli pomagati i članove svoje obitelji. Petrović posve otvoreno piše novoizabranom korčulanskom biskupu da nije trebao prihvatiti ponuđenu čast ako je smatrao da su prihodi korčulanske biskupije za njega neznatni. Potom temeljito analizira mjesne prilike navodeći da biskupskoj palači prijeti rušenje, da su crkve zapuštene, da se loše upravlja biskupskim dobrima, što mu njegovi zamjenici zasigurno sve prešućuju. Petrović se na kraju poziva na primjere ranokršćanskih biskupa, njihova zalaganja na poslu za Crkvu i povjereni im puk.
Pismo je napisano otvoreno i sa spočitavanjem novoizabranom biskupu zanemarivanja njegovih dužnosti. Štoviše nedvosmisleno navodi i razlog za takovo ponašanje biskupa. Ovakova otvorenost Petrovića uvjetvana je prije svega njegovom ljubavlju prema rodnom gradu i htijenjem da predmetnim pismom utječe na biskupa kako bi isti promijenio svoje ponašanje i doprinio poboljšanju tadašnjeg stanja korčulanske biskupije. Nema sumnje da djelo korčulanskog humaniste Nikole Petrovića do danas nije dovoljno valorizirano, iako on uz Jakova Baničevića (1466-1532) i Franja Nikičevića-Nigretića (1501-1549) spada u red korčulanskih humanista koji su svojim djelom znatno prešli granice svog zavičaja, te sa istim zadužili kako hrvatsku tako i europsku kulturnu baštinu.
Ljudi poput Petrovića postavili su čovjeka u središte njihovog intelektualnog djelovanja, inicirali cijeli niz naučnih disciplina te time pripremili preporod nauke i umjetnosti u Europi zvan renesansa.

Vladimir Depolo, dipl. iur.

LEKSIK GRADA KORČULE Problematikom skupljanja starih riječi grada Korčule počela sam se baviti prije četrnaest godina. Uz pomoć mnogih Korčulana, (posebno izdvajam najangažiranije: Toni Sessa, prof.Stanka Kraljević, Rudi Gatti, Nikša Lozica, Jakov Denoble), sakupila sam oko 7.800 riječi, za koje se zainteresirao i Zavod za lingvistiku Sveučilišta u Zagrebu. Pod vodstvom prof. Damira Kalogjere priprema se Rječnik, za koji je već potpuno obrađeno deset slova. Ovo je dug i ozbiljan posao pa treba strpljivo čekati obradu ostalih slova.
Evo nekoliko primjera iz područja crkvenog života, a potom zdravstva, kako bi i "Lanterna" dala svoj obol u htijenju da se naše stare riječi ne zaborave. Ove riječi, važno je naglasiti, još i danas žive u našim korčulanskim obiteljima.

Iz crkvenog života:

Svi sveti Krizanteme
procesjun procesija
stola naramenica kod katoličkih svećenika nužna za vrše-nje bogoslužnih čina
angunija posmrtno zvonjenje
Sensa Spasovo
Stipanica oprost (perdun)
banak klupa (i u crkvi)
veleta koprena ili crna marama ko-jom se pokriva glava prilikom pričesti
kaštig kazna
blančica okruglica od brašna, koja se blagoslivlje i dijeli prilikom grličanja na sv. Vlaha
balatur trijem - prostor u crkvi za pjevače (na vrhu kamenih ili drugačije građenih stuba sa ogradom)
babina misa Polnoćka
toniga gornje odijelo bratima
adoracjun pobožnost klanjanja bratima križu i Sakramentu u Velikom tjednu
majolet svijeća od voska
sv. Lucja sv. Lucija
pulpit povišeno mjesto odakle govori svećenik
Rusaje Duhovi
 

Iz svjetovnog života:

zlatinja žutica
zaduha astma
pihnja astma
šijatika išijas
rujba ozeblina
sičija tuberkuloza
rjva bolest tuberkuloza
sipnja tuberkuloza
puntura upala pluća
grižnja dizenterija
stumak želudac
febra temperatura (tjelesna)
februn visoka temperatura (tjel.)
ferše ospice
flušjun upala usne šupljine i zuba
škarlatina šarlah
rečuni zaušnjaci
rišipela crveni vjetar
tercana groznica
trupižija vodena bolest
tremarjola drhtavica
RAZGOVOR S DR. LOVROM STEKOM (Povodom primljene nagrade grada Korčule za životno djelo). ( Prvi dio!)

Dr. Lovro (Renci) Steka, umirovljeni liječnik-specijalista opće prakse, rođen je u Korčuli 1926. g. Srednju školu završio je na Badiji i u Dubrovniku, a studij medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Došao je potom u Korčulu gdje je u lokalnom Domu zdravlja radio sve do umirovljenja 1990. g. Zbog njegovog nesebičnog rada i više nego profesionalnog odnosa prema svima koji su bili potrebni njegove pomoći, grupa Korčulana je predložila, a Odbor za dodjelu javnih priznanja Gradskog vijeća Korčule usvojio prijedlog da se Dr. Lovru Steki dodijeli nagrada za životno djelo. Nagrada je uručena prigodom Dana grada Korčule, na blagdan sv. Todora, 29. srpnja 1997. g.

* Ovo priznanje je obradovalo cijelu našu župnu zajednicu, jer je dodijeljeno vjerniku koji je postojano svjedočio svoju vjeru i na vjerskim načelima gradio svoj životni liječnički poziv i djelovanje!

- Priznajem da se osjećam posebno počašćenim i da me raduje priznanje za životno djelo, ali mi se čini da nisam u životu ništa posebno napravio čime bih to priznanje i zaslužio. Držao sam ispravnim uputstvo Majke Terezije da "nije važno kojim se poslom bavimo i nije riječ o količini rada, nego o količini ljubavi, o količini poštovanja i vjere koju unosimo u djelo". Zahvaljujem svima onima koji su u mom djelovanju prepoznali i nastojanje poštivanja, ljubavi i vjere.

* Dar vjere primili ste na krštenju. Kako se taj dar "raspirivao" u Vama? Što je sve pridonosilo da vjera u Vama raste, jača?

- Rekao bih, mnogo toga: školovanje u franjevačkoj gimnaziji na Badiji, seminari za evangelizaciju, razgovori s patnicima u bolesti, česti susreti sa smrću, koji sile na razmišljanje o smislu bitka, ali nadasve i iznad svega ističem odgoj kojeg sam dobio u obitelji. Bio je to temelj na kojem se je sve drugo kasnije samo nadograđivalo.

* Za obitelj ste od početka pokazivali veliku ljubav, do te mjere da ste bili i uvijek ste spremni za obitelj sve žrtvovati!?

- Držao sam i držim da je obitelj osnova svakog društva. Bez čvrstih obitelji nema ni stabilnosti društva. Za učvršćenje i harmoniju obitelji potrebno je da svaki njen član doprinese svojom požrtvovnom ljubavlju, nesebičnošću i odricanjem. Zahvalan sam svojoj supruzi za strpljivo podnošenje moje otsutnosti dok sam se bavio bolesnicima.

* Što je sve na Vas utjecalo da odaberete liječnički poziv?

- Od djetinjstva sam volio čitati. Oduševljavale su me knjige de Cruifa, Cronina, Soubiroana, Maiocchia, Mounthea, Loomisa ...(Borci protiv smrti, Borci protiv gladi, Citadela, Ljudi u bijelom, Doživljaji kirurga, San Michele, Iz ordinacije...). Učestvovao sam u Drugom svjetskom ratu i uočio mnoge osobne i obiteljske tragedije, vidio mnogo razaranja, boli, tuge i smrti. I sve je to nanosio čovjek čovjeku. Činilo mi se da bih kao liječnik mogao, barem donekle, ublažiti nevolje i da je baš to zvanje u kojem bi se moglo najbolje ispuniti ono Isusovo iz Evanđelja: "Što učiniste jednom od ovih....., meni učiniste".

* Pomaže li vjera u prihvaćanju i vršenju odgovornog liječničkog poziva? U svojoj dnevnoj liječničkoj službi bili ste tijesno povezani s otočkim župnicima, poglaviato s korčulanskim župnikom i opatom don Ivom i njegovim suradnicima. upozoravali ste ih na bolesnike i pozivali da skrbe za njihov vjerski život, sakramente...?

- U stalnom suočavanju s patnjom, boli i smrću, vjera mi je davala snage i kad sam doživljavao poraze i kad nisam mogao pomoći da vratim potpuno zdravlje. A vidio sam mnogo bolesnika kojima je vjera činila patnju snošljivijom, pa i samu smrt prihvatljivom. Osjetio sam da ta vjera nije bila tek "pojas za spasavanje", nego čvrsto uvjerenje koje je osmišljavalo život. Od takvih sam bolesnika i sam mnogo naučio. Tako je i meni vjera pomagala u razumijevanju i prihvaćanju ljudi potrebnih pomoći.

* Medicina se razvija. Upravo u tom rastu i novim otkrićima Crkva snažno upozorava da se zadrže evanđeoska načela "kulture življenja", nasuprot "kulture smrti". Poznato je da ste se od početka svoje službe u našem gradu zauzimali za "obiteljskog liječnika". Tim putem ste razmišljali i o ustroju otočke zdravstvene službe, pa je i naš Dom zdravlja u svojim temeljima bio tako zamišljen?!

- Ranije sam rekao kako držim da je obitelj osnova svakog društva, pa i socijalističkog u kojem smo živjeli. Nisam se mogao složiti s propisom da se bolesnici liječe prema mjestu boravka, rada ili školovanja. Značilo je to razbijanje obitelji. Po ovom bi konceptu u obitelji školsko dijete mogao liječiti jedan liječnik, zaposlenog oca drugi, a majku ili djeda treći. Ekonomski to poskupljuje zdravstvenu zaštitu, a nijedan liječnik ne bi imao potpuni uvid u opće stanje obitelji. Jer, zdravlje nije samo odsutnost bolesti, već i stanje potpune fizičke, mentalne i socijalne kondicije organizma. Vjerovao sam da liječnik ne bi trebao biti samo pomagač u bolesti, nego i prijatelj obitelji, kojemu će svaki član moći povjeriti svoje životne teškoće i podijeliti radost. Drugim riječima, trebao bi biti osoba na koju mogu računati obitelji u problemima života i umiranja. Sretan sam što su svi na području našeg otoka prihvatili sistem obiteljskog liječnika, koji je zaživio i do danas djeluje.

KRONIKA DOGAĐAJA Od Lanterne do Lanterne brojimo događaje u našem malom mistu. Posljednji broj je tiskan na jesen. Sada je zima. Završile su maškare. Pepelnica je. Čista srijeda. Početak korizme. A onda Uskrs! Vrijeme leti, a s njim i novi broj Lanterne.
Ove su godine podbacile maškare. Uspio se ipak organizirati krnoval, ali bez krnovala. Umjesto njega na Puntu je osvanuo paket lažnih obećanja korčulanskih političara. Vlada od maškara ga je ponijela u muzej gdje će biti pohranjen do narednog krnevala. Korčulani govore da ovaj put iznimno nije bilo krnevala, jer je tijekom godine u Gradu proteklo sve "lipo i šesno", pa se nije moglo nikoga "imenovati", a kamoli osuditi.
No, bilo je športa. Koji mjesec prije maškara, točnije za božićne blagdane, u organizaciji Lige malog nogometa Korčule i pod pokroviteljstvom Gradskog kotara, odigran je tradicionalni malonogometni turnir na kojem je sudjelovalo šesnaest momčadi s našeg otoka. Pobjednik turnira je momčad sv. Antuna, koja je osvojila pokal organizatora i nogometnu loptu od Županijskog nogometnog saveza Dubrovnik.
Iako je Korčula, kao i sva turistička mjesta, u proteklim godinama izgubila onaj turistički imidž, ipak se može podičiti činjenicom da je najboljim turističkim djelatnikom u anketi Večernjeg lista za 1997. g. proglašena Stanka Kraljević, dir. Turističkog ureda, Turističke zajednice Grada, kojoj je u Hvaru dodijeljena plaketa zlatne morske zvijezde. Početkom prosinca 1997. g. naša je župa ugostila pedesetak bogoslova iz Zagreba. Predvodili su nedjeljnu sv. Misu u 10 sati, a poslije sv. Mise održali su i kratak koncert. Bilo je lijepo gledati te mlade ljude, koji su se nesebično odazvali Božjem pozivu, spremajući se za svećeničko zvanje.
Grad je inače protekle godine obilježila jematva. Proljetni mrazevi su nanijeli značajniju štetu lozi, pa su prinosi bili prepolovljeni. Ipak je pobrano nešto iznad tristotinjak vagona grožđa, pa su ljubitelji dobre kapljice i ove godine došli na svoje. Ni prerada maslina nije protekla bez teškoća. Zbog velike suše i napada maslinove mušice i moljca urod je smanjen pa je maslinovo ulje, u odnosu na prošlu godinu znatno poskupilo.
Od gospodarskih događaja najvažniji su oni vezani uz brodogradilište Inkobrod. Mnogi radnici su dobili otkaz, a škver je pošao u stečaj. Trgovački sud u Splitu je odlučio brodogradilište iznajmiti na godinu dana Montmontaži, koja je obećala pokrenuti proizvodnju i zaposliti tristotinjak radnika. Korčulanski brodograditelji se boje da će dolaskom novog vlasnika utrnuti njihova dugoljetna tradicija gradnje brodova. "Gordijski čvor" brodogradilišta još nije razriješen, ali se je nadati najboljem. Iako nam je još uvijek "status quo" što se tiče gradskog poglavarstva, ipak , Bogu hvala, nisu stali djelatnici "Hobera". Ulice su čiste, parkovi uređeni, a smeće u kontejnerima. 
Obnavlja se i impozantna kamena dvokatnica, palača Caenazzo, koja je na trgu sv. Marka podignuta 1877. g. U prvoj fazi rekonstrukcije promijenit će se dotrajalo i urušeno krovište i postaviti tri betonske ploče. Radove financira župni ured, a izvodi privatna građevinska tvrtka "Elvijo" iz Žrnova. Kada bude novaca nastvit će se s uređenjem interijera, vrta, itd.
I mnoge će se stvari u Gradu promijeniti - na bolje, nadamo se!

Željan Petković

ISTINA O OTOKU VRNIKU Nakon više stoljeća života i slave otoka Vrnika, utihnuli su alati kojim su vrijedne ruke vrničkih klesara kamen klesale, život mu i ljepotu davale. To su ruke što su kamen klesale i Korčulu gradile, ruke što su hvarsku katedalu, dubrovačke dvore i palače klesale, vrijedne ruke što su kemen klesale i parlamente u Beču, Budimpešti i Berlinu ukrasile. To je djelić povijesne istine i djelo Vrničkih klesara. A danas?
Malo po malo, žalosno ali istinito, zamire život na ovom otoku. No, još je žalosnije što zamire i obiteljski život. Ovu zimu je na Vrniku boravila samo jedna obitelj. Gospodin Ivan Foretić (Ivica) i njegova supruga Eni r. Fabris, od svog rođenja pa do danas, žive stalno na Vrniku. Zaokupljeni svojim svagdašnjim životnim poslovima, brigama i radostima nemaju vremena razmišljati kako su na Vrniku ostali oni sami. Vrničani, (Škorjari), koji žive u Korčuli, preko tjedna ili nedjeljom idu u pohod svojim kućama, da bi Vrniku bor malo ublažili njegovu samoću, pogotovo u tmurnom zimskom vremenu. Ipak, ljeti je drugačije. Kada dođe ljeto vratiti će se po malo i život, vratit će se Škojari, koje je životni put odvojio od svog rodnog škoja, kojeg nose u srcu i uvijek se rado vraćaju, iz godine u godinu, sve manje i manje. Ovo je istinita i tužnu vrnička priča.
Sjetimo se usput i naše Badije. Na tom otoku u blizini Vrnika nalaze se crkva i franjevački samostan iz XV st. Bio je to otok žrtve ,vjere i duhovnog života nekada. A danas ? Devastirana crkva i prazan samostan. Istina je, nije ružan san!
Nažalost, Vrniče, nisi sam.

Slavko Giunio

NA TABLUNU Para mi se da je ovon našon lipon Korčuli počelo falit smiha. Ka čovik pogleda iz rana jutra ona mista di smo se užali nasmijat, vidit će da ih je iz dana u dan sve manje.
Izgubili smo pozicjun od peškarije i sve one gušte što su se u smihu i čekanju prvih kofica sa ribon tu događali. Rečedu niki da imamo novu peškariju, uz koju možeš izist frišku picu, popit kafu ujutro. Priznat će se da je malo tisna, da se vaja pazit da te kogo ne zbinda ka izahodiš iz nje, jer bičikleta i auto su ti stalno po krmi. Ma bilo kako bilo, fali onaj stari šug i vonj, fali smih!
Likari govoru da je smih pola zdravja i da oni što se smiju, ka još na dan izidu po jednu jabuku, ni potriba da uzimaju nikakovu medičinu, Eee, lako je njima govorit o ton medičini smiha, ma to vaja u ovakovima okolnostima moć.
Više od pola našega mista je na SIZ-u za zapošljavanje, kolo trideset posto je penzjoneri, a ono malo što je ostalo sa rabotom, mora se dobro pazit od "sapluna" na koja ih se je većina od ove dvi spomenute grupacije sklizla i došla tamo di je.
Pošto se naša, već odavno izabrana vlada ni uspila dogovorit ko će vodit ovo misto, ovi grad, dogodilo se i događa se, da se dobota svaki dan zatvori po koja butiga od panatike, da su nam "Morešku" počeli igrat "Purgeri", da se "Inkobrod" muči kako ostat duhat i neizgubit još jednu od korčulanskih tradicija.
E, puk gleda, misli i odlučuje kako sam opstat i održat se?! Sami se organiziraju sa pučkon kuhinjon "Budi" u barku (ka se vrati iz ribanja). Vari se kaštradina, zelena menestra za prijateje bez posla, za ine iz SIZ-a, a i za one gladne što ih ti neobični vonj iz jedne ribarske barke zateče na pasađu kolo KPK. U smočnici "Balun" nađe se i koji žmul vina, a uz partiju briškule i trešete ekipa se pomalo vraća u ona vrimena ka se u Korčuli puno više prijateljevalo. Fabrika smiha, korčulanske maškare, su ovu godinu pošle naopako. Uz svu muku i trud Vlade od maškara da se tradicija održi, puka na balima ni bilo i vajalo je frmat. Staru izreku u narodu "boje da propade selo nego običaj", Korčulanima u ovon momentu vridno je spomenut, jer se u ovo zadnje vrime puno izgubilo od tih užanci. Može bit da su se ti stari običaji počeli pretvarat u neki drugi izričaj, koji se iz "moreta" prebaci u kafiće, koji su uredno dupkom puni i po noći i po danu. Mladi u jutarnjim urama izahodu iz tih prostora "maškarani" ne iz vanka nego iz nutra i udri maškaravat tuđa auta. Tako je niko jutro Korčula osvanula sa desetak maškaranih auta svih tipova. Šminke i spreja ni falilo, falilo je skarika i napumpanih guma. Najsmišnije je bilo auto sa sve četiri izdušene gume, otvorene haube od motora, a unutra umisto krburatora pitar sa usađenim čeminom. Što mislite, ka su došli gospodari, jesu li se imali zašto nasmijat? Na mlajima svit ostaje, pa neka godu maškare na svoj način!
Čujemo sekreto jednu fačendu od ekipe meštara iz Korčule što je bila prin niki dan vratit prijateju iz Pomene jednu faturetu. Vajalo je učinit nike preinake na vodi i letriki, pa su išli meštri tog strukovnog profila. Kako se dogodilo da je mlitski prijatelj prvo dobro počasti ekipu prijatelja iz Korčule ti se prvi dan ništa ni fatigalo nego se samo ilo i pilo do kasnih uri. Kako je sutradan vajalo presing rabotat svi su prionuli poslu. Spoila se tekuća voda, zahodi, banja, sudoper. Na morsku vodu se spoila jastogjera isprid kuće, da jastozima stalno pada morska kiša, da reišu.
Spajanje letrike išlo je malo teže, tako da se prvim priključkom kuće na električnu mrežu dogodilo da je cili škoj ispa iz sistema HEP-a. Meštar, što ga je još držala u febri prethodna večer, brzo se snaša, pa se je priko mobitela sve vrlo brzo vratilo u normalu. Ka je sve konačno bilo gotovo i ka se sve pustilo u pogon (osim jedne banje iz koje se punistre godi na pogled lipe vale) partilo se put Korčule sa puno lipih dojmova, gušta i škeraca.
Za dva dana zvoni šefu korčulanskih meštara telefon iz Mlita, a zove prijatelj di se je fatigalo: "....alo, sve je sa strujom i vodom u redu, sve je OK, osim što u jednoj banji imamo zagonetku!? Iz vodokotlića, umisto hladne vode u zahod ide topla". Ajme..., što se dogodilo? Od kako se naša konzilij meštara, ustanovilo se da se greška dogodila onu večer ka se uz večeru čini nacrt i da se umisto tople vode na špinu u banji, donilo toplu vodu na vodokotlić. Ajme smiha!
Kako je finilo pitate? Lipo! Ista ekipa partila je još jedan put na Mlit i čiča miča gotova je smišna priča.
I eto završit ćemo ovu našu fjabu sa puitanjem svakemu mišćaninu naše lipe Korčule: "Oli ste vi odlučili hodit u likara i pustit sve da gre kako gre??!!"
Mi vam peporučamo smih i jabuku!

VIT

LANTERNA MLADIMA Dong.., dong.., dong, čuli su se otkucaji katedralnog sata na starom zvoniku u toplo i sjetno ljetno poslijepodne. Onaj blaženi maestral nije nas umilostivio i zapuhao kako on to zna, nježno i maštovito rashlađujući pritom znojna čela i otklanjajući apokaliptičnu vrelinu izazvanu suncem koje je pržilo tlo. Stare i već izlizane ploče katedralnog trga doimale su se poput jezera, reflektirajući sunčeve zrake natrag u nebo stvarajući još topliji zrak. Sunce se neobično poigralo sjenama koje su padale po trgu praveći fantastične oblike. Rijetko bi tu protrčala kakva mačka, hitro bježeći u hlad kojeg je stvarao vitki gotičko-renesansni zvonik. Taj je zvonik usidrenoj crkvi bio poput jarbola dajući joj oblik divovske lađe nasukane na koraljnom sprudu.
U to sneno doba prošao sam trgom i upitno se zaustavio pred otvorenim vratima drevne korčulanske katedrale sv. Marka. Bilo mi je pomalo čudno zašto su vrata odškrinuta. Stoga se odlučih ući. Tiho i pažljivo pritišćem staru brončanu kvaku na vratima, koja na moj dodir ispusti cvileći zvuk i pokaza mi unutrašnjost tog velebnog zdanja. I čim uđoh zapazih da se unutra događa nešto nesvakidašnje, izvanzemaljsko... Nije to bio nikakav neobičan prizor, već uzvišena tišina, mir, spokoj. Odlučim, oduševljen ovim što sam osjetio, pzadržati se u njenoj unutrašnjosti i napojiti se tog mira.
Približio sam se kamenoj škropionici i skvasio ruku u bistroj i hladnoj vodi koja se, na moj dodir, namreškala stvarajući koncentrične krugove što su se razbijali o rubove kamene posude. Uz miris starog drva, voska i tamjana što gode osjetilima pročišćavajući pritom pamet, pogled mi zasta na stalku za svijeće ispred Gospine slike. Ugledam čovjeka neobično odjevena. Bio mi je okrenut profilom i znam da me nije mogao vidjeti, jer sam bio iza jednog od velikih kamenih stupova koji su nosili konstrukciju katedrale. Palio je svijeću pred Bogorodičinim likom, skupljenih ramena i zadovoljna izraza lica, sav ispunjen nekim unutrašnjim mirom i divljenjem dok je gledao kako plamen svijeće razdire zrak. Moglo bi se reći da je bio čovjek četrdesetih godina, lijepog i energičnog izraza lica, kojeg je po malo pokrivala crna brada. Na sebi je imao dugu tamnu tuniku, koja mu je sezala do ispod koljena, a na nogama kožne sandale. Preko ramena bio je zaogrnut crveno-bijelim plaštem prebačenim preko lijeve ruke. Njegova produhovljena i po malo, usudio bih se reći, svetačka prilika, nagnala me da mu pristupim. Odvažio sam se i polako zakoračio prema njemu. Traudio sam se da mi koraci budu što tiši da ne remetim takav apsolutni mir. Kada sam došao do njega, toplo me je pogledao, a ja sam mu klimnuo glavom i primaknuo se staroj bizantinskoj ikoni Bogorodice da se pomolim.
Tek što sam kleknuo pred slikom začujem mekan i ugodan glas: "Već sedan stotina godina dolaze ljudi moliti se ovoj svetoj slici. Ljudi vjeruju da je čudesna i pravo imaju". Ja se iznenadih na ove riječi, ustanem i napravim izraz lica kao učenik koji od svog učitelja očekuje odgovore na pitanja. Ona shvati moj pogled i odvede me do kraja lađe sv. Jakova, do oltara sv. Trojstva. Zastali smo pred tom slikom, a ja u svojoj znatiželji prozborim: "Ovu lijepu sliku naslikao je Bassano". Bila je to vrlo vrijedna slika velikog venecijanskog slikara koji je svojim virtuoznim koloritetom na vrlo mističan način prikazao tajnu Presvetog Trojstva okruženog svecima. On trepne i reče: "Vidiš li ovog čovjeka što kleči u dnu slike? To je biskup Theodor Diedo koji je naručio sliku". Pogledam ga zbunjeno.... "Da, bio je divan čovjek, mršav, crnokos, krhke građe, ali snažna i energična duha. Najviše je volio ovu katedralu u uskrsno doba kada je bila okićena mnoštvom mirisnih frezija, njegovog najdražeg cvijeća. To je bilo prije četiristo godina, a još se u zraku osjeća taj miris". Moja zbunjenost je još više rasla. Uputismo se do glavnog oltara u središnjoj lađi.
Nad glavnim oltarom dizao se veličanstveni ciborij, kojeg je 1486. g. sagradio veliki korčulanski klesar Marko Andrijić. Iza oltara nalazila se velika oltarna pala, ponos katedrale iz 1550 g., naslikana od velikog slikara Tintoretta. Slika je predstavljala tri velika sveca: sv. Bartolomeja, sv. Jeronima i u sredini sv. Marka Evanđelistu - patrona i zaštitnika grada. Kroz sve ovo vrijeme onaj je čovjek stajao iza mene.
"Poslušaj me", lagano se okrenem prema njemu, a on nastavi govoriti glasom punim mirnoće, "ti si čovjek kao i svi drugi. Imaš svoje muke i vrline koje su u neprestanoj borbi. U toj borbi nema pobjednika, jer borba je vječna. Ne možeš je ubiti, jer bi ubio sebe sama. Ne možeš je osuditi, jer bi sam sebi potpisao presudu. Ne možeš je odbaciti, napustiti, jer ona će ti se vraćati, niti je od sebe odvojiti jer ona je dio tebe. No ipak možeš i moraš pobijediti, moraš vjerovati da svijet nije propao već da samo spava. Moraš vjerovati u jednakost svih ljudi, jer je i tvoja krv jednako crvena kao i kod ostalih. I evo zapovijed ti dajem - IDI SVIJETOM I UČINI GA BOLJIM!"
I dok sam razmišljao o ovim riječima obuzme me strah, ali i radost. Htjedoh ga nešto upitati, ali on iščeznu..... U nepomičnom stavu razmatrao sam njegove riječi i tada žurno pođoh prema izlazu.
Dugo vremena nisam nikome uputio ni riječi i činilo mi se da je to bio samo san, luckasta vizija, ali jedne rečenice ne mogu i ne smijem zaboraviti, riječi mudra čovjeka, koje ne zadužuju samo mene već i sve ljude, a te su: IĆI I UČINITI SVIJET BOLJIM.

Damir Tulić

IN MEMORIAM s. GABRIELI BATISTIĆ Još jedno drago srce prestalo je kucati, još jedan član naše sestarske zajednice zamijenio je ovozemaljski život s vječnim. Tuga, ali i radost; suze, ali i kliktanje ispunjavju nam dušu i srce.
Bila je s nama, molila, radovala se i žalostila. Svoje bogate sposobnosti uma i srca nesebično je razdavala. Ljubav prema Bogu, Redu i narodu bila je duboko ukorijenjena u njeno biće. Davala joj je nadljudsku snagu i izdržljivost. Činilo se da nema granice u radu za svoju zajednicu i za ljude s kojima je dolazila u dodir.
Rođena daleke 1912. g. u Dubrovniku, od oca Ivana i majke Mare r. Goravica, odgojena s ljubavlju i za ljubav, provodila je svoje djtinjstvo i rano mladenaštvo u sjeni kamenih crkava, prastarih zidina i uskih, kamenom popločanih ulica, okružena brojnom braćom i sestrama. Njih dva brata i pet sestara uploviše u bračne vode, a mala Katica izabra Isusa za zaručnika svoje duše. Sam Isus bi rekao: "Katica je odabrala najbolji dio, koji joj se neće oduzeti". Nije pobjegla od svojih najbližih jer im je uvijek ostala oslonac i uporište, savjetnik u teškoćama i zagovornik pred Gospodinom. Nosila je njihove boli, probleme, brige, životne radosti i uspjehe. Pratila je svakog pojedinog molitvom, žrtvom, blagoslovom i savjetom. Svi su se uvjerili da odlazak u samostan nije bijeg od svijeta, već povlačenje iz svijeta radi svijeta, da bi postali dar tome svijetu.
Tko od nas danas nad mrtvim tijelom naše i vaše sestre Gabrijele ne misli to isto: bila je dar zajednici sestara Dominikanki, dar svojoj brojnoj obitelji, dar ovome gradu.
Sestra Gabrijela je ljubila Boga kroz brata čovjeka. Majčinskim osjećajem i brigom odgajala je generacije naše korčulanske djece. Mnoge je pripremala za sakramente krštenja, pričesti, ispovijedi, krizme i vjenčanja.
Malo tko na ovom otoku i daleko odavde nema bar neko djelo njenih ruku: krsnu košuljicu, prvopričesničku torbicu, traku, sličicu, rupčić, sliku... Ljubav i vjera prožimali su sva njena djela. Radila je u javnosti, ali i u skrovitosti. Od 1935. do 1941. g. radi u osnovnoj školi.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata radi sa djecom koja ne žele pohađati talijanske škole. Od 1946. do 1960. g. povjerena joj je služba učiteljice novakinja, pripravnica za ulazak u redovnički stalež. Obnašala je i dužnost zamjenice vrhovne poglavarice. Dugo godina je bila priora u velikoj korčulanskoj zajednici. Cijeli njen život su joj povjeravane odgovorne dužnosti na razini Kongregacije.
Ulagala je puno, žrtvovala se puno, volila je puno.
Kad su je fizičke sile polako napuštale nije klonula, nije očajavala. Tiho i mirno prihvatila je i to iz Očeve ruke. Osjećala je i to kao dar Neba. Imala je više mira i vremena za boravak u društvu svoga Gospodina. Njen život je bio trajna molitva. Tu je crpila snagu za sebe i druge. Što se god pojavilo, prihvaćala je kao dar Božje dobrote. Nije očajavala, nije živjela u strahu, nije se bojala ni starosti, ni nemoći, ni samoće, ni patnje. Gdje vlada ljubav nema straha, nema tjeskobe.
Slabljenjem njenih fizičkih sila, raslo je djetinje povjerenje u Očevu ljubav i providnost.
Sa stahopoštvoanjem smo pratili njeno gašenje, a uz njezin bolesnički krevet smo, kao uz živu žrtvu, stajali puni pijeteta.
Što više nabrajati? O njoj govore njena djela! Puno nam je dala. Gospodin je stostruko nagradio. Njena duša našla mir i radost u krilu onoga kome je djetinje odano služila i kome je vjerovala.
I mi zahvaljujemo Gospodinu za njen život, za njenu prisutnost, za sve ono dobro koje je u njegovo ime nesebično posijala kud je prolazila. Uvjereni smo da je njen život sjemenka bačena u zemlju, koja će donijeti stostruki rod. Počivala u miru Božjem!

s. Katarina Maglica

List Župe Korčula - Lanterna sv. Marka br. 1/98
Urednik: don Marko Stanić
Grafički urednik: don Luka Depolo
Likovna obrada: Frano Depolo
DTP & tisak: Statusline doo Korčula - Ivan Grbin


Tiskani primjerak možete naručiti poštom:
ŽUPNI URED KORČULA
don. Marko Stanić
20260 KORČULA - HRVATSKA
TEL: +385 20 711049