Lanterna sv. Marka br. 4/1998

RIJEČ VAMA
(don Marko)
lanterna.gif (26219 bytes)"Nemam vremena!", ili "Možda neki drugi put!", ili "Nadam se da neću uvijek biti ovako u stisci s poslovima!" rečenice su koje se, nažalost, najčešće čuju u međusobnim susretima. Poslovi privatni ili javni, obveze osobne, obiteljske ili društvene, zaduženja ove ili one vrste, toliko nas zaokupljaju da od silnog trošenja vremena više nemamo vremena niti za same sebe niti za drugoga. No usprkos svemu, ne smijemo zaboraviti da je Bog dao svakome čovjeku njegovo vrijeme i u tom svom vremenu, pa trajalo ono deset, trideset, sedamdeset ili sto godina, čovjek mora sebe ostvariti, mora u tom pruženom vremenu učiniti sve kako najbolje zna i umije i kako je to najbolje za njega samoga, a i za sve s kojima živi.
Ovo "nemam vremena" još je uočljivije kada je u pitanju vjera i vjerske obaveze. Ići svake nedjelje u crkvu, moliti se zajednički doma i činiti djela milosrđa aktivnosti su koje moderni čovjek ne dospije činiti. Isprika ima mnogo, no većina tih isprika su u najmanju ruku smiješne. Da bi pokazao o kakvim se isprikama radi, netko je napisao tekst pod naslovom "Deset razloga zašto se nikad ne perem":
1. Kao dijete su me prisiljavali da se perem.
2. Ljudi koji se peru su licemjeri, misle da su čišći od drugih.
3. Ima mnogo vrsta sapuna, ne mogu se odlučiti kojim ću se
prati.
4. Ranije sam se prao, ali mi je dosadilo.
5. Perem se samo na Božić i Uskrs.
6. Kupaonica nije dostatno topla.
7. Nitko od mojih prijatelja se ne pere.
8. Proizvođači sapuna samo žele zaraditi.
9. Počet ću se prati kad ostarim.
10. Doista nemam za to vremena.
Dati "Bogu Božje, a caru carevo" temelj je ljudske sreće, sigurnosti i radosti u životu. I to ne samo zato što se tako mora ili što se ne bi moglo drugačije, nego jer ja to hoću, iz ljubavi, jer sam čovjek, vjernik. Phil Bosmans je na jednom mjestu napisao: "Ljudi žive sve dulje, ali ne i sretnije. Najprije rade da žive, a onda rade i zaboravljaju živjeti. Još uvijek misle da je čovjekova sreća u ovome: puno imati, dobro jesti, dugo živjeti. Usprotivi se tome! Ti si više od svoje funkcije, više od posla, zvanja, rada. Ti si prvenstveno čovjek da živiš, da se smiješ, da ljubiš, da budeš ´dobar čovjek´. A to je zapravo jedino važno na ovome svijetu".
Ovo nam treba biti uvijek na prvom mjestu, a pogotovo u ovo vrijeme kada se pripravljamo na veliki jubilej 2000. obljetnice Kristova rođenja. Zato u ovoj godini posvećenoj na čast Duhu Svetom molimo Duha Božjega da on bude "svjetlonoša u srcima našim", da uvijek "pravo mislimo i njegovoj se utjehi vazda radujemo".

Vaš don Marko

IZ ŽIVOTA NAŠIH BRATOVŠTINA
(Sergije Vilović)
ROKOVAČKA A.D. 1939.
(Crtice iz arhiva bratovštine sv. Roka. Pripremio gaštald Sergije Vilović).

Arhiv bratovštine sv. Roka osobit je i vrlo bogat. Prateći razne dokumente: priznanice, dopise, otpise i račune može se mnogo zaključiti o bogatom životu Bratovštine tijekom godina. Ovaj prikaz će se baviti samo godinom 1939. Te godine bilježi se živa aktivnost Bratovštine: radilo se, nabavljalo novi inventar, učestvovalo u procesijama, itd. Nije, naravno, nedostajalo ni svađa, ali razumljivo onih domaćih, natjecateljskih. Rekli bismo sve isto kao i danas. 1939. godine Korčula je opatija, a opat je korčulanin don pero Kalogjera. Gaštald bratovštine sv. Roka je Marin Fabris, a prokuraturi Salvator Radizza i Petar Jeričević.
A. D. 1939. "rokovci" skupljaju novac od svojih bratima po svijetu, kako bi mogli nabaviti novog "Redentura", kojeg su već naručili kod Korčulanina Pera Pallavicinija, a koji je, kao što znamo, bio gotov 1940. g. Iz prispjelih uplata i poslanih zahvalnica vidi se da su se Korčulani, ma gdje bili, odazvali pozivu Bratovštine i slali novac u ovu svrhu. Kip je blagoslovljen 1. rujna 1940. g. na svečanoj misi, a blagoslovio ga je opat don Pero Kalogjera. Blagoslovu je bio prisutan i autor "redentura" Pero Pallavicini. Tom se prigodom služila misa za autorove roditelje, u čiji spomen je kip i bio napravljen.

Te iste godine Bratovština šalje svoju "zvizdu" na pozlatu kod "Naše sloge" u Ljubljanu. To je bila radionica za izradu i popravak svakovrsnog crkvenog inventara. U Ljubljani je naša "zvizda" pozlaćena "najfinijim pravim zlatom", te su postavljene električne žaruljice sa baterijama "koje mogu gorit cca 1,5 sat" i sve je koštalo 1575 dinara. "Zvizda", iako je poslana na pozlatu u veljači, bila je gotova za Uskrs. Bratovština se interesira i za nabavku pozlaćenih svijećnjaka (koji su sada na oltaru sv. Roka), te za izradu nove zastave.

Petar Lasnibat iz Makarske piše 14. ožujka Bratovštini: "Danas sam vam poslao parobrodom direktno na agenciju Jadranske plovidbe u Korčuli četiri naručena torca. Što se tiče preradbe onih osam velikih toraca pripravan sam ih izraditi ponovno i očvrstiti, te jamčim da se više neće ni pri najvećoj vručini savijati, uz cijenu 13 dinara po kilogramu". Danas je nemoguće nabaviti bilo kakav torac, a kamo li preraditi stari kvalitetni pčelinji vosak, kojeg naše bratovštine imaju na stotine kilograma.
Bratovština ne samo da kupuje novi inventar, nego popravlja i stari. Kad treba popraviti neki torac tu je bio Maks Joković. Lumini, žigice, blagajničke knjige i ostale sitnice kupuju se u trgovini mješovotom robom Jakoba Fabrisa pok. Antuna. "Vetrinu" za "zvizdu" izradio je A. Vilović. Baterije i pitura kupovala se kod "Braće Marković" ili kod Vinka i Blagoja Kapeline. Osiguranje za salu se uplaćivalo kod p. p. "Filip Stanić i sinovi", a tamo se npr. kupovala i metla za salu, a koštala je 15 dinara.

"Tonige" je te godine oprala Marija Peručić, a salu je "ofregala" Đovanina Cebalo. Izgleda da se Đovanina brinula i o drugim poslovima, jer postoji priznanica na kojoj piše: "Primila sam od uprave sv. Roka po običaju velike setemane Din 40".
Za potrebe čašćenja braće na dan Velikog Petka potrošeno je za "muku (brašno), ulje, cukar i vino dinari 100". To je izgleda bilo dosta, jer iz drugih računa znamo da je kilogram brašna koštao tri dinara, a Petar Lozica je na "vižiju" Gospe od Zdravlja upravi Bratovštine naplatio u svojoj gostionici "6 din za pola litre biloga vina bojega". Tada je naš don Ivo Matijaca još bogoslov u Zagrebu, pa Bratovština šalje 50 dinara da bi mogao doći pomoći opatu za vrijeme božićnih blagdana.
Kako su braća proslavljala blagdan svog zaštitnika ne znamo točno, ali znamo da su kod mesara Miline dva dana nakon blagdana platili 36 dinara za meso kozlića, a za slavljenje zvonima bio je zadužen Ivo Martinec za što je dobio 10 dinara.Ukupni prihod za 1938. g. bio je 15.094, a rashod 11.326 i "prema tome preticah 3.797 din."

3. rujna 1939. g. održana je i glavna skupština Bratovština, na kojoj je bilo prisutno dvadeset braće uz opata i goste. U novu "prokuru" su izabrani: za gaštalda Marin Fabris, prokuraturi Nino Portolan i Petar Fabris pok. Petra, sakristani su Jakov Vilović i Ante Martinac, a revizori Andro Peručić i Mladen Foretić. Za časnike su izabrani Ante Radizza i Gabre Portolan. Vicko Ivančević i Bartul Sessa su bili zamjenici prokuraturima, a Edi Babić je bio sakristan-zamjenik. Zapisnik je vodio prof. Vinko Foretić.

Za prigodu Gospe od Zdravlja Bratovština obavlja niz dopisivanja sa don Pavom Pošom, koji je tada župnik u Lumbardi. Moli ga da na dan Gospe od Zdravlja bude propovjednik, što on sa zadovoljstvom prihvaća, a samu Bratovštinu u pismu naziva "drevnim i časnim bratstvom". Na sam dan svečanosti tihe mise su bile u 7, 8 i 9, a svečana misa u 10 sati. Poslije podne je bila misa sa propovijedi i blagoslovom. Zvonima je slavio Antun Martinec i za to mu je isplaćeno 20 dinara. Da je tom prigodom bilo i više svećenika, a ne samo opat i don Pavo Poša, svjedoči i isplata Dušanu Cvjetkoviću od 35 dinara na ime prijevoza don Nikole (ne piše mu prezime) natrag u Orebiće.

Eto, tako su svoje bratimske dužnosti vršili naši stari. Da li je danas bolje ili lakše? Nisam siguran!  Naša "zvizda" danas ima baterije koje mogu "gorit" i nekoliko dana, ali, nažalost, nigdje na "svitu ne možemo nać meštra da nam učini lipi veliki rokovački torac".

MUKA KAO NADAHNUĆE KULTURE
(Igor Fisković)
MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUP "MUKA KAO NADAHNUĆE KULTURE"
(održan u Hvaru i Korčuli 26. - 29. ožujka 1998.)
Posljednjih dana mjeseca ožujka, u organizaciji "Pasionske baštine" iz Zagreba, održan je prvi put u Hrvatskoj međunarodni skup pod naslovom "Muka kao nadahnuće kulture". U njegovu sadržaju zacrtao se i dugoročni program daljnje obrade značajnog poglavlja kulturne baštine, koja je različitim izražavanjem vezana uz veliku temu patnje, poglavito Kristove, ali i najšire ljudske u svim dimenzijama vremena i prostora. Polazište je izričito humanistička volja da se muka Spasiteljeva očita u svojim mijenama do ishoda čovječje ljubavi, poticajne svekolikom stvaranju lijepoga, nadasve umjetničkih djela. Utoliko se upriličavanjem skupa ispunja jasnije pripojenje naše društvene i kulturne zajednice, zapravo Države, većem broju zapadnoeuropskih zemalja u kojima srodne udruge odavno postoje. Pod plaštem jedinstvene "Pasionske baštine" razvijaju međusobnu razmjenu znanja i iskustava, sve u svrhu civilizacijskog prožimanja ili općeg zbližavanja, pa je i održavanje međunarodnog skupa u Hrvatskoj značajan korak na tom putu.

Skup se je odvijao u Hvaru i Korčuli, nipošto slučajno s obzirom da se ta dva južnohrvatska grada opravdano ponose sa iznimno vrijednim, izvornim svojim naslijeđem iz tematike koja je skup zaokupljala. Dobro je poznato koliko tome znače običaji različitog čašćenja Muke Isusove kroz bratovštinska okupljanja u različito raširenim ophodnjama te razvijenim liturgijskim službama, posebice njegovanju nabožnih pjesama pučkog karaktera kao svjedočanstva stoljetne duhovnosti, koja je proživljavala sva burna povijesna razdoblja sa istim kršćanskim nadahnućima. Umjetnička djela, kipovi i slike trpećega Krista, sačuvana u tim prostorima iz davnine, podjednako potvrđuju vezanost uz simbole Muke, koja je postala znamen svekolike pobjede vjere u Gospoda. 
U dodiru sa tim tradicijskim, a živim dokazima kultnog i kulturnog kontinuiteta, četrdesetak je stručnjaka različitih profila otkrivalo ne samo prošlost nego i današnju zbiljnost življenja s vjerom u spasenje koje dolazi u tragu jednom posvećene Kristove patnje, one koja je naraštajima Europljana bila predmet snažne predanosti transcendentalnome ali i povod ponašanja po kršćanskome moralu sa čime nadvladavahu pustoš u životnim okruženjima. O nadahnućima tog tipa i razine govorili su poznavatelji tematike s različitih motrišta, neki prateći živu svoju riječ s video-projekcijama. Većina je, dakako, u to uplela suvremena istraživanja s primjernim komentarima i zaključcima od važnosti, koliko za društvenu, toliko i duhovnu izražajnost krajeva i naroda.

Počevši od opisa starodrevnih crkvenih prikazanja ili osuvremenjenih kazališnih izvedbi, najviše je ipak bilo osvrta iz povijesti glazbene i likovne umjetnosti. Osvrtom na spomenike tih vrsta iz različitih sredina, posebice je predočeno bogatstvo Splita i Zagreba, čak Posavine ili još dalje Subotice, s naglaskom ipak na otočkoj našoj ostavštini, koja i danas najslojevitije živi. Pokazali su to svojim nastupima crkveni zborovi arhaičnoga daha u Hvaru ili modernijeg u Lumbardi. Sudionici simpozija su posebice razgledali zbirke Bratovština i Opatsku riznicu te će Korčulu zacijelo ponijeti u sjajnim sjećanjima.

Nažalost se malo toga može reći o zauzvratnim učincima: skupovi održavani u hotelima izvan središta grada ne privlače slušatelje iz redova građana te se sve odvija bez odjeka u domaćim prilikama. Iz toga će jednom trebati povući neke poduke te između publike i izlagača unaprijed osmisliti učinkovitije dodire, pogotovu kad su teme zanimljive poput ove proljetos održane.
LITURGIJSKA KRONIKA 29. ožujka 1998., održan je Međunarodni znanstveni simpozij o Pasionskoj baštini, pod naslovom: "MUKA KAO NEPRESUŠNO NADAHNUĆE KULTURE". Prvi dio simpozija odvijao se u Hvaru, a potom drugi dio u Korčuli. Sudionici Simpozija su, u okviru zadane teme, bili prisutni na svetoj misi u 10 sati u korčulanskoj katedrali. Dvojica svećenika, također sudionika Simpozija, prof. Dr Adalbert Rebić i Dr Lazar-Ivan Krmpotić koncelebrirali su zajedno sa župnikom don Markom, a gosti su mogli vidjeti bratime svih triju Bratovština, zajedno sa svojim gaštaldima, zatim čuti poslanicu i evanđelje u korizmenom korčulanskom napjevu, a Katedralni zbor sv. Marka je pjevao staru korizmenu korčulansku misu. Isti dan su bile zadnje ovo- godišnje "molitve" u Svima Svetima, a navečer su započele "korizmene propovijedi" u katedrali, koje je imao o. Drago Kolimbatović, dominikanac. U sedam dana smislenog govora, razložnog tumačenja i darujući svega sebe, o. Drago je približio osobu Duha Svetoga, u ovoj godini posvećenoj Duhu Svetom, posebno tumačeći njegovih sedam darova. Da je njegov govor imao odjeka u srcima i dušama slušatelja svjedoči i svakodnevno povečavanje broja vjernika u katedrali, a sve je kulminiralo u petak nav ečer kada je bila i zajednička ispovijed. U ispovijedanju su o. Dragu i župniku don Marku pomogli svećenici korčulanskog dekanata: don Mile Protić, dekan i župnik u Pupnatu, don Josip Barišić, župnik u Blatu, don Augustin Milina, župnik u Račišću, don Daroslav Benjak, župnik u Smokvici i Čari, o. Marko Bobaš, dominikanac iz samostana sv. Nukole u Korčuli, don Petar Mamić, kapelan u Veloj Luci i don Nikola Berišić, kapelan u Korčuli.

5. travnja 1998. CVJETNICA. O ljepoti liturgijskih događanja u Korčuli u Velikom tjednu ili Veloj setemani, kako se to ovdje kaže, često puta je pisano i u "Lanterni", a i u nekim drugim glasilima, ali doživjeti sva ta događanja na pravi način može se jedino ako se tih dana boravi u Korčuli i uživo prati sve ono što se događa, bilo u Veloj crkvi (katedrali), bilo u drugim crkvama i kapelama, bilo na ulicama Korčule. Uvod u velikotjedna događanja su već spomenute korizmene propovijedi. Cvjetnica započinje pjevanjem "mandaline" i "muke" u crkvi Svih Svetih, nastavlja se misom i pjevanom "mukom" u samostanu sv. Nikole i kulminira misom, blagoslovom grančica i "mukom" u katedrali. Na koncu mise se, uz prethodnu procesiju po pijaci, izloži Presveto na četrdesetsatno klanjanje. "Stražu" preuzimaju "Sasvetani" do sutradan u podne. Na Cvjetnicu uvečer, a to se ponovi i u ponedjeljak i u utorak, samo su u pitanju "Rokovci" i "Mihovilci", braća dolaze na poklon, bude prigodna propovijed, a potom slijede "molitve" i "Smiluj se meni Bože". Sve završi blagoslovom s Presvetim. Ove godine se ovaj poklon braće odvijao u miru i pobožnosti. Propovjednici su bili don Mile Protić, dekan, don Nikola Berišić, kapelan i o. Marko Bobaš, dominikanac. Četrdesetsatno klanjanje završi u srijedu navečer, kada se pjevaju "lamentacije", a ujutro, nakon izlaganja Presvetog, ide se u procesiji na Soline, gdje je zavjetna misa u zahvalu Bogu što je očuvao Korčulu prilikom katastro- falnog potresa, koji je razrušio Dubrovnik 1667.g. Ovu misu i procesiju je ustanovio korčulanski biskup Nikola Španić. Iako je ujutro "mirisalo" na kišu, ipak se u Solinama skupilo šezdesetak čeljadi i mlađe i starije. Uvečer je bilo lijepo vidjeti, a isto tako i čuti, tridesetak braće u "tonigama" kako, sjedeći u prednjem dijelu glavne lađe u katedrali, pjevaju psalme. Dijelove iz Starog i Novog Zavjeta pjevali su Pjer Kosović, Ante Cvitković, don Marko i Majo Penjak.

7. travnja 1998. VELIKI UTORAK je i ove, kao i prošle godine, bio uzveličan misom Posvete ulja, koju je imao dubrovački biskup Mons. Želimir Puljić u zajedništvu sa svim svećenicima korčulanskog dekanata, kao i nekoliko gostiju. Katedrala je bila ispunjena mladošću Korčule, jer je i ove godine u dogovoru s ravnateljima i srednje i osnovne škole, bilo omogućeno školskoj djeci sudjelovati na ovoj misi. Bogata trpeza kod časnih sestara učinila je da, i onako dobro raspoloženje, bude još bolje.

VELIKI ČETVRTAK je tradicionalno veliki liturgijski dan u Crkvi, pa tako i u Korčuli. Običaj je da, kao učenici, sudjeluju u misi Večere Gospodnje braća "Sasvetani". Ove godinu to su bili: Marko Visković, Aco Lozica, Majo Penjak, Damir Depolo, Ivica Vodopivac, Ivo Depolo, Željan D. Radojković, Joško R. Denoble, Tonči Dužević, Ivo Lucin, Hrvoje Čehovski i Miće Depolo. Poslije mise svi su bili ugošćeni na večeri u "palacu", a da trpeza bude u pravom tradicionalnom "ruhu" pobrinuli su se, u ime bratovštine Svih Svetih, Miće i Zlata Drušković, Pero Brčić i Maja Dužević.

VELIKI PETAK je, unatoč lošeg predviđanja meteorologa, bio bez kiše i velikog vjetra, tako da se je tradicionalna procesija mogla u miru organizirati. Koliko je bilo bratima u procesiji čini se da nitko pouzdano ne zna, a čini se, također, da ove godine to i nije bilo tako važno. Više se je gledalo kako bratimi idu u procesiji, a pogotovo, kako se ponašaju došavši u katedralu. Svima okupljenima je upalo u oči da nema nepotrebne priče, guranja, bacanja kuglica od voska i sl. Čak su i oni najmlađi shvatili da procesija Velikog petka ima smisla, ako su i oni u toj procesiji onako koko treba, a bilo je, Bogu hvala, kako treba. Po prvi put se "Kad bi pokopan Gospod" čuo u katedrali baš onako kako su ga "kantaduri" pjevali u sakristiji, a poslije molitve nad narodom "braća" su se također u miru i tišini vratila u svoje sale. Dobro je istaknuti, da je između onih oko 450 bratima, najstariji brat u tonigi kod "Sasvetana" bio gosp. Ante Biliš (83. g.), a najmlađi Niko Depolo, (devet mjeseci). Kod "Rokovaca" je najstariji bio Lalo, (74 g.), a najmlađi Roko Tarle, (11 mjeseci), dok je kod "Mihovilaca" najstariji bio Ivan Oreb od (84 g.), a najmlađi su bili blizanci Ante i Jakov Curać (po 16 mjeseci).

VELIKA SUBOTA je započela "priko gora" rano ujutro u 4 sata. Usprkos kiši okupilo se dosta vjernika, a braće je sudjelovalo 52. ("Sasvetana" 15; "Mihovilaca" 15 i "Rokovaca" 22.). Išlo se u sve crkve i kapele osim na groblje. Preko dva sata pokorničkog hoda, molitve i pjesme, kada se u svakoj crkvi i kapeli pred križem izreče: "Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo tebe - jer si svojim svetim križem svijet otkupio" i kada bratimi, svaki u svojoj crkvi, kroz poklon i poljubac križu i ranama Isusovim izraze one najdublje osjećaje što ih vjernik može imati ovih svetih dana, čin je vrijedan divljenja i pohvale.

Uvečer se u 20 sati okupio, za korčulanske prilike i užance, neuobičajeno veliki broj vjernika na uskrsnom bdjenju. Blagoslov ognja, hvalospjev uskrsnoj svijeći i čitanja iz Starog Zavjeta kulminirali su u nakon trideset godina otpjevanom tekstu o Nabukodonosoru, kojega je otpjevao g. Ante Cvitković. Na "Gloriju" su "Rokovci", noseći "Redentura", slikovito pokazali da je osvanuo žuđeni dan USKRSA.

Rane mise u Svima Svetima i Sv. Mihovilu na Uskrs, uz uobičajenu procesiju "Sasvetana" do "Rampade" i pjevanja "Uskrsnut je naš Spasitelj, Bog i Čovik Otkupitelj", završavale su blagoslovom jela, a svečana uskrsna misa u 10 sati započela je blagoslovom Grada uz uobičajeno veliki broj vjernika i braće svih triju bratovština.
Na USKRSNI PONEDJELJAK se slavila Gospa od Utjehe u crkvi sv. Mihovila.

25. travnja 1998. g. SVETI MARKO, patron župe i titular katedrale, proslavljen je uobičajeno. Jutarnju misu je imao župnik, a svečanu večernju sv. Misu i procesiju predvodio je p. Josip Sremić, profesor u dubrovačkom sjemeništu uz sudjelovanje više svećenika korčulanskog dekanata.

10. svibnja 1998. bila je PRVA PRIČEST. Doista je bilo svečano u katedrali. Četrdeset prvopričesnika u prvopričesničkim haljinicama, katedrala svečano okićena (blistala je u bjelini), roditelji i rodbina prvopričesnika, ministranti i pjevači, crkvena zvona i prekrasno vrijeme, sve se to slilo u divnu skladbu, koju su svi prisutni slušali u svojim dušama i u svojim srcima. A najviše su pjevala srca prvopričesnika. Jedan od prisutnih vjernika je to ovako izrazio:
"Hvala ti, majko, što si me rodila i što si me u svom naručju na krštenje nosila.
Hvala ti, majko, što si me za ručicu u crkvu vodila i moliti učila.
Hvala ti, majko, što si me vjerom napajala i pred oltar na Prvu pričest pratila.
Hvala ti, majko, što si mi sakramente dala i što si me u vjeri i ljubavi za život odgajala."
Ovogodišnji prvopričesnici su: Ines Bralić, Damir Brčić, Kristo Cebalo, Luči Cebalo, Vesna Cebalo, Katarina Dreno, Toni Gačina, Marko Marović, Mihovil Matulović, Daniela Milanović, Ivo Milović, Anja Petković, Mila Poša, Brigita Sardelić, Dejan Seretinek, Dominik Skokandić, Ivan Ugrina, Joško Vukić, Marko Vranković, Sanja Belić, Marko Beus, Helena Brnabić, Romana Crnac, Marko Kljufas, Frano Korunić, Monika Krasniqi, Katarina Lončar, Marko Lučić, Dragojana Martinović, Mia Milat, Ivo Novak, Dinko Perković, Frano Radaić, Mate Silić, Irena Sitar, Petra-Marija Surjan, Silvestra Tomić, Stana Živkušić, Pavao Šain i Frano Depolo.

17. svibnja 1998. SVETA POTVRDA, koju je podijelio dubrovački biskup Dr Želimir Puljić. Bilo je pedeset krizmanika.
U uvodnom pozdravu je Ana Bonguardo, u ime svih krizmanika, pozdravila o. biskupa i zamolila i njega i sve one koji su odgovorni za njih, da im pomognu postati pravim ljudima i pravim kršćanima. Posebno je naglasila: "Mladi smo i pred nama je život. Želimo ga živjeti u miru, radosti i ljubavi, a to možemo jedino u snazi Duha Svetoga. Trebamo istinskog i pravog prijatelja, kako ne bismo gubili vrijeme na raznim stranputicama."

1. lipnja 1998. MARIJA MAJKA CRKVE - GOSPA OD UTJEHE, dan Bratovštine Gospe od Utjehe (Mihovilaca). Crkva sv. Mihovila bila je premala da bi primila sve one, koji su ovog dana željeli sudjelovati na sv. Misi, a također i na procesiji okolo grada, prateći kip B. D. M. Gospe od Utjehe. U procesiji je sudjelovao i puhački orkestar HGD-a "Sveta Cecilija", a pjevao je mješoviti zbor sv. Marka. Iza procesije bio je pripravljen prigodni domijenak u sali Bratovštine Gospe od Utjehe.

11. lipnja 1998. TIJELOVO - SVETKOVINA PRESVETOG TIJELA I KRVI KRISTOVE, proslavljena je kako i dolikuje. Poslije sv. Mise uslijedila je tradicionalna procesija s Presvetim okolo grada. U procesiji su sudjelovale sve tri bratovštine noseći "veli vosak", mješoviti zbor sv. Marka, prvopričesnici sa simbolima i košaricama sa cvijećem, druga djeca također sa košaricama sa cvijećem i uobičajeni broj vjernika. Bilo je i nešto stranaca, kojima je to bila izvrsna prilika da zabilježe svojim foto-kamerama poneki interesantan kadar.

13. lipnja 1998. SV. ANTUN, dan kada se vjernici na poseban način približuju Bogu kroz molitve upravljene ovom znamenitom zagovorniku. Sv. Antun se, kao i u mnogim drugim župama, i u Korčuli slavi na osobit način. Samoj svetkovini prethodi molitva kroz trinaest utoraka i u katedrali i na Glavici sv. Antuna. Uoči same svetkovine bila je priprava koja je započela sv. Misom, koju je predvodio don Daroslav Benjak, a iza mise upriličen je koncert klape "Škoji" iz Korčule i limene glazbe "Sveta Vicenca" iz Blata. Na samu svetkovinu glavna je proslava na Glavici sv. Antuna u predvečerje. Iako vrijeme dan prije i kroz jutro nije ništa dobroga obećavalo, ipak je popodne bilo prekrasno, tiho i sunčano, tako da se sve moglo odvijati u najboljem redu. Koncelebriranu sv. Misu predvodio je Vlč. Damir Vrabec, kapelan u župi sv. Blaža u Zagrebu. Iza sv. Mise uslijedila je tradicionalna procesija dva puta oko kapele sv. Antuna s kipom sveca. Pjevali su mladi i stariji pjevači predvođeni Anom Katalinić, a sudjelovala je i limena glazba HGD-a "Sveta Cecilija".

14. lipnja 1998. "TEBE BOGA HVALIMO" za sretan završetak tekuće školske godine. Na sv. Misu u 10 sati nastupila je grupa mladih "Lanterna", koja je toga dana proslavila godišnjicu svoga djelovanja u našoj župi.
U "Lanterni" sviraju: Goran - orgulje; Bojan - bas; Dalibor - elektr. gitara; Ante - ritam gitara i Joško - ritam gitara, a pjevaju: Ivana, Neli, Valerija, Tereza, Stela, Ana, Ivana, Milena, Sanja, Smilja, Judita, Marina, Filipa, Mirela, Linda, Maja, Ana, Saša, Alen, Ivan i Andrea.

REZERVIRANO ZA VAS SUNCE I KAMEN

Kada jutrom sunce grane,
dobro jutro reče kamen.

Kuda god da nogom stanem,
ispod nogu tu je kamen.

Kuda god mi pogled padne,
oko mene sve je kamen.

Žuljave ruke, pognuta ramena,
zalog su moj ljepota kamena.

Sunce žarko i tvrdi kamen
života mog su pravi znamen.

MARČANI PETKI (Crtica iz korčulanskog života)

U ovom našem gradu, iz daleke i bliže prošlosti, ima bezbroj užanci (običaja). I lipih i grubih. O grubima nećemo govorit, jer ih ima i previše, ali prisjetit ćemo se jedne lipe stare užance.
Naše bižnone (prabake), none i mame imale su jedan poseban običaj iliti "ritual" u misecu marču (ožujku). Svaki petak u tom misecu paralo je da se primišćaju u drugu kuću ili da se sele.
Ujutro bi sve sobe razvaližale, a to je značilo: maknuti ormare, rastaviti posteje, a šuste i štramace stavit na punistre, terace ili sulare (balkone), ako ih je bilo. A onda bi počelo: s pinelićem (kistom) i petroljem pinelavat svaku bužicu (rupicu), rizac (žlijeb), vidu ili brokvu (čavao), dizat prašinu, mazat (jer su često bili piturani) ili fregat pode.
Najgore je bilo što nisu imale ni sprejeva ni raznih otrova ko danas. Danas ima za sve svoj sprej, vonjavi ili smrdljivi. Onda se to činilo sve samo s petroljem. Barem je bilo manje ekološki opasno.
I kad bi sve očistile, složile i stavile na misto, umorne i ko pribivene, bile su kontente, jer su im kamare čiste i uredne.

A drugi petak opet se odvijalo sve iz početka na isti način, pa sve tako koliko je petaka u marču.
Težak je i mučan bio život naših žena. Dovoljno je spomenut da je u većini kuća kuhinja bila ispod kuverte (krova), kako mi kažemo u "šufitu", radi boljeg svjetla, a gustirna s vodom dole u konobi. Kako je onda izgledalo nošenje vode za kuhanje, umivanje, pranje i ostale potrebe s vodom? Kroz tri para skala! A isto su bile zadovoljne, vesele. I rađale i do petnaestero dice (i to bez dječjeg dodatka).

Osim što su bile vridne i radišne, bile su i snalažljive. Njihov način života i rada oko kuće bio je potpuno različit od našega. Mi danas imamo vodu na rubinet toplu i studenu, grijanje na struju, radijatore, termo peći, usisavače, čento gradi, makine za pranje i tko zna što još. A one su vrlo jednostavno obavljale kućne poslove sve snagom svojih ruku, svojih deset prsti. Dakle, potpuno različit život od našeg danas. Ali nam je jedna, vrlo važna stvar, bila zajednička. Nisu imale solada, isto ko ni mi sada. Isto su se znale vrlo lipo zabavljat i veselit.
Za vrijeme Krnovala održavali su se veliki plesovi u hotelu "Korčula", a kasnije i u "Sokolani". Umjesto današnjih "misica" birale su se "kraljice plesa". Samo je problem bio u toaletama. Ko će dati solde za svečanu veštu?!
E, tu je došla do izražaja dosjetljivost naših žena: otvorile bi ormare, koma i baule svojih starih i izvukle njihove svečane tamne vešte. Izgledalo je na prvi mah da je propala stvar, kad bi vidile po njima žute i bile pjege od duga stajanja, ali nije bilo tako. Popele bi se na komin i s nožem istrugale iz fumara dosta saja (čađe). Rastopile bi saje u toplu vodu i potopile te svoje stare vešte. Osušile bi hi, raskrojile, prikrojile po ultimoj modi i ......na velikom balu osvojile nagradu!

NEKROLOG svluka.gif (3315 bytes)24. ožujka 1998. godine, u sedamdeset osmoj godini života, umrla je BARBARA PUTTILI r. PODOBNIK. Pokojna Barica, (tako su je svi zvali) živjela je potpuno sama, a ni s malobrojnom rodbinom nije održavala stalne veze. Oslanjala se, manje više, na vlastite mogućnosti, iako joj je to mnogo puta otežavalo i onako težak život. Ispraćena od nevelikog broja Korčulana pokopana je na mjesnom groblju.
8. travnja 1998. godine, u starosti od sedamdeset devet godina, u domu obitelji Anta Prižmića, preminuo je IVAN PRIŽMIĆ. Nakon Drugog svjetskog rata izgubio mu se svaki trag i njegova sestra Neda ga je godinama pokušavala pronaći. Dogodilo se to prošle godine, skoro kao u nekom filmu, da su preko novina saznali jedno za drugo i nedugo zatim Ivan je došao da zadnje godine svog života provede u rodnom kraju. Teška bolest mu, nažalost, nije dozvolila da u miru i u svojoj obitelji nađe dugotrajnije utočište. Neka mu Gospodin podari mir vječnog počinka.
3. svibnja 1998. godine, u četrdesetčetvrtoj godini života, umrla je MARIJA DENOBLE r. CURAĆ. Zločudna bolest prekinula je sve one životne radosti, koje je ona na poseban način živjela i zbog čega su je drugi cijenili i rado imali u svom društvu. Uvijek i na svakom mjestu aktivna. U HGD-u "Cecilija" će se dugo osjećati nedostatak njezinih upadica i smjeha, jer je u "sumornu atmosferu" redovitih proba mješovitog pjevačkog zbora unosila ono potrebno svjetlo i vedrinu. Što tek onda reći za obitelj, kojoj je ona u mnogome bila oslonac i "spiritus movens"?! Neka je Gospodin, koji ju je htio već sada imati kod sebe, nagradi vječnom nagradom i neka mirno počiva u hladu čempresa na groblju sv. Luke.
9. svibnja 1998. u starosti od 83 godine, preminula je s ovog svijeta, opremljena svetim sakramentima, MARIJA KUČIJA r. JERIČEVIĆ. Svake nedjelje i svetkovine bila je na misi ili na Glavici sv. Antuna ili u katedrali. Vjera i sve ono što po vjeri imamo i jesmo, njoj je uvijek, uz ljubav i brigu za obitelj, bilo na prvom mjestu. Gospodin ju je sigurno nagradio vječnim mirom i neka počiva u miru Božjem.
3. lipnja 1998., nakon duge i teške bolesti, umrla je ANTICA MARTIĆ, r. PETRONE, u pedesetdrugoj godini života. Rodbina joj je ispunila posljednju želju sahranivši je u rodnoj Korčuli. Počivala u miru.
23. lipnja 1998.g. položena je urna sa zemnim ostacima JULIJE ARNERI, koja je preminula 7. rujna 1997. g. u Beogradu. Rođena je u Pragu, a život je provela u raznim ambasadama, od Pariza i Praga do Ankare i Nikozije. Prema njezinoj želji, pokopana je u obiteljsku grobnicu na groblju sv. Luke.
RAZGOVOR S DR. LOVROM STEKOM (Povodom primljene nagrade grada Korčule za životno djelo). Dr. Lovro (Renci) Steka, umirovljeni liječnik-specijalista opće prakse, rođen je u Korčuli 1926. g. Srednju školu završio je na Badiji i u Dubrovniku, a studij medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Došao je potom u Korčulu gdje je u lokalnom Domu zdravlja radio sve do umirovljenja 1990. g. Zbog njegovog nesebičnog rada i više nego profesionalnog odnosa prema svima koji su bili potrebni njegove pomoći, grupa Korčulana je predložila, a Odbor za dodjelu javnih priznanja Gradskog vijeća Korčule usvojio prijedlog da se Dr. Lovru Steki dodijeli nagrada za životno djelo. Nagrada je uručena prigodom Dana grada Korčule, na blagdan sv. Todora, 29. srpnja 1997. g.

(Drugi dio)
* Liječili ste naše redovnice, redovnike i svećenike. Kako doživljavate duhovni poziv? Što možemo učiniti na promicanju duhovnih zvanja u našoj župi, biskupiji?
- Duhovni poziv je poseban dar Božji. Prisjećam se svojih medicinskih sestara koje su bile Dominikanke, posebno s. Viktorije i s. Ksaverije. Neumorne u poslu danju i noću, stalno obilazeći bolesnike i kad nisu bile u službi, uvijek nasmijane i vedre. Bile su poštovane od vjernika,a i onih koji nisu vjerovali. Nikad nisam od njih čuo kroz dugi niz godina zajedničkog rada pritužbu na teškoću službe i uvjeren sam da su snagu nalazile u svom redovništvu kojim su prihvaćale s radošću žrtvu za druge. Eto, duhovni poziv doživljavam prvenstveno kao dobrovoljnu i nesebičnu žrtvu za druge. Za promicanje duhovnih zvanja držim da bi u obiteljima trebalo njegovati molitvu kao odnos s Bogom u povjerenju, predanosti i zahvalnosti i tako od najranijeg djetinjstva stvarati ozračje u kojem bi sjeme dara Božjeg donijelo plod. Na ovo bi se kasnije nadovezao aktivan život u župnoj zajednici kroz koji bi, stavljajući Boga u sam centar svog života, stekli uvjerenje da je vrijedno proživjeti život darivajući se u Njegovo ime.

* Velika je uloga i značaj korčulanskih Bratovština, posebno u Veloj Setemani. Kakvu su ulogu one odigrale u Vašem životu i djelovanju?
- Bratovštine su u gradu Korčuli kao i drugdje u vjerskim zajednicama stvarane radi duhovnog rasta svojih članova i primjera kršćanskog života drugima. Tokom stoljeća do naših dana mijenjali su se načini kršćanskog izražavanja i u mnogome su prvotna načela izblijedjela i zaboravljena. Ipak ne bih se složio da Bratovštine predstavljaju danas tek folklor, vanjski dekor bez duhovnog sadržaja. Bratovštine su bile i ostale mjesto svjedočenja vjere. I danas u bratovštinskim obredima možemo rasti u duhu. Meni posebno znače korizmene "Molitve" u crkvi Svih Svetih. Refren "Kada bude tilo mriti.." sili me na razmišljanje o transcendenciji i zaključak da je ovaj život samo put k njoj. I stalno sebi postavljam pitanje kako koračam tim putem.

* Bili ste djelatno uključeni kad su se stavljali temelji liječničkoj službi na našem otoku i u gradu. Što stavljate u temelje naše župne zajednice, kao zdravu jezgru za rast u vjeri, u duhu?
- U prvom redu zajedničku molitvu u obitelji, makar i kraću, pred jelo i iza jela kao zahvalu. Zatim što više djelatnog zajedništva u laičkim aktivnostima i molitve u župnoj zajednici prema onoj Isusovoj: "Gdje su dvoje ili troje sakupljeni u moje ime i ja sam s njima". I još: svakodnevno, makar i kratko, čitanje Biblije. Da ona ne bude kao knjiga ukras biblioteke, već da postane putokaz za život.

* Život duha zahvatio Vas je i na području kulturnog stvaralaštva, pa ste poglavito zaljubljenik u knjigu i umjetnost uopće?!
- Obraćajući se znanstvenim i kulturnim radnicima za vrijeme posjeta Kubi papa reče: "Kultura je onaj osobiti način kojim ljudi izražavaju i razvijaju svoje odnose sa svijetom, među sobom i s Bogom oblikujući skup vrijednosti, koji određeni narod čini prepoznatljvim..." I narod ovog otoka ima svoje vrijednosti izražene u književnosti, slikarstvu i kiparstvu, pa sam držao uputnim skupljati to blago kako bi se i ovo područje moglo učiniti prepoznatljivim. Kultura koja s poštovanjem nudi svoje poimanje čovjeka i koja vrjednuje i druge kulture ne namečući se, doprinosit će boljem razumijevanju među ljudima kao i većem očovječenju, humanizaciji društva u cjelini. U tako shvaćenim kulturnim vrijednostima opet dolazimo do Boga od kojeg dolazi svako dobro. Ili kako reče papa: "U svakoj kulturi Krist želi doseći ozdravljujućom snagom svoje milosti".

* I naša župa je prebogata "svetom baštinom" kulture duha i stvaralaštva na svim područjima od bogoslužja do umjetnosti. Kako to blago predati mladima da od njega žive danas i misle na budućnost?
- Neka mi je dozvoljeno reći kako mi se čini da je Crkva ozračje demokracije dočekala prilično nespremna i da se u novonastalim prilikama i nije najbolje snašla, posebno kako se predati na pravi način mladima. Držim da i nema jedinstvenog pravila. Ovisiti će o posebnostima svake župe i prilikama u kojima se mladi nalaze. Ipak, čini mi se da bi se moglo usvojiti opće načelo po kojem se mladi ne bi tretirali kao objekt, već težiti da postanu odgovorni subjekt. Omogučiti im da se sami opredjele za prave vrijednosti i da nemaju osjećaj da su im nametnute. U tom smislu vjeronauk ne bi smio upasti u klopku slušanja radi ocjene već ga učiniti interesantnim za praktični život, da slušatelji prihvate sadržaj kao sredstvo ozbiljnog oplemenjivanja. Korisno bi bilo, primjerice, putem diskusija potaknuti mlade na izjašnjavanje kako bi se kao kršćani s odgovornošću postavili u odnosu na konkrentne životne situacije u obitelji, školi, na ulici, u društvu uopće. Jednom riječju kako bi praktično živjeli Evanđelje. I ne odustati od vjeronauka u župi.

* Najuzvišenije načelo u Vašem liječničkom pozivu je Život. Što biste savjetovali u radu s djecom i mladima za promicanje "kulture življenja, a protiv "kulture smrti" koja se sije tolikim ovisnostima?
- U svijetu, u kojem se nameće potrošački mentalitet, hedonizam i gdje se sve više razvija - kako ga naziva hamburški psihijatar prof. Iver Hand - "turbokapitalizam" mladi često ostaju zbunjeni i upadaju u praznine, koje se često ispunjaju raznim deformacijama. A ipak, kako reče nadbiskup Bozanić, u mladima se osjeća velika glad za duhovnim vrednotama: za poštenjem, povjerenjem i altruizmom. Da bi se utažila ta glad mora se angažirati obitelj, škola, društvo, Crkva, svaki pojedinac. Svi smo odgovorni i ne prebacujmo loptu jedni drugima. Savjetovao bih osiguranje prostora mladima gdje bi se mogli okupljati, razgovarati, raditi, čitati, zabavljati se. Svaka bi župa trebala osigurati prostor za mlade i dati im alternativu kafićima. Angažirati i pogodne laike za rad s mladima, ali ponovno naglašavam da mladi budu subjekt. Kod nas bi se mogli koristiti i prostori Bratovština. Ne bi li i Bratovštine trebale među svojim mladima propagirati kulturu života?

* Prošle godine u našoj žipi je bilo više krštenja nego sprovoda. Kako ukrijepiti tu radost novih života u našoj župi, da u toj "čudesnoj borbi" života i smrti pobijedi Život i da nas Onaj koji "živ, živcat opet vlada" povede u treće tisućljeće?
- Ne znam da li su u broj krštenika uvršteni i odrasli krštenici ili se ovo odnosi samo na novorođenčad? Ako se radi o ovom posljednjem presretan sam. Naime, uočljivo je da su se u svim našim župama do sada širila groblja. Za ilustraciju: 1960 godine Pupnat je imao 783 stanovnika. Danas ih broji 309. Ako se je 1997. godine rodilo više djece nego je ljudi umrlo, držim da je Krist potaknuo obitelji u godini Njemu posvećenoj na darivanje novih života. On je i rekao: "Ja sam put, istina i ŽIVOT". Da se ovaj trend nastavi predložio bih da se u svakoj župi stvori mogućnost savjetovališta za žene i stvori fond kojim bi se pomoglo ženama da trudnoću donesu do kraja i kao pomoć obiteljima da se odlučuju na poklanjanje života

KRONIKA DOGAĐAJA
(Željan Petković)
Od Uskrsa do blagdana sv. Todora, koji se slavi i kao Dan grada Korčule, između dva broja "Lanterne", bilježimo i našu "kroniku događaja".

Uoči proslave Uskrsa naš je sugrađanin Smiljan Strihić organizirao svoju izložbu "Put u Vukovar". U crkvi Gospojinoj su 21. ožujka Korčulani mogli vidjeti njegove velike crno-bijele pano-fotografije porušenog Vukovara, koje je zabilježio svojom fotokamerom na kratkom izletu Korčulana u Vukovar. Sutradan u nedjelju je, po preporuci dubrovačkog biskupa Želimira, u svim župama dubrovačke biskupije skupljana milostinja za potrebe vukovarske Crkve. Dan poslije, u ponedjeljak, Neven Fazinić je Korčulanima po tko zna koji put prikazao svoje jedinstvene video-projekcije. Ovaj put pod nazivom "Korčulanske Bratovštine". Zabilježeno je "blago" običaja i dirita naših Bratovština prigodom raznih njihovih službi, procesija i sl.

U travnju bilježimo uređenje najstarije korčulanske crkve sv. Petra i radove na sanaciji palače "Caenazzo". Početkom svibnja je završena prva faza obnove: stavljen je krov i izlivene betonske ploče i stepenište. Ako ne bude financijskih teškoća na jesen bi se nastavilo s uređenjem prizemlja, gdje bi se okupljala korčulanska mladež.

Sredinom mjeseca, točnije 14. svibnja, u dvorani župnog dvora održana je sjednica Pastoralnog vijeća župe sv. Marka u proširenom sastavu. Najprije je župnik don Marko nazočne informirao o financijskom stanju župe, a potom je govorio o proslavi predstojećeg blagdana sv. Todora kao i skoroj proslavi 700-te obljetnice korčulanske biskupije i bratovštine Svih Svetih. Na kraju je nazočne upoznao s planom obnove palače "Caenazzo". Nakon sastanka su svi nazočni bili župnikovi gosti u svečanom salonu u "Palacu".

18. svibnja je u Gradskom muzeju na poseban način proslavljen Dan muzeja, gdje se uz besplatne ulaznice moglo dobiti štogod i za okrjepu. Muzej je dobrim dijelom uređen. Postavljene su nove vitrine kao i uređeni eksponati.
Pod nazivom "Upoznajmo čarobni svijet glazbe", u korčulanskoj katedrali je 23. svibnja održan koncert učenika otočkih glazbenih škola iz Postire, Visa, Komiže, Staroga Grada, Jelse, Hvara, Korčule, Dubrovnika i Splita. Svojim skladnim muziciranjem na klaviru, gitarama, violinama i klarinetima mladi su glazbenici oduševili Korčulane u prepunoj katedrali. Sutradan, u nedjelju, mješoviti pjevački zvor župe Gospe Fatimske iz Splita, pod vodstvom s. Pavle Negovec, bio je gost naše župe i nastupio je, zajedno s katedralnim zborom sv. Marka, na misi u 10 sati.
Krajem mjeseca, 26. svibnja, u gradu je osnovana astronomska udruga "Korčula". Za prvog predsjednika izabran je Ivan Sardelić Šore, koji je i inicijator osnivanja udruge.

Čuvena gradska loggia iz 1548. g. je pred ljeto konačno dobila svoje novo ruho. Za potrebe Turističkog ureda grada potpuno je renoviran interijer i opremljen novim namještajem. Postavljena je i odgovarajuća rasvjeta, klima uređaj, itd. Sredinom mjeseca je održana godišnja skupština Gradske turističke zajednice na kojoj je njezin predsjednik Mihajlo Grgić podnio izvješće o proteklom radu, a raspravljena su i mnoga pitanja iz turizma. Članovi skupštine su objavili program rada vezan za proslavu 700-te obljetnice pomorske bitke pod Korčulom između genoveške i mletačke flote, kada je 1298. god. braneći Korčulu bio zarobljen Marko Polo. Održat će se i znanstveni kolokvij o pomorskoj bitci pod Korčulom, otvorit će se izložba korčulanske brodogradnje kroz stoljeća, a biti će još i drugih kulturnih događanja.

Zauzetošću prof. Tihane Podbevšek, a i drugih nastavnika muzičke škole "Luka Sorkočević", područne škole u Korčuli, održan je u nedjelju 21. lipnja koncert u korčulanskoj katedrali. Nastupilo je četrdesetak djece svirajući na raznim instrumentima. Katedrala je bila ispunjena posjetiteljima, koji su svojim srdačnim pljeskom odavali priznanje za uloženi trud i prekrasni doživljaj.
Dolaskom ljeta Korčulu su počeli učestalo posjećivati turistički brodovi na kružnim putovanjima Sredozemljem. Na "okruglom stolu", održanom krajem svibnja, stručnjaci su Korčulane upozorili kako grad može izgubiti brze pruge i ostati bez tih brodova ako se ne riješi problem korčulanskih riva, koje su male za novokupljene jadrolinijine mamut-feribote.

Značajno je spomenuti da je nakon godinu dana napokon formirano Gradsko poglavarstvo, koje je održalo svoju prvu radnu sjednicu u ponedjeljak 8. lipnja. Novina je da je naša Aci-marina ponovo dobila dozvolu za rad tijekom cijele godine. Renoviran je paviljon "Jasmin" u sklopu turističkog centra Bon Repos. To je sada jedan od najbolje opremljenih hotelskih objekata u Korčuli. Kategoriziran je sa tri zvjezdice. Ima 98 soba i 223 postelje.
Uoči fešte sv. Todora sve je u znaku ljeta. Plaže se pune kupačima, a kalete šetačima. Otpočela je sezona ’98.

KORČULANSKA BRODOGRADNJA
(dr. Živan Filippi)
Uskoro bi se trebalo pojaviti još jedno vrijedno djelo iz pera korčulanskih autora. Radi se o obimnoj monografiji o korčulanskoj brodogradnji kroz vjekove, autora Korčulanina Duška Kalogjere, s usporednim engleskim prijevodom još jednog Korčulanina dr Živana Filippija, a redakciju engleskoga prijevoda izvršila je naturalizirana Korčulanka, engleska novinarka, gđa Celia Irving. Knjiga izlazi u izdanju nakladničke kuće "Prometej" iz Zagreba, a očekuje se da bi promocija mogla biti u Korčuli sredinom kolovoza ove godine.

Kroz povijest i tradiciju korčulanskih brodograditelja, njihovih cehova, alata i zanata, čitatelj se ujedno upoznaje i s otokom i gradom Korčulom od prvoga spomena imena našega grada i otoka sve do naših dana. Tekst i bogata dokumentacija na preko 400 stranica popraćeni su i s 490 fotografija, od kojih mnoge u boji. Knjiga ima tvrdi uvez i format 24 x 31,5 cm. Sastoji se od 11 poglavlja ispisanih tečnim i popularnim stilom, a na kraju knjige je sažetak, izvori i literatura.

"Korčulanska brodogradnja" - "Shipbuilding in Korčula" ima enciklopedijska svojstva i jedinstveni je zbornik korčulanske brodogradnje, pomorstva i razvitka grada. Mnogi originalni dokumenti izlaze po prvi put na vidjelo, pa su tako, između ostalih zanimljivosti, zabilježeni poticaji korčulanskoga kneza Pijetra Bragadina 1572. godine za gradnju škvera između kule Svih Svetih i Maloga Revelina. Upoznajemo slavne brodograditeljske obitelji: Depolo, Vilović, Pavin, Geričić, Martinović, Foreti, Filippi i stotine drugih s pripadajućim rodoslovljem. Saznajemo o nadaleko čuvenim korčulanskim meštrima Depolu, Paunoviću, Smrkiniću, Viloviću i mnogima drugima.

Knjiga se ne zadržava samo na lokalitetu Korčule, već prikazuje život i rad korčulanskih majstora brodogradnje u dijaspori, od New Yorka do Aleksandrije, od Odese do Buenos Airesa, od Livorna do Malte i daleke Australije.
Na početku svakoga poglavlja dobrodošlicu čitatelju priredio je "korčulanski Homer" Petar Giunio svojim lirskim zapisima "iz stare primorske bilježnice": ćakule u butigi šjor Zane, otočka šala na račun maranguna Luje, storija o gradnji korčulanske barke, pegula s mrižom i dogodovštine u peškariji, beštimje i nevere, galebi i bonaca ....
Recenzenti knjige su sveučilišni profesori dr. Anđelko Runić i dr. Mithad Kozličić.

NA TABLUNU Eto, Bogu hvala, pasala je i ovu godinu Vela setemana u našon Korčuli, kako i puno godin prin. U nikin bratovštinama, ala Rokovačkon, falilo je za Veli petak toniga, pa su se stariji morali svukavat u štradi kolo "Adio Mare", kako bi tonigu dali mlajima, pa u mezo foti, ope je bilo runjanja na one što se obučiju samo za ti dan, a nike druge važne dane se zaboravja. Sasvetani su, kako najstariji, počeli sa podmlatkon za Veli četvrtak, pa su učenici počeli bit sve mlaja čejad, kako je i red, jerbo Isus ni kolo sebe ima stare, ka je to bilo, nego mlaje, koji su za svoga života propovidali i širili viru. Ovo pišemo akonto onih, rećemo stariji, kojima su se puno puti dosle oprale noge, a ofendjozi su ka in se navrime ne pošaje aviz za ovu direcijun.

tablun.gif (1028 bytes)Insoma, kako se čuje, braća Sasvetani se, obnavjajući stare dirite, na koje oni najviše polažu prava, parićavaju renovit dirit "bičevanja" za iduću Velu setemanu, a da frušte imaju paričane odavna i da su se neki dan našle u jednon staron bajulu. Ne znamo hoće li se ovo obnavljanje negativno odrazit na brojno stanje bratima za Veli petak, ma to stoji za vidit ka bude.
Ovu godinu je opet kiša skratila put "priko gora", pa se tako mnogobrojna braća i puk uputiše na sva mista po gradu sve do crkve sv. Nikole i nase, di se je u crkvama sv. Justine, sv. Mihovila i Svih Svetih adoravalo križ. Zamirili su braća Sasvetani da su Mihovilci falili štradu za poć u njihovu crkvu, pa su se oni odvojili od pokorničke procesije i dočekali ostatak bratima pred svojon crkvom sa karton đeografikon, da se dogodine ne izgubu. A za ne falit, jedan član bratovštine je već do kupi satelitski navigator kako bi obuči ove što faliju. Ben fata !

Fešta u našem gradu nika ne fali, ka je blagostanje, a i ka su malo teža vrimena. Dogodila se je i vela fešta "Dalmacija kup 98" na kojoj su se našli i niki "veliki". Bilo je uz članove regate i puno novinari, snimateji i dva-tri helikoptera, što su iz arije letravali ovi, kako su ga niki štimali, biser Mediterana. Srića da je bilo više kamera u ariji nego na zemji, jerbo ka su se svi ti, "mali" i "veliki" prezentali na rivu, zaboravilo se je spremit nike šporkitadi na rivi, pa je vajalo navrat-nanos minjat živu sliku sa moreškantima da bi se to pokrilo. U nike butige se je perfin hodilo kupit robu za učinit "babarine", kako bi fešta bila što boja, ma ni se moglo nać sve kolure u svili za hi šašit. Organizacjun za što boji doček se bavila se idejon da bi bilo dobro da zvonu sva zvona u gradu na svim crkvama kad ovi capnu na rivu, ma i ta je ideja išla pod olova, jerbo bi bilo vajalo imat pustu vezu sa svima onima što su letili u ariju da se ne falije, pa da umisto "pravima" gostima počme zvoni snimateju Bavarske televizije. Ka se sve lipo finilo i ka smo na televiziju od pustih letravanja na dnevniku uvečer vidili samo tri sličice iz sedute za foje, što smo drugo mogli očekivat, nego da nan niko drugi osvitla obraz. To je i bilo.Ka je "svita" došla na Badiju, di je za svih bi parićan obilat obid, kolo najveće teče sta je u fraku i crnon leptiricon jedan naš otočanin i pozdravi je glavnega, koji je doša povonjat bojabiš: "Dobro nam došli, druže!" Srića da tun nisu bile blizu kamere i da to ni išlo na sva zvona. Imaju pravo braća Sasvetani da vaja obnovit sve dirite, ali najprin ovo sa bičevanjen, jer ta pokora od frušte u ovon gradu mnogima fali.

LANTERNA MLADIMA
(don Luka Depolo)
NE OBAZIRI SE NATRAG (Usp Lk 9,51-62)
Sred ljetnog odmora, nađite trenutak vremena i otvorite Sveto Pismo, Evanđelje po Luki, glava 9,51-62. Čitamo da je Isus sa svom odlučnošću krenuo prema Jeruzalemu. On zna što ga u Jeruzalemu čeka - muka, križ, smrt ... Ali, on odlučno ide, jer je to put za tvoje i moje spasenje. Takva je odlučnost i nama potrebna, pa i sada usred ljeta, osobito uz svetkovinu sv. Todora, mučenika.

todor.gif (3962 bytes)I tebe su roditelji više puta poslali - pođi u školu, pođi u crkvu na sv. Misu, vjeronauk, pođi k starom susjedu pomoći, kupiti mu mlijeko ... Jesi li čuo ili prečuo taj poziv? S koliko si dobre volje i ljubavi ove školske godine pohađao školu, vjeronauk, nedjeljnu misu ...? Ako nam je jasan cilj - kamo taj put vodi, što na tom putu dobivamo, onda nam ta jasnoća cilja jača odlučnost. Isus je odlučno išao u Jeruzalem, jer je znao da je to za naše spasenje.

Marljivo pohađanje nastave, učenje, priprema nas za budućnost, da možemo ostvariti svoje zvanje, svoj životni poziv. U tome nam pomaže i vjeronauk, dnevna molitva, a poglavit sudjelovanje u nedjeljnoj sv. Misi, na koju nikako ne bi smjeli zaboraviti u tijeku ljeta. Svaki dan nam je potrebna Božja pomoć, kao kruh naš svagdašnji. Nedjeljna misa je stalna Božja pomoć na našem životnom putu.
Isus poziva ljude da mu se pridruže na putu u Jeruzalem, jer je uvijek lakše ako na putu imamo suputnike. I štovanje sv. Todora je poziv da mu se pridružimo na putu svjedočenja vjere. I tebi je ljepše kad s prijateljima ideš u školu, kad s roditeljima ideš u crkvu, kad zajedno s obitelji molite, kad se zajedno ljeti odmarate.
U Isusovo vrijeme, a tako je i danas, ima ljudi koji ne žele ići tim putem, koji ne žele Isusa primiti pod svoj krov da se na tom putu odmori. Apostoli odmah oštro reagiraju, pa pitaju Isusa: "Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?" Isus ih prekori, jer ne želi nikoga kazniti, nikoga uništiti, već na tom putu sve ljude spasiti. Zlo se ne suzbija zlim. Nedjelo se ne opravdava drugim nedjelom.
Unatoč tolikih ljudskih slabosti i naše grešnosti, Isus poziva svakog čovjeka: "Pođi za mnom!" On želi da ga slijedimo na putu dobra i spasenja. Od onih koji se odazovu traži da ostave sve i pođu za njim. Nije to lako, kao što nije lako ostaviti igru i poći učiti, ostaviti na trenutak gledanje televizijskog programa i pomoliti se. Odgoditi za sat-dva odlazak u škoje, na kupanje, pa najprije u crkvu i sudjelovati u sv. Misi, a onda s Božjim blagoslovom na zasluženi odmor i razonodu. Isus savjetuje: "Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje". To znači, ne odgađaj poziv. Odlučno kreni putem vjere, molitve, sudjelovanja u nedjeljnoj misi. Gledaj na cilj, na svrhu i smisao svoga življenja. Isus se nikada ne obazire natrag. On se i ne spominje grijeha i opačina naših. A tko bi onda mogao hodati kad bi se Gospodin grijeha naših spominjao! Isus gleda naprijed - na nas koji hitamo k cilju.

Isus nas gleda i u tijeku ljeta. On je za nama da nas čuva, on je ispred nas da navodi, putem dobrote i ljubavi k cilju spasenja i radosti u njegovu kraljevstvu. Zato nas stalno savjetuje: Ne obaziri se natrag! Gledaj na kampanel, "Lanternu" sv. Marka, na srce Korčule - katedralu, da ostaneš na pravom putu vjere, ufanja i ljubavi.
List Župe Korčula - Lanterna sv. Marka br. 4/Sv. Todor 1998.
Urednik: don Marko Stanić
Grafički urednik: don Luka Depolo
Likovna obrada: Frano Depolo
DTP & tisak: Statusline doo Korčula - Ivan Grbin


Tiskani primjerak možete naručiti poštom:
ŽUPNI URED KORČULA
don. Marko Stanić
20260 KORČULA - HRVATSKA
TEL: +385 20 711049