Lanterna sv. Marka br. 5/1998

RIJEČ VAMA
(don Marko Stanić)

In memoriam don Luki Depolo

Rođen u Korčuli 27. siječnja 1942. Maturirao u Korčuli 21. lipnja 1960. Upisao se na Teološki fakultet u Zagrebu 1. listopada 1960. Red Đakonata primio 19. ožujka 1966. u Zagrebu. Zaređen za svećenika 4. prosinca 1966. u Zagrebu. Mladu Misu je imao 11. prosinca 1966. u Korčuli.

 

lanterna.gif (26219 bytes)UMRO NAM JE DON LUKA! - vijest koja je iznenadila i uznemirila mnoge duše, ražalostila i rastužila mnoga srca. Umro je u naponu snage i umne i tjelesne.
Svaka smrt ostavlja neku prazninu, ali ako je ta praznina kao ponor bez dna, ako je toliko toga što je don Luka činio, a njegova smrt to više ne dopušta, onda se s pravom pitamo što i kako dalje bez Luke: Glas Koncila - "Braća naša zaboravljena" i mnogi drugi napisi i reportaže sročene srcem osjetljivim za potrebne i duhom koji je znao prepoznati prave vrijednosti;
MAK - tolika djeca i roditelji su živjeli vjeru pod don Lukinim budnim okom;
siromasi - javno ili krišom su dobijali makar ono najnužnije što im je omogućavao da lakše prebrode dan;
bolesnici - sakramentima i riječju utješio je i one kojima se činilo da su izgubili svaku nadu;
prijatelji - u svakom momentu bio je tu;
nepoznati potrebnici - reci don Luki svoju potrebu i to odmah ide u rješavanje....
"Lanterna", koju držite u rukama, samo je pokušaj stavljanja na jedno mjesto mnogo toga što je don Luka živio i radio. Ovo je samo jedna mala sličica čovjeka, sina, brata, svećenika, novinara, dušobrižnika, katehete ...
Ovo je samo jedno malo HVALA don Luki, dugogodišnjem i suradniku i kreatoru ovog župnog lista. Hvala mu u ime svih onih koji su se nadahnjivali i krijepili na njegovim tekstovima.
Ova "Lanterna" je i HVALA gospođi Frančeski i gospodinu Špiru Depolo što su Crkvi u Hrvatskoj podarili takovoga sina.
Neka Gospodin, koji "nagrađuje i onoga koji pruži potrebniku samo čašu hladne vode", obilno nagradi don Luku za sva dobročinstva vječnom nagradom u zajednici sa svima svetima.

don Marko

SIN MOGA GRADA
(Preuzeto iz "Lanterne" Br. 4/1966.)

Katedrala u Zagrebu najveća je crkva u Hrvatskoj. Smještena je u centru grada: dominira njegovom panoramom, ona je njegovo srce. Ali ne namjeravam sada pisati o povijesti ove lijepe građevine, ni o njenoj umjetničkoj vrijednosti i značenju za našu povijest i kulturu, već o nečemu posve drugom. Bio je jedan od velikih kršćanskih blagdana. Slučajno sam se našla u Zagrebu. Znala sam da će u Katedrali biti svečani Pontifikal, pa nisam htjela propustiti priliku da tome prisustvujem. Pontifikal u Prvostolnici - to je najveći sjaj liturgije kod nas: zagrebački kardinal-nadbiskup s velikom asistencijom svećenstva u dragocjenim paramentima Riznice, sjaj stitine svijeća sa prekrasnih baroknih svjećnjaka, a divotno koncertno pjevanje Zbora...
Došla sam dakle da uživam u ljepoti i dostojanstvu katoličkog bogoslužja i premda je Katedrala bila puna, uspjela sam naći zgodno mjesto s pogledom na čitavo svetište. Ali dogodilo mi se nešto neočekivano: moju sabranost i pažnju nešto je kao poremetilo.. Iza glavnog oltara - u velikom svetištu - nalaze se korne klupe. U donjim klecalima sstoje nepregledni redovi bogoslova - studenata Teologije. Slučajno u jednoj od prednjih klupa primjetila sam poznato lice: zajedno s ostalima, mladić je pratio obred. Snažno i složno odjekivali su mladenački glasovi pod drevnim svodovima.
"Sursum corda!" - pjevao je Liturg.
"Habemus ad Dominum!" - bio je odgovor tri stotine mladića. Nisam mogla svrnuti oči ni misli sa poznatog mi lica. Toliko puta sam ga još kao dječaka i gimnazijalca sretala na ulicama moga grada, vidjela kako ministrira ili kako u klupi sabrano adorira. Znala sam i za njegovu odluku, za životni poziv koji je odabrao. Pa ipak videći ga ovdje među mnoštvom poput njega idealnih mladih ljudi, rastao je moj ponos i neko posebno, unutarnje zadovoljstvo.
Evo i moj grad poslao je svoje dijete da ovdje u srcu Zagreba - u Prvostolnici - zajedno sa sinovima iz cijele naše Zemlje uči, moli, izgrađuje se za tešku dužnost i odgovorni životni zadatak koji ga čeka...
Pontifikal je svršio. Utihnule su orgulje, ljudi se razišli, a ja još uvijek stojim i pogledom pratim dugu povorku bogoslova, među kojima je i sin moga grada. Gledam ih i molim:
"Gospodine, kao što ovaj mladić nije prvo dijete Korčule, koje pod ovim svodovima skuplja snagu i mudrost za svoj poziv, daj Gospodine, da ne bude ni zadnje! Dopusti Gospodine, da se u našoj sredini uvijek nađe očeva i majki, koji će svoje potomstvo odgajati u kršćanskom duhu, dopusti, da se u našim obiteljima nađe mladića i djevojaka, koji će čuti i s radošću prihvatiti Tvoj poziv..."

PSALAM 107. ZA VAS
(Preuzeto iz "Lanterne" Br. 6/l966.)
Za Vas i za sebe pouzdano molim Gospodina. U molitvi mi sve nekako postaje jasnije i snažnije - vidim djetinjstvo. Kada molim - razmišljam, onda dodirujem svoje, svoj grad. I ne znam kome se onda prije zahvaliti za milost - zvanja. Bože moj, hvala Ti - i onda litanije zahvalnosti osobama, idejama, ozračju. Sve je to u meni sraslo: i mrtvi i živi i potrebe i želje i torci i kampanel i more i sunce i grob u zagrebačkoj katedrali - i raste Krist. Sve se grana - i želim da se razgrana i molim se da se razgrana, da nikome ne zaboravim reći hvala. Tako se rodilo zvanje, pod suncem dobroga Boga.
"Utješeno je srce moje, Bože, pjevat ću i svirat ću, utješen je duh moj. Probudi se harfo i citro! Hoću da probudim zoru bijelu".
"Utješeno je srce moje". Znam da sam to molio, da budem svećenik. Sjećaš li se sestro, da sam to molio i da si ti bila prva koja si "tajnu" odluke - čuvala! Hvala ti sestro za dane, kada je klijalo zvanje i za danas, kada si karakterom čvrsta kao izrasla u ograđenom vrtu.
To me ispunaj veseljem, jer će tako više radosti ući u srce roditelja i Boga.
"Hoću da probudim zoru bijelu" - da se u bjelini okupaju sve želje moje, da tako u bjelini započne novi dan.
"Tebe ću slaviti među narodima, tebi sviarati među neznabošcima. Jer je uzvišena do neba milost tvoja, vjernost tvoja do oblaka". To će od sada biti moj zadatak, životom i riječju propovijedati u "zgodno i nezgodno vrijeme". Nijem ne mogu ostati, jer dobrota je Gospodnja prisutna, čovjekoljublje očito, milost je njegova uzvišena do neba. "Iznad neba pokaži svoje veličanstvo, Bože, sjaj tvoj neka napuni sav svijet". Sjaj Kristov prosuti svijetom iz mojih ruku - kako je to moguće - a evo "približuje se čas i Sin čovječji predaje se u ruke grešnika" (Mk, 14,41) - u moje će grešne ruke doći - kako su neshvatljive i nedokučive dubine Božje dobrote!
Na kraju mogu smireno reći: "Gospodine Bože, radostan sam ti prikazao sve u prostodušnosti srca svoga; i avidjeh puk Tvoj ovdje prisutan u velikoj radosti. Čuvaj ovu volju, Bože Izraelov, aleluja". (Prikazna, na dan posvećenja crkve).
DRUGI O MLADOMISNIKU ..... UČITELJICA:
Uvijek uredan, počešljan, raspoložen i nasmijan. Isticao se među svojim drugovima u školi i u crkvi - iznad svega svojim odgojem. Rastom je bio manji od ostalih. Bio je kadkad tvrdoglav, kao pravi dječak naših dana.
Njegov odmjeren i čvrsti korak kroz Katedralu - još mi i sada odzvanja u ušima. Evo ga. Ide na svoju redovnu ministransku dužnost. U licu je podosta blijed, "po raci" - pa se čini još ozbiljniji. Rijetko se svađao. U odnosu s drugovima je altruista. Opominje i popravlja.
Često se pričešćuje. Prve Petke neprekidno obavlja - tamo još od Prve Pričesti. Gledam ga kako sabrano kleči u klupi kraj sakristije - i kad je već gimnazijalac.
Posebno je pažljiv i požrtvovan prema svom unesrećenom kolegi Marinu, kojega obično prati u školu. Vjeran mu je drug sve do njegove bolne, ali smirene smrti.
Kućni odgoj čuvao ga od ulice i od mahnitog trčanja za kinom, zabavama.
A često primanje Euharistije - osposobilo ga da se poput malog Samuela oglasi pozivu Kristovog Srca. "Evo me, Gospodine, Tvoj sluga sluša".

..... SUDRUG :
Bio je najmanji među nama i ničim se nije posebno isticao. Ipak je jedini krenuo tim putem, skrenuvši na sebe pažnju sviju.
Da li je to hrabrost ili bježanje...?

..... JEDNA PROFESORICA:
Upoznata sam sa gornjom drugarskom izjavom o Luki. Pratim njegov razvitak godinama. A nije mi nepoznata uloga svećenika u životu.
Postoji li svećenik "koji bježi od života" i od ljudi? To je nemoguće! Svećeništvo nikako ne može biti bježanje od svakidašnjice. Naprotiv: ono je poistovjećivanje sebe, uklapanje sebe u puninu života ljudskoga sa svim njegovim patnjama, problemima, teškoćama i ljepotama.
I zato je svećeništvo hrabrost u odličnom značenju riječi - i više od toga: Ljubav.
A naš don Luka i njegovo zvanje: nisu drugo nego ugrađivanje sebe u život, u službu Bogu i ljudima.
Mladi, dobri druže: zar nisu tomu svjedoci li i karakter tvog kolege Luke i unisoni aplauz ovog Grada njegovom zvanju, njegovoj već aktivnosti i - njegovom nasmijanom, sretnom licu?

..... JEDAN ODGOJITELJ:
"..... s Lukom nemamo poteškoća. U svemu je uzoran. Uklopio se u ovaj način života začudnom lakoćom ...."

..... DON IVO:
Vjera, milost, odgoj - oplođuju vatru mladenačke duše do herojskih vrhunaca darivanja... Rijetki su, ali ih ima! I - Bogu hvala!

NA TABLUNU
( Preuzeto iz "Lanterne" Br. 6/1966.)
Bogu fala: imat ćemo berzo Mladu Misu našega Luke! Vaja se per dašeno spravit i sve učinit, da zapantimo ovu feštu per secula seculorum...
A ko bi ima štogodira protiv nega! Nima o temu diskorsa! Pridikatur je di prima klaša: to smo čuli i vidili. Govoridu da estero: ni fratara ni popa. Almono za pedeset godišća...
Bila je famoza ona fačenda tamo u maju! Luka je kako dijakon derža fervorine na Kvaranta Ore... Pa nakon što je parti put Zagreba - još su po gradu sempre kundurali o tin predikama. In soma ni nikakvi merakul, kad se jedne nedije dogodilo: don Ivo je piva Evanđelje "po Luki", kad li iz crikve zakviči glas naše "Jeke oj Kapitula": "Eee.. Boj mu da zdravje!" Mislila je poveretta u svojoj ćiverici, da nan je Luka posla Evanđelje iz Zagreba...!
A kad je u litu rano izjutra Luka hodi put Vele crikve - isparid Rotonde se nahodila muntanja dinja i baćiri - pa je Luka paruna šesno pozdravi. A ovin će mu: "Hodža, hoćeš da jamiš bostan?" Luka mun je jopet učini lipu facu
MOLITVA ZA MLADOMISNIKA
( Preuzeto iz "Lanterne" Br. 6/1966.)

Gospodine, na današnji dan posebno bdij nad ovim Gradom! Jer danas ponizno i s dubokom vjerom molimo za našeg Mladomisnika. Ti si Gospodine upravio noge njegove na put pravi i vodio si ga sigurnom desnicom svojom do Stola Žrtve.
I zato u ovom času vruće te molimo: vodi i dalje njegove korake. Pomozi mu i uputi ga, da uvijek ide putem pravde i mira - Tvojim putem! Blagoslovi Gospodine ruke našeg Mladomisnika, da se dižu jedino u Tvoje ime i sa znakom Tvoga križa - puna blagoslova.
Daj Gospodine da njegove ruke budu uvijek jake i čiste. Da budu uvijek dostojne zamijeniti Tvoje ruke pri svakoj našoj potrebi. Neka njegove ruke na zdencu krštenja uvijek veselo primaju našu djecu i preporađaju ih na život milosti - jer mi smo slabi i nejaki.
Neka se njegove ruke nikada ne umore, noseći nas milosrdno, kao izgubljene ovce, u Tvoj ovčinjak, jer smo mi grešni i nečisti. Neka njegove ruke budu uvijek bogate Kruhom Života - jer mi smo gladni Tebe, koji si Put, Isstina i Život.
Neka njegove ruke preliju iz Tvoga Srca oganj ljubavi, kojim treba da gori srce onih koji su pozvani, da budu plemeniti i plodni rasadnici Života u Tvome Kraljevstvu. Neka nam njegove ruke na času smrti uvijek dospiju milosrdno zaklopiti umorne oči, otvarajući nam pogled na Tvoju vječnost. I srce njegovo učini velikim u poniznosti, u razumijevanju i praštanju - velikim u Tvojoj ljubavi.
Gospodine - čuj nas! Gospodine - usliši nas!

PREDSTAVLJAMO VAM "GLAS KONCILA"
"Veritas" - veljača 1993. Br. 2.
(U nastavku predstavljanja vjerskih izdvača, u ovom nastavku upoznajemo vas s popularnim MAK-om iz izdavačke kuće "Glas Koncila". O ulozi i značenju ovog lista u cjelokupnom odgoju, a poglavito vjerskom odgoju i obrazovanju djece i mladih, razgovaramo s glavnim urednikom DON LUKOM DEPOLOM.)

"Mali Koncil"
"Mali Koncil" izrastao je iz "Glasa Koncila", iz rubrike "Vama, djeco", jer se odmah u početku osjetila potreba jednog lista za djecu, a kako je rasla i potreba djece, tako je u "Glasu Koncila" donijeta odluka da se pokrene list za djecu. I tako je već 1966. počeo izlaziti "Mali Koncil".
Njegova je nakana od samog početka bila da pomaže djeci u vjeronaučnoj nastavi, a jednako tako da pomaže obitelji u vjerskom odgoju djece, a svećenicima-župnicima u organiziranju vjeronaučnih skupina i priređivanju nedjeljnih i blagdanskih misa s djecom i roditeljima.
Od prvog broja "Mali Koncil" nosi nekoliko obilježja koja je zadržao do danas. Jedno od tih je dobrotvornost, na koju se potiču djeca u rubrici "Mozaik dobrote". Ta je rubrika rasla i još uvijek raste od onoga početnog sjemena kojim smo pozivali djecu da pomognu skupljati novac za svoje siromašne prijatelje, pa do organiziranih pohoda bolesnicima, organiziranja prodajnih izložbi za pomoć misijama, održavanja priredaba u dobrotvorne svrhe, pa do pomaganja slabijim učenicima, do druženja s osamljenima. I sve do danas ti oblici dobrotvornosti rastu, a posebno sada u iskazivanju skrbi svojim prognanim vršnjacima.

Rasadište duhovnih zvanja
Ta se rubrika kasnije razgranala u rubriku "Tribus". Riječ je o godišnjem nagrađivanju djece, kojim uredništvo "Malog Koncila" i izdavačka kuća "Glas Koncila" na završetku školske godine nagrađuju stotinu i pedesetero djece, vjeroučenika Crkve u Hrvata, koji su se tijekom školske godine na osobit način iskazali u mnogostrukim oblicima dobrotvornosti, učenja i znanja. Te nagrađene makovce MAK u tri autobusa vodi na višednevno putovanje po Domovini, a prošlu godinu smo prvi put bili u inozemstvu.
Svrha te nagrade jest da se djeca što više upoznaju i povežu u dobroti i da u tom prijateljstvu dalje rastu. Taj program putovanja uključuje stalnu duhovnu skrb, upoznavanje prošlosti i sadašnjosti Crkve i Domovine u različitim područjima i u zajedničkoj radosti, odmoru, kupanju u moru, što osobito raduje djecu.
"Tribusovo" putovanje započinje redovito šutnjom, ali već nakon prvih kilometara djeca progovore, a završava suzama, jer je svima teško ratati se. Na putovanje redoviato idu i svećenici, sestre vjeroučiteljice i roditelji. Iskustvo nam pokazuje da su mnoga duhovna zvanja sazrela i došla do konačne odluke upravo tijekom "Tribusova" putovanja, tako da u sjemeništima, novicijatima i redovničkim zajednicama imamo dosta makovaca-tribusovaca, koji su bili s nama na tom putovanju.
Prošli put je "Tribus" imao sasvim osobito obilježje, jer su većina malih putnika bili pšrognanici ili s ratom zahvaćenih područja, ili pak djeca ostala bez roditelja. "Tribus" je povezao djecu iz Domovine s onom koja s roditeljima na privremenom radu žive u Njemačkoj. To je putovanje toliko snažno djelovalo na sve da će vjerojatno i ove godine utjecati na odluku kamo krenuti s "Tribusom".
Od prošle godine među tribusovcima su i djeca iz hrvatske dijaspore, pa su tako bili i mali Hrvati iz Mađarske.

Svjedočanstva vjere
Osobito snažno obilježje "Malog Koncila" od prvog broja daju kateheze, koje redovito prati sasvim osobita vjeronaučna enigmatika. To je takva enigmatika koja uz redovitu zabavu i razbibrigu učvršćuje vjeronaučno znanje. MAK-ove kateheze snažno su utjecale na vjerski odgoj i djece i obitelji, jer su one objevljivane u razdoblju kada je u školama, na javnim mjestima i u svakoj prilici života trebalo pružiti jasno svjedočanstvo vjere. Iz tog razdoblja imamo veoma lijepih svjedočanstava roditelja, prosvjetnih radnika, koji su nam pisali i posvjedočili da s MAK-om u ruci drže obiteljski vjeronauk djeci i sebi. Sve te kateheze radio je Vlč. Živko Kusatić u suradnji s članovima Uredništva. Sve su te kateheze objavljene u posebnim izdanjima, tiskane u više ponovljenih izdanja i prevođene na druge jezike. Tako je Kustić ostvario izvornu biblijsku katehezu oslobođenja i izvorni biblijski pristup povijesti Crkve u Hrvata. To su dijela: Mali ključ Biblije, Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata, Mač Duha, za krizmanike, i Hoćeš li se krstiti? za krštenike. Te kateheze su također utjecale na to da je Živko Kustić stvorio i prve stripove, te osobito evanđeoske prispodobe pretočio u stih, a likovki umjetnici u stripovski izričaj.
Te kateheze koje je radio Kustić nadahnule su i veoma snažna vjeronaučna natjecanja, koja je MAK organizirao pod nazivom "Vjeronaučne olimpijade". Sve je to imalo najsnažniji zamah 1968. godine s objavljivanjem cjelovite Biblije na hrvatskom jeziku, s "Biblijskim proljećem".

Vjeronaučne olimpijade
MAK-ove vjeronaučne olimpijade, biblijske i povjesne, u svakom su natjecanju obuhvaćale više od 15.000 vjeroučenika Crkve u Hrvata. S prvim vjeronaučnim olimpijadama u Domovini MAK, u suradnji s Naddušobrizničkim uredom u Frankfurktu, s o. Bernardom Dukićem, organizira i prvu biblijsku olimpijadu za hrvatsku djecu i mladež izvan Domovine. Ta se olimpijada među Hrvatima u inozemstvo osamostalila i organizirala u veliku godišnju smotru vjeronaučnog i duhovnog stvaralaštva hrvatske djece i mladeži, primjerice folklora. A prošle godine imali smo prvi put zajedničko natjecanje u Zagrebu na Zagrebačkom velesajmu. Treće snažno obilježje MAK-a od prvog broja je bogoslužno usmjerenje, tako da "Mali Koncil" u svakom broju donosi priloge i druge savjete za što bolje organiziranje nedjeljnih i blagdanskih misa djece i roditelja. Naime, nakon Koncila izdan je poseban Direktorij za mise s djecom i roditeljima, u kojemu se savjetuje da se u župama priređuje nedjeljama i blagdanima takve mise.
Od prvog broja MAK promiče to bogoslužje , objavljujući uvijek nove priloge i nova rješenja, da djeca što djelotvornije mogu sudjelovati u misi i da što bolje razumiju i prihvate nedjeljnu bogoslužnu poruku. MAK je u surednji s Katoličkom bogoslovnim fakultetom u Zagrebu orgenizirao i simpozije o misama s djecom, a osobito na Katehetskim zimskim školama svake godine promiče što jače i djelotvornije sudjelovanje djece i roditelja u nedjeljnim i blagdanskim službama.
"Mali Koncil" redovito za Božić svake godine objavljuje izvorni božićni mjuzikl, koji je toliko prihvaćen da je i prošlog Božića izveden u više od tri stotine župa u Domovini i inozemstvu.
MAK ima i redovitu priču, redovite stripove, objavljuje dječje radove i vijesti o životu djece po našim župama. U njemu ima nekoliko junaka koji su djeci prirasli za srce i s kojima djeca, osobito pismeno, a nekad i usmeno, razgovaraju. Među najsnažnije junake uz Klaru, Toma i Makija je Blaž, u svojoj "Blaževoj pošti". To je jedna od najpopularnijih rubrika u "Malom Koncilu"; gdje Blaž na duhovit i odgojan način u vjerskom duhu odgovara djeci na njihive probleme - od prvih ljubavi pa do onih vezanih uz ratne strahove.
MAK od prvog broja ima i izrazito misionarsko obilježje. Naš hrvatski misionar, o. Ante Gabrić, koji je pedeset godina djelovao u Bengaliji (Indija) i umro na glasu svetosti, redovito je objavljivao u MAK-u svoja pisma, kojima je svjedočio veliku ljubav Crkve, osobito prema siromasima. Tako su Ante Gabrić i Majka Terezija postali pokrovitelji svekolike dobrotvornosti naših vjeroučenika u rubrici "Mali mozaik dobrote". U toj rubrici iz misijskog života povremeno se i danas javljaju hrvatski misionari i misionarke s različitih područja i ta je rubrika snažno djelovala na odluku da dođu u sjemeništa, novicijate i redovničke zajednice.

Skrb za prognanu djecu
Od početka ovog rata MAK je velikim dijelom sadržaja okrenut prema djeci koja osobito trpe i stradavaju u ovom ratu. Pokrenuli smo i djelo dobrotvornosti, da odrasli uplaćuju u fond za pretplatu na MAK djeci prognanicima. Zahvaljujući dobroti tolikih iz Domovine i inozemstva, mi i danas možemo mnogim župama slati MAK na dar.
Tijekom rata, kad su djeca bila uglavnom u skloništima, dobivali smo i do 10.000 pisama mjesečno, makar su pojedini krajevi bili nedostupni. MAK je svojim sadržajem želio što više ohrabriti djecu, rasteretiti ih potresnih ratnih prizora i usmjeriti sve njihove duhovne i tjelesne snage na stvaranje boljeg i ljepšeg svijeta.
Mi u našem naslovu i danas imamo MAK, jer je to djeci najkraće i najdraže izreći, a u nad naslovu imamo najstariji kršćanski pozdrav: "Hvaljen Isus i Marija"! U podnaslovu nam je programska vizija našeg rada. Naš MAK je "cvijet molitve, znanja, igre i prijateljstva".
Od prvog broja u "Glasu Koncilu" osobito snažno djeluje obitelj Andrije Žica, poglavito na području enigmatike i stvaranja kateheze za vjeronauk u školi i u župi. Njegov sin Vojmil stalni je član Uredništva MAK-a. Od kad se list tiska u novoj tehnologiji, grafički ga oblikuje akademski slikar Siniša Reberski. Upravo je na toj maloj skupini ljudi glavni mjesečni teret rada na stvaranju "Malog Koncila".
I dr. Alojzije Hoblaj nekoliko godina objavljuje stalne priloge za djecu predškolske dobi: "Biblija i liturgija u životu djece". Ta suradnja usmjerila je njegov znanstveni rad na stvaranju plana i programa vjerskog odgoja djece predškolske dobi. Taj plan su već odobrili naši biskupi i prihvatilo ga je Ministarstvo prosvjete.
U MAK-u već nekoliko godina surađuje u stalnoj ribrici "Obiteljsko gnijezdo" i don Mirko Mihalj. Ta rubrika upravo svjedoči koliko je MAK s vjerskim sadržajem potreban ne samo djeci već i roditeljima. Don Mirko donosi redovito ogledni list za vjeroučitelje i roditelje, u kojemu obrađuje po jednu katehezu iz postojećeg vjeronaučnog plana i programa za vjeronauk u školi. Po tom planu i programu MAK objavljuje po jednu katehezu za svaki razred osnovne škole u rubrici "U MAK-ovoj školskoj torbi".

Promicatelj i župnog vjeronauka
Nama je u Uredništvu osobito stalo do promicanja župnog vjeronauka, koji je sada gotovo zanemaren po našim župama. Objavljivanjem priloga i kateheza za župni vjeronauk, mi želimo pomoći svim župnim djelatnicima da uvedu redoviti župni vjeronauk. Mi, naime, mislimo da bi upravo župni vjeronauk bitno pridonio da djeca s razumjevanjem i odgovornošću prihvate vjeronauk u školi. Vjerujem da je to jedan od djelatnih načina da se vjeronauku vrati pravo lice i pravo mjesto u župi i u školi i da se zaustavi "osipanje", ne samo vjeroučenika, već i vjerske pouke. Ovdje bi "osipanje" značilo razvodnjavanje, pa bi trebalo kriknuti: "Vina nemaju!"
Dodao bih još, na kraju, da MAK ima dosta popratnih djela, kao što je organiziranje različitih priredaba, vjeronaučnih natjecanja i sl. Tako smo prošlog Božića na Badnjak imali radio-kviz "MAK-ova radio-štalica", kontakt-emisiju koja je imala velikog odjeka među djecom i roditeljima. Mi tražimo načina da nas djeca što bolje upoznaju, jer iz dana u dan vidimo da smo među djecom, osobito u školi, jedva poznati.
MAK se uključuje u sve ono što je potrebno za cjelovit odgoj djece u sadašnjim prilikama, pa je tako jedno od naših glavnih djela sada pomoći povratak djece prognanika u njihove domove. Tako od ove godine imamo u MAK-u izvješća iz Pakraca, Slanoga, Posedarja, Skradina, Slavonskog Broda ...
Najnovije što MAK upravo radi jest suradnja s izdavačkom kućom "Altair" na izdavanju Evanđelja za djecu u 36 slikovnica i 36 video-crtića. Upravo su izašle tri prve slikovnice i tri prva video-crtića.

Željka Valentinčić

MISA ZADUŠNICA
13. kolovoza 98 u 18.00 sati
HOMILIJA
biskupa Želimira Puljića, na sprovodu don Luke Depola
Iskustvo smrti je po sebi tako ozbiljno i teško da na to iskustvo nerado i mislimo. A ono je najutjecajnije od svih iskustava. Govor grobova najbolja je i najefektnija životna propovijed. Znali su to sveti svjedoci vjere pa su savjetovali kršćanima da misle na zadnje dane i da se često smrti sjete. U tom smislu dali su ispisivati tekstove na stolu i po zidovima:"Memento mori "! Ta, smrt je najpotresnija propovijed.
Mi smo se večeras okupili u ovoj katedrali da takvu propovijed još jednom čujemo; da u ozračju smrti našega brata don Luke čujemo glas Onoga koji se predstavio kao" put, istina i život". U ovojh okolnosti i nehitice nam se nameću neka "jobovska" pitanja: Zašto? Kad se Zagrebom pronijela vijest o smrti dragog don Luke, jeka tog događaja bila je sažeta u pitanju: Je li moguće ? Kako se to dogodilo? A pred činjenicom da don Luke nema među živima, spontano se nameću i druga pitanja : Tko će nastaviti don Lukino djelo? Tko će tješiti neizlečive bolesne i umiruće po bolnicama i senatorijima? Tko će dijeci odgovarati na "Blaževu poštu"u Mak-u i voditi rubriku "braća naša zaboravljena" u Glasu Koncila? Svjesni činjenice koga smo izgubili, trenutno ostajemo bez odgovora na ta brojna pitanja. No, budući da ne znamo što smo ovim gubitkom dobili, mi na ovu smrt gledamo očima vjere koja nam govori da se"njegovim vjernima život mijenja a ne oduzima".
Okupili smo se, braćo i sestre , u ovo rano poslije podne na euharistijsku žrtvu da se pomolimo za pokoj duše don Luka Depolo, vrijednog dugogodišnjeg suradnika Glasa Koncila i urednika Malog koncila. On je u ponedjeljak navečer, na blagdan sv. Lovre, okrijepljen otajstvima vjere blago usnuo u Gospodinu, u 56. godini života i 32. godini misništva. Okupljeni oko njegovog odra zatvaramo knjigu života ovog dragog službenika oltara i djelitelja svetih Tajna. Nalazimo da u toj knjizi piše da je don Luka Depolo rođen u Korčuli 27. siječnja 1942. godine u obitelji Špira i Franciske rođ. Foretić. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Korčuli, a teološki fakultet u Zagrebu gdje ga je mons. Lach zaredio za svećenika 4. prosinca 1966. godine, upravo dok je završavao rad II Vatikanskog sabora.
Iako znamo da je njegova smrt težak udarac i nenadoknadiv gubitak, ne samo dubrovačkoj biskupiji, već cijeloj velikoj Crkvi u Hrvata, a posebno onima s kojima je surađivao u tisku, na radiju, u bolnicama, samostanima, po župama, ipak u ovom trenutku ina ovom mjestu sabranosti na ovu smrt gledamo očima vjere.
Ovo je ujedno i prigoda da se sjetimo nas živih, da se iza nas pomolimo kako bismo u ovom činu pokopa svećenika posvjestili činjenicu da smo putnici i prolaznici na ovom svijetu. U ovakvim zgodama mi iskazujemo i svoju dužnu zahvalnost onima koji su nas pretekli na tom putu, bilo molitvama, bilo nekim drugim načinima pažnje, djelima pobožnosti i zahvalnosti. Sveta Monika je na samrti zatražila: "Tijelo mi pokopajte tamo gdje umrem i više ne brinite. Ali vas za jedno molim: sjećajte me se u svojim molitvama gdje god se našli!" Sjećajte me se u molitvama gdje god se našli.
Istina, na groblju i na sprovodu mogu nas obuzimati osjećaji žalosti, tuge, umora i straha. Strah nas je, naime, kad i pomislimo da ćemo jednom i mi sklopiti svoje oči pa će i nama na grobu zasaditi križ s natpisom: Ovdje počiva...!
Usprkos takvim osjećajima umora, straha i preplašenosti, mi smo uz Isusov križ nade, utjehe i vjere sposobni pjevati pohvalnu pjesmu "sestrici smrti", jer nas tješi Isusov govor: "Neka se ne uznemiruje srce vaše!" Križ tako za nas postaje znakom nade, utjehe i pobjede.
I premda smo na sprovodu sjetni zbog činjenice rastanka s našim dragima iz rodbine, susjedstva i kruga prijatelja, ispunjeni smo snagom vjere u Uskrsloga koji je preplašenim apostolima nakon uskrsnuća rekao: "Ne bojte se! Ja sam s vama !" Ispunjeni tom vjerom stojimo večeras nad odrom našeg pokojnog don Luke u očekovanju dana uskrsnuća od mrtvih i velikog susreta s Gospodarom povijesti i ljudskih sudbina. Znamo koliko je don Luka volio svoje svećeničko zvanje. I premda nije bio pastoralno angažiran, a okolnosti rada pisanja za katoličke novine i radio mogle su učiniti od njega "izvrsnog profesionalca", on je ostao izvrstan pastoralac kojeg se rado slušalo i čitalo. Voljeli su ga i stari i mladi. A posebno oni koji su s bilo kojeg razloga bili ometeni u razvoju. Voljeli su ga jer su osjetili da don Luka ima za njih srca i razumijevanja.
Hvala Ti, don Luka, što si bio radin i radostan; fin u ophođenju s drugim ljudima, crkven i drag suradnik. Koliko je bio cijenjen i voljen, najbolje su osjetili moji suradnici u Ordinarijatu koji su ovih dana primali sažalnice, brzojave, faksove i telefonske pozive.
Vjerujemo i znamo da se njegovim vjernima život mijenja, a ne oduzima. U toj uskrsnoj vjeri iskreni izrazi suosjećanja, ponajprije Vama poštovani roditelji dragog nam don Luke: Špiro i Franciska; Vašoj kćerki Mariji, Vama urednici i suradnici GK i Mak-a, Vama dragi vjernici ove župe sv. Marka u Korčuli. Don Luka je redovno jednom godišnje dolazio u svoju rodnu Korčulu. Bio je to najsvečaniji dio godine za njegove stare i bolesne roditelje. Budite ponosni što ste imali ovakvog sina svećenika. Iskreni izrazi suosjećanja kleru dubrovačke biskupije i svim njegovim prijateljima i suradnicima koji su pogođeni ovom smrću. Njegovo spasenje preporučujem Božjem milosrđu. Kršćani i dok tuguju zbog neizbježne smrti, tješe se svijetlom besmrtnosti, jer znaju da su na krštenju primili svjetlo Kristovo, simbol vječnog života i neumrle nade.
Neka se toj uskrsnoj nadi pridurži naša žarka molitva za pokoj njegove duše. Neka naša molitva bude duhovna potpora snima koji su pogođeni njegovom smrću u Zagrebu, Dubrovniku i Korčuli. I neka nas sve krijepi utjeha vjere i nada u vječni život. Pokoj vječni daruj mu Gospodine! Amen.

+ Želimir Puljić, biskup dubrovački

 

OPROŠTAJ u ime svećenika dubrovačke biskupije
Koliko je pok. don Luka značio dubrovačkoj biskupiji i cijeloj Crkvi u hrvatskom narodu, a osobito u prenošenju radosne vijesti putem pisane i izgovorene riječi u hrvatskom medijskom prostoru, svjedoče i brojni telegrami i brzojavi sućuti dibrovačkoj biskupiji i obitelji pok. don Luke. Brzojave sučuti uputili su: kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, Mons. Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački u čijoj je biskupiji don Luka djelovao cijeli svoj svećenički vijek, mons. Antun Tamarut, nadbiskup riječko-senjski, mons. Ivan Prenđa, nadbiskup zadarski, mons. Slobodan Štambuk, biskup hvarsko-bračko-viški, mons. Ante Ivas Biskup šibenski, mons. Antun Škvorčević, biskup požeški, mons. Ante Jurić,nadbiskup splitski i njegov pomoćni biskup dr. Marin Barišić te njegov generalni vikar Dr Josip Delić. U ime vojnog ordinarijata telegram je uputio mons. Josip Šantić, generalni vikar, u ime banjalučke biskupije mons. Ivica Božinović, kancelar, fra Jure Brkan, provincijal franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, mons. Vladimir Stanković, ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, Dr fra Ilija Živković, ravnatelj tiskovnog ureda HBK, Dr. Milan Šimunović predstojnik nacionalnog katehetskog ureda i prof. dr. Franjo Topić, predsjednik hrvatskog kulturnog društva "Napredak" iz Sarajeva, don Andrija Kopilović, član katehetskog vijeća iz subotičke biskupije, redakcija emisije "Mir i dobro" HRT-a, u ime redakcije Radio Sljemena Ivan Jurišić, odgovorni urednik.
U ime dubrovačke biskupije i u ime obitelji pok. don Luke Depola, izričemo iskrenu zahvalnost za sve molitve koje su ovih dana upućene Gospodinu za pokoj njegove duše i za sve izraze kršćanske sućuti i solidarnosti. Neka Gospodin, kojemu je don Luka vjerno služio, primi njegovu službu u svoje zajedništvo, a svima nama neka da snagu da nastavimo plemenito djelo služenja drugima, koje je don Luka započeo i do konca svoga života činio i tako se istrošio.

Dragi don Luka, dok sam bio u Korčuli, tvojoj župi, onda je bilo dosta da se pogledamo i mi smo se razumjeli. Više puta smo se samo očima dogovorili, bez i jedne riječi. Ovog puta su tvoje oči zatvorene i tako se ne možemo dogovoriti. Ali kad bi mi mogao odgovoriti, pitao bih te: "Don Luka, što i koliko ću sad reći ovom narodu o tebi", znam da bi mi don Luka rekao :"Don Toma molim te,ne gnjavi. Ne gnjavi ovog naroda", jer don Luka nije bio taj koji je gnjavio svoj narod, nego ga pomagao i istrošio svoje srce i izgorio za svoj narod. Zato, moj dragi don Luka, kratko: najprije u ime svećenika dubrovačke biskupije sućut dragoj Ćeski, dragom Špiru, tvojoj sestri Mariji, bližoj i daljoj rodbini. Sućut cijeloj Korčuli, jer je cijela Korčula osjećala te i držala te kao svoga sina, ambasadora u Zagrebu, koji je nesebično pomagao svima, koji su zatrebali Zagreb i bilo kakvu pomoć od tebe. Jedna izreka kaže moralnu kategoriju čovjeka i uopće svake stvari: "Bonum ex integra causa", "Dobro je ono, samo ono, što je sa svih asapekata dobro". Samo je ono dobro. Ne može se reći: dobar je konj, samo da nije čorav. Gotovo. Ne valja ništa. nego,ono je dobro što je sa svih strana dobro. I kada govorim o pok. don Luki onda mogu reći to: dobar je, jer je sa svih strana bio dobar. Bio je svećenik, uzoran svećenik, i zahvaljujem mu što je nama svećenicima, kamo god je stigao osvjetlao obraz. Don Luka, hvala ti na tome. U svojoj svećeničkoj službi preuzeo je od početka još jednu odgovornu dužnost, a to je bilo delikatno najprije za onoga komunističkog režima, a i sada u novoj hrvatskoj državi nije bilo puno lakše: novinarstvo. Svi smo pratili njegove napise "Braća naša zaboravljena" u "Glasu Koncila" i njegove predivne napise i uredničko vodstvo, cijelu organbiuzaciju ¨MAK-a" - "Maloga koncila".
Dragi don Luka, kao svećenik živio si izvrsno i svjedočio svoje svećeništvo. Kao novinar radio si, neću reći savršeno, jer ništa ljudsko nije savršeni, ali si radio odlično i zdušno i oduševljavao generacije i generacije za ono što si ti pisao i što si ti mislio, putem radija, putem televizije ili putem tiska prenosio u svijet.
Dragi don Luka, još je jedna tvoja karakteristika nezaboravna: prema bilo kojem čovjeku, a napose prema tvojim Korčulanima, a to je ono tvoje beskrajno miloserđe prema ljudima koji su slabi u bilo kojem smislu, duševno ili tjelesno. Zalagao si se za sve, napose za svoje Korčulane do iznemoglosti. Na tome ti iskrena hvala jer si zaista bio čovjeka sa svih strana izgrađen i za tebe se može treći: bio je čovjek dobar. Kada sam uzoritom kardinalu Kuhariću rekao da je lijepo što je došao na ovaj sprovod, kadinal kratko i jasno kaže: "Zaslužio je!" I mislim da je to dosta reći za našega don Luku: zaslužio je.
Dragi don Luka, ti bi meni sada rekao ne gnjavi. I neću, ali te nešto moram zamoliti: Kada dođeš gore onda dobrom Pastiru Isusu šapni da si ti posljednji iz ove župske zajednice Korčule, iz nekadašnje korčulanske biskupije zarteđen za svećenika i poslije tebe nema nikoga. Ova bivša korčulanska biskupija treba dobrih svećenika kao što si ti bio.

I s tim mislima želim, dragi don Luka, da ti bude laka ova hrvatska zemlja, da ti bude ugodna, a ne ovako prevruća, da ti bude ugodno topla tvoja korčulanska gruda. Amen.


Toma Lučić, generalni vikar

 

OPROŠTAJ u ime građana Korčule
Dragi naš don Luka - kažem u ime svekolikog puka grada i otoka Korčule, a u svoje osobno ime reći ću - brate.
I nije ovo oproštaj od tebe, jer ti si tu prisutan među nama i ostaješ prisutan u nama. Ti znaš :ovo je jedan naš međusobni razgovor, kao i mnogi raniji. Živimo u svijetu u kojem izgleda kao da prevladava njegova tamna strana. Gledamo njegovo neprijateljstvo, okrutnost i otupjelost srca. I u takvom svijetu vjerovao si da je Bog jači od zloga i da svijetlo pobjeđuje tamu. Traži se mjesto za čovjeka kao svekolikog " bića svijetla". Davao si čitavog sebe da bi čovjeka učinio čistim , ili da bi barem taj čovjek imao želju unići u svijetlo k Bogu i njegovu licu čist. Osvajao si svakog tko je dolazio u dodir s tvojom težnjom k svjetlu. Kao da je Paul Klaudel za tebe napisao stihove: " Malo svjetlosti uzvišenije je nego imalo tmine...... ne proklinjimo nikad sadašnjicu koja je s nama kao i naša vječnost". Evo u tu našu sadašnjicu unosio si svjetlo: djeci, omladini, posebno bolesnicima i patnicima. Jednom si mi rekao: "mogao bi se svega odreći samo ne bolesnika". Jer bi se i sam razbolio da se u potpunosti poistovijetiš s njima i za njih podneseš i svoju osobnu patnju. Davao si uvijek sebe drugima i vjerujem da je i ovo posljednje bilo za druge. Tvoje svjetlo obasjavati će nas i dalje jer od tebe naučismo, kako bi rekla Simone Weil, da u ovom svjetu:"Postoji samo jedna pogreška: ne znati hraniti se svjetlošću". A Ti si se hranio Božjom svjetlošću! I prenosio je u ljubavi prvenstveno na svoje roditelje, na sestru Mariju i na sve njezine, na djecu, na mlade, posebno na bolesne i patnike. Bio si sam čista svjetlost! Za tu svjetlost u ime svih nas, posebno bolesnika želim ti sada reći veliko, ljudsko - hvala.
(Moj Luka, doviđenja u vječnosti.)

Dr. Lovro Steka

 

OPROŠTAJ u ime sestara milosrdnica
Dragi naš don Luka!
Toliko smo ugodnih izneneđenja od Tebe doživjele, mi tvoje sestre milosrdnice. I ne samo iz zagrebačkog matičnog samostana, nego iz cijele Družbe koju si ti nazivao"naša Družba". Nikada nismo mogle pomisliti da ćeš nas tako jednom iznenaditi i sve rastužiti.
Čekale smo tvoj povratak s odmora poput mnogih do sada. Ali evo, očito je tvoja ugoda Bogu došla do vrhunca i On te je zavoljenog i dozrelog uzeo k sebi. Opet kao ljubljenog Sina, ovdje u tvom kraju, gdje si prvi dah udahnuo, da dočekaš "Ovaj dan" u svojoj Korčuli, na svom otoku, na kamenom uzglavlju uz pjesmu svog mora u zagrljaju svog sunčanog juga po kojem ti je duša uvijek mirisala.
U nama je ljudska pobuna, tuga i praznina! Zašto tako prerano, Bože? U vjeri znamo, jer ti si, Luka, brzo trčao i prebrzo pretrčao svoju životnu stazu. Uspravnošću svog života i svojim odlaskom i ovaj put si izazvao naš usporeni duhovni hod. Mi smo sestre milosrdnice uz tugu ponosne i zahvalne Gospodinu što smo imale sreću i dar da si cijeli svoj radni svećenički vijek (pune 32 godine) bio naš ukućanin, naša savjest i poticaj - utjelovljeni duh svetoga Vinka kojega si radi nas i radi sebe dobro upoznao, zavolio i - što je najvažnije slijedio.
I ti poput njega nikada nisi prošao pored ikoga "lica ravnodušna, srca zatvorena i koraka ubrzana".
Mi smo prvi živi, osvjedočeni svjedoci koliko si ti bio po molitvi i životu bogoljuban i čovjekoljuban. Bog i čovjek bile su tebi jedine tvoje svetijne. Tvoje življenje evanđelja bilo je praktično. Što si vjerovao, to si mislio. Što si mislio to si govorio, što si govorio to si činio. Uvijek evanđeoski i crkven. U životu sličan Isusu: plemenit, sućutan i neporočan. Prepun ljubavi na Isusov način posebno za djecu, bolesnike i siromahe.
Ostaje nam velika i gorka istina. Otišao si. Tuguju za tobom tvoje sestre milosrdnice, tvoj Zagreb, tvoja Frankopanska, vjernici crkve sv. Vinka, Institut i bolnice, ali s ponosnom nadom i duhovnim testamentom. Jer upravo među nama je satkana tvoja sveta životna priča koja se može sažeti u jednu bremenitu riječ: ljubav koja čini.
Hvala ti, don Luka, za sve! I oprosti sve! Sada si u zagrljaju Očevu. Ovaj naš ispraćaj zasigurno je Gospodinov doček. On te je nakon boja, trke i vjere sačuvane u svoje stanove uveo. Stoga, blago tebi, dragi naš don Luka. Molimo te, zagovaraj nas. Naš hod je možda kratak, možda duži, ali cilj nam je tamo gdje si sada ti!

s. Agneta Tadić - Šutra

 

OPROŠTAJ u ime obitelji i župe
Na adresu obiteljio Frančeske i Špira Depola stiglo je preko stotinu telegrama. Neke od njih ću pročitati:

Dragi gospodine i gospođo Depolo, Božja providnost je dopustila da nas je iznenada ostavio Vaš dragi sin,a naš veliki prijatelj, don Luka Depolo. Njegovom smrću doživljavate duboku bol koju s Vama suosjećamo i dijelimo. Don Luka je bio Božji čovjek pa se možete nadati da je primljen u Božje okrilje. Primite iskrenu sućut od svih članova Caritasa zagrebačke biskupije i moje obitelji.
Jelena Brajša

S Vama sam u ovim teškim danima. Molim Svemogućega da na Vas spusti ruku utjehe. Don Luka je bio velik i hrabar čovjek, svet svećenik, supatnik prezrenih i zato ponos nama. Nek nas njegov odlazak učini predanijima i svetijima.
Vaš Tomislav Ivančić

Obitelji Depolo isrena sućut povodom smrti dragoga i dobroga svećenika don Luke Depola. Neka mu Gospodin udijeli mir, neka mu bude sudac miloserdni i dadne mu svjetlost vječnu, koju je zaslužio svojim plemenitim životom, svjedočivši za onoga kome je posvetio svoj život.
Ivan Lacković - Croata

Suosjećamo u vašoj tuzi, ponosni i zahvalni don Luki na svemu što je učinio za naše društvo, za Korčulane grada, otoka i Zagreba.
Društvo Korčulana Zagreb, predsjednik Vanja Pecotić

Ucviljena rodbino našega prijatelja, don Luka je drage volje pohađao godinama brojne bolesne i umiruće u Klinici za tumore, poklanjajući im jedino što čovjek posjeduje, a to je svoje vlastito vrijeme i svoju duboku vjeru u jednoga Boga. Bio je doslovno misijski tješitelj. Vraćao je osjećaj vječne duše u ispaćenim tijelima bolesnih i umirućih. Svevišnja Volja pridružila ga je vječnosti. Pokoj mu duši.
Dr Anto Matković, šef neurokirurgije, klinike za tumore, sa kolegama i medicinskim sestrama.

Poštovani roditelji dragog nam don Luke, ostali smo iznenađeni i do boli rastuženi viješću, da je naš dragi prijatelj i vjerni suradnik don Luka prerano ostavio ovaj svijet. U redakciji Radio Sljemena, u kojem je bio uvijek rado viđen, cijenjen i poštovan, ostala je velika praznina. Vijest o njegovoj smrti potresla je mnoge naše slušatelje čije Vam izraze sućuti ovim putem takđer prenosimo. Svima će nam nedostajati don Luka i njegova velika ljubav i požrtvovnost za sve ljude, a ponajviše za siromašne, bolesne i nemoćne. Molimo Vas da izraze naše sućuti prenesete gospođi Mariji, njezinoj obitelji kao i cijeloj Korčuli, svim prijateljima i rodbini. Don Luka nastavlja živjeti u našim srcima i molitvama.
U ime redakcije Radio Sljemena Ivan Jurišić, odgovorni urednik.

Dragim Lukinim roditeljima, sestri i obitelji, izražavamo našu iskrenu sućut i bol zbog neizmjernog gubitka nenadanim odlaskom dragog nam don Luke.
Obrazovni i dječji program Hrvatskoga Radija

Prigodom smrti Vašega sina, zaslužnoga svećenika i uglednog katoličkog novinara, primite našu sućut i zajedništvo u molitvi.
Ivan Prendja, nadbiskup zadarski

Dragi don Luka, svi ovdje koji su izgovorili neku riječ, a također i svi oni koji za to nisu imali prilike, kada bismo ih upitali, svi bi rekli: naš don Luka, a to zapravo sve i govori. Ti si bio naš, jesi naš i ostat ćeš naš. Najdublje i sve ono što čovjek može reći, tebi hvala za sve i u ime svih onih kojima si to učinio.
don Marko Stanić, župnik

 

OPROŠTAJ
predvoditelja mise i sprovoda

Draga braćo svećenici, časne sestre, dragi roditelji našeg pokojnika, dragom Bogu zahvaljujem za dar. Sigurno da ono lijepo i plemenito što je živio svećenik don Luka ima zahvaliti Vama, Vašoj žrtvi i vašim molitvama.
U ovoj prilici nadvio se oblak nad Korčulu, Lastovo. Suosjećamo sa svima koji su pogođeni tom nesrećom. Nadvio se oblak žalosti zbog tako velikog gubitka za Crkvu u Hrvata. Cijelo vrijeme kako sam ja bio zagrebački pomoćni biskup, zagrebački nadbiskup, predesjednik Hrvatske biskupske konferencije, don Luka je bio u blizini u "Glasu Koncila". Radio je, zanimao se i obogaćivao sebedarjem mnoge duše.
Zato sam prisutan, a to me zamolio i nadbiskup Josip Bozanić, da u njegovo ime, a i u ime Hrvatske biskupske konferencije zahvalim njemu i ispratim njegovo tijelo na počinak u iščekivanju uskrsnuća za život vječni.
Don Luka je bio svećenik i ne treba drugo ništa napisati na njegov grob. On je bio svećenik, svećenik Isusa Krista. U rasprave o identitetu svećenika, rekao bih, on uopće nije ulazio. On je živio identitet svećenika, a taj identitet je Isus Krist. Nema drugog identiteta. Isus Krist je identitet svoga svećenika u prošlosti, u sadašnjosti i u trećem tisućljeću. On je to bio svojom vjerom, svojom jednostavnošću, poniznošću, svojom pobožnošću i svojom ljubavlju. Ako je obraćenik Andrija Frasan kazao da je povijest povijest sukoba, nevjera, mržnji, ratova i nepravdi, kaže on, to je jedna povijest, a druga je povijest povijest ljubavi Boga prema čovjeku i povijest ljubavi čovjeka prema Bogu i prema čovjeku. I reče Frasan, mene zanima ova druga povijest.
Don Luka je utkivao u tu povijest, što je bilo lijepo rečeno, svjetlo. Kako je znao razgovarati s djecom i imao dušu djeteta, onu u evanđeoskom smislu: "Ako ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko", zatim osjećajan za bolesne i siromahe. Pitanje što ga je postavio otac biskup: "Zašto!", samo dragi Bog zna odgovor. Ali mi vjerujemo, kako Isus reče, da nam ni vlas s naše glave ne pada bez znanja našeg nebeskog Oca, da se ni život ne dovršava bez plana nebeskog Oca, a odluka Božja je odluka ljubavi.
U toj ljubavi mi podržavamo dobru dušu našega don Luke. Neka se raduje, ali neka i moli. Neka moli za svoju Korčulu. Neka moli za svoju dubrovačku biskupiju. On nije pripadao samo Dubrovniku ili Zagrebu, on je pripadao cijeloj Crkvi u Hrvata. Svojim djelom, svojim MAK-om, svojim apostolatom, svojim primjerom, svojim čistim i predanim svećeničkim životom on je bio bogatstvo Crkve u Hrvata na zemlji, on joj neka bude i zagovornik na nebu.

kardinal Franjo Kuharić

UMRO NAM JE DON LUKA
("Glas Koncila" 16. kolovoza 1998.)
Pogođen iznenadnim pogoršanjem zdravlja, krenuvši radi lječenja iz Korčule preko Dubrovnika za Zagreb, u dubrovačkoj bolnici iznenada je u večernjim satima u ponedjeljak 10. kolovoza umro don Luka Depolo, svećenik dubrovačke biskupije, glavni urednik Maloga koncila - Maka, član uredništva Glasa koncila. Gospodin je iznenada pozvao k sebi 55- godišnjega poslenika na svojoj njivi koji je vjerno, neumorno i s potpunim predanjem orao nekoliko dubokih i dragocijenih brazdi: novinarsku, publicističku, uredničku, katehetsku, tješitelju starijih, bolesnih i umirućih, karitativnu i općesvećeničku. Premda svećenik dubrovačke biskupije sav svoj svećenički vijek proveo je u hrvatskom glavnom gradu izgarajući, tiho, nenametljivo, ali vrlo djelatno, za trajno dobro čitave Crkve u Hrvata. Kao čovjek koji je izvrsno poznavao crkvene prilike i crkvene ljude smjerno je služio podupirući i promičući svako dobro dijelo na svakom području crkvenoga i narodnoga života. Najviše snaga, umijeća i ljubavi, ali i svoje široke srdačnosti i prifinjene ljudskosti podario je djeci i uložio u vjerski dječji list Mali koncil - Mak koji je pod njegovim vodstvom i zahvaljujući njegovu umijeću za suradnju s drugim kreativnim poslenicima, izrastao u nezaobilazno pomagalo u ljudskom i vjerskom odgoju mladih naraštaja naše Crkve i našega naroda. Već prvi čas nakon spoznaje da je don Luka Depolo zakoračio u vječnost, očito je da njegovim odlaskom nastaje golema praznina ne samo u uredništvima Maka i Glasa Koncila nego i u čitavoj našoj Crkvi.
UZORNI SVEĆENIK I NOVINAR
("Glas Koncila" 23. kolovoza 1998.)
U Korčuli pokopan don Luka Depolo
Svečano, dostojanstveno, s grčem boli i nevjerice, ali i u pouzdanoj vjeri u uskrsnuće, ispraćen je na groblje sv. Luke u Korčuli, u četvrtak 13. kolovoza, istaknuti svećenik dubrovačke biskupije, glavni urednik Maloga koncila-Maka, djelatnik Glasa Koncila, katolički noninar, suradnik Hrvatskog radija - don Luka Depolo, koji je iznenada umro 10. kolovoza u dubrovačkoj bolnici. Misu zadušnicu u korčulanskoj katedrali sv. Marka u zajedništvu s kardinalom Franjom Kuharićem i pedesetak svećenika, predvodio je dubrovački biskup mons. Želimir Puljić, koji je u prigodnoj homiliji zahvalio don Luki za sva dobra koja je za života ostvario. Nakon oproštajnog govora generalnoga vikara dubrovačke biskupije Tome Lučića, glavnoga urednika Glasa Koncila, časne majke Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka s. Agnete Tadić-Šutra, dr. Renza Lovro Scteke te korčulanskoga župnika don Marka Stanića, od don Luke se oprostio i kardinal Kuharić, hvaleći don Luku kao uzornoga svećenika te predvodeći potom i sprovodni obred. Iz katedrale sprovodna je povorka, u kojoj su posebno bile uočljive redovnice vrlo različitih zajednica među kojima su bile najbrojnije milosrdnice i dominikanke, pošla do don Lukine rodne kuće gdje su se od njega oprostili i boležljivi roditelji Franciska i Špiro, te je zatim uslijedio ukop u novu obiteljsku grobnicu na lijepo uređenom groblju sv. Luke koje okružuje zeleno drveće.
Don Luka Depolo, koji je bio jedinstvena pojava u svećeničkim i novinarskim redovima, rođen je u Korčuli 27. siječnja 1942. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu i gimnaziju, obavljajući istodobno i ministransku službu, te je nakon mature otišao na odsluženje vojnoga roka u Zaječar. Potkraj 1961. došao je u Zagreb na studij teologije Na Katolički bogoslovni fakultet, a po završetku studija za svećenika zaredio ga je 4. prosinca 1966. u Zagrebu pomoćni biskup mons. Josip Lach.
Već kao bogoslov počeo je surađivati u uredništvu Glasa Koncila, koji u ono doba zbog društveno-političkih okolnosti nije ni mogao imao novinare koji nisu bili svećenici. Dubrovačka biskupija, premda nije imala viška svećenika, spremno je pustila don Luku u novinarsku službu za dobro čitave Crkve u Hrvata. U uredništvu Glasa Koncila don Luka je radio sve što je trbalo od redaktorskih poslova, zamjenjujući i kad je trebalo glavnoga urednika, do pisanja vijesti, izvještaja, reportaža i drugih novinskih oblika. Više od 10 godina bio je i grafički urednik katoličkoga dvotjednika. No, list Glas Koncila don Luka je jedinstveno i neponovljivo označio i obogatio svojom kolumnom Braća naša zaboravljena, kojom je svraćao pozornost naše crkvene i svekolike javnosti na male ljude, patnike, koji su iz te kolumne svjedočili o duhovnome rastu i podnošljivosti svih križeva, ako se nose u vjerskom predanju i ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Istodobno pomagao je i fra Gabrijelu Đuraku koji je pokrenuo i uređivao dječji mjesečni list Mali koncil, a kad je fra Gabrijel 1974. godine umro, don Luka postao je glavni urednik Maloga koncila - Maka te mu je bio i grafički urednik. U taj list don Luka je uložio najviše snaga, umijeća i ljubavi, darujući djeci svoju široku srdačnost i profinjenu ljudskost, te je Mali koncil - Mak pod njegovim vodstvom i zahvaljujući njegovu umijeću za suradnju s drugim kreativnim suradnicima izrastao u nezaobilazno pomagalo u ljudskom i vjerskom odgoju mladih naraštaja naše Crkve i našega naroda.Vodeći Mak, don Luka bio je inicijator ili suradnik i ostvarivatelj brojnih veoma važnih inicijativa: vjeronaučnih olimpijada, nagrađivanje vjeroučenika putovanjima pod nazivom Tribus ili za rješenja enigmatike ili za suradnju u Malom koncilu te popularnim radio kvizovima. Njegovim zauzimanjem i doprinosom pripremljeno je više igrokaza i musicala za velike crkvene blagdane. Kao vjeroučitelj, ali i kao stvarni stručnjak za vjeronauk, don Luka dao je značajan doprinos hrvatskoj katehetici, a bio je više mandata član Vijeća za katehizaciju naše biskupske konferencije. U izdanju Glasa Koncila i Teovizije don Luka objavio je više naslova kao što su: Gorući grm, Kako moliti krunicu, Ti znadeš najbolje, Snaga Kruha, To je dar, Isus s bombonima, Bog te ljubi i druge.
Nakon demokratskih promjena - čim se pružila mogućnost da katolička poruka postane dohvatljiva i posredstvom radio - valova - don Luka postao je suradnik Obrazovnog programa Hrvatskog radija, na kojem je držao sustavne kateheze, te posebno Radio Sljemena, na valovima kojeg je širio duhovne poruke u okviru jutarnjih razmatranja u emisiji Hvaljen Isus i Marija , ali i u različitim , osobito blagdanskim prilikama, prenoseći i božićne polnoćke, te sudjelujući i u noćnom programu uz Dan bolesnika ili sličnim prigodama. Kao novinar, publicist i urednik don Luka Depolo, koji je na jedinstveni način spojio svoje svećeništvo i tešku novinarsku profesiju, djelovao je za trajno dobro čitave Crkve u Hrvata i čitavog hrvatskog naroda i cjelokupnoga čovječanstva.
Kao svećenik don Luka pastoralno je djelovao i kao dušobrižnik, vjeroučitelj, misnik, propovjednik, ispovjednik u crkvi sv. Vinka te kao duhovnik sestara milosrdnica, čije je gostoprimstvo u Frankopanskoj ulici u Zagrebu uživao sav svoj svećenički vijek. Njegovo je prijateljstvo i suradnju i s brojnom drugim, osobito ženskim, redovničkim zajednicama. Više puta bio je voditelj duhovnih vježbi i duhovnih obnova.
Posebnost u svećeničkom djelovanju don Luke bio je apostolat i pastoral bolesnika po zagrebačkim bolnicama, posebno na Institutu za tumore i slične bolesti. Mnogim bolesnicima je, zahvaljujući svom prijateljevanju sa zdrastvenim djelatnicima, pomogao smještajem u bolnice te pružanjem utjehe vjere. U zagrebačkoj katedrali godinama je na prve petke priređivao popularne i posjećene pobožnosti Srcu Isusovu. Isticao se promicanjem karitativne ideje i djelatnosti te je na planu grada Zagreba po župama organizirao Karitativni tjedan, susrete beskućnika s ruba društva. Bio je oduševljenik i suradnik djela i podupiratelj Majke Terezije i o. Ante Gabrića, a zaslužan je i za dolazak sestara Misionarki ljubavi u Zagreb, s kojima je bio tijesno povezan.
Don Luka Depolo ostat će u trajnom sjećanju svima koji su ga pobliže poznavali kao čovjek koji je volio obradovati, nagraditi, koji je volio pomoći i koji je volio živjeti u miru sa svima, pazeći da nikoga ne povrijedi.

I. Miklenić

DOBAR ČOVIK NIKAD NE UMIRE
(Mali Koncil - Br. 1. - rujan 1998)
U utorak 11. kolovoza u uredništvo "Maloga koncila" primili smo vijest koja nas je potresla do dna bića: dan ranije, u ponedjeljak 10. kolovoza, u dubrovačkoj bolnici, pogođen iznenadnom bolešću, umro je naš dragi i dobri don Luka Depolo. Naš jedinstveni, neponovljivi i nenadomjestivi glavni urednik "MAK-a".
Umro je za vrijeme svog godišnjeg odmora, na svom najdražem moru, blizu svoga najdražeg rodnog otoka i grada, uz svoje najdraže - majku Francisku, oca Špira, sestru Mariju i ostalu rodbinu, shrvanu bolom zbog nenadanog gubitka uvijek vedrog sina i brata. Otišao je tiho, služeći i radeći do zadnjega časa, pišući svoju redoviatu rubriku za "Glas Koncila", snivajući i bilježeći čime će vas, makovce, iznenaditi u prvom "Maku" na početku školske godine... "Posve se dati, a onda umrijeti", geslo jedne francuske svetice iz prošlog stoljeća, bilo je i nepisano geslo našeg don Luke. Gorio je i gorio svim žarom, za Boga i ljude oko sebe, sagorio predavši im svoju svjeetlost do kraja.
Misa zadušnica u korčulanskoj katedrali sv. Marka i sprovod don Luke, u četvrtak 13. kolovoza, okupili su cijelu Korčulu, brojne mu prijatelje pristigle iz Zagreba i drugih gradova, redovnice, više od pedeset svećenika koje su predvodili kardinal Franjo Kuharić i dubrovački biskup Želimir Puljić. Okupljena se našla cijela Crkva u Hrvata, jer naš je don Luka dušom i srcem, tijelom i djelom pripadao cijeloj toj Crkvi, bez obzira na to što je bio svećenik duzbrovačke biskupije, a djelovao u Zagrebu. U suosjećajnim mislima okupio je još na tisuće ljudi, posebno svojih makovaca, koji ga nisu mogli doći ispratiti do groblja sv. Luke u Korčuli.

Don LUKA.
Tješeni križem nade i uskrsne pobjede, o kojem je don Luka tako lijepo znao propovijedati, brojni govornici na misi zadušnici i bezbrojni potpisnici brzojava sućuti oprostili su se od don Luke, osvrnuvši se na njegovo veliko životno djelo. Toliko veliko, da ni najbiranijim riječima nisu uspjeli iscrpsti svu njegovu širinu i svestranost. Jer don Luka je bio prisutan svugdje, gdje je pronalazio čovjeka u potrebi, on je "poznavao sve", njega su "poznavali svi". Stoga i nekoliko slijedećih poglavlja uspomene na našega don Luku, ni izbliza ne može "pokriti" sve ono dobro što je učinio za djecu, mlade, starce i bolesnike, vjeroučitelje, redovnice i svećenike ...

..... I SVEĆENIČKI POZIV
Usprkos brojnim obvezama i ulogama koje je vršio, don Luka je uvijek i prvo bio - svećenik! Jednostavan, pobožan, skroman - svećenik koji ne "mudruje", već živi svoje svećeništvo vedro i radosno, pomažući i tješeći druge. I njegovo novinarsko radno mjesto, njegov pisaći stroj, fotoaparat, kompjutor.... - bili su mu tek sredstvo u ruci kojim će izvršavati svoje svećeničko poslanje. Navještati vjeru, podizati razočarane i zbunjene, odgajati djecu.. Možda je zato don Luka, kad bismo ga u uredništvu zadirkivali zašto se ne učlani u kakvo društvo novinara, jednostavno odgoovarao: "Ja nisam novinar". Ostalo nije izgovarao, ali znali smo što je i tko je don Luka. Otac i brat. Svećenik.

..... I RODITELJI
Iako je izrastao u doista velikog čovjeka, don Luka je svojim roditeljima - Špiru i Franciski, koji su ga rodili 27. 01. 1942. - uvijek ostao pravi, dobar i poslušan sin. Svake godine redovito im je dolaaazio, svakog dana iz Zagreba telefonski nazivao, dovodio ih u Zagreb kad bi zimi na Korčuli puhala bura. Bio im je nježan i iskren, sve od onih dana kad je u djetinjstvu jednom začuo kako mu majka plače i došao joj reći: "Ne plači mama, jer ja ću biti svećenik!".
Nakon završene osnovne škole i redovne gimnazije, to je i proveo u djelo - premda su mu bile nuđene stipendije na raznim drugim fakultetima. Don Luka je znao tko je u njegovo srce utisnuo zlatni pečat, te je 4. prosinca 1966. u Zagrebu od pomoćnog biskupa Mons. Josipa Lacha zaređen za svećenika.

..... I "MAK"
Pomalo neočekivano, don Luka je kao svećenik ostao u Zagrebu, u uredništvu "Glasa Koncila". Duhovito je znao kazivati da je u Zagreb "došao barkom", jer je 1964. kada je u Zagrebu bila poplava, kao bogoslov i pravi "morski vuk" veslajući spašavao poplavljenike. Usput je napisao reportažu za "Glas Koncila", čiji su mudri urednici zapazili njegov novinarski dar.
Od prvih "koncilaških" dana don Luka se odmah vezao uz "Mali koncil", koji je upravo 1966. počeo izlaziti. Prvih je godina pomagao Živku Kustiću i Vladimiru Pavliniću, potom nekadašnjem glavnom uredniku "Malog koncila" Gabrijelu Duraku, a od 1974. sam je kao glavni sjeo uz urednički stol i koš.
U 24 godine urednikovanja bio je doslovce neumoran. Pokretao je nove rubrike, stalno smišljao nove i nove akcije u koje će uključiti i svoje čitatelje, njihove roditelje i vjeroučitelje. Nije želio da se "Mak" samo čita - želio je da ga se "živi". Želio je da makovci sudjeluju i u prikupljanju pomoći za potrebite, da se natječu u vjeronaučnom znanju i dobroti, da zajednički s njime ispunjavaju stranice svoga lista. Zato je bio među pokretačima "Malog mozaika dobrote", "Vjeronaučnih olimpijada", "Tribusa", ... Želio je svoje čitatelje odgajati u istinskoj vjeri, bogoljublju, čovjekoljublju i domoljublju.
Koliko je u tome uspijevao, najbolje svjedoči vaš odaziv, vaša bezbrojna pisma koja je svakodnevno odnosio u svojoj famoznoj "doktorskoj" torbi, otvarao ih, čitao, odgovarao... Uvijek strpljiv, obzirno je pazio da svakome uvrsti bar poneki redak na stranice "Maka". Makar vijest bila stara, makar u pjesmici rima i ne štima - svakog je želio nagraditi. Takvim pristupom, uvijek nasmijan, u te 24 godine postao je doista sinonim "Maka", "hodajući Mak".

..... I "GLAS KONCILA"
Iako je u starijem "Makovom bratu" don Luka jednako neumorno uskakao na sva mjesta gdje je bilo potrebno - od zamjenika glavnog urenika, do grafičkog urednika - "Glas Koncila" je naročito obilježio svojom rubrikom "Braća naša zabaoravljena". U toj rubrici don Luka se dosjetio izvući na svjetlo dana one koji su pali u mrak ljudske nebrige i nerazumijevanja. Bolesnike, siromahe, napuštene... Želio im je biti bliz, želio je po njihovom primjeru poučiti sve druge u onome što valja, a što ne, te osobito kako dostojanstveno i s Kristom nositi svoj križ trpljenja. Za sve njih, te za tisuće onih koji su prvo otvarali stranice novina na mjestu gdje su bila "Braća naša zaboravljena", don Luka će zauvijek ostati "Brat naš nezaboravljeni".

..... I BOLESNICI
Put do "Braće naše zaboravljene" zasigurno je bijugao po svim onim bolnicama, institutima, domovima i utočištima nevoljnika, koje je don Luka svakodnevno obilazio i hrabrio. Neizlječivi bolesnici i umirući, jednako i oni ometeni u razvoju, bili su don Luki najmiliji te je znao govoriti da bi se mogao odreći svega, ali bolesnika nikako. Trebao ih je, a koliko su tek oni njega trebali i trebaju?!
Jer naš svestrani don Luka o medicini je znao ponekad koliko i sami liječnici, a u pristupu bolesnicima još ih je uvelike nadvisivao. Vođen Isusovim učenjem, jako je dobro znao da bolesnika, više od ikakvog lijeka ili tablete, liječi topli stisak ruke, razgovor, dolazak kad su ga već svi drugi zaboravili... Don Luka im je nosio "lijekove" kakvi se ne mogu kupiti ni u jednoj ljekarni. Nosio im je sebe i svoje slobodno vrijeme, riječ vjere i ohrabrenja. Koliko je puta, pak, posredovao kod liječnika da se nekog primi na bolnički odjel, obavi operaciju, zadrži na liječenju.. suvišno je trošiti riječi. O tome bi gotovo svatko tko je poznavao don Luku mogao ispričati svoju priču...

..... I KARITAS
Drugujući s bolesnicima i siromasima, predano se dao i na promicanje ideje Caritasa. Organizirao je karitativne tjedne u Zagrebu, uključivao se u razne akcije prikupljanja odjeće i hrane za potrebite, za misije, odgajao i makovce da krenu tim putem. Tako je upoznao i Majku Tereziju, o. Antu Gabrića, postavši njihov pravi prijatelj. A svi njegovi prijatelji, učas su i međusobno postajali prijatelji, pa su makovci zahvaljujući don Luki imali tu čast da ih na stranicama njihova lista "pohode" i Majka Terezija i o. Gabrić. Jednako i papa Ivan Pavao II, kojega je naš glavni urednik pratio tijekom njegova prvog dolaska i boravka u Hrvatskoj.

..... I RADIO
Kad je, po dolasku demokratskih promjena, valjalo naći odvažne koji će ići naviještati vjeru putem radio-valova, don Luka je opet bio prvi. Suvremeno doba traži i suvremene načine naviještanja, pa se don Luka nije puno osvrtao ni na one koji su mu u počecima govorili kako u tim medijskim kućama još uvijek ima onih koji su protiv vjere. Znao je što mu je činiti, pa je na obrazovnom dječjem programu Hrvatskog radija pokrenuo "Radio-vjeronauk" i "Priča za laku noć", a na Radio Sljemenu svakojutarnje kratko duhovno razmišljanje. Polako je otvarao sva vrata, unosio iskre svjetlosti u srca svih koje je susretao, svojim glasom ali i svojom uvijek nasmijanom i raspoloženom pojavom.
Kao plod tih radio-emisija nastale su i dvije knjige za djecu, što ih je pridružio svojim brojnim tiskanim djelima među kojima se ističu "Bog te ljubi", "Isuss s bombonima", "Snaga kruha" ...

..... I REDOVNICE
U tako velikom djelu don Luka je morao imati i mnoge suradnike. Veliku je imao sreću pronaći ih u redovnicama, sestrama milosrdnicama, u čijem je samostanu sv. Vinka Paulskoga u Frankopanskoj u Zagrebu proboravio sve 32 godine svoga svećeništva. Postao je toliko njihov, da je s pravom o njima uvijek govorio kao o "našoj družbi". Don Luka im je pomagao u vjeronaučnom radu, vođenju misa, bio je njihova "savjest". No pomagale su i one njemu - oko "Maka" i oko "Tribusa" i svega što je trebalo - tiho i samozatajno kako samo redovnice znaju.
Don Luka, koji ni kraj koga nije mogao proći ravnodušna lica, nije se ograničio samo na sestre milosrdnice... Zdušno se zauzimao da sestre Majke Terezije, misionarke ljubavi, dođu u Zagreb, te im je bio duhovni voditelj; nije propuštao pohoditi ni dominikanke u rodnoj Korčuli, a programi koje je tijekom ketehetskih škola pripravljao za redovnice-katehistice, ostat će svima u nezaboravnom sjećanju. Uvijek se za te susrete posebno pripravljao, uvijek je želio redovnicama nešto darovati, ističući ih kao najzaslužnije i najvrednije suradnice "Maka" koje bi čovjek mogao poželjeti.

..... I DJECA
Svoju stalnu želju da dariva i dariva, don Luka je osobito ispunjavao na djeci. Jer, nitko ne zna tako dobro primiti dar kao dijete. Stoga je darove slao i putem Maka, Vjeronaučnih olimpijada, Tribusa, radio-kvizova i pitalica.
Najveći dar djeci bio je, ipak, susresti don Luku osobno. Ne samo zato što bi im don Luka onako "brzinom svjetlosti" u ruku tutnuo kakvu olovčicu, bilježnicu, naljepnicu ili čokoladicu - već zato što je znao s njima zastati, našaliti se, popričati. Njegove mise za djecu bile su pravi doživljaj, u kojem se na trenutke nije znalo tko propovijeda, a tko sluša - ali su svi iz crkve izlazili obogaćeni, pamteći poruke Evanđelja.
Don Luka je znao razgovarati sa svom djecom, u hipu je lomio otpor i kod onih nepričljivih i natmurenih. Vjerovali su mu jer je bio iskren i otvoren, bio je poput njih. Sačuvao je u sebi dijete, u onom najljepšem evanđeoskom smislu. Zato je i mogao biti "jedan od najmanjih" - jedan od vas, makovaca.
Sačuvajte dragoga don Luku u svojim uspomenama i srcima, sjećajte ga se u svim vašim molitvama - i ne brinite - on već sada moli za sve nas, pripravlja nam mjesto u kraljevstvu nebeskom. Nije nas napustio, samo je na tren otišao. Do skorog viđenja, dobri naš don Luka! (V.Ž.)

RAZGOVOR Među ljudima je najvažnija komunikacija govorom. Razgovor, savjet, pitanje, odgovor, ljubazna riječ, suosjećanje, ali isto tako i pažljivo slušanje onoga što drugi tebi govore. Sve su to vrlo važne ljudske kvalitete na najvišoj razini ljudske kulture i civilizacije.
U tome je pokojni Luka bio velik i posebno nadaren. On je to svoje umijeće najviše koristio tamo gdje je to bilo najpotrebnije: među bolesnicima, nemoćnima i svima onima kojima je to trebalo, posebno kao psihička podrška. Njegovi sugovornici su bili sretni, duhovno obnovljeni i ojačani nakon tih razgovora.
Don Luka je otišao među neke od onih svojih dragih sugovornika kojima je toliko pružio. A oni su ga sada na onom svijetu jednako radosno dočekali i pozdravili. On će nastaviti sa njima kao što je do sada i s nama.
Nadamo se da će tako i nas, koji putujemo prema konačnom cilju, dočekati i pomoći nam pred licem Istine u vječnosti.

Dr Frano Marinović

TELEGRAMI SUĆUTI UPUĆENI OBITELJI DEPOLO
Iz Korčule:
Rita, Lila i Frano Fabris, Franko Šeparović-Šćerban, Zlata, Miće i Vinka Drušković, obitelj Bojić, obitelj Bonguardo, Vinka Cetinić i djeca, gradski odbor HDZ-a, Mara i Franko Burmas, Zore i Marija Visković, obitelj dr.Vinka Foretić, Dom umirovljenika, Nikica Ivančević, obitelj Joza Fazinić, Ivan Bačić, obitelj Kuzme Krenić, Rina Bakarić, obitelj Zlatana Podbevšek, Luce Jeričević pok.Vinka, Tonči Foretić, obitelj Dragana Peraića, Zdrava Graber i sinovi, Ruža Milat sa obitelji, Rada i Fani Jeričević, Mina Fabris, djelatnici Doma zdravlja Korčula, Tona, Slavica i mama sa djecom, obitelji Vedrana Tugomila i Bogdana Favro, Ante i Frana Milat, Ines Arneri, obitelj Vojvoda, Marija, Zoran i Andro Sessa, Niko Karaman, Anka Portolan sa obitelji, Marinko, Ratko i Ivo Kučija, Marija Stanisavljević, Društvo Korčulana Zagreb - Vanja Pecotić, Mario Terokaj, Tinka i Anđelko Dužević sa djecom, Seka Giunio, Marinka Fabris i obitelj Sessa i Kovačić.

Iz Zagreba:
Ljerka Abramović, Livija, obitelj Lovra i Vedrane Stecca, Ivana Dadić, Egon i Beba, Melita, Frni i Nives Matijaca, sestra Franka, Finka (Blaženkina sestra), Anamarija i Kristina, Zlata Reić, Dr Ivan Zajc s obitelji, Urednici emisije "Mir i dobro" HRT-a, Nada, Zvonko, Stjepan i Konrad, Milka Grenac i obitelj Vukov-Colić, Andro i obitelj Dr Zlatka Milanović, obitelj Karamazen, Vlado Baković, Elza, Milena i Igor Jeričević, Rita, Zdenka, Tomislav Ivančić, Viki i djeca, Ivica Percl, s. Margareta, obitelj Vjere i Andrije Zec, Lidija Komes, Đuro Zalar-svećenik, Marija i Smiljka Ivančić, Ivan Jurišić (radio Sljeme), Hrvatski radio, sestre Misionarke ljubavi, Vojni Ordinarijat, s. M.Vincencija, Anisija i Ivan sa djecom, s. Marija, s. Franciska od Božje Ljubavi i s. Lucija od Gospe Karmelske, Margareta i Zvonimir Krelius, s. Dubravka Mihanović, Ana Pecotić-Jandrić, Blaženka i Zoran Bučić, Dr Anto Matković s kolegama i medicinskim sestrama, Jelena Brajša, Ivan Lacković Croata, Katarina i Andrea s obitelji, Miće i Vesna Pansini, obitelji Šoštar i Ukmar, Marija Foretić-Kovačević, Seka i Jozo Šestak, Jerko i Džerdj, obitelj Hosu, Davorka, Jasminka Hercigonja, Astrid Wagner-Radica, djelatnici Teovizije, Josip i Mihaila Zeljić, Marija i Smiljka Ivančić, Seida Obarčanin-Bukvić i Paolo Magelli.

S otoka Korčule.
Marinka Marinović, Katica Oreb, Merica i Damir Obrvan, Biserka Jurjević-Kršinić, obitelji Nikole i Roka Bire, obitelj Barčot-Laštik, obitelj Ivana Baničević-Škudrić, obitelj Marine i Vlatka Bučić i obitelj Iva Onofri.

Iz Dubrovnika:
Obitelji Paska Orepića i Mare Bokun, obitelj Milohnić, Anđelo i Đesi Hajdić, don Baldo Mladošević, Diana Grković-Foretić, obitelj Dese i Ernesta Fabris, don Niko Ucović, Milka Podrug-Kokotović, Ivana i Teo Depolo i obitelj Antuna Lonze.

Iz Splita:
Ita i Tonči Duplančić, obitelj Hribar, s. Danica Drlan, Jakica, Gordana i Jadranka s obiteljima, Davorka Curać, obitelj Radanović, Šime s obitelji, obitelj Kanaet, Don Božidar Medvid, Don Jurica Barić, Don Emil Pavišić,Diana, Marija i Ivo Lipanović i Miro Mihalj.

Iz Zadra:
Nadbiskup Prenđa, sestra Daroslava i sestre iz Ugljana, obitelj Branimira Bakovića, obitelj Želimira Bakovića, Dragica i Vicko Kalogjera, Neda Jurković i Đula i njeni iz Zadra.

Iz ostalih mjesta:
Dorica, Mišo i Irena Škobalj, Ivan, Emilija i Tomislav s obiteljima, Kruna i Miro Kolovrat, obitelj Matije i Karoline Relković, Ankica i Mirko Gabrić, obitelj Anta Marković, Gina Đurković s obitelji, obitelj Mladena Kušec, obitelj Vinka Jeričević, Pero i Antonela Hajdić, s. M. Anica iz Požege, Dragica Padovan, Kristijan i Tonči Drušković, Vedrana Ortolio, Boris iz Slavonskog Broda, Branimir, Trpimir i Dubravka Ivšić s obitelji, Božo Majić, Slavka Pavić, Jasenka iZoran Bohaček, Nera i Ivica Domačinović, Radojka Trlaja, Don Marinko Bilić, Elvira Domazet s. Vjekoslava Vuković, Joško Lešaja, Ante i Franica Milina i obitelj Nede Kirchmayer-Skoko.

UPUĆENI BISKUPSKOM ORDINARIJATU
(Sve one koji su uputili izraze sućuti na Biskupski Ordinarijat u Dubrovniku nabrojio je u svom obraćanju u ime svećenika naše biskupije Msgr. Toma Lučić, generalni vikar - vidi str. 23. Ovdje donosimo cjelovite tekstove samo nekoliko telegrama i pisama!)

Dragi brate u biskupstvu,
Upravo sam čuo tužnu vijest o smrti don Luke Depola. U ime vrhbosanske Crkve i u svoje osobno ime upućujem Vama osobno, Pastiru Dubrovačke Crkve, kao i cijeloj mjesnoj crkvi te ožalošćenim roditeljima irodbini, kao i djelatnicima u kući "Glasa Koncila" najiskrenije izraze kršćanske sućuti. Zahvaljujemo Bogu za don Lukin vrijedni život koji je ugradio ua cijelu Crkvu u Hrvata pisući u katoličkim novinama. Svojim pisanjem ostavio je duboki svijetli trag u mnogim dušama. Posebno će ga pamtiti djeca po njegovom pisanju u "Malom Koncilu" i bolesnici koje je obilazio u bolnicama. Plemenitu dušu dragoga don Luke preporučamo milosrđu Božjem da ga Krist što prije smjesti za stol svoje Vječne gozbe u nebu. Živima neka udijeli snagu i utjehu da s vjerom i nadom otpratimo zemne ostatke u njegovo rodno mjesto gdje će čekati uskrsnuće mrtvih.
Upućujem izraze kršćanske sućuti, izržavam i zajedništvo u Gospodinu te najsrdačnije pozdravljam!
Vinko kardinal Puljić,
nadbiskup vrhbosanski

Dragi oče Biskupe,
Iznenadila me je neočekivana vijest o prijelazu u vječnost don Luke Depola. Ovim putem izražavam Vama i čitavoj Dubrovačkoj biskupiji kršćansku sućut. Lijepo VAs molim da moju sućut prenesete roditeljima i rodbini dragog Pokojnika.
Zaslužnog i neumornog svećenika don Luke spomenuo sam se u molitvama pred Gospodinom. Neka mu Bog, milosrdni Otac, bude vječna nagrada.
Na osobit način zahvaljujem Bogu za dugogodišnji i požrtvovni svećenički, novinarski i humani rad don Luke Depola u Zagrebu i čitavoj Zagrebačkoj nadbiskupiji.
U zajedništvu s Vama bratski Vas pozdravlja
Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

Vijest o smrti Vašeg svećenika Luke Depola iznenadila je i zavila u tugu mnoge vjernike ne samo iz Vaše biskupije, nego i cijele Crkve u Hrvatskom narodu. Svojom nenametljivom novinarskom aktivnošću i svojim karitativnim djelovanjem zavrijedio je da ga mnogo poštuju. Njegova prerana smrt predstavlja veliki gubitak za našu Crkvu. Vašoj biskupskoj zajednici, kojoj je pripadao, izražavam kršćansku sućut. Molim za pokoj duše uzornog svećenika i uvaženog javnog djelatnika i molim Gospodina da se nađe brzo onaj koji će nastaviti njegovo plemenito djelo.
Anton Tamarut, nadbiskup riječko-senjski

Iskreno suosjećam zbog smrti don Luke, koji je Vašu biskupiju tako časno zastupao u Zagrebu.
Rodbini i biskupiji moje sažalnice, a Pokojniku mir u Gospodinu.
Slobodan Štambuk, biskup hvarsko-bračko-viški

Prigodom smrti zaslužnog svećenika don Luke Depola izražavam Vam kršćansku sućut i preporučujem ga Bogu, milosrdnom Ocu.
Ivan Prendja, nadbiskup zadarski

Preuzvišeni oče Biskupe,
Duboko me je iznenadila i potresla smrt poštovanog svećenika Vaše biskupije don Luke Depola. Vama osobno, dubrovačkoj biskupiji i župi Korčula upućujem svoje iskreno suosjećanje. Molim da ga prenesete i njegovoj ožalošćenoj obitelji.
Neka uskrsli Gospodin obilno nagradi dragog Pokojnika za sve dobro koje je učinio na različitim područjima svoga djelovanja i obdari svojom puninom života.
Ostajući s Vama u bratskoj povezanosti s osobitim poštovanjem najsrdačnije Vas u Gospodinu pozdravljam.
Msgr. dr Antun Škvorčević, požeški biskup

Poštovani gosp. biskupe,
Povodom smrti Vašega uvaženog i vrijednog svećenika don Luke Depola, izvolite u ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja primiti izraze naše bratske sućuti.
fra Jure Brkan, provincijal

Preuzvišeni gospodine,
Duboko sam doživio pashu-preminuće našega i Vašega, sviju nas, don Luke Depola: "Ti si, Gospodine, jedini Gospodar! Za Te je živio, u Tebi živi!"
Kad brojim po sebi, u 75 godini, još je mogao na zemlji Bogu služiti 20 godina. Odradio je dobro svoj zemaljski dio, neka se razveseli nebeskom bogoslužju: bio je radostan bogoslužnik. Sjećam ga se već kao izvanrednog studenta, među onima koji su imali živac vjerničkoga ćućenja.
Njegova prisutnost u "Glasu Koncila" značila je mnogo više nego li se to izvana moglo ocijeniti. Njegovao je živo SENTIRE CUM ECCLESIA, štoviše SENTIRE ECCLESIAM. I u najtežim nedoumicama i napetostima, koje su u takvu poslu neizbježne, unosio je smirenost svoje duše u Bogu ukorijenjene.
MALI KONCIL digao je na razinu najviše suvremenosti dječjega vjaerskoga časopisa, i tehnički, a označio ga je onim osjećajem vjere koji mu je bio svojstven. Tu je vjeru s toliko dragosti, a ustrajne marljivosti, umio prenijeti svojim radio slušateljima, i malima i velikima.
Jednako je mnogo značila prisutnost takva svećenika vjernika u najvećoj zagrebačkoj kući redovnica i u njihovoj, zagrebčanima tako dragoj crkvi sv. Vinka.
Duboko se srodio s djelom i duhom Majke Terezije i oca Ante Gabrića. Posve ga je oblikovala njihova duhovnost.
On zna koliko sam ga osjećao prijateljem, koliko sam se osjećao njime podržanim.
Stoga, kao jedan u Crkvi u Hrvatskoj, zahvaljujem Vama i cijeloj Vašoj biskupiji što je podigla takva Božjega slugu i veledušno ga darovala na službu svima.
U isto vrijeme, Preuzvišeni, izražavam svoju ljudsku i vjerničku sućut VAšoj biskupiji tako teško pogođenoj ovogodišnjim požarima.
Neka Vas Bog u svemu tome utješi!
Sa svim poštovanjem
Bonaventura Duda

List Župe Korčula - Lanterna sv. Marka br. 5/Sv. Todor 1998.
Urednik: don Marko Stanić
Likovna obrada: Frano Depolo
DTP & tisak: Statusline doo Korčula - Ivan Grbin


Tiskani primjerak možete naručiti poštom:
ŽUPNI URED KORČULA
don. Marko Stanić
20260 KORČULA - HRVATSKA
TEL: +385 (0)20 711049