Lanterna sv. Marka br. 6/1998

RIJEČ VAMA
(don Marko Stanić)

Sretan BOZIC!

Lanterna sv. Marka"RADUJTE SE NARODI KAD ČUJETE GLAS
DA SE ISUS PORODI U BLAŽENI ČAS"
Kad su anđeli navijestili pastirima veliku radost, da se u Davidovu gradu Betlehemu rodio Spasitelj svijeta, pastiri su se odmah uputili prema pokazanom mjestu potičući jedan drugoga: "Pođimo u Betlehem". I pronašli su Mariju, Josipa i Novorođenče gdje leži u jaslama. Poklonili su se Isusu i darivali ga onim što su mu, kao jednostavni pastiri i ljudi, mogli darovati: poklonili su mu svoje srce.
Božić nas, dragi čitatelji "Lanterne", uvijek potiče na misli i djela koja su jednostavna, možda neznatna, ali zato djela koja izlaze iz dubine čovječjeg bića. Isus, Sin Božji, Bog, postao je čovjekom da nas ljude najprije učini više ljudima, a po tome da onda postanemo i bliži Bogu. Svim osjećajima, koji nisu u sukladnosti s mišlju na Boga, koji radi nas ljudi postaje čovjekom, osjećajima kao što su mržnja, netrpeljivost, osveta, sebičnost, zavist, srditost, neka ne bude mjesta u našim mislima i našem srcu. Tek tako možemo biti u pravom smislu ljudi. Netko je to ovako izrazio:
Budite ljudi.
Nemojte ući s mržnjom.
Nemojte mržnju ostaviti ni pred vratima.
Dok je mržnja u vama, nemojte pogledati ni pticu, ni cvijet, ni čovjeka.
Nemojte im prići.
Dok je mržnja u vama, nemojte reći ni jednu riječ, nemojte sanjati ni jedan san o ptici, o cvijetu, o čovjeku.
Ni o kamenu.
Nemojte se ni pomaknuti dok se mržnja ne raspline, dok ne iščezne u vama. Nemojte tražiti opravdanja za mržnju. Za nju nema opravdanja, kao što ni za ljubav nisu potrebna opravdanja. I jedina istinska ljubav jest ona za koju nema opravdanja.
Budite ljudi i opravdajte život. Jer život je povjerenje vama iskazano.
Zato, budimo ljudi, sasvim obični, dobri, nenasilni ljudi, ljudi, kojih se ime može pisati velikim slovom. Jer samo takovi možemo mirne savjesti i svijetla obraza prići jedni drugima i zaželiti SRETAN BOŽIĆ I BLAGOSLOVLJENU NOVU GODINU.
Svim čitateljima "Lanterne" u Domovini i inozemstvu, želim sretnu i uspješnu ovu nastupajuću Novu 1999. godinu. Neka Gospodin Bog Otac, kome je ova godina, u očekivanju velikog jubileja 2000. godine, posvećena, sve Vas, članove Vaših obitelji, sve ljude dobre volje, zakrili svojom očinskom zaštitom i neka Vas čuva. Neka Vas licem svojim obasja, milostiv neka Vam bude. Neka pogled svoj svrne na Vas i mir Vam podari, sada i u vremenu koje je pred Vama.

   
KARITATIVNA ZAKLADA DON LUKA DEPOLO
Uz sve poslove koje je pok. don Luka Depolo tako zdušno i uspješno radio, (o čemu smo opširno izvijestili u "Lanterni" br. 5.), ostao je još jedan segment njegove svesrdne zauzetosti o kojoj ni iz daleka nismo dostatno govorili, a to je njegov karitativni rad. Uz brigu za bolesne, starce i starice, ostavljene i napuštene, one u bilo kojem smislu na rubu društva i ine potrebne nečije brige i materijalne pomoći, don Luka se posebno brinuo za djecu. Najveći dio svojih autorskih honorara poklanjao je nezbrinutoj djeci. U tom njegovom divnom djelu zdušno ga je pomagala njegova sestra Marija, a i mnogi drugi ljudi dobre volje svojim novčanim prilozima.
Želja nâs don Lukinih prijatelja, njegovih roditelja kao i njegove sestre Marije je da se to don Lukino djelo nastavi. U tu svrhu ustanovljena je Karitativna zaklada "Don Luka Depolo" pri Župnom uredu sv. Marka u Korčuli.

SVOJE NOVČANE PRILOGE MOŽETE
DOZNAČITI NA SLIJEDEĆE BROJEVE

Iz inozemstva
Don Marko Stanić - za zakladu
Korčula
acc 252/80
Splitska banka d. d.
Podružnica Korčula
31710-621-21
Swift code SPLI HR 2X
Iz tuzemstva
Don Marko Stanić - za zakladu
Splitska banka d. d.
Korčula
31710-621-21
10-80-24179-5

Žiro račun: Župni ured sv. Marka Korčula - za zakladu
Br. 31710-672-427

   
BOŽIĆNE JASLICE
Alena Fazinić
Jaslice su inscenacija Isusova rođenja u Betlehemu opisanog u Evanđelju. Prve jaslice načinio je sv. Franjo Asiški u jednoj prirodnoj špilji u Grecciu u Italiji 1223. godine. Ovaj običaj prihvatila su uskoro Franjina redovnička subraća, a od 16. stoljeća primjenjuje se i drugdje po crkvama. Izrada jaslica posebno je proširena u vrijeme baroka kada su oblikovane s mnogo mašte, a iz tog vremena najpoznatije su one iz Napulja i sa Sicilije na kojima je prikazan veliki broj likova, cijela naselja i gradovi. U sjevernoj Evropi, Njemačkoj, Češkoj i drugdje izrađivane su tada i kasnije mehaničke jaslice sa likovima koji se kreću, rade i sl.
Danas se jaslice o Božiću nalaze u većini katoličkih crkava, a od nedavno za pape Ivana Pavla II velike jaslice se postavljaju na trgu pred bazilikom sv. Petra u Rimu.
Treba spomenuti da se u likovnoj umjetnosti-kiparstvu i u slikarstvu već vrlo rano, mnogo prije no što je sv. Franjo načinio svoje jaslice prikazivalo Isusovo rođenje, a taj sadržaj umjetnici i danas rado koriste i osmišljavaju.
U hrvatskoj umjetnosti jedan od najstarijih prikaza Isusova rođenja su reljefi na oltarnoj ogradi crkve sv. Nedjeljice u Zadru iz 11. stoljeća. Još poznatiji je isti prizor izrezbaren na vratnicama splitske prvostolnice rukom majstora Buvine 1214. godine, a zatim onaj u luneti Radovanova portala trogirske katedrale iz 1240. godine. Od tih davnih vremena do danas brojni su umjetnici posizali i na svoj način prikazivali betlehemsku štalicu, jaslice. Tako je 30-tih godina 20-tog stoljeća naš istaknuti umjetnik Ljubo Babić za crkvu sv. Marka u zagrebačkom Gornjem gradu naslikao veliki prizor Isusova rođenja odjenuvši sve likove u šestinjsku nošnju. I slikar naivac Ivan Lacković-Croata rado koristi ovaj evanđeoski događaj, kao i Josip Botteri i toliki drugi hrvatski suvremeni umjetnici.
U korčulanskim crkvama također se o Božiću uređuju jaslice, a najveće su u katedrali. Velike polihromirane figure Marije, Josipa, Isusa, pastira i kraljeva potječu iz Slovenije, a načinjene su koncem 19. stoljeća. Špilju-štalicu svake godine na drugačiji način uređuje č. s. sakristanka s pomagačima, a u posljednje vrijeme su to naši srednjoškolci i studenti. Oni nastoje dočarati krajolik betlehemske okolice pomoću mahovine, raznog zelenila, kamenja i dr. pa maštom i umijećem oblikuju slikoviti prizor.
Jednako čč. ss. Dominikanke u svojoj kapeli uređuju uvijek drugačije, originalnije jaslice.
Stariji Korčulani jaslice nazivaju POROĐENJE, a pod pojmom "jaslice" misle na mahovinu. Tako se pred Božić djecu šalje u šumu po "jaslice". Ovo svjedoči da su u Korčuli po domovima odavna uređivane jaslice kićene mahovinom.
Danas se sve više o Božiću u našim kućama šarenim kuglicama, žaruljicama, srebrnim i zlatnim nitima ukrašava "bor", odnosno božićno drvce ili barem koja njegova grana. Međutim, blagdan Božića u kršćanskim kućama i obiteljima nezamisliv je, ne bi smio biti, bez POROĐENJA (jaslica). To je doista jedini i pravi simbol ove velike kršćanske svetkovine: Isusova rođendana. Djeca i mladi ukrasit će ih da budu što ljepše, a ini koji nemaju figurice i štalicu mogu razglednicu, čestitku ili koju drugu sliku s prizorom Isusova rođenja postaviti na lijepo, vidno mjesto svog doma, ukrasiti je zelenilom i mahovinom. Tako će i na skroman način, ne samo sačuvati našu tradiciju, nego i kršćanski obilježiti ovaj blagdan i svoj dom.
Uvjerena sam da ništa ne može u kršćansku obitelj tih dana unijeti više ozračja, topline i ljubavi kao POROĐENJE - štalica, u kojoj na slami, okružen brigom Marije i Josipa, toplinom životinja i pažnjom darežljivih pastira leži maleno djetešce Isus, dok anđeli njemu i svima nama pjevaju: "SLAVA BOGU NA VISINI, A MIR LJUDIMA MILJENICIMA NJEGOVIM!"
   
GRAĐANSKA I OSNOVNA ŠKOLA SS DOMINIKANKI U KORČULI
Jozo Fazinić
Kongregacija Dominikanki sv. Anđela Čuvara u gradu Korčuli odlučila je 1906. godine osnovati vlastiti dječji vrtić, za djecu oba spola od 4 do 6 godina. No već tada razmišljalo se i o mogućnosti osnivanja privatne ženske osnovne škole, ali se od toga odustalo jer je u gradu Korčuli djelovala Ženska pučka škola na hrvatskom jeziku, a na talijanskom jeziku mješovita škola Lege nazionale, koja je okupljala djecu mjesnih autonomaša.
Razvitkom društvenih i gospodarskih prilika javila se ubrzo potreba da se u Korčuli osnuje ženski zavod - internat, koji bi vodile ss. Dominikanke. U tom zavodu ženska mladež sa Korčule i ostalih naših krajeva, no pretežno iz Dalmacije, mogla bi dobiti višu školsku naobrazbu na hrvatskom jeziku. U to vrijeme su, naime, u Dalmaciji postojali ženski internati, no isključivo se podučavalo na talijanskom jeziku.
Dominikanac o. Anđeo Miškov poveo je stoga široku akciju radi izgradnje zgrade u Korčuli koja bi poslužila za internat i školu za žensku mladež. Smatralo se da bi najpovoljniji tip ove škole bila ženska građanska škola s internatom, a kako je u gradu postojala muška građanska škola, učenice privatne škole mogle bi na njoj polagati ispite. Akcija o. Miškova brzo je urodila plodom, pa već 1908. godine počinje gradnja zgrade za potrebe internata i škole, a radovi su dovršeni 1910. godine.
Uprava samostana sv. Anđela Čuvara uputila je u svibnju 1909. godine molbu Kotarskom školskom vijeću tražeći dozvolu za osnutak Privatne ženske građanske škole, predlažući slijedeće učiteljice:
1. Sestru Anđelu Milinković - upraviteljicu
2. Gospođu Milku Bogović - učiteljicu
3. Sestru Kolombu Benussi - učiteljicu ručnog rada
4. Gospođu Jelku Topalović - učiteljicu
5. Gospođu Petronilu Basić - učiteljicu.
U ovoj školi naukovni jezik bio bi hrvatski, a poučavat će se po nastavnoj osnovi za trorazredne ženske građanske škole u Dalmaciji. Molbi je priložen i nacrt nove školske zgrade u kojoj su tri velike dvorane bile namijenjene za učionice.
Pregled nove zgrade i internata izvršila je općinska komisija i kotarski liječnik koji su izjavili da zgrada i prostorije odgovaraju zakonskim propisima, pa je još iste godine SS Dominikankama odobreno otvaranje škole.
Svečanost otvaranja škole i internata bila je 5. listopada 1910. godine u prisutnosti predstavnika kotarskih i općinskih vlasti, suda, korčulanskog klera, učitelja i nastavnika mjesnih škola, a tu je bio i o. Anđeo Miškov sa zastupnicima samostana sv. Nikole i franjevci sa Badije, te veliki broj građana i djevojčica iz internata i škole.
O. Miškov održao je prigodni govor opisavši povijest izgradnje škole preporučivši vlastima ovu školu. Drugi govornici, među njima kotarski poglavar Vladimir Bersa i načelnik dr. Roko Arneri, pohvalno su se izrazili o novoj školi koja je i te kako bila potrebna.
Škola je normalno radila, a pored obveznih predmeta u njoj se poučavalo još domaćinstvo, strani jezici, glazba i ručni rad. Broj učenica u školi i internatu povečavao se iz godine u godinu, tako da ih je bilo prosječno oko 40.
Međutim, mnogi roditelji željeli su u internat smjestiti i djecu obaveznu za osnovno školovanje, stoga je 1916. godine osnovana i privatne ženska osnovna škola kod ss. Dominikanki. Vremenom su obe ove škole dobile pravo javnosti što je još povečalo broj učenica iz svih krajeva tadašnje države, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost.
Pregled obaju škola obavljali su izaslanici Ministarstva prosvjete, a oni su prisustvovali završnim ispitima građanske škole.
Talijanskom okupacijom 1941. godine prestaju radom obe škole ss. Dominikanki sv. Anđela Čuvara u Korčuli.
   
PROŠLOST U SADAŠNJOSTI
Dr. Lovro Steka
(Sjećanje provincijskog liječnika na prošla vremena i Božić u njima)
Dobro je ponekad oživjeti u sebi ranije doživljeno i prisjetiti se prošlog vremena koje je u mnogočemu bilo drugačije od sadašnjeg. I eto pred ovogodišnjim Božićem sjećam se događaja u jednom ranijem Božiću i vremenu u kojem smo bili samo dva liječnika na području Doma zdravlja Korčula. Ono je tada obuhvaćalo prostor od Ripne do Lumbarde i na Pelješcu od Lovišta do Mokala. Ceste ka Račišću nije bilo. Rusko je vozio liječnike motorom jedan sat tamo i toliko natrag. U Nakovanj stizalo se je uglavnom pješke iz Lovišta ili Vignja, a i do njih je trebalo motornim čamcem. Trajekta koji bi mogao prevesti sanitetska kola do Orebića nije bilo i prevoz teškog bolesnika do bolnice u hitnom slučaju bio je uvijek pravi podvig.
U takvim okolnostima bili smo prisiljeni raditi i ono što danas obavljaju isključivo specijalisti. Bio sam ispunjen strahom da ne previdim neki važni simptom bolesti, da ne pogriješim i kontrolirao sam bolesnike kad nisu tražili i kad možda objektivno i nije trebalo i time se dodatno opterećivao. Posljedica je bila kronična neispavanost i osjećaj stalnog umora. (Vjerujem da je i moj dugogodišnji suradnik i dragi prijatelj dr. Zlatan Podbevšek jednako doživljavao!)
U prvim godinama liječništva na Korčuli, negdje 1957/58. g., tako neispavan i umoran nakon cjelodnevnog rada, na Badnju večer osjećah možda više nego inače potrebu da se svalim u krevet i odspavam tvrdo cijelu noć. Badnja večer - noć mira - neće valjda te noći biti teških slučajeva! Oko 22 sata dolazi vozač Doma zdravlja. (Tada je samo on imao telefon i dobivao pozive. On bi potražio liječnika). Dragi pokojni Franko Marinović! Malen, zbijen, uvijek u žurbi - posebno brižan kad se radilo o bolesnom djetetu. "Ala doture, homo ća, brzo. U Žrnovu dite ima priko 40 gradi febre". Nema ništa od spavanja. Navukoh kaput i žurismo starom "Škodom" put Žrnova. Zahvalan slučaj za liječnika: Visoka temperatura uzrokovana je gnojnom anginom. Pet dana injekcija penicilina i bit će sve u redu. Tada je penicillin još "činio čudesa". Davši injekciju počinjem opet sanjati o krevetu. Odjednom dok stavljam pomagala u torbu iz dvorišta čuje se buka i vikanje: "Doktore brzo, zadušit će se!" Ne znam kako sam sletio s prvog kata niz stepenice. Na vratima kuće vidim mršavog starca, gotovo modrog u licu pridržavanog pod pazusima od dvoje mladih ljudi koji viču:"Ostala mu je kost u grlu, ajme, zadušit će se!" Zatražim žlicu i onako s nogu, dok su ga dvojica još pridržavali, pritisnem dobro korijen jezika ne bi li vidio gdje je kost zapela. Odjednom nisam vidio više ništa. Naočale i dobar dio lica bili su mi zalijepljeni žitkom masom, koja je dobrano mirisala vinom. Ne videći ništa, čuo sam samo starački glas: "Doture, Bog ti da zdravje!" Starac je usljed pritiska korijena jezika izbljuvao i s tom masom je izletila i kost. Bilo je to doba kada su vjernici ujutro popili samo crnu kavu i do večeri više ništa. Za večeru je obavezno bilo zelje, riba ili bakalar i prikle. Vjerojatno je starac gladan jeo brzo i ne pazeći dovoljno, pa je i kost zapela. Ne znam o kome se je radilo, jer je otišao dok sam prao naočale i lice. Možda je nastavio s večerom. Sjećam se samo svjetlucanja njegovin naočala na svjetlu lampe dok sam mu stavljao žlicu u usta.
Bilo je prošlo 23 sata kad smo se vratili u Korčulu. Išao sam preko "Plokate", sâm, jedva vukući noge. Nigdje nije bilo nikoga. Slušao sam skladno pjevanje božićnih pjesama iz kuće iz koje to nisam očekivao. Osjetio sam se beskrajno osamljen. Supruga mi je tada bila u Zagrebu, a živio sam s majkom. Znao sam: ona neće zaspati i čekat će me, a ipak sam se osjećao osamljen. Pomislio sam: to je samo umor, konačno ću ipak u krevet. Penjem se uz "Punat", a kroz gradska vrata istrči žena i kad me je ugledala povikala je: "Trčite, doktore, rađa "spacakaminu" (dimnjačaru) žena!"
Misterij novog života uvijek me je uzbuđivao i za nekoliko trenutaka bio sam kod rodilje. Dimnjačar, omalen čovjek, bespomoćno stoji i krši prste. Vjerojatno bi se sigurnije osjećao na krovu najvisočije kuće. Pomoslih: možda se ovako osjećao i sv. Josip u onoj davnoj betlehemskoj noći, a ni ovaj stan nije mnogo bolji od one štalice. Pregledam na brzinu ženu. Suprugu sam rekao da pripremi toplu vodu i donese čiste plahte. Zastidio sam se od tog traženja, jer sam ga stavio u nepriliku. Osim one posteljine na krevetu nisu imali ništa drugo. Na zvoniku je upravo otkucavala ponoć. Odjednom smo ostali u mraku, jer se tada u ponoć gasilo svjetlo. Zamolih supruga da upali svijeću i ponovo osjetim kako crvenim radi tog traženja. Nisu imali ni svijeće. Sjetih se Andersenove djevojčice na groblju. Ona je imala barem žigice. Dimnjačar te večeri nije imao ni njih. Zamolih ga da pođe kod susjeda i dok je on odlazio u svojim sam rukama već držao njegovo dijete. U mraku sam osjećao njegovu sluzavu vlažnu kožu i začuo snažni plač. Čini mi se da ni jedna simfonija nije tako dobro zvučala u mojim ušima kao taj djetinji plač. Ujedno sam dobio najljepši božićni poklon: držao sam u rukama novi život, novog čovjeka, kojemu pomogoh doći na svijet. Uskoro su došli susjedi, donijeli su ono najnužnije, a mene je jedino morila strepnja, kako će ova obitelj, u ovolikoj oskudici, živjeti dalje. Ipak, prema onoj "Bog se brine za ljiljane u polju i za ptice nebeske", i dimnjačareva je obitelj živjela. Nedugo zatim su se odselili iz Korčule i od tada ne znam ništa o njima. Iako tebi, maleni dimnjačarev sine, ne znam ni ime, ipak često mislim na tebe i pitam se što je bilo s tobom na ovim našim vjetrometinama? Ako si živ, neka ti je sretan Božić, a neka je čestit i blagoslovljen Božić i svima koji će ovo pročitati.
   
NAŠI SPOMENICI


CRKVA SV. PETRA
(Preuzeto iz "Lanterne" Br. 2/l964.)
Korčulanski kroničari ističu da je ovo najstarija crkva u Gradu. U arhivskim spisima se spominje prvi put tek g. 1338. Usmena tradicija veli da je sagrađena na korčulanskom brežuljku kao prva građevina. Svakako potječe iz preromaničkog (provincijalnog) vremena IX-XII st.
Sredinom XIV st. bila je preuređena: dobila je današnje pročelje sa zvonikom "na preslicu" masivne forme i romaničkim vijencima: slično crkvama dubrovačkog kraja onog vremena. Iz ovog su vremena i gotički rustični prozori i apsida, koja je nekada tekla dolje u dubinu do terena ispod današnjeg trga pred crkvom. Također je ovo vrijeme crkvu "prepolovilo" u horizontali, te su tako sačinjene grobnice u donjem dijelu. Prastari ulaz u crkvu nalazio se u ulici, pri sadašnjem ulazu u dvorište kuće Dimitri.
Renesansni portal s reljefom sv. Petra potječe iz XV st. U crkvi su korčulanski najstariji datirani grobovi: natpis Antuna Mardoe potječe iz g. 1400. Grob Mateja Banovca je iz XVI st. Ova grobna ploča je ukrašena simbolima smrti: mrtvačku lubanju prožima zmija.
Kameni oltar sačuvao je svoj prastari oblik: na sagrađenom pilonu stoji ploča - trpeza. Drveni kipovi Apostola i Evanđelista preneseni su iz Katedrale, gdje su nekada stajali u biforama glavne lađe. To su barokni radovi XVIII st. iz Venecije, a pripisuju se Andrei Brustulonu iz Belluna.
Viseće raspelo iznad oltara je nedovršeni pučki rad sa Lastova iz XVII st. Velika svjetiljka - lampada - potječe iz Rijeke iz početka XIX st. u Empire stilu.
Rustičnost i jednostavnost ove crkve rezultat je njezine zadnje restauracije izvršene god. 1957-58. Do tada stajala je ona, od godina ispred rata, kao ruševina bez krova. Doprinosom naših vjernika odavde i pomoću naših iseljenika uspjeli smo je obnoviti. Grube, materijalne poslove, radili su naši mladići od vjeronauka zajedno sa katehetom: bila je to zanosna epopeja u minijaturi - kako su ono nekada gradili divotne katedrale Srednjeg vijeka...
Krovna konstrukcija je sada vidljiva: leži na novo uzidanim gotičko-renesansnim menzolama XV st.
U ugođaju kršćanske starine - u crkvi sv. Petra obavljaju se liturgijske funkcije na svetkovinama sv. Apostola... Oltar ove crkve bio je posvećen od Dubrovačkog biskupa Pavla Butorca 23. IV 1958. g.
-------------------
(Zadnjih godina crkva sv. Petra je bila zapuštena i služila je kao prostor u kojemu su se ostavljale različite stvari - stari škabeli i sl. Ovog proljeća je crkva ponovo vraćena u svoju funkciju. Kipovi su uređeni, postavljene su mramorne ploče kao podnožje kipovima sa natpisima pojedinih Apostola i Evanđelista, uređena su vrata i uvedena rasvjeta. Crkva je otvorena od jutra do mraka i ovog ljeta je bilo skoro nemoguće doći u nju, a da tu netko nije bio i molio. Crkva ima ono nešto što privlači i fascinira. Zahvaljujem Bogu i starim Korčulanima što u srcu staroga grada, uz katedralu, imamo i takav jedan kutak gdje se u svakom momentu može neometano slaviti Boga).
   
RAZMIŠLJANJE O DOBROTI
Prof. Nevenka Bernardi
Na ovo razmišljanje potaknuo me je zaziv iz Litanija Duhu Svetomu: "Duše dobrote i duhovne miline, smiluj nam se!"
Dobrota je jedan od dvanaest plodova kojima nas dariva Duh Sveti. (Gal 5, 22-23).
Zato je dobrota dar Božje ljubavi. Dobrote nema bez ljubavi. Sva su djela koja Bog ostvaruje izraz Njegove bezgranične dobrote i ljubavi po kojoj nam je darovao i Jedinorođenoga Sina svojega za Otkupitelja.
Stoga psalmist pjeva: Zahvaljujem imenu Tvojemu za Tvoju dobrotu i vjernost ... (Ps 138,2).
O dobroti su, kroz duga stoljeća, razmišljali, govorili i pisali književnici, pjesnici i mnogi drugi, ali ima i onih koji su to i životom svojim svjedočili.
Evo nekih primjera iz najstarijih vremena:
ARISTOTEL, grčki filozof (384-323) ističe da je sposobnost razlikovanja dobra od zla ono, po čemu se čovjek razlikuje od ostalih živih bića.
CICERON, rimski filozof i govornik (106-43) u jednom od svojih mnogobrojnih djela, koje nosi naslov "De finibus bonorum et malorum" (O najvećem dobru i najvećem zlu) savjetuje: "Ono što je dobro treba činiti, ono što ne valja treba izbjegavati".
SENEKA, rimski učitelj govorništva (I st. prije Krista) ovako razmišlja: "Pamet određuje što je dobro, a što zlo".
Primjera, dakle, ima vrlo mnogo. Pogledajmo i neke iz "novijih vremena".
A. G. MATOŠ, književnik (1873-1914): "Cilj života nije ni znanje ni moć, nego dobrota."
B. L. PASTERNAK, ruski pisac, nobelovac (1890-1960) ovako razmišlja:
"I već tako blizak grobu,
ja vjerujem da će doći,
jedno doba kad će zlobu
duh dobrote satrt moći".
Otac IVAN KOZELJ, dominikanac, u svojoj knjizi "Savjest - put prema Bogu" (Zgb. 1990.) piše: "Savjest je ono mjerilo po kojem razlikujemo dobro od zla". I dalje navodi: "Ostvarivanje dobra možda je povezano sa žrtvama, ali pruža veliko zadovoljstvo, pravu radost".
Ako pak tražimo primjer životom svjedočenja ljubavi i dobrote, to je bez sumnje Majka Terezija (1910-1997). U svojim bezbrojnim molitvama i razmišljanjima o dobroti izrekla je i ovo: "Dobro koje činiš danas sutra će možda - biti zaboravljeno. Nije važno, čini dobro!"
Starozavjetna je biblijska poruka iz knjige Mudrih izreka: "Tko dobru zlom uzvraća, neće ukloniti nesreće od doma svojega" (Izr 17,13).
Zato molimo Duha Svetoga, posebno u ovoj godini, koja je u pripravi za ulazak u treće tisućljeće Njemu posvećena, da nas trajno vodi putem dobrote i ljubavi.
   
LITURGIJSKA KRONIKA
29. srpnja 1998. Sv. Todor, suzaštitnik župe i zaštitnik grada Korčule.
Svečanost je trajala nekoliko dana. U ponedjeljak 27. srpnja bio je duhovni koncert u katedrali, pod naslovom "Duhovna glazba u Hrvata", kojega su priredili pjevači korčulanskih Bratovština i katedralni mješoviti zbor. Kroz program je vodio pok. don Luka Depolo. Bilo je vrlo dojmljivo na početku koncerta vidjeti bratime svih triju Bratovština kako, pjevajući "Smiluj mi se tužnom, smili", odavaju počast Kristu raspetome na isti način kako to čine u noći uskrsnog bdjenja kada posjećuju crkve i kapele u Gradu i okolici idući, kako se kaže, "priko gora". Pok. don Luka je vrlo biranim riječima oslikao prisutnima značenje "Pašjuna" - muke po Mateju, "Molitve Jeremije proroka", "Uskrsnut je naš Spasitelj" i drugih pjesama, koje se vjekovima pjevaju u korčulanskoj katedrali i ostalim crkvama i kapelama u korizmenom i uskrsnom vremenu.
Koncertu je bio prisutan veliki broj vjernika i turista, a posebno dragi gost bio je kotorski biskup Mons. Ilija Janjić, kao i predstavnici civilnih vlasti našega grada.
Predvečerje svetkovine sv. Todora uvijek je znakovito po Večernjoj njemu u čast, koju je ove godine predvodio kotorski biskup Mons. Ilija Janjić. Na koncu mise je otvoren oltar i kasa sv. Todora je postavljena u sredinu katedrale, a moći sveca su dane vjernicima na čašćenje, dok su sva zvona na katedrali dugotrajnom zvonjavom označila taj događaj.
Svečanu koncelebriranu misu i procesiju okolo grada nakon mise na samu svetkovinu sv. Todora predvodio je uzoriti kard. Franjo Kuharić. Iako je vremenska prognoza bila loša, ipak se procesija mogla odvijati u najboljem redu uz sudjelovanje velikog broja bratima svih triju Bratovština. Posebno je bilo zapaženo, da se na dolazak Bratima ove godine nije čekalo, nego je procesija mogla odmah krenuti čim je završena misa. Prisutna je bila i većina svećenika koji službuju na Korčuli. Iza procesija je priređena večera u "palacu" za svećenike, gaštalde i goste.

15. kolovoza 1998. - Svetkovina Uznesenja B.D.Marije na nebo - VELIKA GOSPA. Ujutro je bila misa pred općinom,u kojoj su, došavši procesionalno iz katedrale i vrativši se na isti način prateći župnika, sudjelovala braća svih Bratovština, a popodne je već tradicionalno misa u samostanu sv. Nikole, kojoj prethodi procesija s likom B. D. Marije. Misu je ove godine predvodio p. Ante Kovačević, dominikanac iz Gruža.

2. listopada 1998.- Drugi posjet pape Ivana-Pavla II Hrvatskoj.
Dugo najavljivani i željno očekivani dan je došao. Sv.Otac je pod motom: "Bit ćete mi svjedoci" ponovno posjetio Hrvatsku. Njegova ljubav prema svim ljudima, bez obzira na sve različnosti, a posebno smo tu ljubav mi Hrvati djelatno osjetili za vrijeme domovinskog rata, uvijek fascinira i oduševljava. "Dobro nam došao sv. Oče!" - izrečeno je, kako iz usta male djece, tako i u izjavama najviših crkvenih i državnih dužnosnika.
Veličanstven je bio njegov susret s mladima pred zagrebačkom katedralom, a posjet grobu bl. Alojzija Stepinca iste večeri, bio je očiti dokaz njegove zauzetosti za sve ono što je nama kao narodu sveto i vrijedno.

3. listopada 1998. - MARIJA BISTRICA - Proglašenje blaženim kard. Alojzija Stepinca.
Mjesecima se već pripremao ovaj značajni događaj za Hrvate, kako u Domovini, tako i diljem svijeta. "Bazilika na otvorenom", kako je nazvan prostor ispred svetišta u Mariji Bistrici, bila je dupkom puna vjernicima iz svih krajeva Hrvatske i svijeta. Čak je i brežuljak, na kojemu su smještene postaje "križnoga puta", bio ispunjen onima koji su htjeli sudjelovati u tom prevažnom događaju. I u času kada je sv. Otac izrekao: "Mi, udovoljavajući želji Našega brata zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Bozanića, te brojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, Našom apostolskom vlašću, dopuštamo da se časni sluga Božji Alojzije Stepinac od sada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, desetoga veljače, može slaviti njegov spomendan na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!", prolomio se pljesak pola milijuna nazočnih vjernika.

4. listopada 1998. - Hodočašće u Split na susret sa sv. Ocem. Susresti se sa sv. Ocem, čuti izravno njegove riječi i primiti direktno njegov blagoslov želja je svakog pravog kršćanina. Ova generacija vjernika u Hrvatskoj je imala sreću, da je u jednom relativno kratkom vremenskom razdoblju, od svega četiri godine, dva puta mogla to doživjeti.
Sv. Otac je došao u Split na Žnjan kako bi svojom nazočnošću pokazao da razdoblje od 1700. godina, koliko slavi grad Split, jest vrijedan jubilej. Također je htio u susretu s mladima, u kolijevci hrvatske državnosti i vjernosti sv. Crkvi, u Solinu na Gospinom Otoku, izreči svoju poruku slobode, ljubavi, mira i tolerancije. Pjevajući zajedno s tisućama mladih "Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata" papa je orosio suzom radosnicom mnogo oko i osvojio srca svih prisutnih, kao i onih pred "malim ekranima".

18. listopada 1998. - Misijska nedjelja - nedjelja zahvalnosti Bogu na njegovim darovima.
Dobrotom pekarâ, koji se svaki dan brinu da Korčulani imaju dovoljno kruha, susretljivošću srednje i osnovne škole, kao i naših najmlađih iz vrtića, katedrala je ovog dana bila osobita, drugačija. Mirisala je mirisom svježe pečenog kruha, ali također i ljubavlju onih koji su sve to pripravili. Ništa manje lijep ili značajan bio je govor Lane, Antonele, Tine, Ivane, Lane i Tamare, koje su kazale da je "kruh glavno jelo, on nam hrani tijelo, on nam snagu daje, s njim se dugo traje", misleći na "kruh naš svagdašnji", ali i na hranu koja jest za "život vječni".

1. studenog 1998. - SVI SVETI. - Ovog dana naša najstarija Bratovština slavi svoj dan. Svete mise redovito budu u crkvi Svih Svetih, ali jer su ove godine Svi Sveti došli u nedjelju sveta misa se u crkvi Svih Svetih slavila ujutro.
Ovo su dani kada se na poseban način sjećamo svih naših pokojnika. Zato se uređuju grobovi na groblju sv. Luke, a popodne bude i sveta misa, nakon koje je odriješenje za sve pokojne. Doista je veličanstveno vidjeti stotine svijeća na okićenim grobovima i mnoštvo ljudi, koji na taj način odaju počast svojim mrtvima.
   
SUSRET
Hodočasnica
Rano je jutro, šest sati, još nije svanulo. Vidi se vedro zvjezdano nebo. Na moru bonaca. Ulice Splita pune su svijeta, no ljudi nisu bučni, čuje se tek tihi žamor. Svi hitrim koracima idu u istom smjeru: ka istočnom dijelu grada - prema Žnjanu. To su hodočasnici koji su se uputili na susret s papom Ivanom Pavlom II. Iz raznih krajeva, bližih i daljih, s kopna i otoka, neki su putovali cijelu noć, no na njima se ne vidi umor. Mnogo je mladih. Oni su najbrži, a i najglasniji. Smiju se, ne kriju svoje veselje i oduševljenje. Tu su i svećenici, redovnici i redovnice, jednako razdragani.
Stižemo na Žnjan. Još uvijek je mrak pa se u prvi mah čini da je ovaj ogromni prostor već prepun, no rijeka ljudi slijeva se i dalje s triju strana. Mjesta je sve manje, uskoro stojimo čovjek do čovjeka. Svoja mjesta, obilježena na ulaznicama velikim na daleko vidljivim oznakama polja A, B, C, D, i F, našli smo bez poteškoća. Hodočasnici, koji su ovdje još od sinoć i noćas pa su posjedali na zemlju, sada ustaju. Treba dati mjesta svima koji i dalje nadolaze. Reflektori koji su osvjetljavali prostor, pomalo se gase, istok se zarumenio, konačno tamo iza brijega pojavljuje se sjajan sunčev disk: svanuo je prelijep dan. Nebo modro bez oblačka - more mirno poput zrcala. U zaljev pristižu, a već su mnoge tu, jedrilice, brodice, čamci. Oltar u obliku stiliziranog broda, žutih bokova s visokim križnim jarbolom i bijelim jedrima, podignut je na sjevernom rubu ovog prostora podno stijena na kojima se naziru zdanja suvremenog Splita. Sada kad se razdanilo može se sagledati cijeli ovaj ogromni prostor sve tamo do morske obale ispunjen stotinama tisuća ljudi. Duhovni program raznih skupina iz različitih biskupija, koji je trajao cijelu noć, nastavlja se i dalje: pjesmom, recitacijama, molitvom.
Vrijeme sve brže teče - počeli su nadlijetati helikopteri. Snimaju okupljeno mnoštvo koje im za uzvrat maše tisućama zastavica, bijelih i žutih kapa, šalova, ruku. Jedna skupina mladih razvila je i visoko podigla platno s natpisom: "Papa, volimo te!" Točno u predviđeno vrijeme razliježe se pljesak i pjesma "Krist na žalu", koju je napisao ovaj papa. Sada se ovdje događa upravo to: Kristov namjesnik - Petar- Ivan Pavao II - stade na ovaj naš žal splitski, dalmatinski, hrvatski. Papa prolazi samo manjim dijelom Žnjana, no i oni koji su daleko jednako plješću, pjevaju, domahuju i zacijelo ga vide u duhu. Počinje misa, zatim papa propovijeda. Prizor podsjeća na onaj biblijski: Krist okupljenom mnoštvu propovijeda na obali Genezaretskog jezera - sada Jadranskog mora. Pet stotina tisuća ljudi sluša u savršenoj tišini, pažljivo. Sunce nemilosrdno žeže kao u sred ljeta, ali se gotovo nitko ne miče: djeca, mladi, stari - stoje već satima zaboravljajući na vrijeme, vrućinu, umor. Završava misa. Papa odlazi ispraćen pjesmom, pljeskom, klicanjem.
Gotovo su dva sata poslije podne - ljudi se polako razilaze: smireni, zadovoljni, ozareni. Izmjenjuju se prvi utisci popraćeni nevjericom da je sv. Otac - rimski Prvosvećenik - bio ovdje s nama tri sata, da smo s njim molili, pjevali, čuli ga i vidjeli i da je on vidio nas - ne pojedince - ali zacijelo svjestan da smo u tom nepreglednom mnoštvu svi osobnosti, svak sa svojim životom, radostima i žalostima. I zasigurno, kao što će svi danas ovdje prisutni u sebi zauvijek čuvati uspomenu i sliku ovog dana, tako će i on - papa - taj prizor naroda okupljenog na žalu Jadrana, sačuvati za sve svoje buduće dane. "Ubi Petrus, ibi Ecclesia" - gdje je Petar, tu je crkva, a Crkva smo svi mi, narod Božji, svaki od nas i svi zajedno.
Zadnji pogled na oltar - brod, na njegova bijela jedra, na šareno mnoštvo koje se polako prorjeđuje, na more - sada uzbibano laganim vjetrom, na stotine jarbola i brodica koje isplovljavaju vraćajući se u svoje luke. Opet iz sveg srca oduševljeno ponavljam s Psalmistom: "Ovo je dan što ga učini Gospodin - kličimo i radujmo se u njemu!"
   
LANTERNA MLADIMA
Antoslava Roso IV r. sr. šk.
ŽIVOT
Danas, došavši na groblje, počela sam razmišljati o životu. I prije su mi se često namećala pitanja: zašto živimo, zbog čega je život ovakav kakav jest, zašto moramo prolaziti svoj životni put, zar zaista ovdje sve prestaje?
Prije mene na zemlji su živjeli mnogi drugi ljudi trudeći se pronaći svoj "pravi" životni put. Bilo je tu bezbroj ljudi, koji su ovdje na zemlji bili samo prolaznici. Svi su oni tražili smisao života. Neki su ga pronašli, a neki nažalost i nisu. Ipak, nestali su sa lica zemlje. Pokrila ih je hladna ploča i tu je prestao njihov ovozemaljski život. Oni su bili samo jedno malo zrnce prašine, koje je otpuhnuo prvi vjetar. Promatram ovdje ove grobove i pitam se: zar je zaista život tako beznačajan i prazan. Neke religije vjeruju u reinkarnaciju (to je ponovno utjelovljenje nakon smrti). Misle da čovjek ima više života. Meni se to baš ne čini mogućim, ali vjerujem da život nakon smrti ne prestaje.
Isus je došao na ovaj svijet, podnio muku i smrt i otkupio nas od grijeha. Naša nas vjera uči da je tijelo smrtno, ali da je duša besmrtna. Ovaj naš zemaljski život je priprema za vječni život, život s Bogom, i on je samo jedan mali dio tog "pravog" života, koji tek slijedi. A zašto mi onda živimo zemaljski život? Pa, da bismo bili sretni u tom drugom životu s Ocem, to trebamo zaslužiti. Bog nam je dao milost, dao nam je svete sakramente i svoje zapovijedi. To je put koji nas vodi u taj život i u spasenje. Mnogi ljudi ne razmišljaju o tom životu. Žive ne obazirući se na svoje bližnje. Vole samo sebe i sve čine samo sebi za korist. Uvijek žele više i nikada nisu zadovoljni s onim što imaju. Drugi ljudi su za njih beznačajni. Žive kao da je cijeli svijet u njihovim rukama. I ako misle da će takovim životom zaslužiti život s Ocem, grdno se varaju. Treba ići užim, trnovitijim putem do neba: trpjeti i ljubiti.
Sjetimo se Isusa. Ako promatramo njegov život, vidjet ćemo da on nije tako lako došao u nebo, odnosno uskrsnuo. Koliko je samo nepravde, muke i patnje podnio? Bio je izrugivan, ismijavali su ga, mučili, a on je ipak ustrajao. Nosio je svoj križ i triput padao, ali je išao dalje.
Zar u tome nema neke simbolike? Zašto se Uskrs slavi nakon korizme? Korizma je vrijeme kada se treba žrtvovati, moliti i trpjeti. To nije ništa u usporedbi s onim što je Krist za nas učinio. To činimo za njega. Nakon toga Uskrs će za nas biti veliki doživljaj. Za njega se spremamo četrdeset dana. Osjetit ćemo se sretnima i ispunjenima.
Isto tako i naš zemaljski život treba biti poput "korizme" jer nakon tuge slijedi "Uskrs", radost i sreća. Sigurna sam da će se to isplatiti. Isus je rekao: "Oče neka me mimoiđe ova čaša, ali ne onako kako ja hoću, nego kako ti hoćeš". I ja ga molim: "Bože pomozi mi da pređem sve prepreke i iskušenja u ovom životu. Pomozi mi da nađem svoj put, smisao života i svoju sreću. Pomozi mi da te ne iznevjerim, već da nakon smrti dođem k tebi u tvoje kraljevstvo".
Nadam se da su i ovi ljudi ovdje na groblju, koji su sada mrtvi ali samo tijelom, shvatili važnost svog života i nadam se da sada žive s Ocem u sreći i blaženstvu.
   
KRŠTENJA
bullet28. lipnja 1998. g. ELIZA FABRIS, kći Sebastijana i Ane r. Ćurčić
bullet5. srpnja 1998. g. TOMISLAV DENOBLE, sin Andra i Marcele r. Katalinić
bullet18. srpnja 1998. g. RANKO ŠESTANOVIĆ, sin Stjepana i Terice r. Kršinić
bullet18. srpnja 1998. g. BILIANA MASSEBOEUF, kći Michaela i Anite r. Radovan
bullet18. srpnja 1998. g. ANAMARIA ŠESTANOVIĆ, kći Ranka i Biliane r. Masseboeuf.
bullet18. srpnja 1998. g. ŽELJKO MARELIĆ, sin Ivana i Ane r. Didović
bullet18. srpnja 1998. g. VLADAN JOSIMOVIĆ, sin Borivoja i Jasenke r. Vučković
bullet18. srpnja 1998. g. LANA SRHOJ, kći Jura i Ranke r. Lovričević
bullet18. srpnja 1998. g. FRANKA SARDELIĆ, kći Gorana i Vesne r. Matković
bullet18. srpnja 1998. g. BRANKO BARČOT, sin +Mirka i Ljubice r. Čulić
bullet18. srpnja 1998. g. NEVENA PERKOVIĆ, kći Nevena i Ljubice r. Navarin
18. srpnja 1998. g. MARIN SKOKANDIĆ, sin +Anta i +Anke r. Laus
bullet18. srpnja 1998. g. OLIVERA JURJEVIĆ, kći Draga i Frančeske r. Šegedin
bullet18. srpnja 1998. g. TAMARA JURJEVIĆ, kći Draga i Frančeske r. Šegedin
bullet9. kolovoza 1998. g. PETAR JELUŠIĆ, sin Matije i Marine r. Ferenc
bullet16. kolovoza 1998. g. JELENA IVKOVIĆ, kći Lada i Vlaste r. Marinović
bullet27. rujna 1998. g. MIRNA STIPANOVIĆ, kći Damira i Marije r. Vlahović
bullet4. listopada 1998. g. BERNARDA ŠEPAROVIĆ, kći Zlatka i Gordane r. Šuša
bullet8. listopada 1998. g. STEFANI BYRNES, kći Joseph-Peter-Michaela i Asje r. Čuš
bullet14. listopada 1998. g. ROKO LUČIĆ, sin Roberta i Jakice r. Andrijić
bullet15. studenog 1998. g. ANDREA BAKARIĆ, kći Dražena i Renate r. Lulić
   
NOVE KNJIGE O RELIGIJI
Dr. Živan Filippi
(Na frankfurtskom sajmu knjiga 6-12. listopada 1998.)
Ove godine na najvećem sajmu knjiga na svijetu, u Frankfurtu, pojavilo se mnogo zanimljivih knjiga o religiji kao i o religiji povezanoj s umjetnošću, a posebice s književnošću.
Jedna od najznačajnijih i najobimnijih je "Religije Rima" (Religions of Rome) u izdanju Cambridge University Press-a u dva sveska. Tekst knjige kronološki pokriva tisuću godina, od rane Republike do kasnoga Carstva. Obuhvaća vidove religija koji se nikada nisu razmatrali: od službenih rimskih kultova do židovstva i kršćanstva. Ispituje se široki opseg tema od slikarstva, kiparstva i kovanog novca do natpisa i tekstova. Prvi svezak u narativnom obliku govori o nizu tema, dok drugi svezak predstavlja mnoge dokumente koji ilustriraju religijski život u Rimu i istražuje glavne teme u rimskoj religiji kao što su žrtva, religijski kalendar, proročanstvo. Svaki od tih dokumenata, s uvodom, bilješkama objašnjenja i bibliografijom predstavlja polaznu točku za daljnju raspravu. Autori su Mary Beard sa sveučilišta u Cambridgeu, John North s University College London i Simon Price sa sveučilišta u Oxfordu. Knjiga ima 426 stranica i 95 slika, a dostupna je i u broširanom izdanju po vrlo povoljnoj cijeni.

Knjiga "Književnost i religija u Rimu" autora Denisa Freedyja sa Sveučilišta u Oxfordu naglašava vitalnost i kreativnost rimskoga religijskog sustava tijekom cijele njegove duge povijesti prilagođavanja novim izazovima. Denis Freedy dokazuje da je rimska književnost bila važan element dinamične religijske kulture kao zasebnoga oblika religijskoga znanja. S obzirom da je rimska kultura bila temeljito helenizirana, autor se zalaže za ponovno razmatranje tradicionalnih opreka između grčke i rimske književnosti i religije, zalažući se za kreativniji model kulturne interakcije. Knjiga je podijeljena na slijedeća poglavlja: Predgovor, Uvod, Vjerovanje, Mit, Božanstvo, Ritual, Epilog. Ovo je također izdanje Cambridge University Press-a, a dostupna je kako u tvrdim koricama tako i u broširanom izdanju s mekim koricama, također po pristupačnoj cijeni.

"Biblijska egzegeza i oblikovanje kršćanske kulture" od Francesa Younga sa Sveučilišta u Birminghamu osporava standardne prikaze ranih kršćanskih egzegeza (tumačenja) Biblije. Profesor Young postavlja tumačenje Biblije u kontekst grčko-rimskoga svijeta. On opisuje širenje knjiga i znanja, način na koji su se pojedini tekstovi čitali i primali, funkciju književnosti u oblikovanju ne samo kulture već i morala. Autor naglašava koliko je praksa egzegeza značila za škole retorike i gramatike. On se zalaže za nove metode tumačenja religijskoga jezika. Opisuje kako su biblijski tekstovi oblikovali sveopći diskurs koji je u petome stoljeću dao identitet, moralnost i značenje novoj kršćanskoj kulturi. Knjiga ima 339 stranica i dostupna je samo u ukoričenom izdanju.

U izdanju Oxford University Press-a također su se pojavile mnoge vrijedne knjige o religiji, a posebice takozvane referentne knjige u obliku leksikona, rječnika, priručnika. Evo nekoliko najvažnijih naslova: "The Illustrated Guide to the Bible" (Ilustrirani vodić Biblije) J. R. Portera na 288 stranica s 300 fotografija u boji i 100 karata također u boji, pružaju zanimljiv pogled na biblijski svijet. Ovaj vodič postavlja Bibliju u njezin povijesni, društveni i kulturni kontekst i prati njezin ogroman utjecaj na zapadnu kulturu.

"The Oxford Dictionary of Saints" (Oxfordski rječnik svetaca) u izdanju Davida Hugha Farmera. Donosi kratke prikaze života i umjetničkih kontakata 1250 svetaca. "Dictionary of The Bible" (Rječnik Biblije) W. R. F. Browninga u suradnji s konzultativnim urednicima Richardom Cogginsom i Grahamom N. Stantonom. Knjiga je namijenjena širokom čitateljskom krugu i neprocjenjiv je vodić u Bibliju. Ne samo što pruža mnoge korisne informacije o važnim mjestima i osobama, Rječnik obrazlaže teme i doktrine Biblije i naznačuje njihov status u svjetlu suvremene znanosti i teologije. S preko 2000 obrađenih jedinica ova knjiga idealan je priručnik za učenike i studente kao i za sve one koji žele unaprijediti svoje znanje o Bibliji. Pojmovi po abecednom rasporedu uključuju razna mjesta, običaje, povijesne događaje, religijska i teološka objašnjenja, metode tumačenja, analize, kao i bilješke vodećih proučavatelja Biblije.

Ovo je samo nekoliko vodećih naslova iz područja religije koji su se ove jeseni pojavili na spomenutom sajmu knjiga. Očekujemo da će hrvatski izdavači iznači interes za prijevod makar nekih od njih kao što je to bio slučaj sa "Suvremenom katoličkom ekciklopedijom" o kojoj smo pisali u jednom od prošlih brojeva "Lanterne".
   
SIJEĆANJE
Dr. Frano Marinović
Godine 1944. završio sam IV razred Klasične franjevačke gimnazije na Otoku - Badiji. Te školske godine bilo nas je ukupno 5 (petoro) đaka. Ubrzo nakon toga je prestao rat na Korčuli, a nakon nešto manje od godinu dana i u Europi. Dolaskom one vlasti zabranjen je rad gimnazije, a par godina nakon toga zatvoren je samostan, a redovnici iseljeni - protjerani.
Mi đaci "ekstremisti", otišli smo svojim putom, a najčešće na daljnje školovanje. Slušao sam priče o Badiji i sve ono što se događalo s crkvom, samostanom i mojim profesorima. Slušao sam i što se dogodilo s Gimnazijom, koja je u vrijeme tih ratnih godina II Svjetkog rata bila jedina hrvatska škola u ovom području. Vjerovao sam tim pričama, a nikada nisam imao hrabrosti te priče provjeriti. Od te, 1944. g. nisam se usudio posjetiti Badiju.
Na nagovor moje obitelji, koja mi je s pravom govorila da trebam tamo otići, jer tamo i pripadam, (tu sam započeo svoje pravo školovanje i tamo sam primio osnove svog kulturnog i etičkog života), otišao sam ove godine na dan svetkovine Gospe od Otoka. I tada sam osjetio da i meni treba oprost. Nemoguće mi je opisati osjećaje koji su me obuzeli kada sam kroz klaustar ušao u crkvu, u ono što je preostalo od nekadašnje crkve. Zaprepaštenje, očaj, groza, jad i nemogućnost da se shvati što je to bilo i što su mislili oni (teško je reći ljudi) koji su sve to napravili. Danas je uobičajan izraz "devastirano". Ovo je više od toga. Ovo je neizrecivo barbarstvo, svetogrđe, divljaštvo, potpuno neljudsko ponašanje i nedjelo. Ne može se reći zvjerstvo, jer ni zvijeri ne ostavljaju ovakvu pustoš tamo gdje borave. Mi se moramo zapitati što je to snašlo te ljude, da su nam tijekom agresije na Hrvatsku onako uništavali kuće, crkve, škole, bolnice, kulturne ustanove i dobra, nevine ljudske živote i itd.
Možda bi netko naivan mogao pomisliti da je to bilo u afektu, bijesu, indoktrinaciji rata i ratnog razaranja, da takvo posebno stanje povede i zavede ljude. Ali ovo s Badijom je bio proces postupnog, smišljenog, solidnog i sistematskog uništavanja kroz više od 50 godina. To je karakteristika onih ljudi, a ne greška učinjena u afektu.
"Perdona mihi Domine"...kajem se, jer sam kriv što nisam ranije javno digao glas o ovome. Ne opravdavam ni to, što ni ostali moji kolege iz gimnazije nisu ništa rekli, nego su šutjeli i još šute. Oni pak koji su znali, koji su pristali na to, koji su djelimično u tome sudjelovali, još uvijek potiho "rompunjaju", oprosti im Bože, jer nisu (ili možda ipak jesu) znali što čine. Oprosti i meni koji sam vidio, a koji sam šutio.
   
KRONIKA DOGAĐAJA
Željan Petković
Evo nas u šestom broju "Lanterne" sa redovitom kronikom događaja. Započinjemo od travnja, kada je sredinom mjeseca u našu luku uplovio ploveći hotel "Berlin" na svom kružnom putovanju Sredozemljem, a posljednju je cimu zavezala "Victoria" prije par dana. U tom periodu u našu luku je uplovilo 64 broda-hotela dovodeći nam oko 25 tisuća turista-posjetitelja na kratkim izletima. Prema nepotpunim podacima čini se da je Korčulu ovog ljeta posjetilo oko 53.500 turista. Za njih su organizirane mnogobrojne izložbe, koncerti i ostala kulturna događanja. Među inima treba spomenuti izložbu Davorina Žitnika, pod nazivom "Lanterne", koja je sredinom srpnja bila otvorena u crkvi sv. Petra. Nekako u isto vrijeme je češki zbor iz grada Vlašima, pod ravnanjem Miloša Pavolnya, održao koncert duhovnih skladbi u našoj katedrali, a pred sv. Justinom, nekoliko dana poslije, gostovao je orkestar "Oregon Repertory Singers".
Krajem srpnja je ULUK (Udruženje likovnih umjetnika Korčule) u crkvici Gospojini otvorio višednevnu izložbu u kojoj su izlagali korčulanski umjetnici u raznim slikarskim tehnikama. 26. srpnja uvečer gostovao je u katedrali poznati hrvatski gitaristički trio Darko Petrinjak, Ištvan Roemer i Goran Listeš, koji su svojim glazbenim umijećem oduševili i razdragalil srca Korčulana. Dan poslije je održan također u katedrali Koncert duhovne glazbe u Hrvata na kojem su sudjelovali pjevači korčulanskih Bratovština, mješoviti zbor sv. Marka, a solo dionice čitali su i pjevali Tonči Petković, Ante Cvitković i Tonči Gatti. Kroz program je vodio don Luka Depolo.
Uoči blagdana grada i proslave sv. Todora, korčulanskog supatrona, suzaštitnika, u kino-sali je održana svečana sjednica Gradskog vijeća na kojoj su dodijeljene godišnje nagrade grada Korčule. Ovogodišnji korčulanski laureati su djelatnici korčulanske ratne bolnice, kojima je dodijeljena nagrada za životno djelo, dok je godišnja skupna nagrada uručena V. U. "Kumpanija" iz Pupnata i VIS-u mladih župe sv. Marka "Lanterna". Navečer je na spomeniku KUD "Moreška" održalo svečani koncert na kojemu su kao gosti nastupili članovi folklornog društva "Ivo Lozica" iz Lumbarde. Na blagdan sv. Todora, ispod Punta, nakon tradicionalne procesije okolo grada, koju je predvodio uzoriti kardinal Franjo Kuharić, HGD "Sveta Cesilija" održala je svoj svečani koncert i igrana je viteška igra "Moreška". Dan poslije je hrvatska pop grupa "Srebrna krila", zajedno s drugim grupama, održala svoj koncert na obali Vinka Paletina, a 31. srpnja upriličeno je otvaranje obnovljene galerije Maximilijana Vanke. 1. kolovoza je promoviran treći po redu broj Godišnjaka grada Korčule, koji i ovaj put obiluje mnoštvom zanimljivih znanstvenih i kulturnih priloga iz povijesti i kulture Korčule. Sredinom kolovoza u ACI marini je predstavljena knjiga "Korčulanska brodogradnja", koja na gotovo sedam stotina stranica velikog formata s velikim brojem fotografija, faksimila i nacrta prati brodogradnju u Korčuli od prvih pisanih dokumenata do naših dana. U drugom dijelu kolovoza je klapa "Škoji" održala ispred općine svoj godišnji koncert, a u katedrali su gostovale Laura Vadion i Romana Matanovac, koje su na violini i gitari održale veoma posjećen koncert. Krajem mjeseca je mimohodom i smotrom sudionika završen drugi po redu Festival viteških igara otoka Korčule u organizaciji Gradske turističke zajednice i pod pokroviteljstvom Ministarstva turizma. Održano je trideset osam izvedbi otočkih viteških udruga i gostiju izvan Korčule.
Početkom rujna je u crkvi sv. Nikole Dubrovački kvartet zajedno s dr. Stephanom Rankom na orguljama i Silvijom Philips mezzosopranisticom, održao koncert za pomoć djeci s poteškoćama u razvoju, a istog je dana, tj. 5. rujna, znanstvenim kolokvijem i utemeljiteljskom sjednicom Odbora međunarodnog centra Marko Polo, pod pokroviteljstvom HAZU, obilježeno otvaranje proslave povodom 700-te obljetnice pomorske bitke pod Korčulom, koja se odigrala 7. rujna 1298. godine, kada je zarobljen Marko Polo, boreći se na strani Mletaka protiv Genove. 6. rujna upriličena je izložba pod naslovom "Iz prošlosti korčulanske brodogradnje" u crkvici Gospojini, a potom i film Nevena Fazinića o istoj temi u hotelu "Korčula". Glavna je "batuda" bila 7. rujna, na samu obljetnicu bitke, kada je upriličen spektakl kako bi se rekonstruirala već spomenuta bitka. U Pelješkom su se kanalu ponovo "sudarile" dvije flote i nakon "krvavog" obračuna na rivu je u lancima doveden Marko Polo, te zajedno sa svojom družinom sproveden u tamničku kulu. 8. rujna je održana vrijedna izložba "Odsjaj Venecije u kamenu Korčule" u organizaciji fondacije Save Dalmatia. Pod vodstvom Sylvie Gottwald Korčulani su mogli vidjeti raznovrsne eksponate s detaljima stoljetne korčulanske kamene čipke, koji su pokazivali vezu Korčule sa europskom kulturom. Sredinom rujna je u katedrali održana misa zahvale Bogu što je Korčulu očuvao od razaranja, uz sudjelovanje mješovitog zbora sv. Marka i Hrvatskog sakralnog tria iz Zagreba. Održana je također i izložba "Marko Polo u književnim tekstovima" s popratnim predavanjem Živana Filippija na tu temu, a organizator je bila knjižnica "Ivan Vidali". 16. listopada održali su koncert u katedrali mješoviti zbor "Libertas" iz Dubrovnika i mješoviti zbor "Lira" iz Vodica. Značajno je spomenuti promociju knjige Nedjeljke Lupis, zbirku "haiku" poezije pod naslovom "Kiša bijelih cvjetova", kao i promociju knjige Frana Klisure "Korčula moga djetinjstva", u kojoj je autor svojim pričama, fjabama i sjećanjima oživio prošlost ovoga grada, njegove užansce, dirite, tradiciju i običaje. Prošla je i proslava sv. Martina kada se pila dobra kapljica, jela još bolja pečenka i lojenica i kada se od portuna do portuna, ulice, štrade, kalete i trga išlo koledavat sa feralićima u ruci. Krajem listopada je zabilježen i jedan važan gospodarski događaj. Naime u brodogradilištu Inkobrod je položena kobilica prvom od pet brodova koji će se graditi na navozima škvera za potrebe njemačkog naručitelja. Vjerujemo da će biti još sličnih gospodarskih aktivnosti, ali i mnogih drugih kulturnih i društvenih događanja, koje obilježavaju našu prepoznatljivu gradsku sredinu.
   
NA TABLUNU
VIT
Ko se još spominje šjore Đinete i šjor Viceta, što su prodavali butigu od mušći i vonji u dno kuće Mirošević. Bilo je to još u vrime senjala od letrike u deset manje kvarat uvečer, dobrovoljnih rabota od nedije i bižanja barkama u Italiju. Šjora Đineta je prid niku feštu ašestavala izlog i učinila veliki falimenat. Insoma stavila je kvadar od onega što više ni bi u modi, zanamišće onega što je bi u modi. Ujutro su se nika čejad obadali, da je u vetrinu oni kvadar, radi kojega se hodilo u pržun. Nastala je konfužjun, a Đineta je, bez velike tremarjole, onako sinčero, pitala šjor Viceta:
"Vice, kojega ću stavi u vetrinu, quello con i mustači, o quello senca mustači?"
U to vrime, ode na tablunu, stariji su sekreto od nas mularije, mezo naški, a mezo puiški, pripovidali u po glasa jednu fjabu. Insoma, oni "con i mustači" drža je sedutu na kojon su ga njegovi ministri avizali, da nebi bilo inutile poslušat kvando i kvando što govori i misli Papa u Rimu. Ovi je pogladi brke i pun sebe i svoje zloće pita svoje podanike:
"A koliko taj Papa ima divizija?"
Mi smo se činili kako da ništa nismo čuli i zaboravili tu štoriju.
Onda je došlo vrime od dotrine u sakrstiju, kad bi ono u dvi manje kvarat popodne užalo brecat anđeosko zvono. Mularija nikad nisu znali, ko će bit to popodne u gvardiju: časna Markulina, oli DumIvo. Jedno popodne, dok je časna Markulina na kantunu od Vele crkve mahala žeravu za oganj u tkadivnicu, DumIvo je drža dotrinu i reka ovako:
"Kako je Crkva stoljećima gledala kako se pored nje uzdižu i rušu carstva, kraljevstva, ideje i sistemi. Kako nestaju vojske i režimi i sve ovozemaljske sile, moćnici i poteštati. Crkva Božja međutim stoji, stajala je i stajati će dok je svita i vika?!"
Mi mularija rekli smo mu na to: "To van je zato jerbo Papa nima divizija!"
DumIvo se ferma u po riči, zasvitli očima i uputi kašjat. Ni se moglo pogodit tega momenta, je li jidan, oli se je pripa od ote naše batude. Časna Markulina je justo arivala s učinjenon žeravon na vrata od sakrstije i kad mu je vidila facu, odma je utekla nazad sa svon žeravon. Nismo morali puno čekat što će se dogodit, jer je odma počela batibuja:
"Farabuti, kortubisi, ko van je to reka, di ste to čuli" - padali su patuni, frnjokule i pjuske. On se je bidan bi pripa od naše batude, gore nego mi od njega. Jedva smo mu uspili reć da smo to čuli - a di nego na tablunu.
Sve nan ovo dohodi na pamet ovih dana, kad je Papa evo već drugi put doša u nas. Ko je u ono doba moga i promislit da ćemo jednega dana i mi to doživit i vidit Papu bez divizija, kako nan maše iz bilega avuta.
   
STARI KORČULANSKI OBIČAJI
F. Simunić
Iz plavog valovitog mora i u čipkastoj bijeloj pjeni u Pelješko-korčulanskom kanalu izronila kamena ljepotica - Korčula. Izbačena prema Perni želi se pokazati u svoj svojoj ljepoti svima koji plove ovim kanalom. Nije se kao mnogi primorski gradići skrila u nekoj uvali, već gorda i ponosna strši u kanalu.
Burna je i raznovrsna njena prošlost, pa su Korčulani živjeli u neprestanoj borbi za svoj opstanak. Malo je bilo mirnog i spokojnog života.
U razdobljima mira i zatišja znali su se zabaviti i oplemeniti lijepim običajima. Ostavili su nam tako mnoge običaje koje mi i danas još održavamo i njegujemo. Strašno bi bilo kada bi neki običaji iščezli. Oni nam to nikad ne bi oprostili.
Početkom studenog su tzv. "mrtvi dani" - Naše se groblje žari od mnogobrojnog šarenog cvijeća i raznih cvjetnih aranžmana. Tužni su to dani, ali ne i za našu djecu. Znaju ona: za nekoliko dana bit će dvije lijepe i vesele večeri. Pjevat će se SV. MARTIN. Uoči toga dana u svim kućama je gužva. Žene se savjetuju oko riceta (recepata) lojenica (prigodni kolač). Iako se svake godine mijese, ipak se provjerava: "Koliko staviš masnoće, koliko šećera?" itd. Kupuje se kvas, brašno, šećer, a suhvice, mindoli i orasi nađu se u škrinjicama između rogača i suhih smokava, što su ih naše none spremile za zimu. Žene se preporučuju mesaru da im ostavia kašet (but) od bravetine, jer se taj dan jede bravetina spremljena na poseban način.
Najuzbuđenija su djeca i cijeli dan pjevuše: "Evo Višnjem Bogu hvala", a zatim u spremama i konobama traže feraliće (lampe), čiste ih, pune petroljem ili stave šteriku (svijeću), a potom nestrpljivo čekaju da se malo smrkne i onda u grupama počinje pjevanje od vrata do vrata. Sa sobom nose saketiće (vrećice) od robe, jer se prije djeci nije davao novac nego mindoli, orasi, rogači, a ponekad jabuke i naranče.
I tako dok djeca pjevaju iz kuhinja se po gradu šire raznovrsni mirisi koji prisiljavaju prolaznike na gutanje sline. Domaćice se trude i paze da lojenice ne zagore, koje su se u pećnici zarumenile i rascvjetale kao svibanjske ruže. Tako završi vižija (uoči) sv. Martina.
Na dan sv. Martina djeca opet pjevaju, a iz kuhinja se mirisima lojenica pridruži još jedan zamamni miris, a to je miris pečenog bravljeg košeta kojeg se prije špikuje (nabode) češnjakom i ružmarinom. Peče se u pećnici, cijeli uz polijevanje juhom da bude sočniji. Kad je rumen i dobro pečen isiječe se na fete (kriške) i prelije sokom.
Večera je spremna, dolaze i djeca te u veselom raspoloženju, uz neku zelen, pečeni košet, lojenice i dobro vino teče večer sv. Martina.
   
NEKROLOG 1. srpnja 1998. g. tragično je u tridesetpetoj godini života preminula s ovog svijeta IVICA ŠEPAROVIĆ r. KURTOVIĆ. Neizmjerna je tuga i žalost njezinog muža, djece i obitelji. A toliko su je svi još trebali! Vjerujemo da je našla žuđeno smirenje u hladu čempresa na groblju sv. Luke.

17. srpnja 1998. g. u obiteljsku grobnicu na groblju sv. Luke položili smo urnu sa zemnim ostacima JAGODE JERIČEVIĆ, koja je preminula 17. rujna 1996. g. u Londonu.

27. srpnja 1998. g. umrla je OLIVA DUŽEVIĆ r. MARINKOVIĆ u sedamdesettrećoj godini života. Poslije samo nešto više od pola godine iza svoga muža Joška i ona se preselila u vječnost. Neka joj Gospodin podari vječni pokoj.

6. kolovoza 1998. g. preminuo je s ovog svijeta, u osamdesetdevetoj godini života, IVAN KAPOR. Dugogodišnja bolest prikovala ga je za krevet. Ipak je smireno predao dušu Bogu, a tijelo mu čeka uskrsnuće mrtvih u obiteljskoj grobnici na groblju sv. Luke.

10. kolovoza 1998. g. iznenada nas je, u pedesetšestoj godini života, napustio naš sugrađanin, svećenik dubrovačke biskupije, dugogodišnji urednik "Malog Koncila", suradnik o. Ante Gabrića i Majke Terezije, vrsni poznavatelj i prijatelj djece, Don LUKA DEPOLO. (opširnije vidi "Lanternu" br. 5.).

13. kolovoza 1998. g. umro je Dr. VOJISLAV VUČKOVIĆ. Osamdeset godina života i pedesetak godina predanog liječničkog rada kratka je biografija čovjeka koji je u životu uvijek bio sav predan na dobrobit drugima. Neka mu Gospodin, po onoj "tko drugome pruži čašu hladne vode - neće mu propasti plaća" uzvrati vječnom nagradom. Počivao u miru.

15. kolovoza 1998. g. opremljena svetim sakramentima, ovaj svijet je, u osamdesetdevetoj godini života, zamijenila boljim KARMINA (JAGODA) MARIČIĆ r. PETKOVIĆ. Smirena, predana u volju Božju, tiho nas je napustila, ali je ostala praznina u srcima njezinih prijateljica i rodbine, a također i mjesto u katedrali na jutarnjoj nedjeljnoj misi. Počivala u miru Božjem!

16. kolovoza 1998. g., primivši sakramente utjehe, umrla je MARIJA PUTRIĆ r. BARČOT. Začuđujućom snagom je njezina sitna pojava izdržavala sve nedaće dugotrajne bolesti i usprkos svemu ušla u desetu deceniju svoga života. Obitelj ju je tiho, onako kako je i živjela, sahranila u obiteljsku grobnicu na groblju sv. Luke. Neka počiva u miru!

18. kolovoza 1998. g. u osamdesetpetoj godini života umrla je IVICA MUŠIĆ r. ŽELJKOVIĆ. Gotovo cijeli život provela je u tuđini, a vratila se u Korčulu kako bi tu u rodnoj grudi počivala. Neka joj bude laka ova korčulanska zemlja. Počivala u miru.

23. kolovoza 1998. g. u devedesetsedmoj godini života umrla je ANKA ARNERIĆ r. BULIĆ. Vjernica iz uvjerenja, uvijek dobra, radišna, osjećajna na potrebe drugih, samozatajna, sve su to odlike njezinog života, a Gospodin joj je podario dug život. Opremljena sakramentima utjehe blago je preminula i preselila se u vječnost. Počivala u miru.

16. rujna 1998. g. iznenada je u šezdesetosmoj godini života prestalo kucati dobro srce našega Dr. FRANA MARINOVIĆA. Cijeli svoj radni vijek proveo je u Zagrebu, ali je koristio svaku priliku da dođe u svoju Korčulu. Stupivši u zasluženu mirovinu mogao se više posvetiti svemu onome što je volio, ali su pacijenti i nadalje ostali njegova prva i najveća briga. Pomagao je svima i više nego što je objektivno mogao. Ta briga za druge nije mu ostavljala vremena da misli na sebe. Obitelj će dugo tugovati, ali neka ih tješi spoznaja da se dr. Frano istrošio za druge i da je sigurno od Gospodina primio zasluženu nagradu. Počivao u miru!

21. rujna 1998. g. umro je IVAN LELEKOVIĆ u osamdesetoj godini života. Koji su ga poznavali kažu da je bio dobar čovjek. Ispraćen od rodbine, susjeda i prijatelja pokopan je u obiteljsku grobnicu na groblju sv. Luke.

27. rujna 1998. g. u Dubrovniku je u osamdesetdrugoj godini života preminula FRANA FABRIS r. JURJEVIĆ. Bila je dobra i pobožna starica. Brojna rodbina i prijatelji ispratili su je na vječni počinak položivši joj tijelo u obiteljsku grobnicu na groblju sv. Luke. Neka je Gospodin nagradi vječnom nagradom.

3. listopada 1998. g. nas je u osamdesetoj godini života napustio IVAN (Nino) PADOVAN. Iako su ga godine i bolest priječile u nekim većim aktivnostima, ipak je svoje svakodnevne obaveze izvršavao savjesno i uredno. Nije zaboravljao posjećivati prijatelje, koji su isto kao i on već u godinama. Brojni Korčulani i rodbina ispratili su ga na vječni počinak. Počivao u miru.

16. listopada 1998. g. preminula je s ovog svijeta, opremljena svetim sakramentima, INES ARNERI r. BRILLI. u devedesetpetoj godini života. Živeći zime u Splitu, a ljeta u Korčuli, mnogi je nisu ni zamjećivali. Bila je uredna, radišna i do zadnjeg dana je obavljala kućne poslove. Njezin se život samo ugasio za ovaj svijet, a započeo u vječnosti. Počivala u miru.

10. studenog 1998. g. u pedesetšestoj godini života umrla je ADELA FORETIĆ r. POGAČIĆ. Interesantan život od Banja Luke do Korčule, uvijek vesela i brižna majka i supruga, sve se to zaustavilo teškom bolešću. Ispraćena od ražalošćene obitelji, mnogobrojne rodbine i prijatelja ćekat će uskrsnuće u obiteljskoj grobnici na groblju sv. Luke.
   
SAVJET LIJEČNIKA
Dr. Frano Marinović
GLUHO DIJETE - VELIKO ISKUŠENJE
Dijete se može roditi sa slušnim oštećenjem i većim ili manjim gubitkom sluha, ali može i tijekom života oboljeti od određenih bolesti (meningitis, encefalitis, raznih virusnih oboljenja, teških upala uha, povrede glave, jake buke i sl.) te naknadno izgubiti sluh. Kako je jedan od najočitijih simptoma to da gluho dijete ne govori, ili slabo govori, nastao je u narodu naziv za takvo stanje: gluhonijemost. Takova osoba ne govori samo zato što ne "čuje" potpuno, poput zdravih ljudi, riječi i što radi toga ne raspoznaje njihovo značenje (osobe sa najoštećenijim sluhom uvijek barem nešto čuju). Otkriće oštećenja sluha kod djeteta, a posebno kod novorođenčeta, i sa današnjom tehnikom još je vrlo teško. Obično roditelji budu prvi koji postave sumnju da nešto sa sluhom njihova djeteta nije u redu (jer ne govori). Svako dijete koje prođe dvije godine života, živi i razvija se u normalnoj obitelji i zdravim uvjetima okoline, a nije razvilo govor dalje od "MA - MA", ili "BU - BU" i sl. postavlja opravdanu sumnju da mu se ispita sluh. Čak i djeca sa manjim gubicima sluha, (ono što nazivamo nagluhostima) u predškolskom i prvim školskim godinama mogu pokazivati ista obilježja kao gluho dijete.
Zato sva djeca koja su bila izvrgnuta različitim stanjima i oboljenjima (kao što je gore i spomenuto), moraju biti praćena od odgovarajuće zdravstvene službe koja skrbi o djeci i to vrlo pažljivo, da bi se čim prije, ali najkasnije do treće godine života, počelo sa liječenjem, odnosno stručnom i odgovarajućom rehabilitacijom sluha, slušanja i komunikacije.
Glas, govor i verbalno sporazumijevanje je dar koji je Bog dao ljudskom biću i taj posebni dar ga jedini razlikuje od drugih živih bića.
Različiti faktori, koji mogu uzrokovati smetnje i gubitak sluha, još su: teška virusna oboljenja majki prilikom trudnoće, alkoholizam, ekstremno pušenje, prethodni pobačaji, prijevremeni porođaj, teški porođaj, inkubator, jaka i dugotrajna dojenička žutica i mnogi rjeđi i manje značajni faktori.
Postoje specijalizirane ustanove kod nas i u inozemstvu, koje se bave rehabilitacijom sluha i slušanja. One stručnim znanjem i iskustvom prate razvoj slušanja i komunikacije govorom kao i školovanje gluhog djeteta. Određivanje i davanje slušnog pomagala ili proteze djetetu, bez točne dijagnoze i prateće ili čak i prethodne, rehabilitacije odgovarajućeg tipa je bezuspješno, a može biti i štetno. Po prilici to bi bilo slično kao da nepismenoj osobi damo naočale za vid i onda očekujemo da ona počne čitati.
Treba isključiti i gestu kao jedinu komunikacijsku formu, jer gestu ne razumije velika većina pučanstva. Tako dijete sve više postaje izolirano, osamljeno i izopćeno iz redovitog života i svakodnevnih događaja ili potpuno ovisi o osobi koja će mu sve to prenijeti i "prevesti" u znakovima. Ali mi ne živimo putem druge osobe, pa bila to i majka, nego se razvijamo u čovjeka, putem vlastitog shvaćanja, razmišljanja i osjećaja. Bolje je da takovo dijete što prije nauči čitanje i pisanje, jer je to jedan od oblika prave ljudske komunikacije.
Ljudsko biće sa oštećenim sluhom je Božje stvorenje i svako je za sebe individuum i sve svoje osjećaje i inteligenciju posjeduje kao i sva ostala "zdrava" bića. Jedina smetnja mu je oštećenje sluha i otežano slušanje, a to ne smije biti prepreka za njegov ljudski razvoj.
Gluhom djetetu moramo svi zajedno: roditelji, obitelj, škola, Crkva i sva okolina pristupiti pošteno, otvoreno, uz odgovarajući stručni nadzor i vođenje i svi skupa, prvenstveno sa velikom, velikom ljubavi u kontaktu sa njima, vratiti ih u zajednicu kao punopravne članove. Oni će onda moći, više ili manje, ali uvijek za njih dovoljno, sudjelovati u svakodnevnom životu.
Zato je svako gluho dijete veliki izazov i iskušenje svih nas.
   
List Župe Korčula - Lanterna sv. Marka br. 6/Božić 1998.
Urednik: don Marko Stanić
Likovna obrada: Frano Depolo
DTP & tisak: Statusline doo Korčula - Ivan Grbin


Tiskani primjerak možete naručiti poštom:
ŽUPNI URED KORČULA
don. Marko Stanić
20260 KORČULA - HRVATSKA
TEL: +385 (0)20 711049