RIJEČ VAMA
Sveto vrijeme Korizme i Uskrsa nuka nas, dragi čitatelji "Lanterne", da svoje misli upravimo ka muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. To znači da moramo ući u svoju savjest, ispitati svoj život i provjeriti sve svoje odnose: prema Bogu, prema samima sebi, prema svakom čovjeku i svojoj zajednici. Susresti se sa svojom savješću znači također ispitati vrijednosti koje nas vode, na kojima gradimo svoj život: osobni, obiteljski, društveni. Moramo se isto tako upitati da li znamo svoje izvorište i temelj: Tko je čovjek ili što znači biti čovjek? Ima li smisla njegovo postojanje i kakovo ima biti njegovo ostvarenje? Sve su ovo pitanja koja stoje pred nama, a odgovori? Jedino je moguće dati pravilne i zadovoljavajuće odgovore u svjetlu muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista.
Pitamo se da li je samo praktični vjernik, tj. onaj koji u praksi svjedoči svoje kršćanstvo, pozvan da odgovori na ova pitanja ili je svaki kršćanin dužan po svojoj savjesti tražiti odgovore? Ako prihvatimo da je kršćanin, kako je to netko napisao, pošten, ali ne bez ljubavi; osjećajan, ali ne razdražljiv; revan, ali ne zajedljiv; otvoren, ali ne neoprezan; vjeran, ali ne krut; osvjedočen, ali ne fanatičan; prijazan, ali ne glup; nenasilan, ali ne bespomoćan; dosljedan, ali ne bezobziran; prodoran, ali ne preuzetan; duhovit, ali ne raspušten; jednostavan, ali ne plitak; sav u Bogu, ali ne izvan svijeta, onda nam je jasno da on treba u ovo vrijeme Korizme i Uskrsa dublje promisliti svoju vjeru i vrednovati je u svjetlu Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Tek tako će njegovo kršćanstvo po imenu dobiti svoju potvrdu i u praktičnom svjedočenju svaki dan i na svakom mjestu.
Neka Krist, koji "Uskrsnu kako reče" (Mt 28,6) i tako pobijedi grijeh i smrt, da bismo mi postali sposobni za život svetosti, ljubavi i mira, u ovoj godini posvećenoj na čast Bogu Ocu, u očekivanju velikog jubileja 2000, obdari nas darom mira na način kako nam je to Sveti Otac više puta poručio: "...potrebno je promijeniti srce, dopustiti da Bog u našem životu uvijek bude na prvom mjestu!"
Svima Vama, dragi vjenici župe Korčula, Vama čitatelji "Lanterne", svima Vašima milima i dragima u Domovini i svijetu, kao i svim ljudima dobre volje, želim sretan Uskrs i neka nad svima nama trajno bdije Božji blagoslov.

Vaš don Marko

Pet stoljeća dominikanske nazočnosti u Korčuli (1498 - 1998)
Ovako je Dr Stjepan Krasić, dominikanac, profesor na sveučilištu u Rimu, naslovio knjigu o povijesti samostana sv. Nikole u Korčuli.

DANI PROSLAVE
Tko se je početkom prosinca 1998. g. uputio prema samostanu sv. Nikole, morao se iznenaditi da je Šetalište sv. Nikole okićeno zastavama, zastavicama, ispletenim vijencima, a samostan, crkveno pročelje i zvonik osvijetljeni. Nešto slično ne nalazi se upisano u samostanskim ljetopisima za dan sv. Nikole.
Trodnevnica (3,4. i 5. prosinca). Jasne, razumljive propovijedi o. Draga Kolimbatovića dopiru do srca brojnih slušatelja. Četvrtog dana, šestog prosinca, razmilila se procesija obalom do gradske luke. Predvodi dubrovački biskup Dr Želimir Puljić. Sudjeluju o. Marinko Zadro, provincijal dominikanaca, župnici i svećenici korčulanskih i drugih župa, redovnici i časne sestre. Tu su i bratimi triju korčulanskih Bratovština, katedralni mješoviti pjevački zbor, glazba HGD-a "Sv. Cecilija", predstavnici Grada i gradskog Poglavarstva, korčulanski puk i brojni gosti. Dolaskom u luku ulaze u lađu o. biskup, svećenici, pjevački zbor, glazba. Odlaze na pučinu. Biskup moli za pokojne mornare i putnike na moru, kopnu i zraku. Zatim ubaci vijenac u more, a glazba posmrtnim maršom, pjevači vječnim pokojem i zvonovi zvonjavom pozdravljaju one "koji odoše u vječnost".
Procesija i rijeka vjernika vratila se u crkvu sv. Nikole. Ispunila se crkva, pogotovo djecom. Pozdravi, čestitke. Svečani "Slava Bogu" otvara euharistisko slavlje. Pjeva zbor. Sudjeluju vjernici. O. biskup u propovijedi govori o odnosu i zadaći Crkve u suvremenom svijetu. Zaželio: "Neka samostan sv. Nikole, kao i do sada, bude svjetionik vjere i kulture", "... a na uzburkanom moru života i putokaz u vječnu luku spasenja" - završio je o. biskup Želimir.
Nakon mise dođe sv. Nikola djeci (u osobi nazočnog biskupa). Dočekala ga vika i strka radosne djece. Podijelio do 200 darova. Zatim o. Marinko, provincijal i starješina sv. Nikole otkrivaju na unutarnjem zidu samostana spomen ploču. Evo upisa: U SPOMEN -500 OBLJETNICE IZGRADNJE - OVOG SAMOSTANA SV. NIKOLE - SVJETIONIKA VJERE I ULJUDBE - ČIJI ČLANOVI - PO PRIMJERU SV. O. DOMINIKA - ŽIVOTOM, RIJEČJU I PEROM - VJERU PREDANO UNOSIŠE - U SRCA VJERNIKA - 1498 - 1998.

ŠTO SMO SLAVILI?
Slavili smo rođendan i imendan dominikanskog samostana u Korčuli. Bilo je to unazad 500 godina. Stiže u Korčulu 1480. g. dominikanac o. Matej Nižetić, s otoka Brača. Podnese molbu plemičkom vijeću da u predgrađu, nazvanom Rt vješala sagradi samostan i crkvu u čast sv. Nikole. Vijeće je udovoljilo molbi, ali zbog nekih nesuglasica odustao je o. Matej od gradnje. Srećom, pojavi se 1490. g. dominikanac o. Frano iz Ravene. Zamoli Vijeće da smije nastaviti gradnju. Bi mu udovoljeno. Od tada se samostan gradi u etapama te već 1498. g. u njemu borave redovnici. Samostan postaje neodvojiva baština Korčule.
Tko je mogao nasluti da će dvije godine prije (1492.) otkrićem Amerike završiti Srednji vijek, a započeti Novi. I dok se na ovoj strani Jadrana ukorjenjuju dominikanci, dotle na drugoj strani, u Firenci, iste godine biva spaljen na lomači dominikanac Savonarola. I to na vrhuncu Renesanse i Humanizma. Bilo je to doba kad na Krbavskom polju (1493.) gine cvijet hrvatske mladeži. Bilo je to doba i zapadnog raskola.
Nije dugo trajalo slavlje na Rtu vješala. Tek je prošlo 73 godine, a Osmanlije ("nekrst") doživješe poraz kod Lepanta 1571. g. Iako poraženi, pojaviše se puni osvetne mržnje i pod zidine grada Korčule. Opsjedahu grad. Pobijediše junaci Korčulani i otjeraše lađe "nekrsta" i njihova vođu Uluz Aliju. Bilo je to 15. kolovoza. Popališe, opljačkaše samostan i crkvu sv. Nikole. Ipak upornim nastojanjem redovnika i doprinosima građana bi obnovljena crkva i samostan. Čak je sagrađena još jedna crkvena lađa i zapadna i sjeverna strana samostana.

ZAKLJUČIMO
500 godina bio je samostan u službi Crkvi i čovjeku. Hranio vjerom, krijepio nadom, jačio ljubavlju, jer su se stalno širili horizonti rada.
500 godina bio je samostan vjeran Bogu, Redu, Korčulanima. Vjerni čovjeku. Svjesni da, kad god i gdje god je u pitanju, na kocki život čovjeka, to je put Crkve.
500 godina samostan nije gasio luč vjere da ne bi nastupila tama. Osvjetljivao staze da ne zamre dobro i smiješak života.
500 godina samostan je podržavao vatru ljubavi u čovjeku da uistinu ljubi svakoga čovjeka "ili jer je Bog u njemu ili da Bog bude u njemu" (sv. Augustin).
500 godina samostan je hodao s vjerničkim pukom. Ulazeći u šesto stoljeće, ulazimo ispovijedajući krštenički CREDO - VJERUJEM !
PONOSNI NA PROŠLOST - ODGOVORNI ZA BUDUĆNOST !

o. Rando Paršić

Banka sv. Jozipa
"O blagadanu sv. Josipa (1966. g.) obnovili smo socijalno-karitativni duh ove naše ugledne stare Ustanove. U promijenjenim prilikama postavili smo i drugačije temelje: danas je "Banka sv. Jozipa" sastavni dio naše župne zajednice. Svrha joj je moralno i materijalno pružati organiziranu pomoć potrebnima... Temeljna norma Banke: pomoći bližnjemu u potrebi bez ikakvih drugih predpostavki. Pomoć pružiti najprije onima iz naše sredine, a zatim i drugdje... Skupljamo odjevne predmete, hranu i novac. U fond Banke dolaze darovi župljana, prijatelja i domorodaca, doprinosi Bratovština, Crkve, Riznice, "Lanterne" te prigodni darovi u raznim zgodama..."
Ovako je o osnutku korčulanske karitativne ustanove nazvane "Banka sv. Jozipa", po udruzi za pomoć mjesnim brodograditeljima osnovanoj u 17. stoljeću, pisao tadašnji župnik don Ivo Matijaca, opat, u "Lanterni" br. 4/1966.
Brojni dragocjeni podaci o radu obnovljene "Banke sv. Jozipa" nalaze se u bilježnici zapisnika sjednica njene uprave - "prokure". Prvi sastanak bio je 6. ožujka 1966. godine kada je za "Protta" izabran Andro Vilović, za blagajnika Jakov Vilović, a članovi su bili tri tadašnja bratovštinska gaštalda, zatim Stijepo Sessa te gospođe Tjeni Tedeschi i Lina Goravica, dok je moderator bio don Ivo. Na ovom sastanku dogovorena je buduća djelatnost Banke, pa se odmah započelo s radom. Prvih godina sastanci su održavani skoro svakog mjeseca, kasnije nekoliko puta godišnje: uoči velikih blagdana ili kad se pojavila neka hitna potreba socijalne pomoći. Iz ovih zapisnika, koje je bilježio don Ivo, vidi se da je dosta toga poduzimano. Najprije je naravno trebalo prikupiti sredstva, a tu je odaziv župljana i brojnih Korčulana izvan grada i Domovine i naših prijatelja bio značajan. Doprinos su davale redovito i Bratovštine, župa, Riznica. Osim toga za ovu svrhu prikupljani su novčani doprinosi na Akademiji koja je priređivana o danu Banke na blagdan sv. Josipa, zatim sva milostinja dobivena u mjesecu svibnju, te ona blagdana Gospe od Zdravlja. Na taj dan uvedeno je i darivanje (prikupljanje pred Gospinim likom) odjeće, dječjih igračaka i školskih knjiga. Godine 1968. počelo se sakupljati za Banku milostinja na sprovodima, odnosno darovi umjesto vijenca i cvijeća za pokojne.
Od 1976. godine u korizmi, a kasnije i višekratno godišnje, sabiran je novac u tzv. "karitasovim kutijicama" - kasicama podijeljenim djeci ili obiteljima, koje su ih potom uoči blagdana donosili u crkvu. Bilo je dakle raznih načina i poticaja da bi se prikupila sredstva za brojne i raznovrsne pomoći koje je Banka zauzeto pružala mnogima. To je najprije bilo darivanje o Božiću i Uskrsu u novcu ili hrani najpotrebnijima, zatim posjet i darovi starima u ondašnjem Domu, te posjet i skromni dar bolesnima i osamljenima u gradu. Ove posjete obavljali su članovi prokure, a o Božiću bi zajedno s njima u Dom pošla djeca - vjeroučenici - razveseliti štićenike Doma pjesmom.
U zapisnicima se može čitati i o drugim oblicima pomoći pružanim ne samo u Korčuli već i po obližnjim mjestima: Knežama. Pupnatu, Pelješcu... Pomagalo se odjećom, hranom, novcem, smještajem u Dom ili u bolnice, nastojanjem da se nekoga zaposli i sl. Banka je također mnogima mjesečno pa i tokom dužeg razdoblja davala pomoć u novcu, a pomagala je i naše siromašne studente te mladiće koji su služili vojni rok.
Prikupljenu odjeću razvrstavale su članice Banke, a potom se dio dijelio u gradu i po otoku, a ostalo se slalo Caritasu u Zagreb i na adrese pojedinaca po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu i dr. Posebne akcije prikupljanja novčane ili druge materijalne pomoći (pokrivači, posteljina) provedene su prilikom elementarnih nepogoda: npr. za Biafru (1969.), potres u Banja Luci (1969.) i Dalmatinskoj Zagori (1970.), fondu Gladno dijete, Caritasovoj djeci, Društvu distrofičara u Zagrebu, obiteljima s brojnom djecom (Županja, Zenica i dr.). Paketi s odjećom slali su se niz godina na Kosovo župnicima i čč. sestrama (župa Zjum i Stravče, Vitina Kosovska i dr.). Poslana je novčana pomoć don Anti Gabriću i Majci Tereziji za Indiju (1978.), don Franu Markiću u Zambiju, zatim 1982. godine putem Zagrebačke nadbiskupije za potrebite u Poljskoj, sestrama Majke Terezije u Zagreb, siromašnim bogoslovima, za gradnju hodočasničkog doma bolesnika u Mariji Bistrici (1986.) itd. Siromašnim zagrebačkim srednjoškolcima i studentima omogućen je 1974. i 1975. godine smještaj za ljetni odmor na Vrniku...
Da bi se mogli obavljati spomenuti i brojni drugi poslovi članstvo Banke je prošireno već 1967., a zatim i u kasnijim godinama. Tako su uz ranije navedene u rad uključene i Jela Tvrdeić, Terezina Sarnečić, Vilma Paljević, Alena Fazinić, Klara Stražičić, Sonja Foretić, Inka Krenos, Marija Ciprijan, Marija Babin, Eta Sessa, Marija Tedeschi, Marija Fabris, Franka Steka, Nada Batistić, Mirjana Šegedin, Terica Žanetić, Nena Tarle, Katica Kovačić, te Toni Sessa, Vjeko Fabris i Pero Granić. Od 1975. godine protto je bio gosp. Frano Kačić.
Zadnji zapisnik Banke pisao je don Ivo 18. studenog 1987. g. od kada Banku vodi novi župnik don Toma Lučić do početka 1991. g. Uoči Božića 1991. g. održan je zadnji sastanak. Župnik je don Božo Baničević. Domovinski rat je već bjesnio i u zapisniku se spominje problem brojnih izbjeglica i pomoći koju im treba pružiti.
O Banci je često pisano u "Lanterni". Tako već u broju 1. 1967. g. članak pod naslovom "Prva godišnjica Banke" donosi prikaz njena rada. U broju 1-2 1969. g. u članku "Banka" uz podatke što je učinjeno u protekloj godini spominje se pomoć za 100 čehoslovačkih gostiju novcem i hranom za malu djecu, kada su zbog invazije Rusa morali (bez sredstava) produžiti boravak kod nas. Gotovo u svim kasnijim godištima "Lanterne" donose se izvješća o njenu radu, problemima i dr. U broju 1-2 1976. g. u članku "Deset godina Banke sv. Jozipa" među ostalim piše i ovo: "Posebno je radosno saznanje da iako naši vjernici nisu bogataši, oni često i bez pridržaja daruju za braću: ne od svog obilja, već od svog dijela". "...pa kad jednom arhivski dokumenti Banke ispune brojne sveske i požute od prohujalog vremena, poželimo i nadajmo se da će naši nasljednici imati na čemu produžiti naš rad, a možda se s nama i ponositi".
Doista ne samo zapisnici i članci u "Lanterni", već i brojne druge (požutjele) isprave u župnom Arhivu svjedoče o tri desetljeća požrtvovne i uspješne djelatnosti ove korčulanske karitativne ustanove.
Nažalost mnogi spomenuti članovi Banke su pokojnici: oba protta Andro Vilović i Frano Kačić, zauzeti dugogodišnji blagajnik Jakov Vilović, jedna od prvih članica Tjeni Tedeschi, pa žustra Klara Stražičić itd. Isto tako među nama nisu više ni mnogi starci, siromasi i potrebiti kojima je Banka pomagala i bar ponekad ublažila nevolju pruživši pomoć u teškom trenutku. No posebno treba spomenuti dvojicu svećenika - pokretači i dugogodišnje duše Banke: Opat i župnik don Ivo Matijaca, koji ju je osnovao i dvadeset godina bio njen moderator i don Luka Depolo koji je još kao bogoslov, a posebno kasnije kao novinar Glasa Koncila i urednik Malog Koncila, s Bankom stalno surađivao. Njegovo ime spominje se gotovo u svakom zapisniku, jer je iz Zagreba javljao o potrebama, pomagao nama i našima, davao poticaje, upute i podstrek radu Banke, jer je i sam požrtvovno i djelotvorno sudjelovao u djelima milosrđa prema bolesnicima, sirotinji, djeci....
Među mlađim Korčulanima, našim sugrađanima, ima dosta onih kojima je Banka u đačko i studentsko vrijeme ili pak njihovim obiteljima pomagala, pa vjerujemo da se toga ne samo sjećaju već da su i sami činili i čine, u okviru svojih mogućnosti, djela ljubavi pomažući onima koji su potrebni. A to i jest cilj kršćanskog CARITASA - odnosno naše korčulanske župne BANKE SV. JOZIPA koja u novim okolnostima i na nov način i danas postoji i pomaže gdje i koliko može.

Alena Fazinić

Hodočasnik u svetoj zemlji
U godini posvećenoj osobi Boga Oca, pred ulaskom u treće tisućljeće, prisjećam se žarke želje koja me je nukala da posjetim Svetu Zemlju. Mišljah: potrebno je srediti svoju nutrinu i naći snage za življenje u svijetu punom suprotnosti i nemira, u kojem sve više blijede vrijednosti duha. Vjerovah: najbolje ću to postići na izvoru kršćanstva, na mjestima gaženim Isusovim nogama, prostorima gdje se stvaralo Evanđelje.
U brojnoj grupi pod vodstvom o. A. Rebića, počinjemo s Nazaretom. Čini mi se da je to nekako i logično. Tamo se je dogodilo navještenje, tamo je Marija upoznala Josipa, tamo je rekla: "Neka mi bude po volji Tvojoj". Nameće mi se misao: Koliko ja prihvaćam Njegovu volju? I čini mi se da svi nesporazumi sa sobom i sa svijetom oko sebe proizlaze iz postavljanja sebe ispred Njega. Sam hoću sve rješavati. A on je rekao: "Idi za mnom...". Nema se vremena dugo razmišljati. Program je obiman, a vrijeme relativno kratko. Pokazuje se grandiozna crkva Navještenja, a u neposrednoj blizini nekako odozgor gledamo u mekom kamenu urezanu kuću Blažene Djevice i nedaleko onu svetog Josipa. Samo goli prostor u koji ne ulazimo. Kontrasti! Izvorna jednostavnost negdje duboko potisnuta i blještavilo novog na površini. Te suprotnosti mučit će me čitavim putem.
Betlehem: mjesto Isusovog rođenja. Na mjestu štalice u kojoj se Isus rodio sagrađena je ogromna crkva. Ulazi se na sasvim mala vrata i mora se dobrano prignuti. Urađena su tako jer su u raznim vremenskim razdobljima nekršćanski vojnici ulazili na konjima u crkvu. Mala vrata spriječila su barem ulazak životinja u crkvu. Pomislih: životinje su grijale Isusa svojim dahom, ljudi su ga propeli. I nehoteć sjetih se Goetheove uzrečice: "Što više gledam ljude, to više volim životinje". Prostor crkve je prazan, a kripta nikako ne podsjeća na štalicu. Među raznim oltarima nalazi se i hrvatski. Meni se je među pretežnim kičem učinio razmjerno decentnim. Što je ostalo od jednostavnosti i siromaštva u kojem se rodio Otkupitelj? Kako u dograđenom ambijentu uglavnom kiča čuti zov: "Ostavi sve i pođi za mnom". Odlazeći vidjeh u polju u mekom kamenu iskopanu praznu štalu kakve su i bile u Isusovo doba, a služile su stoci i pastirima. Kao grupa prođosmo ne zaustavivši se. Učinilo mi se da je možda to trebalo. Ne bi li se u tišini tog napuštenog prostora bolje čuo glas: "..... mir ljudima dobre volje!" U Izraelu se tada ratovalo, a i na mnogim mjestima u svijetu. Ne ratuje li se i danas jer smo zaboravili onaj prvi dio poruke: "Slava Bogu na visini!" i ne stvaramo li bez Boga zapravo kič na zemlji?
Jeruzalem: grad u kojem kontrasti dolaze još više do izražaja. Put po Getsemanskom vrtu i zatim do Pilatove palače. Dvorište u ostacima Pilatove palače je pod sadašnjom površinom zemlje. Popločani prostor ograđen niskim zidom u koji je urezana "trija" (mlin). Ta nespretno urezana igra posebno me se dojmila. Bio je tu bičevan Čovjek, a neki su tu patnju možda promatrali igrajući se. Nisam se mogao otrgnuti od promatranja tog malog, možda tek dvadesetak centimetara velikog ureza u kamenu. Jesmo li išta naučili? Koliko smo i danas, nakon 2000 godina slušanja: "Ljubi bližnjega svoga.." osjetljivi na tuđu nevolju? Koliko sam još farizej, a koliko mogu biti Samarijanac? Koliko mogu biti "čovjek za druge"? Razmišljanje koje me i danas prati.
Via dolorosa - križni put. Naša grupa, kao i druge grupe i pojedinci, nosi križ, moli se. Pored prolaze automobili i trube, narod razgovara, trguje, smije se. Naviknuti na hodočasnike kao da ih i ne primjećuju. Teče život sadašnjice putem kojim je nekoć Bog kročio. Možda je moja noga ugazila baš u mjesto Njegovog stopala, a okružen bukom nove civilizacije bojim se da nisam osjetio Njegovu blizinu. Gospodine, prazan sam, nesiguran. Pruži mi ruku, molim te, kao Petru. Bojim se da ne potonem u bujici materijaliziranog svijeta bez Tebe.
Ulazimo u crkvu Kristova groba. Gužva. Pred ulazom u kraći tunel, kojim se dolazi do groba, podugačak red. Ide se sporo, kratkim korakom. Došavši do malenog prostora oskudno osvijetljenog voštanicama jedva se ima vremena dotaknuti grobnu ploču, jer guraju oni otraga i požuruje stalno čuvar. Ne mogu se sabrati, izlazim bez misli. U istoj crkvi je i Kalvarija. Penjemo se stepenicama i pokazuju nam mjesto gdje je bio podignut križ. Zapravo je mjesto prekriveno srebrnim pokrovom i ne mogu sebi predstaviti golost brda. Sve: i mjesto raspeća i groba natkriva prostrana građevina crkve. I dok se pokušavam snaći i sabrati dolazi nekoliko, u duge crene mantije odjevenih, ljudi i viču: "Armenian servis, los, armenian servis". Tjeraju nas. Vodič tumači da je sada red za molitvu armenskih svećenika. I tako odlazimo žalosni.
Prevrčući u sebi dojmove razmišljam kako su u Nazaretu, Betlehemu sada u Jeruzalemu prava mjesta Isusovog življenja, muke, smrti i uskrsnuća, ostala nekud pod sadašnjom površinom ili su natkrivena građevinama koje su možda i velebne, ali meni su djelovale kao dekor koji sakriva bitno. I razmišljam: koliko smo se udaljili od izvora, koliko smo slojeva sujete, pomodarstva, kompromisa pa i izdaja nasuli na izvornu poruku Evanđelja, iako se još deklariramo kršćanima.
Da saberem misao u pitanje: koliko je moje kršćanstvo samo vanjski izraz, rekao bih dekor, a koliko stvarno živim Evanđelje? To pitanje je otvoreno i danas u meni.
Eto, pred Uskrs obnovih neke misli sa željom da oživimo u sebi Isusove riječi ljubavi i mira i svi uskrsnemo na novo dobro.

Dr Lovro Steka

Iz života naših bratovština
Jedna od mnogobrojnih povijesnih spomenika u gradu Korčuli je i crkva sv. Mihovila. Smještena je u srcu grada, na minijaturnom, ali impozantnom, trgu nasuprot gradskoj vijećnici.
Prvi put se u pisanim dokumentima spominje 1408. godine, ali se pretpostavlja da je sagrađena mnogo ranije. O crkvi se brine Bratovština Blažene Djevice Marije od Utjehe - Pojasa, koja je utemeljena u ovoj crkvi 1603. godine.
Budući da se bliži 400-ta obljetnica ove Bratovštine, a crkva je bila u doista lošem stanju, gaštald Bratovštine gosp. Pero Portolan i prof. Stanka Kraljević iznašli su načina i donijeli plan o uređenju crkve i prostora uz crkvu. Plan je nosio naslov "Potpora za popravak i obnovu crkve sv. Mihovila". Tako je uz materijalnu i fizičku pomoć bratima i sestara Bratovštine, dobročinitelja iz Hrvatske i svijeta te financijskom potporom gradske Uprave napravljeno slijedeće:
· temeljito su uređena vrata i prozori crkve (što gledaju na trg).
· uređen unutarnji dio mosta što spaja salu sa crkvom.
· uređena fasada prema bratimskoj kući: otučen stari inkarat i stavljen novi u četiri sloja, miješan sa "Hidro 6" protiv vlage.
· promijenjen krov iznad stubišta što spaja crkvu i bratimsku salu.
· preuređen krov iznad glavne lađe crkve, postavljeni kanali i olovni slivnici.
· uređena unutrašnjost crkve: plafon, zidovi, inventar, oltari, lusteri i dr.
· očišćena i piturana unutarnja vrata i prozori.
· promijenjen krov iznad Gospine kapele i kapela unutra uređena: zidovi, plafon, oltar, lusteri, prozori i dr.
Sve je ovo napravljeno u zadnjih dvije godine. Još bi trebalo renovirati preslicu zvona i urediti zvona, restaurirati Gospin kip i nekoliko slika, urediti sakristiju i popraviti i piturati vrata i prozore na bratimskoj sali.
Nadamo se uz pomoć Gospe od Utjehe-Pojasa i dobrom voljom braće Mihovilaca i prijatelja sačuvati bogatstvo ove crkve kao i očuvati postojeće od daljnjeg propadanja. Želja nam je omogućiti da ova crkva i dalje služi svojoj svrsi, tj. obavljanju vjerskih funkcija kao što je to stoljećima i bilo.

Pero Portolan, gaštald

Liturgijska kronika
20. prosinca 1998. - BOŽIĆNA AKADEMIJA
Kao i svake godine za Božić, naši su katehete, kapelan don Nikola i sestra Anita, pripremili Božićnu akademiju. Sudjelovalo je stotinjak djece. Izveden je prigodni recital uz pjevanje nekoliko pjesama. Odigran je i scenski prikaz "Božić kraljice Jelene", a mali i veliki zbor osnovne škole P. Kanavelića, pod ravnanjem prof. Ljubice Milošević i uz pratnju školskog orkestra, otpjevao je nekoliko božićnih pjesama.

25. prosinca 1998. - BOŽIĆ
Božićno raspoloženje zahvati čovjeka do u dno duše. Pred oči mu dođe sve ono lijepo što je doživljavao u mladosti i što bi htio ponovo doživjeti. On to traži i u okićenim ulicama i izlozima u gradu, a na poseban način to traži u crkvama. Zato su tih dana crkve ispunjene ljudima. Miris bora, idila pastirskog života, dijete položeno u jaslice, anđeli, svjetla, sve to tješi dušu i krijepi duh. Sve se ovo tako lijepo moglo i vidjeti i osjetiti u Korčuli ovih božićnih dana.

10. siječnja 1999. - KRŠTENJE GOSPODINOVO -
Završetak božićnog vremena u našoj župi bio je obogaćen gostovanjem crkvenog mješovitog zbora iz Smokvice, sa župnikom don Daroslavom Benjakom, koji je predvodio sv. misu u 10 sati. Pjevali su božićne pjesme i na kraju izveli još i dvije Kolende koje se pjevaju u Smokvici.

7. veljače 1999. - DAN ŽIVOTA -
Život je Božji dar, a toliko je sila koje vojuju protiv života da nikada nije previše zauzimati se za poštivanje života. Ove nedjelje smo posebno razmišljali o životu, o njegovom dostojanstvu i vrijednosti. Na početku mise su dvije djevojčice, Vesna Stanković i Gorana Sardelić, svojom recitacijom uveli prisutne u smisao ovog dana. Posebno je bilo naglašeno kako je "ljudski život svet i nepovrediv od svog začeća do naravnog završetka. Zato ga treba braniti, zauzimati se za njegovo dobro na svom područjima života, kako na unutrašnjem, osobnom, vjerskom i duhovnom, tako na izvanjskom, društvenom, zakonodavnom, političkom, gospodarskom, socijalnom, medicinskom..." što su nam poručili naši biskupi u svojoj poruci za "Dan života."
11. veljače 1999. - GOSPA LURDSKA.
Nekoliko stvari treba istaknuti. U prvom redu osobiti ambijent parka u kojemu se kapela nalazi, zatim lijepo omeđeni prostor kamenom ogradom i stepeništem kao i sama kapela izgrađena od neklesanog kamena. Ove godine je cijeli prostor uređen, željezna ograda na kapeli obojena, a kipovi restaurirani. Na samu svetkovinu vrijeme nije bilo naklonjeno, ali se ipak okupilo podosta vjernika. Pjesma molitve i zahvale Gospi radosno je odjekivala parkom tog predvečerja.

Naši spomenici
KAPELA SV. ROKA U KATEDRALI
(Preuzeto iz "Lanterne" Br. 3/1965.)

Po Mletačkoj republici ponovno je vladala kuga na početku XVI st. Tako i u Korčuli. Odatle slijedi zavjet, da se sagradi kapela u čast sv. Roka, zaštitnika od kužnih bolesti. Tako su kanonici-prokuratori Katedrale sv. Marka g. 1525. sklopili ugovor s graditeljom Markom Pavlovićem o dogradnji zavjetne kapele Katedrali i to na mjestu gdje se nalazilo groblje i gradska lođa.
Gradilo se dosta dugo: tek je dovršena krajem vijeka. Izgrađena je u mješavini gotičkih i renesansnih elemenata, kako je tražio i ugovor, tj. da bude slična stilu Katedrale. Nad ulaznim vratima koče se grbovi biskupa N. Nikoničića (1505-1541) i kneza A. Leoni (1592-1595). Između grbova stoji reljef Gospe od Zdravlja. U luneti nad vratnicama nalazi se kip sv. Roka.
Ponutricom dominira veliki mramorni, barokni oltar. Sadrži drvene, pozlaćene kipove sv. Roka, Kuzme i Damjana, a u gornjem planu i poprsje Gospe od Zdravlja. Oltar je gradio korčulanski graditelj Jerolim Picco oko god. 1763. Bratovštinska skupština je god. 1752. odlučila uložiti bogatu ostavštinu kanonika Jerolima Giunio (oporuka je iz god. 1739.) za gradnju oltara "budući da je onaj drveni postojeći, usljed starosti gotovo neuporabiv".
Kipovi su sa starog oltara. Radio ih je Franjo Čučić, rodom iz Blata, oko god. 1576., kada mu je Prokura isplatila 1.178 venecijanskih lira "na račun oltarske pale i za ostale potrebne stvari ove Bratovštine do kraja god. 1581." Kipovi su gotičkih oblika i oznaka. Nose na sebi izrazite rasne crte našeg svijeta iz nutrine otoka.
U vrlo rijetkim slučajevima (pošasti) nosio se kip sv. Roka u procesiji, a isto tako i Gospa od Zdravlja.
Oltar se ukrasuje srebrnim baroknim svijećnjacima nabavljenim u Veneciji sredinom XVII st. Na oltaru je ugrađena ovalna kutija svetačkih relikvija, što su ih darovali biskupi Marin Drago (glavu sv. Klementa god. 1710), Lesić (Lessio) g. 1729. (Korčulanin - biskup rapski), te njegov brat Grgur god. 1734. Velika srebrna pala moćniku kupljena je u Veneciji god. 1769., a prekrasno barokno kandilo u srebru nabavljeno je u Veneciji god. 1774. Srebrni ukrasi kipovima potječu iz Venecije iz god. 1769.
U studenome god. 1611. vodila se žučljiva rasprava između Kaptola i Bratovštine pred biskupom T. Diedom o kapeli i oltaru. Konačno je biskup Diedo ovako odredio: "Bratovština sv. Roka nema pravo patronata nad oltarom rečenog sveca, a niti nad onim dijelom crkve gdje se oltar nalazi, budući ni gradnjom, ni dotacijom, ni drugim kojim zakonitim naslovom nije to stekla. Ipak, ona ima pravo spomenuti oltar resiti, uzdržavati i čuvati..." (Directorium). Dakako, ova odluka odnosi se na nekadašnji oltar.

Stazama naših pređa
Lijepo rano jesensko jutro. Bonaca je. More Korčulanskog kanala nalik je na veliku plavu staklenu površinu. Korčula se doima kao buket crvenih ruža položen na toj plavoj površini, a sunce svojim zrakama daje konačnu ljepotu usklađenih boja.
To je ljepota korčulanskog jutra.
Nakon šetnje i ćakulete s prijateljima vrijeme neprimjetno brzo prođe. Gledam na sat: jedanaest je. Uputih se doma. Penjem se stepenicama koje vode u Grad (uz Punat). Koračam opušteno ulicom prema katedrali. Idem po tim već dobro istrošenim kamenim pločama, po tim utabanim stazama naših predaka. S obje strane ulice nalaze se izlozi ukrašeni zlatnim nakitom i satovima. Zaustavih se gledajući to bogatstvo, koje strpljivo čeka svoje kupce: bogatstvo zlatnog nakita i satova raznih modela. Svima im je zajedničko: otkucavaju vrijeme.
Vrijeme - to čudno stvorenje koje teče kao brza rijeka, teče, teče i nikog ne čeka. Te sitne sekunde koje se brzo množe i zbrajaju i za čas dane i godine u stoljeća pretvaraju.
Da, vrijeme brzo teče. Još jučer su ove ulice i trgovi staroga grada bile ispunjeni mnoštvom stranih gostiju i turista, koji su svoj odmor potražili u ljepoti Korčule, korčulanskog mora i škoja.
Obuzet tim mislima stigoh na pjacu ispred Vele crkve - Trg sv. Marka. Oko mene bogatstvo iz minulih vremena - korčulanske palače u središtu grada. Tu je biskupska palača iz koje su korčulanski biskupi petsto dvadeset osam godina (1300 - 1828) upravljali duhovnim životom Korčule. Iz nje su upravljali i korčulanski opati, a sada župnici. U palači se nalazi Opatska riznica koju je utemeljio posljednji korčulanski opat Don Ivo Matijaca. Tu je riznicu korčulanske povijesti i kulture on godinama skupljao i sakupio, slagao i složio i svom gradu poklonio.
Nasuprot biskupske palače je palača Gabrielis iz XV stoljeća. U njoj je sada Gradski muzej: u prizemlju alati kamenoklesarskog, a na prvom katu brodograđevnog zanata. Izloženi alati su kao nijemi svjedoci minulih vremena i zanata koji malo po malo, ali sigurno izumiru. Ipak, ti su alati u vrijednim rukama korčulanskih meštara klesali i isklesali, pisali i napisali korčulansku povijest: povijest koja se zove "kamen", povijest koja se zove "brod", a i sama palača u kojoj se sve to nalazi, jedna je od stranica te povijesti. I kao najvrijednija građevina iz XIV st. tu je palača "duha" - katedrala sv. Marka. Ona je kroz stoljeća bila i ostala izvorište i središte duhovnog života Korčule.
Gledajući svu tu ljepotu kamena, tu bogatu ostavštinu naših predaka, vrijeme brzo prođe. Sat na zvoniku katedrale otkucava dvanaest sati. Oglašava se svojim dubokim tonovima koji se nadaleko čuju, a u isti mah i zvono koje zovemo "podne", zvono koje već stoljećima okuplja korčulanske obitelji na dnevni obrok. Tu su i ostala zvona, koja korčulanske vjernike stoljećima dozivaju na molitvu i crkvene obrede. Čudna je, a i lijepa, ta spona između vjernika i zvona: zvona za molitvu, zvona životnih slavlja i radosti, a ponekad i tuge.
Nastavih put ka svom domu, tim već dobro istrošenim kamenim pločama, tim stazama naših pređa. Podne je već odzvonilo ...
A vrijeme teče, teče kao brza rijeka, teče, teče i nikog ne čeka!

Slavko Giunio

Lanterna mladima

Mister profešur Ive Đani "Škaveca"
On je znao, da samo on može zagrliti mjesec. Može ga i pojubit. Mogao je biti grana i šuškati lišćem. Tresti kriše sa sebe. Pasti bolno na tleh.On je jedini u selu znao, da Ema ima sve više sličnosti jijku. Sve se više strašio njezinih urokljivih štringastig očiju. Te su oči gledale negdje u prošlost. U prošlost njenih, mislio je, sumornih dana usidjeličkih. Oči stare, tužne, divne. Svima je služila u fameji. Stresao bi se često pri obidima. Od kad se vratio iz svita, opet mu je Ema kuhala. Isto kao i prije trideset i pet godina. Kad ih je napustila njegova lipa majka. Jeo je ručak pažljivo za njega svaren. Ema mu je kuhala i brinula se za njega. I kad je bi mladić i malo dite, a ona mu tepala. Otac mu se ni vrati iz nesritneg rata. Ona je s jubavi prema njemu, rastirala svoje samoće i tuge.
A uvijek je varila, ka prva u selu. Svi su je zvali kad su fešte. A bome i za krštenja i vinčanja, ni moglo bez Eme.
Kako je sve brzo pasalo, a on je pasa pedeset.
Kad je poša u skule, dohodi bi liti. Ema ga je uvik dočekivala, ko svoga sina rođenoga. Fameja se tanjila s godišćima. Stari su umirali, a mladi odlazili.
U svitu se je razboli na živce. Da ni doša doma, zatvorili bi ga u ošpidal. Ne bi nikad izaša iz njega. Ma to niko, ne daj Bože, u selu ni zna. Ni Ema.
Koji put ga uhiti strah. Straši se, strepi i spazmaje. Foši se je Emi kad zamiri. Ko zna kad. Ona ga može jedneg dana otrovat ka puha.
Ponekad za misečine kriomice pojde u čimetorij. Njegova fameja ima lipi greb s velim anđelom. To ga je njegov pok. otac da učinit, kad se je bi vrati iz Kanade.
On stoji u srid grobja ne primjećen od živih. Ma primjećen od mrtvih. Osića i zna, da su svi ka nekad tu, kad je bi maleno dite. Kad su sidili isprid njihove lipe vele kuće, za misečina i vrućina u liti. Ema bi zakantala, oli bi mu pripovidala priču o jadnoj Genovevi. Činilo mu se je tada, da zvizde iz Betlehema su došle njima. U krilu oca oli Eme, u rukama najbližih i najdražih. Voljen, sritan, sigur. Zaštićen toplinom velog obiteljskog kruga. Lipe jednostavnosti ditinjeg svita. Sritan ti je bi i sigur.
Čemprisi su i tada bili tajnoviti. Uvijek je osića, ka da su moćni i živi. Strujala je, tako je osjećao, aura domaće jubavi i blage trpeljivosti. Već tada je znao, ka mali, da će poć u svit. Kao većina što gredu. U veli svit za bojim životom.
Ništo tamno nerazjašnjivo, kao niki glas iznutra, mu je govori: "Ništa nećeš nać". Ma kad su svi odlazili, mora je i on poć. Sada zna da je i tada sve sluti. Da je miri vrime, tridesetak godišća je pasalo. Ma on ni bi čovik od mirenja i zbrajanja. Selo je onda davno imalo niki sjaj življenja. A danas je pola napušteno. Ka mladićiću, ma i masline su mu parale vesele. Sve je blisikalo srebreno. Ništa ni bilo tmurno i strašilo.
U litnjim nedijama, zvona su mu više pivala, nego zvonila. Slavila bi vižije od svetaca i fešta. Nikad više ni doživi taku sriću i ushićenje. Pasa je pola kugle zemaljske. On je i sada mogao vidit u sićanju, fešte velike i male i najmanje. Slavilo se svece, vele, male i najmanje. Važne i manje važne, kako ga je teta Ema učila.
Zatvoriš oči i opet si u ditinstvu. Za svetaca i procesjuni bi puti kroz selo bili posuti cvićem. Sve bi na suncu zavonjalo. Divojke u bilini za procesija, više su parale anđeli i vile, nego cure. Tada mu se pričinjalo da će poletit s Emom i svecima priko brda i dolaca. U druge strane i vidike, koje je sam želi vidit.
Brda su zatvarala, ali i štitila njegov mali, mali zvičaj.
Priko setemane Ema je u trku rabotala od jutra do mraka. Znala je sve posle. Sadit masline, popravit meju, sadit lozu. Tkala je i prela. Činila sir, sušila meso. S pomnjom je brinula o kući i bašćini.
Sada je zna da je znala i razumila sve. Bila je sigurna i ponosna. Njoj ni smetalo kao drugim ženama što se ni udala.
Ma nedije su bile Emine. Dok bi on još spa u koćeti, spremala bi po kući, što u suboti ni aduminala. Lipa je bila ta stara, vela kamena kuća. Isprid ampliti dvor. Gori odrina. Jarule. Miri bosiljak i mažurana, barbaroza. Lišće mažurane mu je Ema uvik stavljala u mliko.
U nediju stavila bi najboju tavaju na velu trpezu. Lipo li je izrađena. Tice, roze. Rekla mu je Ema jedanput: "E moj dragi Ive, ovo sam radila ka zaručnica. Mlada ko rosica i sritna, najsritnija. Poša mi je moj dragi put svita. Obeća mi je da će i mene brzo privest. Ma to ni učini i prista se je javljat. Zaboravi me je i abanduna me bidnicu, bidnu. Tada sam Ive mislila da ću umrit od tuge. Ma nisam umrla. Ti si osta mal i bidan sam. Odgajala sam te i bi si mi utiha i vela radost".
Svake nedije bi stavila cviće za sliku sv. Antonja. On je bi njezin najmiliji svetac. Kako bi govorila, njezin zaštitnik, tješitelj, hrabritelj.
Užegla bi lumin prid letratom svoga najstarijeg pok. brata Anteta. Poginu je mladićić za Prvega svjetskoga rata. Ni mu se za greb znalo. Bi je fini meštar u kamenu. Ostavi je kolonade, što drže odrinu. Učini je lipi pitar u kamenu i cviće u njemu od kamena. Napola je učini anđela, ma ga bidan ni učini do kraja. Glavu lipe Mare Šesnice. Samo su se gledali, bili su mladi ko rosa. Mara je posli pošla put svita u Navijorku. Pripovidli su naši da je naš svit doša dočekat je ka krajicu prid brod. Sve radi njene vele liposti. Vele ti je našega naroda bilo došlo, pripovidalo se je.
Pošli bi na Velu misu svetačno obučeni. Ema u svilenoj zelenoj bluzi i kotuli. Od skupega zelenog veluda. Imala je robe ka krajica. Sla joj je bogati brat Ive. Ni ima dice. Bi je kapitan duge plovidbe. Oženi je bi bogatu gospođu. Malo stariju, ma pravu damu. Bila je od čuvene fameje Tripko. Njihova vela slika visi gori na podu u malemu portiku. On je lip, a ona otmjena dama, s velim kapelinom.
E pa bi se Ema pomnjivo začešljala i načinila vinac pletenica oko glave. Ni bila lipotica. Ma su za nju govorili, da gre ka grofica. Da ima vlase ka da joj je mat vila.
Ivu bi Ema obukla litnju marinericu. Zlatastim botunićima. Lakaste postole bi se sjajile od sline. Otirao je svaku makulicu na njima, da niko ne vidi. Paralo mu se da mu namigije cviće, dok su on i Ema ponosni i kuntentni, sritni hodili put crikve. Bogatstvo i ugled te fameje i tad je bilo tempi pasati. Ma Ema se je držala, ka da se ni ništa prominilo.
Sad voli pasavat putima, koje oduvik poznaje. Prominili su se stari puti. Mnogi su nestali, ko i judi. Ostarili su i posivili. I stabla oko njih. Izgledaju ko umorni starci za koje se niko ne brine i ne haje. Ma se isto sa svima sprijatelji. Pripoznali su ga ko svoga. Čini mu se i pričinja da su ga i dvi stare masline pripoznale. Ka da ćakulaju o njemu: "Eto vrati nam se je iz Svita, naš pametni i skulani Ive profešur."
Izbjegava ove današnje jude. Ma zaobiđe ih. Ne razumi se s njima. Napreže se uz nelagodu i napor izustit "dobar dan". U još većem strahu očekuje odgovor. Judi su mu mračni i straše ga. Srca u javljanjima nima. Mišići lica su im bolno i zlurado zategnuti. Usta zlobno iskrivljena. Oli zatvorena kao zatvorska vrata. Tamo vani u svitu stranac dospije lako iza. Dok ne nauči bar malo, da bude oni. E, a onda nisi sigur je si li ti više ti, oli nekakav oni. Ali nikad ne naučiš bit pravi oni, a izgubiš ono, što si bi ti. Sad gre ovim putima, kojima se je vrati. Ne zna ko je, kakav bi zapravo triba bit. Čini mu se, da ga tako i svi gledaju. Ka da nije, niti ovaj sada, niti onaj od prije.
Izbjegava jude, jer mu je boje u samoći. Radi zanimljive posle. Popravja po didovini porušene stare meje, i male kućice. Prin su bile pune staje. Sada ih obnavlja. Nać će se niko živjenje u tim kućicama. One su mu u srcu drage. Ne voli moderne kuće. Didi su gradili kuće po čovikovoj miri. Trese mu se drobilica i pun je posla. Trudan leže kasno i rano rani. Ema ga uvik pita: "Kad ćeš Ive na obid", oli "kad ćeš na večeru. Htila bi da ti bude lipo toplo".
Ema je ostarila i uvik je s očenašima u ruci. Ritki upitaju: "Kako gre meštre Đani?" Ni mu drago da ga zovu Đani. Zato jer je doša iz Amerike. Odgovori: "Dobro, dobro. OK. Mankancije u soldima nimam. Imam dolarih. Nimam nikakvih teškoća. Još sam jak i zdrav. Zrcalo mi ukaže za bričenja šesnega fureštega. Foši sebi i drugima, mistera profešura Đanija. Iva ’Škavecu’ ".

Ana Fistanić

Kronika događaja
Posljednji veliki kulturni događaj uz proslavu 500-te obljetnice osnutka dominikanskog samostana sv. Nikole u Korčuli, kada je daleke 1498. godine, u još nedovršeno samostansko zdanje, stigla prva skupina redovnika, bila je promocija knjige "Pet stoljeća dominikanske nazočnosti u Korčuli 1498-1998 god.", koju je napisao Dr Stjepan Krasić, dominikanac, a promocija je bila u restoranu hotela Korčula. Nekoliko dana prije toga je u galeriji Maximilijana Vanke upriličena izložba slika korčulanskih umjetnika. U sklopu proslave prikazan je i film Nevena Fazinića o dominikancima, a sam predio sv. Nikole svečarski je ukrašen "vatrenim jezicima", koji su na dan obljetnice "lizali" u noć iz šjor Stankovih limenki.
Jedan od lijepih događaja u našem gradu svakako je kostimirani koncert učenika glazbene škole Luke Sorkočevića, kojega je i ove godine, već tradicionalno, organizirala prof. Tihana Penjak, a učenike su za nastup pripravili još nastavnici Boris Krasovac, Riko Peručić, Mariza Petrić, Lajla Tot, Laszlo Tot i Tomislav Žerovnik. Pozornicu su uredili gosp. Abel Brčić i gosp. Milan Skokandić. Koncert je održan 6. veljače. Nastupilo je pedesetak učenika, koji su u zanimljivim kostimima svirali na klaviru, žičanim i puhačkim instrumentima djela poznatih svjetskih klasičara.
A onda su došle maškare, kojih zbog nedostatka sredstava, unatoč volje i entuzijazma pojedinaca, nije bilo. Ipak je organiziran krnoval koji će dugo ostati u sjećanju, jer je na njega izvršen "atentat". Stvar se odvijala tako da je pozvana i policija da otkrije "atentatore", ali je sve okrenuto na zafrkanciju. Grad je oblijepljen smrtovnicama "pokojnog" krnovala, koji se ipak na zadnji dan od maškara pojavio na Plokati, a potom je osuđen za sve svoje "grijehe" i spaljen.
Na poziv iz Francuske u gradu Nici su gostovali članovi HGD "Sv. Cecilija" gdje su sudjelovali na karnevalskim svečanostima. Osim što su nastupali u svečanim povorkama, moreškanti, glazbari i pjevači klape "Škoji" su također samostalno izveli svoj program.
Vijest da je pokrenuta inicijativa za popravak velikog kamenog križa iznad vile Pajer, gdje je postavljen u znak sjećanja na 1571. g. kada su Turci u svom pohodu na Korčulu sav svoj bijes zbog neuspjeha pohoda iskalili na samostanu sv. Nikole, korčulanski umjetnici su organizirali prikupljanje slika čijom će se prodajom na aukciji osigurati dio sredstava za popravak križa.
Iz gradskog Poglavarstva doznajemo da će se najvjerojatnije do početka sezone, iznad Doma zdravlja u predjelu Grčina, izgraditi heliodrom za potrebe zdravstva. Cijena izgradnje i opremanja iznosit će 180 000 kuna koje će se pribaviti iz državnog proračuna. Do sezone će se izgraditi kiosci pored kina Liburna, planira se urediti centralni gradski park i javni zahod kako bi se što spremnije dočekalo turiste u nastupajućoj sezoni.
Važan događaj za naš grad je i porinuće u brodogradilištu Inkobrod. Riječ je o 70 metara dugom pramčanom dijelu višenamjenskog kontejnerskog broda, prvom od pet koje će korčulanski škverani izgraditi za njemačkog naručitelja iz Endema.
Korčula je bila i domaćinom "LIDRANO 99" za otok Korčulu, na kojem je prikazano mnogo uspjelih literarnih, dramskih, scenskih i novinarskih radova koji će se natjecati u konkurenciji županijskog i državnog "Lidrana". Također je u organizaciji UHDDR-a organizirano dva trotjedna tečaja za kompjutere, gdje su mnogi naši sugrađani stekli prva znanja za rad s kompjuterima. Osnovan je i nogometni klub, a njegovi entuzijasti su otpočeli uređenje igrališta na Ekonomiji.

Željan Petković

Nova knjiga o Dalmaciji
FRANCIS VIOLICH: THE BRIDGE TO DALMATIA
(MOST PREMA DALMACIJI)
U izdanju prestižne američke izdavačke kuće The Johns Hopkins University Press iz Baltimorea, pojavila se prošle godine knjiga autora Francisa Violicha pod gornjim naslovom. Gosp. Violich, sada u već dubokoj starosti, ali još uvijek vrlo vitalan, bio je dugogodišnji profesor urbanizma na Sveučilištu Berkley u Kaliforniji, a podrijetlom je iz Kune na Pelješcu.
Nekoliko puta je posjećivao svoj stari kraj, tako da sam ga i ja imao prilike upoznati 1969. godine, kada je neko vrijeme boravio na Korčuli i kada sam mu nakratko pomagao da savlada hrvatski jezik, jer je to žarko želio, kako s obzirom na svoje hrvatsko podrijetlo, tako i zbog toga što će mu znanje hrvatskoga jezika kasnije poslužiti za njegovo znanstveno istraživanje o urbanizmu dalmatinskih gradova.
Knjiga je napisana sa stajališta suvremenog znanstvenog shvaćanja graditeljstva i njegove povezanosti s okolišem i povijesno-kulturnim okruženjem i ilustrirana je mnogim preciznim crtežima dalmatinskih gradova, koji su onda kompjutorski obrađeni tako da se vidi svaki detalj urbanističkoga i graditeljskoga rješenja.
Ova knjiga ima za cilj, kako to govori i sam naslov, uspostaviti svojevrsni kulturološki most prema Dalmaciji i Hrvatskoj, tj. želi pokazati potomcima naših iseljenika koji su se davno iselili iz naših krajeva na daleke kontinente Amerike i Australije, da su njihovi preci itekako bili svjesni svojih graditeljskih sposobnosti i da su gradili svoje gradove u skladu s okolišem i po mjeri čovjeka usprkos svim potresima i olujama u doslovnom i povijesnom smislu.
Za nas je posebice zanimljivo što Francis Violich u ovoj svojoj poticajnoj knjizi Korčuli pridaje istaknuto mjesto. Osim što se često spominje na zajedničkim mjestima kada se govori o općoj povijesti Dalmacije i Hrvatske, statutima dalmatinskih gradova, itd., Korčula se detaljno opisuje u povijesnom, urbanističkom, kulturološkom i civilizacijskom smislu na preko dvadeset stranica teksta s brojnim crtežima i pokojom crnobijelom fotografijom. Za Violicha Korčula je "urbanistički brod" ili "kruna na vijugavoj obalnoj crti kopna i mora". Stari grad Korčulu Violich smatra nečim jedinstvenim na svijetu i na nekoliko crteža prikazuje kako se on idealno uklopio u svoj okoliš. Zatim ga povezuje s ostalim urbanim cjelinama na otoku, posebice s Blatom i Vela Lukom na zapadu te Lumbardom na istoku, lucidno primjećujući kako je snažni razvitak otoka kao cjeline u 18. i 19. stoljeću bio u znatnoj mjeri potaknut strateškim gospodarskim smještajem Blata i Vela Luke kao proizvođača hrane na zapadnom dijelu otoka, te Korčule i Lumbarde kao izvora brodograđevne i kamenoklesarske tradicije na istočnom dijelu.
Za nas je osobito važno što je Korčulu u takvom pozitivnom smislu doživio "stranac" i to još stručnjak za urbanizam, koji je ukazao i na neke vrijednosti kojih mi ponekad nismo ni svjesni.
Ova knjiga svakako će obogatiti stručnu urbanističku literatutu o Dalmaciji i Korčuli, a i nestručnjaci mogu u njoj uživati, jer je pisana nadahnutim književnim stilom i suvremenim civilizacijskim pristupom, pa se čita poput romana. Bilo bi od velike koristi kad bi se neki hrvatski izdavač odlučio prevesti je u cijelosti. Knjiga ima 351 stranicu zajedno s crtežima i fotografijama ( u tekstu), te znanstvenim bilješkama, kazalom i, što je također vrlo zanimljivo i važno, bibliografijom djela stranih putopisaca koji su pisali o Dalmaciji.

dr. Živan Filippi

Na tablunu
Dragi prijatelji,
Stara je korčulanska tradicija koledanja, a jedna od najpopularnijih koleda (posli sv.Martina) je Novogodišnja koleda - popularna KANCONETA. U novija vrimena, na tradicionalni tekst pisme bi se dopisala "Kanconeta" koja bi slično Testamentu od Krnovala, ofregala sve naše, kroz godinu iskazane mane i gafove. Bila je to svojevrsna rugalica na vlastiti račun.
Zadnjih godina "Kanconete" ni bilo, a lani, fala Bogu, ni bilo ni Maškara ni Krnovala. Od kada je politika postala jedino mjerilo u životu maloga Grada, razbila su se prijateljstva, klape, druženja i običaji, a judi bižidu jedni od drugih ko vrag od tamjana.
Temu triba bar pokušat stat na kraj jer takovo stanje inćonkaje ovi Grad sve dubje i dubje i svaki čas će ispustit dušu!
Ova čestitka je pokušaj da se ti duh spasi, a Gradu bar malo nadoknadi u nepovrat izgubjeno vrime u skandalima i dišpetima. Za Božić i Novu godinu, kad se želje milijuni judi u Svitu stapaju u jedan globalni vapaj za mirom i bojon budućnosti za svih, možda je najboja prilika da se i mi ćapamo saldadura i saldamo ovu propanu gamelu koja priti da će svaki čas potonut. Eto, zato ovako šareni i po strankama i po godinama: Tekst kanconete vidi na: Novogodisnja koleda - kanconeta 1999.
Zajedničkin naporima priveli kraju između kapaja od kiše: Kolja, Žari, Darinka, Deni, Nija, Feliče, Katja, Kolenda, Grbin, Miće, Lovro, Dario i Čamac uz pomoć Ratkota Kulina, mužike od "Moreške", malega Miloševića i brojne sponzore, a na veselje mnoštva okupjenih građana Korčule.

Nekrolog
22. studenog 1998. g. umro je TOMISLAV SAMBRAILO u sedamdesetprvoj godini života u Zagrebu. Urnu sa zemnim ostacima položili smo u obiteljsku grobnicu na groblju sv. Luke.

29. studenog 1998. g. ovaj svijet je zamijenio boljim, nakon sedamdesetosam godina, MATE PERDIJA. Život uz more i život na moru, brodogradilište i ribarenje, to je ono što ga je zaokupljalo u životu i u čemu je on najviše nalazio i ostvarivao sebe. Ispraćen od rodbine i prijatelja pokopan je na groblju sv. Luke.

1. prosinca 1998. g. umrla je KATA PERUČIĆ r. DULIĆ u sedamdesetčetvrtoj godini života. Živjela je u Splitu, ali je željela da bude pokopana u rodnoj grudi. Tu joj je želju rodbina i ispunila. Neka počiva u miru.

1.veljače 1999. umrla je MARIJA VERZOTTI u osamdesetšestoj godini života. Rođena je u Blatu, a život provela u Korčuli služeći svojim sestrama. Zbog toga se nije ni udavala. Bila je skromna i jednostavna, tiha i požrtvovna. Život je doista nije štedio, ali se ni ona nije štedila u službi bližnjemu. Na vječni počinak na groblju sv. Luke ispratili su je malobrojni Korčulani i još malobrojnija rodbina.

15. veljače 1999. g. umro je u sedamdesetoj godini života VINCENT SESSA. Duge godine na Ugljanu, bolest i nemoć, obilježje su njegova života. Ipak, vjerujemo da mu je tijelo konačno našlo mir pod čempresima na groblju sv. Luke, a duša pokoj u Gospodinu. Počivao u miru.