GODIŠNJAK
2000

Usidreni škoji
Željka Pulitika

 

Back to index

Str - 5

Str - 7

SkojiŠkoji su nekad davno bili brodovi. Ogromni. Plutali su morima tražeći mjesto gdje bi svršili svoje lutanje, pustili lanac u more, bacili sidro. A nisu imali karte sa ucrtanim rutama, niti su gledali put neba i tražili svjetlost dalekih zvijezda. Samo su plovili otvorenim morem tražeći noću i danju obalu što im je obećao On. Ali sve obale bijahu već zauzete drugim brodovima,drugim škojima i za njih ne bijaše mjesta. Znali su da je negdje moraju pronaći.Bog im je dao davno obećanje, a On nikad ne iznevjeri. Plovili su tako otoci dugo. Pokatkad bi se morali boriti sa sivim morem što se pjenilo oko njihovih prova,ponekad bi klizili površinom za vrijeme mirnih bonaca. Vidjeli su sva mora: slana, crna kao noći nad njima ili duboka kao ponori kojim ne nazireš dna. Oplovili su i ona plava,ledena mora od kristala i leda, oćutjeli topla, tropska mora, mora zelena od algi, plava i uzburkana od jata riba, mora siva od nailaska oluje. Svakojaka mora.

"Kako ćemo znati?" - pitali su izmoreni.
Tada bi čuli odgovor: "Srce će znati".
Već su se za njihove rubove počele hvatati alge i lijepiti školjke.... Nisu gubili nadu. Jednog dana,još nije dobrano niti svanulo,doploviše umorni brodovi-škoji pred šumovitu nepoznatu obalu. U jutarnjoj izmaglici još se nije dobro razabiralo uokolo. A tada On pošalje prvu zraku svjetlosti, veliku i široku na pučinu. Sunce se nastavilo penjati iza najljepših vrhova koje su ikad vidjeli. Tada Bog svojim dahom očisti nebo od mekanih, pahuljastih oblaka. Pred njima prostrlo se more. Plave boje, kakvu nema niti jedno more viđeno do tada. Mirisala je sol u zraku, nošena nepoznatim vjetrom. A ta nemirna voda u vječnom pokretu grlila je brodove-škoje. Htjela im je kazati: Ostanite ovdje!. Brodovi se raspršiše rascvjetalom obalom, nekim svojim redosljedom.

Zazvečao je lanac sa prvoga škoja i teško se sidro spustilo u more. Utonulo je doboko u kamen i mulj. Brod-otok se usidrio. Za njim i svi ostali. A bilo ih je na tisuće.....

Sretni su bili zato jer nitko nije zauzeo ovo mjesto prije njih. Nitko nije otkrio ovu najljepšu slobodnu uvalu, što je On čuvao samo za njih.

Prošle su od tada mnoge godine,stoljeća,tisućljeća... Po njima izrasle trave, niklo cvijeće, rascvalo se grmlje. Masline su zakopale svoje žilave ruke u suhu zemlju. Vinuli se nebu visoki mirisni borovi. Na rubovima more-klesar, izradilo je stijene. Još i danas ih dorađuje, urezujući u njih bore vremena.

I ljudi su podigli kamene kuće, vrtove i vječne kampanele, donjeli sa sobom pjesme o moru i ribama. Ljudi ovdje pjevaju himnu kamenu. U zraku se čuju udarci davnih klesara... U ljetnim jutrima često doplove brodovi do škoja koji nekad i sami bijahu isto. Nakon nekog vremena otplove dalje... Ono što škoji nikako ne vole to su njihovi ljudi koji ih ostavljaju. Idu tražit obalu. Hoće je naći a ne vide da je ona tu pred njima. Od davnine bila i ostala.
A ljudi ne znaju, da bi ih škoji, kada bi samo mogli progovoriti glasom čovjeka, preklinjali da tu ostanu.

I sada vozeći se od juga prema sjeveru našom obalom, bacite pogled prema moru. Vidjet ćete brodove što su se nekad davno tu zaustavili, bacili sidra zauvijek u more. Stoje čvrsto. Pustili su stjenovito korjenje sve do modre dubine. Počivaju i miruju kao potonule amfore na pjeskovitom dnu. Tuguju napušteni škoji glasom valova, praznih vrtova, opustjelim kućama. Plaču propali vinogradi, plaču borovi suzama od iglica. U glasu oštre bure raspoznaje se tuga. Otvrdle masline. Naši usidreni škoji.