GODIŠNJAK
2000

Važnost biljnog svijeta za život na Zemlji
Petar Giunio
(1894. - 1968.)

 

Back to index

Str - 6

Str - 8

Opaska:članak je pisan prije 60 godina pa otud ima stvari koje su se naravno izmijenile, no osnovna poruka i važnost ovog teksta je odnos naspram biljnom svijetu koji nas okružuje na našem otoku. Svjedoci smo uništavanja raslinja, biljaka, sječe šume, neodgovornog ponašanja, zagađivanja okoliša. Ovaj Giuniov tekst može pomoći mnogima da shvate koju štetu čine sebi i svima nama, jer "Biljke su najvažnija bića za život na zemlji, te da njih nema niti nas nebi bilo"!

Da na kugli zemaljskoj nema biljaka, život ostalih bića bio bi nemoguć. Tada ne bi bilo ni ljudi ni životinja. A zašto...? Zato, jer su biljke jedina bića, koje pripremaju hranu za sve ostalo što živi. Jedino su one u mogućnosti, da u svom tijelu prerađuju nežive, anorganske tvari u organsku materiju, u tvari kojima se neposredno ili posredno prehranjuju ostala živa bića. Kada mi jedemo meso od ovce ili kokoši, tada mi zapravo primamo onu hranu, koju su životinje preradile u svom tijelu primivši je od bilja: ovca, kada je pasla travu, a kokoš, kada je zobala zrnje pšenice ili kukuruza. A hranjive sastojine biljaka i njihovih plodova mi primamo i direktno, kada jedemo krumpir, kruh, grah, orahe, zelenu salatu, korijen mrkve i t.d. A sada da vidimo kako biljka stvara hranu iz nežive tvari.

Kako znamo, biljka upija vodu iz zemlje pomoću onih nebrojenih sitnih dlačica na korijenju, pa je dovodi kroz stabljiku sve do zelenog lišća, koje obasjava sunčana svjetlost.Tom vodom biljka ujedno i upija razne rudne tvari, soli, koje su otopljene u vodi. Zeleno lišće pak upija iz zraka plin, tzv. ugljični dioksid. Budući je svaka sitna čestica ugljičnog dioksida sastavljena od dva dijela kisika i jednog dijela ugljika, to biljka kod priređivanja hrane zadržava ugljik, a izbacuje svu količinu suvišnog kisika, koji joj za tu preradbu ne treba. A element ugljik s njegovim mnogobrojnim spojevima, najvažniji je element za život na Zemlji. I upravo u zelenom listu, točnije u stanicama lista, gdje se nalaze sitna zelena tjelešca zvana lisno zelenilo ili klorofil, dolazi od one čudne pretvorbe, do tajanstvene preradbe neživih tvari u organsku -škrob. Zeleni list biljke, dakle, predstavlja jednu ne samo savršenu, nego i najvažniju tvornicu na kugli zemaljskoj, jer se u njoj stvara hrana za sve životinje, kao i za čovjeka. Eto, od kolikog je samo značenja i važnosti u životu to lisno zelenilo ili klorofil! Ali, da u zelenom listu dođe do stvaranja škroba od ugljika primljenog iz zraka i vode sa solima upijenih iz zemlje, tu valja da pomogne jedna velika sila, bez koje ne bi ništa bilo. To je Sunčeva energija u onim žarkim zrakama koje obasjavaju i griju površinu kugle zemaljske i sva živa bića na njoj. Jedino pomoću te sile može biljka proizvoditi organske tvari, koje trebaju njoj i drugim živim bićima da posluži kao hrana, pa osim škroba u biljkama se pomoću Sunčeve energije stvara i slador, uljevite tvari, vitamini te bjelančevine, koje biljka sakuplja u plodovima, da posluže i njenom mladom potomstvu kao hrana u prvim danima života, dok mlada biljčica još ne može sebi stvarati hranu. Dakle, ona bijela tvar u zrnu pšenice u kojoj se nalazi sitna klica nije ništa drugo doli majčino mlijeko.

Ljudi i životinje, hraneći se biljem i njegovim plodovima, primaju tom hranom zapravo energiju Sunca, koja se u njoj nalazi, a bez hrane, kako svi znamo, živjeti se ne bi moglo. Toplina, što se razvija u našem organizmu, to je energija Sunca, koja se troši životnim funkcijama našega tijela. Radi toga moramo neprestano jesti, da dobijemo hranom daljnju Sunčevu energiju. Sada nam je svima jasno zašto je Sunce izvor života na Zemlji. Ono nam ne pruža svoju energiju samo direktno, obasjavajući nas svojim toplim zrakama, nego nam daje i indirektno svoju energiju preko biljke i na taj način uzdržava svakolika živa bića na kugli zemaljskoj.

No, u biljci se ne nalazi jedino Sunčeva energija u hrani, koju ona stvara za sebe i svoje potomstvo, nego i u čitavom njenom organizmu. Pogledajmo, na primjer, orahovo stablo sa zrelim plodovima. Čovjek ne samo da ima koristi, što se može najesti tog ukusnog i hranjivog ploda, punog masti, nego, ako posiječemo stablo, možemo se tim drvom grijati. A što znači to, kada drvo gori? Pa, i to je energija Sunca, koju je stablo sabiralo u sebi kroz sve godine svoga života. Gorenjem se ta energija oslobađa, troši, pa nam takvo drvo pruža i svjetlo i toplinu, koju je nekada primilo od Sunca. Kada drvo gori, sagorijevaju u njemu sve organske tvari, voda izlazi iz njega u obliku vodene pare, dok ostatak, a to je pepeo, sačinjavaju anorganske, nežive tvari, koje je biljka nekada pretežno primila iz zemlje. A ta ista sila nalazi se skrivena i u ugljenu, jer ugljen potječe od drveća, koje je davno živjelo. I koliko se samo milijuna godina uzdrži ta Sunčeva energija skrivena u kamenom ugljenu! Ona nam danas pokreće strojeve u tvornicama, parobrode i lokomotive.

Biljka također i diše, i to svim svojim organima, pa i lišćem, tako da list vrši ujedno i funkciju pretvaranja hrane kao probavni organ, a također i funkciju pluća. I biljci je za disanje potreban kisik, koji ona dobiva iz zraka, ali pri disanju izlučuje ugljični dioksid i vodenu paru. Obratno, dakle, nego što je kod asimilacije, kada biljka primajući ugljični dioksid, zadržava ugljik a ispušta kisik. Proces disanja naziva se disimilacijom. Po danu, kada biljka asimilira, tj. stvara hranu, količina izdahnutog ugljičnog dioksida usljed disanja je kudikamo manja od one velike množine kisika što se izlučuje. Ali, u noćno doba, kada je zbog pomanjkanja Sunčevog svjetla obustavljen proces asimilacije, tada biljka izlučuje od sebe mnogo veću količinu ugljičnog dioksida, nego kisika. Zato nam je po danu u šumi ugodnije i lakše dišemo, dok nam je u noći šumski zrak težak i zagušljiv. Veoma je zanimljiv, kako vidimo, ovaj zatvoreni krug kolanja kisika i ugljičnog dioksida. Biljka prima ugljični dioksid, koji potječe od vulkana, gorenja drva i ugljena te od disanja ljudi i životinja, kao i samih biljaka. U svom lišću biljka onda kod asimilacije zadržava ugljik, a ispušta kisik, koji trebaju za disanje sve  životinje i ljudi. Mi pak kod disanja ispuštamo ugljični dioksid, koji opet trebaju biljke da sebi i nama stvaraju hranu. Po ovome možemo zaključiti, da nas biljka ne samo hrani, pruža svojim drvom i ugljenom toplinu u zimsko doba, te nam i strojeve pokreće, nego što je također vrlo važno, isto kao i hrana, biljke nam upijajući otrovni ugljikov dioksid, te izlučivajući velike količine kisika, čiste zrak i omogućuju disanje. Da na zemlji uginu sve zelene biljke, zrak bi se ubrzo ispunio otrovnim ugljičnim dioksidom, pa bi se ugušili i ljudi i životinje. Eto, kolika je ogromna važnost biljnog svijeta za život na kugli zemaljskoj!

Zanimljivo je spomenuti još nešto o zelenom lišću biljaka. Neki stručnjaci računaju,  da je površina zelenih dijelova biljaka za više od stotinu puta veća od površine zemlje. I čitava ta golema množina zelenila upija svakodnevno svjetlost i toplinu sunca, da nam to opet pruži u drugom obliku. Ukratko možemo zaključiti ovako: Biljke su ogromne centrale sunčanog svijetla i topline, ogromne tvornice hrane, te ogroman stroj, koji nam čisti zrak. Biljke su ona bića, koja pomoću sunčanih zraka uzdrže život, silni posrednici između sunca i zemlje. Život je dakle, dijete sunca i zemlje.

Po računu botaničara, na zemlji ima preko 300 000 biljnih vrsta, a taj biljni svijet je vrlo šarolik. Ima tako sitnih biljčica kao što su bakterije i jednostanične alge, da ih prostim okom ne možemo vidjeti, već jedino kroz jaka povećala mikroskopa.To su najmanja živa bića na zemlji. S druge pak strane vidimo među biljkama prave gorostase, koji opet predstavljaju najveća bića.  Tako, na primjer, stablo mamutovca /Sequoia gigantea/ iz Sjeverne Amerike, koje doživi starost od 3000 godina, a može narasti u visinu do 140 metara.

Kao što zelene biljke stvaraju hranu za sve životinje kopna, tako isto i one sitne jednostanične alge stvaraju u svom manušnom tijelu hranu za sve životinje mora. I one isto tako od anorganskih tvari, koje primaju iz mora u kom lebde, posredstvom sunčevih zraka priugotovljavaju hranu za ostala morska bića. U sebi stvaraju hranjivo ulje s vitaminima i drugim sastojinama potrebnim svakom živom organizmu.  Te sitne biljčice poznate su nauci pod skupnim imenom biljke listalice ili fitoplankton.   Sitni gladni račići veslonošci, koji pak pripadaju zooplanktonu, jedu te algice, račiće proždiru manje ribice ili sardela, ove pak bivaju pojedene od većih riba ili čovjeka. I tako sva morska bića dobiju hranjive sastojke, koje je stvorila ona biljčica u svom sićušnom nevidljivom tijelu. Sad znamo odakle mast sardelama, a i ogromnom kitu. Mnoge pak ribe imaju obilje tog ulja u svojoj jetri, kao bakalar, tunj, morski pas i list.   To ulje bogato vitaminima A i D, te jodom i fosforom, piju slabunjava djeca, da se ojačaju i da im se lice opet zarumeni. Ta djeca, dakle preko tog tzv. "Ribljeg ulja" primaju sunčevu energiju, koja im zdravlje vraća. Zato neki punim pravom nazvaše riblje ulje "Tekućim zrakama sunca zatvorenim u flaši".

Ali ima biljaka, koje ne stvaraju hranu, jer nemaju lisnog zelenila ili klorofila, pa su primorane primati hranu od živih ili uginulih životinja i biljaka. One biljke, koje žive na račun drugih živih bića, upijajući iz njih gotovu hranu, zovemo biljkama nametnicama ili parazitima. Takove biljke su u prvom redu bakterije. I seljacima je poznata vilina kosa /Cuscuta epithymus/, koja živi na djetelini isto je takav nametnik. A, ima biljaka, koje možemo nazvati polunametnicima, kao što je na primjer, poznata nam bijela imela /Viscum album/, koja doduše ima zelene listove i asimilira, ali ona ne raste kao druge zelene biljke iz zemlje, jer svoj korijen zarije u grane raznog drveća, pa iz njih upija potrebne sokove. Ima opet biljaka, koje nemajući lisnog zelenila uspijevaju samo na organizmima, koji trunu, pa iz njih upijaju potrebne hranjive sastojke. Te se biljke zovu truležnice ili saprofiti. Među takove biljke ubrajamo veći dio gljiva, a nekoje od njih su jako hranjive.

Najsitnije biljčice su jednostanične bakterije. Njih je posvuda naći: U zemlji, zraku, vodi, pa i u tijelu ljudi i životinja, a i zelenog bilja. Neki su od njih jako korisni, kao što su oni, koji uzrokuju vrenje mošta, pretvarjući ga u vino, dok druge bakterije pretvaraju vino u ocat. Oni uzrokuju kiseljenje mlijeka i kupusa. Ima ih i vrlo opasnih, jer su uzročnici teških bolesti, kao što je tifus, upala pluća, kuga, kolera, difterija te sušica ili tuberkuloza. Inače su bakterije u prirodi jako potrebne i njihova je uloga od velike važnosti. I njih, isto kao i zelene biljke, možemo smatrati potrebnim za život na zemlji. Bakterije, naime rastvaraju tijela uginulih organizama, biljaka i životinja, uzrokujući njihovo trulenje. Kod tog procesa dolazi do rastvaranja bjelančevina, ugljičnih hidrata i drugih organskih spojeva u jednostavne spojeve, u anorganske sastojine. A da nema tih bakterija, kako bi onda izgledalo na zemlji? Površinu bi joj onda prekrilvala ogromna brda mrtvaca, jer uginula živa bića ostala bi zauvijek u onakovom stanju kako ih je zatekla smrt. Daljnji život bi onda bio nemoguć. Čitava površina kugle zemaljske bilo bi nepregledno groblje nepokopanih lješina. Da nije tako, valja zahvaliti djelovanju bakterija, jer one rastvaraju sastojke tijela svakog uginulog organizma u onu materiju, koju trebaju zelene biljke iz zemlje za stvaranje hrane i podržavanje života na zemlji. 

Po svemu što smo do sada upoznali, možemo zaključiti da su biljke proizvođači hrane, ljudi i životinje potrošači, a bakterije rastvaraju uginule organizme, da mogu pripremiti proizvođaču biljci sirovinu za njenu tvornicu hrane. Postoje, eto, tri svijeta: biljke, ljudi s životinjama te bakterije. Ta tri svijeta nalaze se međusobno u stalnom doticaju i čvrsto su povezani, vršeći stalnu izmjenu materijala potrebnog za život.  Zaista je zanimljiv ovaj krug, kojim se život kreće na zemlji.

Dok je čovjek bio još na vrlo niskom stupnju kulture i on se onoliko koristio biljkama, kao i ostale životinje, hraneći se samo lišćem, plodovima i korijenjem. Ali napredan čovjek ima od biljnog svijeta kudikamo više koristi. On mnoge biljke uzgaja i za hranu i odjevanje, kao i za ljekove. Od biljke pravi kruh i tjesteninu. Od lana, konoplje i pamuka zna praviti sukno i platno. Uglenom se koristi ne samo zato, da ga zimi grije, nego i da mu pokreće razne strojeve. Od masline, bundeve i suncokreta dobiva ulje, a od neke trske i repe pravi šećer. Drvo ne služi samo za ogrijev, nego kao i građevinski materijal za pravljenje pokućstva, gradnju kuća, mostova, brodova. Nadalje se od drva dobiva papir za pisanje i štampanje knjiga, pa čak se proizvodi i alkohol. Od biljke proističe i onaj grafit olovke, kojom pišemo. Najveći dio ljekova je biljnog porijekla, pa i onaj novi lijek pencilin, koji dnevno spasava od smrti mnoštvo ljudi. Narkotička sredstva, kojima se služe liječnici kod operacija da uspavaju bolesnike ili da im umrtve dio tijela na kojem se vrši operacija, pošteđuje ljude od strašnih bolova, a ta su sredstva pretežno biljne provenijencije. 

Kaučuk, gumu također dobijamo od bilja i mnoga pića, koja uživamo, potječu od bilja, kao što je vino, rakija, likeri, kava, kakao, čaj, pa i u cigaretama i cigarama je osušeno lišće biljke duhana. A kada se samo sjetimo onog raznog voća, različitih divnih aroma koje čovjek uzgaja, kao što kruške, breskve, trešnje, jabuke,   jagode,  smokve, naranče i banane! Iz grana i plodova nekih tropskih biljaka dobiva se i mlijeko, a istočni narodi prave čak i sir od soje, jer je soja po svojim bjelančevinama hranjiva koliko i meso. 

I koliko bi se toga dalo nabrojiti, što dobijamo od biljaka!Ali i ovaj kratak pregled života biljaka dovoljno nas uvjerava, da su biljke najvažnija bića za život na zemlji, te da njih nema niti nas nebi bilo.