GODIŠNJAK
2000

Zašto more svjetluca
Petar Giunio
(1894.  - 1968. )

 

Back to index

Prethodna

Sljedeca

 Fiju –u –u –u –u –u –u zavijao je tužno južni vjetar,  šiločina,  kroz uličice malog bodulskog gradića,  miješajući se škripanjem onih kokota od lima koji su se vrtili po dimnjacima i romonom kiše koja je pljuštala po krovovima i ulicama gradskim.  Deset sati u noći.  Nigdje ni jednog svjetla na prozorima.  Čitav gradić spavao je dubokim snom.  Vjetar je pogasio i sve ferale po kontradama.  Mrkla noć.   Kao u rogu.  Fantastično je izgledalo to malo starinsko misto u burnoj noći.   Iz daleka dopirao je šum valova koji su se razbijali o hridine:
Bu – u –u –u –u – bu –u –u-u - bu –u –u –u.

Samo u jednoj betuli ostali su niki mladići i studenti na ćakuleti i ni im se još dalo poć spat.  A i barba Markotu,  koji je drža betulu,  bilo je drago ostat malo duže i čut novitadi od mista,  jerbo je bi veliki petegulun.  Govorilo se te večeri o svemu i svačemu.  Kritikovalo se podestata,  gaštalde od bratovšćina,  govorilo se o pulitici i rugalo se nikoj staroj čeljadi što se strašidu od tenjaca (vukodlaka).  Nisu pustili na miru ni onega bidnega starega inpjegata u penšjuni,  šjor Jakota koji je živi u onoj starinskoj kući iza crikve s dvi stare sestre usidilice.  Svi su u mistu govorili da u toj kući straši od starine.  A u to je virova šjor Jako i njegove sestre,  ma kako je kuća bila njihova,  to jin je nesritnima vajalo tun živit.

Da su je i hotili prodat niko je ne bi kupi od straha.  Ona lajava Keka – petegula je pripovidala da u kući šjor Jakota straši niki njegov šukundid,   ki je bi’ pogan čovik i učini kontrat s vragon samo za sačuvat mladost i morbin.  Tri puta se bi’ oženi i sve su mu tri žene umrile,  a on jarac živi sve do blizu sto godišća.  I kad je bi star vazda bi se voltava za divojkama i udatim ženama.  Samo kad bi vidi kotule vas bi se uzviri i samo mu je manjkalo da ne počne revat ka tovar u proliću.  E,  ma zato ga je i Bog kaštiga što se za morbin proda vragu paklenom.  I sada ta izgubjena duša nima mira ni poslin smrti i triba da gre ka tenjac po kući di je za života čini šporkarije.  A ovi bidan šjor Jako vaja da trpi zajedno sa sestrama i da čini pokoru za svojega morbinozega šukundida,  pa da trati solde za nise samo da ga umiri i tira.  -A dobra su čejad to bila.  Živili su onako kako Bog zapovida.  Vavik su hodili u crikvu,   davali lemozinu,  molili svake večeri ruzarje,  nisu nikad grubo o drugima govorili,  nisu petegulali i škivavali bi čejad sa šporkin jezikom.   Ma kako su živjeli u toj kući bili su puno strašljivi. .  Ni’ ni čudo.   A taki jin je bi i otac i mati i did i nona.  Ta kuća je učinila tu famiju tako strašljivon da jin je strah pasa u krv,  u racu.  A bili su i stari,   pa su se još više strašili od tenjaca i od smrti.  Ne bi oni ni za šta na svitu zaspali u škuro brez lumina i brez blagoslovljene vode na kantunalu.  Koža bi jin se naježila kad bi se govorilo o bolestima i čimatoriju.  Kad bi ko umri u gradiću šjor Jako bi zatvori sve škure na punistrama i zabi’ bi se doma sve dokle ni pasa sprovod.  Ma nisu bili samo oni strašivci u mistu.  Bilo ih je još dosta.   Ma samo nisu hotili da se zna da ih ne bi remenovali.  A ni pulicjot se ni moga puno pofalit svojin kurajon,  pa ni oni gobavi finaca. 

U betuli bi je te večeri i kanpanar Zane i kako bi se malo napi’,    a i kasno je bilo, reka je da ne ide spat doma nego da će poć spat u kampanilu samo da ne čuje brontulat svoju ženu Jovaninu.
- Barba Marko je pripovida da oni stari File, koji je bi još strašljiviji od šjor Jakota, pa su ga zato zvali "File-tremarjola", viruje da kad ono more svitli da su to duše mrtvih iz purgatorija.
- Ma pripovidajte nam šjor Stipe, vi koji se razumite u ove stvari, zašto ono more svitli – zapita pilot od porta Jure.
- Hoću, drage voje, ma dajte mi barba Marko još jedan kvartin i malo suhega sira.   – Hm! Jeste li čuli u koje monade oni ludi, inšenpjani File viruje. Kake duše od purgatorija! Ma da van pravo rečen i učena čejad dugo vrimena nisu znali koji je pravi uzrok toj svitlosti mora.
I kad je Stipe istrusi žmul dobrega crnega, izmuma sira i užega španjulet poče je pripovidat da su ga svi počeli slušat od gusta.
- Dok se nije otkrio pravi uzrok ovom svjetlucanju mora, mislilo se da ove svijetleće iskrice nastaju uslijed plina, koji se diže iz dubine mora. Neki su smatrali da to more odsijeva po noći sunčanu svjetlost koju je danju upilo. Mnogi su pak tumačili da iskrenje mora nastaje uslijed trenja čestica soli, neki kao pojavu elektriciteta koja nastaje uslijed trenja. Velika pak većina bila je uvjerena da je to naprosto fosforescencija. Pa i danas ćete od mnogih i mnogih čuti, da more "fosforescira". Sve te pretpostavke su, kako se ono kaže, pale u vodu.
- Nije istina da je tu po srijedi bilo kakva pojava fosforescencije. Uzrok je tom svjetlucanju sasma drugi. To svjetlucanje – nastavi Stipe – kako se dokazalo, a kod toga je i mikroskop igrao veliku ulogu – proizvode sićušna jednostanična bića, našem oku nevidljiva. To su prije svega posebne vrste bakterija, pa onda razna bića bilo biljnog ili životinjskog porijekla. Većinom su to sitna, jednostanična bića, tzv.   praživi (protozoi),  koji plivaju morem nošeni strujama, pa zato ih nazivaju planktoni. Ova riječ dolazi od grčke riječi planein, što znači lutati, pa od te riječi dolazi i naziv za nebeska tijela, planeti, koji se našim očima pričinjaju da lutaju po nebu, dok su one zvijezde stajačice kao prikovane na svodu nebeskome.
Velika je razlika između svjetlosti bakterija i ovih praživa, koji lutaju morem. To je lako razlikovati. Mnogi od nas u noćno doba na obali imao je prilike opaziti kako ulovljene ribe noću svijetle,  kao da su fosforom premazane. To su dakle te bakterije, koje svijetle na mrtvoj ribi ili raku.  Te, tzv. fotobakterije žive kao nametnici na raznim životinjama, ali za ćovjeka nisu otrovne. One neprestano sjaju mirnom, jednoličnom svjetlošću. Njihovo je svjetlucanje dakle kontinuirano. Ali ono svjetlucanje, koje gledamo kad noću veslamo, kad more uzbibamo, ono svjetlucanje koje nas podsjeća na iskre, koje zabljesnu i ugasnu, to svjetlucanje proizvode sitni praživi, protozoi, pa se mogu jasno razabrati pojedine svijetleće točke. Od ovih praživa najčešći su u Jadranu tzv.  Svijetnjak sićušni, Svjetlucavi bičaš (Nocticula miliaris), te Peridinium divergens, kojeg bismo radi njegovog zanimljivog oblika sličnog kakvom peharčiću sa šiljastim poklopcem mogli nazvati "Morskim peharčićem".   Zatim svijetli također i trorožac (Ceratium tripos), pa male vrste račića, veslonošci (Copepoda), nadalje jaja i zameci, embrioni rebraša (Ctenophora). Pa i praživi divnih oblika, neke vrste zrakaša, radiolarija, svjetlucaju. 

A sad kad smo doznali koja su to bića koja onako divno svijetle u moru kad veslamo noću trebamo znati i kako ona svijetle. Neki od tih praživa stvaraju u svojem sitnom jednostaničnom tijelu kapljicu ulja, masti, a to po svoj prilici zato da budu specifično lakši od morske vode, pa da mogu lebdjeti i u gornjim slojevima. Kad se voda, gdje ima tih praživa, uzbiba nastaje i tzv.  proces oksidacije, nekog laganog izgaranja, naime nastaje spajanje tih kapljica masti, organskih supstancija, u prisustvu alkalija s aktivnim kisikom. Dakle, radi mehaničkog pražnjenja, kad se more uzbibalo ta kapljica masti, ulja tih praživa, dakle tvar koja oksidira, spojila se s kisikom. Eto, sada jasno vidimo da se tu ne radi o nikakvoj fosforescenciji, već o jednom kemijsko-fizikalnom procesu. To je ujedno i fiziološka pojava, plod tvarne izmjene u živom organizmu. Eto vam dakle pravog uzroka tom svjetlucanju,  luminiscenciji.   – Naši primorci vele kad more odveć svjetluca da će bit jugovine. Za svjetlucanje u nekim primorskim krajevima kažu da more "Ardura", a ova riječ po svoj prilici dolazi od latinske riječi ardor. Kad se morsku vodu kojim predmetom uzburka, te male životinjice zasjaju modro-zelenkastim, a zatim bijelim sjajem dokle ne ugasnu. Dok ima aktivnog kisika dotle i traje svijetlost, a kad se voda smiri onda svjetlo ugasne. No i ona kapljica masti se istroši uslijed oksidacije, pa čini se, da ta jednostanična bića, poslije dužeg svijetlenja, padaju prema dnu, jer postaju onda nešto teža od vode. Kad se poslije izvjesnog vremena opet napune masti, praživi se ponovno dižu prema površini. Podražaji su ili mehanički ili toplinski, električni ili pak kemijski. Na svjetlucanje po svoj prilici djeluju najviše kemijski podražaji. Razvijanje svijetla nije kod tih planktona popraćeno toplinom, jer su oni, kako bi se ono znanstveno reklo,  poikilotermi, a to znači da su ovisni o toplini vode, te da je njihova tjelesna tremperatura samo malo, neznatno veća od temperature okoliša. Sposobnost svjetlucanja obično prestaje uginućem dotičnog organizma. Kod ovih praživa nije svjetlucanje, kao kod fotobakterija neprestani, kontinuirani proces, već periodični, koji nastupa samo na temelju vanjskog podražaja, kako smo to vidjeli. 

Progovorit ćemo i nekoliko riječi o spomenutim dvama praživima, najčešćim uzročnicima svjetlucanja u Jadranu i to: Sićušnom svijećnjaku (Nocticula miliaris) i onom koga smo nazvali "Morskim peharčićem" (Peridinium divergens). Ovaj peharčić, kao i prije spomenuti trorožac pripadaju razredu bičaša (Flagellata), a skupini oklopljenih bičaša (Dinoflagellata), jer im je tijelo kao u oklopu zatvoreno. Vrlo su zanimljiva ova mala jednostanična bića koja okom razabrati ne možemo. Ona se nalaze na granici između biljaka i životinja. , te prave prijelaz, odstranjuju granicu ili bolje reći spajaju ta dva svijeta, prave sponu, kariku u ogromnom lancu života. Neki od ovih bičaša pokazuju radi toga kod hranjenja oznake, karakteristike i biljke i životinje. Plod asimilacije, hranjenja nije škrob u njihovom tijelu, već ulje. Naziv bičaši im odatle, što na tijelu imaju kao neke dlačice, bičeve pomoću kojih se pokreću. Zamislite, da je naš "peharčić" velik samo šest stotinki milimetra, tj. 0, 06 mm, kao ona najtanja britvica kojom se brijemo. Molisch smatra da je glavni uzrok svjetljenja u Tršćanskom zaljevu baš ovaj mali peharčić. Kad promatramo jako povećanu sliku tog sitnog bića, kako da se ne divimo veličanstvenosti prirode kad gledamo kako ovo tako sitno biće, koje prostim okom ne vidimo, već jakim mikroskopom, ima tako divan oblik.

Drugi praživ koji uzrokuje svjetlucanje uz peharčića je onaj spomenuti svijetnjak (Nocticula miliaris). Njegovo svjetlucanje je intezivnije od peharčićevog. Budući da je specifično lakši od vode drži se obično površine, pa se katkad znade pojaviti u takovoj množini da na površini mora stvara sluz debelu nekoliko milimetara. Veći je od peharčića i naraste do 1 milimetar. Tijelo mu je slično jabuki. Jako je proždrljiv, pa proždire i bića koja su ka i on velika. Sićušni svijetnjak pripada skupini tzv.  mjehuričastih bičaša (Cystoflagellata). On je kozmooplit, pa se nalazi u svim morima. 

No osim ovih sitnih jednostaničnih životinjica ima u moru i većih, mnogostaničnih organizama, (Metazoa), koja također svijetle. Nećemo se ovdje na njih potanje osvrtati, već ćemo ih samo spomenuti da upotpunimo naše znanje o svjetlucavim bićima u Jadranu,  jer nam je bio cilj da upoznamo samo ona sitna jednostanična svjetlucava bića koja kao dragulji ostavljaju trag za čamcem kad za tihe noći uživamo veslajući na našem Jadranu.

 

Proces svijetlenja može biti intercelularni kao kod bakterija i nekih praživa, ali kod drugih životinjica to je svjetlucanje povezano za jednu izlučinu, sekret, koji životinja izbacuje iz sebe, pa tek onda kad taj odbačeni sekret dođe u dodir s vodom onda zasvijetli. Dakle u ovom slučaju nastaje svjetlucanje izvanstanično,   ekstracelularno,  podalje od tijela proizvoditelja svijetla. To je slučaj i kod malih račića veslonožaca.  Neki tumače da ti račići odbacuju izlučinu koja zasvijetli u cilju ili da zastraše neprijatelja ili pak da svrate pozornost progonitelja na tu svjetlost, tako da mogu lakše pobjeći. Dakle obranbeno sredstvo. Osim račića svijetle i neke meduze kao Pelagis nocticula, koja svjetluca zelenkasto. To svjetlucanje potječe od masnog sadržaja nekih stanica koje se nalaze na površini tijela. Neki rebraši (Ctenophora),  također divno svijetle i to jakim svjetlom. Kao da su dragulji. Beroe svijetli tako jako da se, kako tvrde neki pisci, može noću i čitati kod tog svjetla. I rebraš Venerin pojas (Cestus veneris) svijetli divnom modrikastom bojom. Svijetle i neki plaštenjaci (Ascidiae), koji žive u zadrugama, kao Pyrosoma. Pa ima još mnogo životinja koje svijetle u moru. A tko bi ih sve opisao. 

Vidjeli smo eto da je svjetlucanje kod nekih bića difuzno, tj.   rasprostranjeno na čitav organizam kao kod bakterija, ili pak vezano kao što smo vidjeli kod peharčića i svijetnjaka na masne proizvode stanica. Kod višestaničnih pak životinja svjetlost stvaraju posebne stanice koje su svijetleći organi. Kad neke životinje svjetlucaju, boja svjetlosti se mijenja:čas je modra,  zelenkasta,   crvenkasta,  bijela.  Odakle to dolazi i to ćemo sada vidjeti. U koži pojedinih životinja postoje posebne stanice koje se nazivaju hromatofori, tj.   nosioci boja. Živčelje regulira pokretanje tih hromatofora, pa onda životinja može mijenjati boju po volji. Kada na primjer rastegne crvene stanice onda joj je koža crvena, a kad modre, onda modra. Kad svjetlo prolazi kroz to staničje onda je i ono različite boje kao kad prolazi kroz obojeno staklo. Kod mnogih životinja hromatofori su zaštitno sredstvo, pa one mijenjaju boju, kao sipa prema okolini samo da bude manje upadna. Dakle slučaj mimikrije.

Neki učenjaci u novije doba smatraju da ipak neke životinje samostalno ne svijetle i da kod većine njih svjetlost stavraju bakterije koje se nalaze u posebnim mjestima tijela, pa bi po tome to svjetlucanje bilo neke vrste posljedica simbioze.

Eto, upoznali ste tajnu svjetlucanja mora, upoznali ste našem oku ona mala nevidljiva bića koja stvarju tako čarobno svjetlo u moru – završi zanosom učitelj Stipe – a nije to nikakva fosforescencija, ni trenje čestica soli, a kamoli ono što oni renbanbiti File govori da su duše od purgatorija.

Stipe pogleda na reloj i začudi se – E-e, blizu je po noća. A ja tu pripovidan ka da je devet uri. Dosta je za danas. Homo spat! I tako su jedan po jedan po ovemu dažju i mrkloj noći ostavili betulu, potrčali do doma i surgali se lipo u posteju.