GODIŠNJAK
2000

Povijest uzgoja vinove loze na  otoku Korčuli
Katarina Vojvodić

 

Back to index

Prethodna

Sljedeca

Vinova loza (Vitis vinifera) je pratilac civilizacije, pa tamo gdje počinje povijest, susrećemo i vinovu lozu. To je u prvom redu biljka koljevke civilizacije Sredozemlja i okolnih područja. Tu je ona prisutna kao pradavni pratilac, služeći mu za hranu, piće, ukras.

TrsKultura vinove loze je veoma stara, a potječe od prije 9000 godina iz područja Male Azije, Zakavkazja, Mezopotamije. Pouzdani podaci o kulturi vinove loze u Egiptu stari su 6000 godina.

Postupke uzgoja loze, berbu i preradu grožđa, te čuvanje vina pokazuje i egipatsko zidno slikarstvo u grobnicama faraona i hramovima, a o tome govore i hijeroglifski tekstovi. Oko 3500 godina prija Krista vinogradarstvo Mezopotamije je već razvijeno.

Grčko vinogradarstvo potječe iz Trakije odakle i mit o Bogu loze i vina Dionisu. Prema mitu Dionis je rođen u mjestu Nysi u Trakiji gdje je posadio prvu lozu, stještio grožđe, napravio vino i poklonio ga ljuduma. Odatle je lutao svijetom i širio vinovu lozu i vino.

Stara Grčka je bila zemlja kamena, maslina i vinograda, a njen svijet se sastojao od 4 elementa - sunca, zraka, vode i zemlje. Neprestno kretanje i povezivanje ovih elemenata služi kao analogija ritmu života. Sunce zagrijava zrak, zrak dotiče vodu, voda napaja zemlju da bi iz nje niknula mladica puna zelenih listova i cvijetova koji se pretvaraju u sočno grožđe, koje daje božanski napitak - vino. Tamo gdje završavaju zidine grčkih gradova započinju vinogradi, gdje završava svijet "ratia" započinje svijet Dionisa.

U VIII stoljeću prije Krista, helenski svijet potresaju borbe i krize, stanovništvo se nije moglo prihraniti s njihova oskudna tla. Generacije starih Helena napustile su domovinu u potrazi za novim kolonijama, gradovima, novim plodnim tlima. Tada započinje prva faza kolonizacije, a time i prva plovidba Dionisa, čiji je brodski jarbol, kako legenda kaže bio prepun grožđa. U tjeku svojih traganja Grci su naišli na neistražene otoke i zemlje, te je došlo do osnivanja prvih kolonija. Nastanjuju se otoci u Egejskom moru, potom obala Afrike, pa se putuje na zapad do Španjolske. U isto vrijeme Grci napreduju prama južnoj Italiji i Siciliji, te se prvi trsovi loze sade u Sirakusi, najmoćnijem gradu Sicilije.

Utjecaj moćne Sirakuse proširio se preko Jonskog i Tirenskog sve do Jadranskog mora. Tako je nekoliko stoljeća kasnije, u 4. stoljeću prije Krista - oko 390. godine, Sirakuški tiran Dionisije, osvojio otok Vis i na njemu podigao grad - polis Issu. Isejci su ubrzo počeli osnivati svoje naseobine - Salonu, Tragurium, Epiton, Korkyru... Na kamenim terasama ovih novootkrivenih zemalja i otoka, grčki su kolonisti uzgajali grožđe, a s vremenom su se te terase pretvorile u prekrasne vinograde.

Tako se osnivanjem grčkih kolonija duž jadranske obale i po otocima širi kultura vinove loze u tim krajevima, pronalazeći najpogodnije stanište, propinjući se mjestimično uz strme litice ili razlijevajući svoje bujno zelenilo po zaštićenim poljima krša.

Krajem VI. ili najkasnije početkom V.st. prija Krista Grci iz Knidosa naseljavaju Korčulu, privučeni ljepotom njenih uvala i pitomošću brežuljaka i dolaca. Osnivaju naseobinu Korkyru Melainu (crna Korčula), što znači hridinast i šumovit otok. I ova je, kao i ostale grčke kolonije imala poljoprivredno-trgovačko-pomorski karakter, a predpostavlja se da je njeno sjedište bilo na zapadnom djelu otoka, na području Potirna i Vele Luke, gdje je neposredna blizina plodnog agrarnog dijela otoka , podesna pristaništa, pozicije za ribolov.

Druga grčka kolonija iz kraja IV. ili početka III. st. prije Krista bila je u blizini današnjeg mjesta Lumbarde, nadomak Korčule, a osnovali su je kolonisti iz Isse. Na području Lumbarde Issejci su odmah počeli uspješno uzgajati vinovu lozu na crvenkastim pjescima, a to nam dokazuje i grčki natpis - lumbardska psefizma, koja je pronađena u Lumbardi.

To je neobično važan dokument koji nam govori o osnivanju grada - polisa i razdiobi zemljišta i vinorodnih polja kolonistima. Dakle, vinova loza i vino uz smokve i bajam predstavljali su osnovu življenja grčkih  kolonista i domaćeg ilirskog stanovništva, a taj poljodjelski rad održao se uglavnom i do danas.

U I. stoljeću Rimljani su pokorili otok Korčulu, Ilire i Grke, pa tako grčku koloniju zamjenjuje rimska, počinje romanizacija otoka Korčule. Kako su Rimljani kao temelj svoje moći smatrali poljoprivredu, u osvojenim krajevima radili su na njenom unapređenju i gdje god su to klimatske prilike dopuštale širili su vinovu lozu, a uz uzgoj voćaka uveli su još i uzgoj žitarica i povrća.

Rimsko gospodarstvo ostavilo je na Korčuli mnogo tragova, brojni natpisi, novac, keramika, a najvažniji su temelji i ostaci mnogih građevina, posebno ladanjsko-poljoprivrednog tipa, tzv. "villa rustica", te djelovi kamenog torkula, bazeni za preradu grožđa, odnosno maslina, mnogi primjerci rimskih amfora. Ville rustice, kao centri poljoprivrednih ekonomija bili su vlasništvo rimskih veleposjednika koji su dolazili na ladanje, a nalazile su se na blagim padinama ili terasastim terenima uz plodna polja u blizini Lumbarde, Blata, Vele Luke. Važno je spomenuti i plodni otočić Majsan položen na prometnoj i strateški istaknutoj točki korčulanskog kanala. Život na njemu bio je najintezivniji u rimsko doba, pa su tako na najprikladnijem položaju otoka, u prisoju zapadne uvale i zaklonu od juga i bure, sasvim pri moru Rimljani sagradili prostranu naseobinu "villu rusticu" uz koju su se uz ostalo nalazili terasasti vinogradi.

Stari Grci i Rimljani razlikovali su vinske sorte - moštenice i stolne sorte - zobatice, koje su prilikom jematve djelili i pripremali na razne načine za kasniju potrošnju. Ovaj običaj su prihvatili i naši preci, pa se ta navika održala i do danas.

Nakon burnih godina seobe naroda i propas ti zapadno-rimskog carstva, u IX. stoljeżu na otok Korčulu dolazi i tu uspostavlja svoju vlast slavensko pleme - Hrvati.
Vinogradarsko znanje Hrvati su preuzeli od romaniziranog stanovništva kojeg su na otoku zatekli. Naučili su njegovati lozu i s vremenom su postali pravi majstori, pa je vinogradarstvo ubrzo postalo najvažnija grana privrede ovoga kraja.

U toku srednjeg vijeka na Korčuli se živjelo isključivo od uzgoja loze i proizvodnje vina, kojeg je bilo mnogo, jer se u svih 6 sela uzgajala loza. Uz lozu se njegovala maslina i smokve. Žita i sočiva je bilo malo, tako da su oni bili najvažniji predmet uvozne trgovine.

U Statutu grada i otoka Korčule iz 1214. godine je niz odredbi iz kojih se vidi važnost vinogradarstva i vinarske prozvodnje. Tako npr. da bi se zaštitio vinograd od oštećivanja i uništavanja, veoma stroga odredba Statuta predviđa odsijecanje ruke onom tko namjerno ošteti vinograd, a ne pronađe li se krivac u roku od 15 dana, štetu trebaju nadoknaditi stanovnici naselja. Također je Statutom zabranjeno da za dozrijevanja grožđa itko prolazi vinogradom noću, ako sa sobom ne nosi upaljen svijećnjak. Zakonom je bilo zabranjeno brati grožđe, osim malih količina (1 tovar), prije 15. 08. odnosno kada to dozvoli narodno vijeće. Jedino za ono vino koje je vlasnik htio izvesti i prodati izvan Korčule, nije se stavljao nikakav rok berbe. Vino je bilo glavni proizvod i najvažniji trgovački artikal.

Kako je potkraj srednjeg vijeka znatno porasla proizvodnja vina, usljed sadnje novih vinograda i hiperprodukcije nastale su teškoće oko njegove prodaje i unovčenja, dakle nastala je prva vinska kriza. Venecija je zabranila daljnju sadnju i širenje vinograda, pa se je time i kočio razvoj otoka.

U XVIII. stoljeću prilike se nisu mnogo izmjenile. Obrada polja i način rada su vrlo primitivni. Nerješeni zemljišni odnosi i bjeda težaka osnovna su obilježja poljoprivrede ovog vremena.  Tek krajem XVIII. stoljeća ponovno se počinje uzgajati loza. Poznato je da se veće krčevine na južnim padinama otoka javljaju uprano tada, a stalno se povećava i broj maslina.

Početkom XIX. stoljeća obradive površine su se znatno povećale, a prostorno se najviše šire vinogradi, koji 1896. godine zauzimaju 15% ukupne površine (4136 ha), što je ujedno i najviša zabilježena vrijednost.

Gotovo sve padine krških udubljenja pune su terasastih vinograda, a posebno se ističe južna prisojna obala. O napornom radu težaka svjedoče te vinogradaske terase koje je najprije trebalo uzidati, potom napuniti zemljom, pa tek onda zasaditi lozom. Bile su udaljene i 10-15 km od naselja. Dakle, u ovom periodu dominira monokulturni uzgoj loze i vonogradarstvo doživljava najveći uspon.

U drugoj polovici XIX. stoljeća kada se javljaju bolesti i štetnici iz temelja se mjenja karakter vinogradarske proizvodnje. Pepelnica je zahvatila korčulanske vinograde u razdoblju od 1855-1868. god. pa je u to vrijeme zabilježena značajna emigracija ljudi sa otoka.

Nakon što su se vinogradi malo oporavili i započeo izvoz vina u Francusku, čije je vinograde filoksera već prije napala (1864.), u našim vinogradima se pojavljuje nova bolest - peronospora. Štete su bile goleme, naročito 1886. godine kada je zaraza otkrivena na Korčuli. Međutim, otkrićem bordoške juhe kao sigurna lijeka protiv   peronospore, ponovo dolazi do pojačanog sađenja i podizanja novih vinograda.

Kako je filoksera potpuno ugrozila francusko vinogradarstvo, Francuska je bila prisiljena uvoziti u prvom redu dalmatinska vina jer su ona mogla pouzdano nadomjestiti glasovita Bordeaux vina. To je kod nas ubrzalo razvoj vinogradarstva, jer filoksera još nije zahvatila naše vinograde.

To je bilo zlatno doba naših vinogradara i vinara, pogotovo zato što su korčulanska vina bila veoma cijenjena. Nakon toga slijedio je ponovni pad. Donošenjem austrijske klauzule, Italija dobija velike povlastice za izvoz vina u zemlje bivše Austro-Ugarske monarhije i tako talijanska vina nemilo konkuriraju našim vinima.

Tako nakon kratkog vinskog prosperiteta dolazi do prave ekonomsko-vinogradarske katastrofe za našeg težaka. Mnogi vinogradari su bili potpuno uništeni, jer se ni uz pune bačve vina nisu mogli prehraniti.

Nakon ukidanja Klauzule 1902. god. ponovo je bila razvijena trgovina vinom. Korčulansko vino se izvozi i skupo prodaje. Ponovo kratko traje blagostanje stanovnika, do pojave zloglasne filoksere uoči 1. svjetskog rata.

Do pojave filoksere, na otoku Korčuli je bilo 4136 ha vinograda. Loza se uzgajala uglavnom na terasama (ogradama) u konsocijaciji sa maslinom, smokvom, rogačem, a sa tih pozicija je davala visoki kvalitet. U tijeku snažnih napada filoksere na Korčuli od 1923. do 1928. god., uništeno je 4018 ha ili 97,14% ukupnih vinogradarskih površina.

Napuštanje filokserom uništenih vinograda, nestaje vina, a time i blagostanja, a bjedu pojačavaju i teške poslijeratne krize. Dolazi do masovnog iseljavanja mnogih korčulanskih težaka u prekomorske zemlje.

Ali naši težaci i u teškim prilikama žilavo i ustrajno nanovo kree i ruju mršavu zemlju, nabavljaju novu lozu (američka), te nanovo podižu vinograde, a do obnavljanja vinograda nekako se snalaze maslinama i smokvama. Obnova vinograda bila je dugotrajna i mukotrpna.

Nakon poznate vinske krize 1929-1934. god. površine pod vinogradima su smanjene, da bi 1937. god. došlo do ponovnog interesa za povećanjem tih površina. Poslije 2. sv. rata pod vinogradima je bilo 2328 ha. Nakon toga se bilježi pad vinogradarske proizvodnje, ali se pad vinarske proizvodnje nije osjetio jer se podižu vinogradi sa visoko rodnim, manje kvalitetnim sortama. Takva praksa se nastavlja i izgradnjom novih prerađivačkih podruma.

Međutim, poslijednjih godina se sve više stimuliraju proizvođači visokokvalitetnih sorti - Grka u Lumbardi i Maraštine (Rukatac) i Pošipa u Čari i Smokvici. Te sorte na tim određenim položajima pokazuju pozitivan svojstva i daju grožđe i vino vrhunske kakvoće.

Zahvaljujući izvrsnim, a ponegdje i idealnim ekološkim uvjetima, vinova loza treba biti temelj poljoprivredne proizvodnje i gospodarskog života otoka Korčule, te treba svim sredstvima omogućiti još kvalitetnije vinogradarenje.

Korčulanski težak je srastao s vinovom lozom i njenim životom na škrtoj zemji, zajedno s njom se razvijao, hranio je svojim žuljevima i zaljevao znojem, izdržao uspone i padove, blagostanja i krize. Njegujući lozu težak se muči ali i veseli njenim plodovima. Nasljeđuje vinograde i prenosi tradiciju njenog uzgoja i proizvodnje vina na svoje potomke, pa je i zadatak svakog od nas da mu u tim nastojanjima pomognemo.