GODIŠNJAK
2000

Obični ili mediteranski čempres

Milan Vojinović

 

Back to index

Prethodna

Sljedeca

O ČEMPRESIMA OPĆENITO

Svoje latinsko ime rod Cupressus (odnosno čempres) duguje mladiću kojeg je Apolon pretvorio u čempres, a iz čijeg imena je nastala grčka riječ Kyparissos.   Čempresi su zimzeleno jednodomno drveće rijeđe grmovi. Poznato jr 15 – 20 vrsta koje dolaze u toplijim, umjerenijim i suptropskim oblastima sjeverne polutke, i to od istočnog Mediterana do Himalaje i Kine, te u Americi od Oregona do Meksika. Prirodna su, dakle, staništa čempresa na sjevernom dijelu zemaljske kugle i to samo u umjerenom pojasu, a niti tu nisu baš prostrana. 

OBIČNI ILI MEDITERANSKI ČEMPRES

Cupressus sempervirens L.  – obični ili mediteranski čempres je vrsta sa kojom se srećemo dok putujemo našom obalom. Što smo južnije sve ga više susrećemo. Smatra se da kod nas od prirode dolazi u Južnoj Dalmaciji. Mnogi istraživači smatraju kako mu je postojbina sjeverni Iran, gdje mu je istočna granica rasprostiranja. Dalje se prostire kroz Malu Aziju, Kretu i Cipar, odakle se proširio na čitavo Sredozemlje. 

Danas čempresove skupine na Mediteranu pokazuju izvjesne zajedničke osobine. Najčešće su na vrlo malim površinama, rijetko zauzimaju suvisla prostrana staništa.   Nekad je bio rašireniji nego danas. Tokrit je nekad slavio čempresove i lovorove šume na Etni, kojih danas nema. Ako polazimo od pretpostavke da je Mediteran pradomovina čempresa, onda su današnja prirodna staništa čempresa samo tragovi nekadašnjih prostranijih šuma.  Obični čempres dobro podnosi sušu, otporan je na zračna strujanja, vjetrove, prašinu i plinove u zraku te posolicu. U mladosti raste brzo. Korijen mu je jako razgranat, prodire dublje od 2 m u zemlju i dobro se prilagođava terenu. Nalazimo ga na različitim tlima, ali najbolje uspijeva na vapnenastim, pa i krševitim. Prije svega malo je vrsta koje bi pokazivale toliko skromnosti i koje bi se zadovoljile sa uvjetima što ih pružaju tako siromašna zemljišta. Spolno je zreo sa 10 godina starosti.  Cvjeta rano u proljeće kad se naletom vjetra diže sa njega peludna prašina. U prosjeku doseže visinu između 20 i 30 metara, no ima primjeraka koji su dosegli i 52 m visine i preko 3, 20 m promjera debla. Dostiže starost preko 1000 godina, a ima primjeraka u Italiji koji su prešli i dva i pol tisućljeća. Ipak uglavnom živi nekoliko stoljeća.

Obično je čempres u nas raširen kao dekorativna vrsta. Uzgaja se po parkovima, nasadima, grobljima, vrtovima i alejama kao pojedinačno stablo, u skupinama ili drvoredima. Poznata su dva tipična varijeteta karakteristična po svom vanjskom izgledu ili habitusu. Jedan je uskog, piramidalnog, odnosno više stupolikog oblika (cupressus sempervirens var.  sempervirens), a drugi ima tzv.  horizontalnu formu široko otklonjenih grana (cupressus sempervirens var.  horizontalis). Ovaj potonji je pogodan za vjetrozaštitne pojaseve. Prvog narod naziva muškim, a drugog ženskim čempresom, što je pogrešno, jer je ova vrsta jednodomna (nosi muške i ženske spolne organe na istom stablu). 

ČEMPRES NA KORČULI I PELJEŠCU

Čempres raste uzduž cijele naše obale, ne samo pri moru, već i dosta daleko u zaleđu, no veće skupine od prirode nalazimo tek na Korčuli i Pelješcu. Opjevan od mnogih pjesnika raznih naroda i svih vremena, najveći je ukras pred starim seoskim crkvama, gdje stvara divne krajolike te dostiže orijaške dimenzije. Pred starom župnom crkvom u Čari na Korčuli raste jedan od najvećih živih orijaša u Evropi, zasađen oko godine 1600. , dakle pred gotovo četiri stoljeća, dosegao je obujam u prsnoj visini od preko 4 metra. Čempres je zaštićen kao rijedak primjerak prirodne vrste. Nažalost njegova impozantna veličina iako narušena udarom groma, nije dovoljno cijenjena te je opleten vodovima visokog napona iz obljižnje trafostanice, i premda mu je potrebno sve više prostora, svakim danom ima ga sve manje. 

Čempres je veliki ures mnogih panorama otoka Korčule i poluotoka Pelješca. Lijepe su sastojine u blizini sela Žrnova, a možda najljepša sastojina je ona u podnožju masiva Svetog Ilije, ispod franjevačkog samostana Gospe od Anđela, u Orebiću. Tu on raste zajedno s alepskim borom i stvara prekrasnu park-šumu. Njegova piramidalna forma stvara karakterističnu fizionomiju te biljne zajednice i savršeno se uklapa u ambijent što ga stvara masiv Svetog Ilije, koji se iz mora strmo penje do 961 m visine. Dolazak alepskog bora koji je ovdje primješan u većoj mjeri, ne umanjuje uticaj čempresa u davanju spomenutog obilježja. Ta je šuma ujedno i najveća čempresova šuma po svojoj površini na našem dijelu Mediterana. Oplemenjena je i vrstama poput drvenaste mlječike za koju je karakteristično da cvate od kasne jeseni do svibnja svojim velikim žućkastim cvatovima tzv.  ciatijima (cyathium), dok ljeto provodi bez lišća koje nanovo izbija s prvim kišama u jesen. U svibnju ga svojom cvatnjom zamjenjuje oleandar s nježno ružičastim mirisavim cvjetovima, koji također predstavljaju specifičnost ove šume.

U literaturi je opisana čempresova šuma što se protezala na površini od 10 – 12 ha, koja je nažalost godine 1907.  potpuno izgorila, a nalazila se na prostoru današnje šume. Ostala je zapisana tvrdnja profesora Kriletića,  da je ta šuma čempresa "bila i veća i ljepša od one u Dardanelima, opjevane od Lorda Byrona". 

Veličanstvena je aleja čempresa na Glavici Svetog Antuna kraj Korčule, koja je posađena godine 1707 od korčulanskog biskupa Španića. Ta je aleja ponos svakog Korčulanina i vrlo privlačna točka za svakog ljubitelja prirode, kao i za svakog umjetnika koji se iskrcava na Korčuli. Ne znam što je ljepše 101 kamena stepenica ili čempresi koji ih prate do crkvice Svetog Antona. Koliku ljepotu pruža to plemenito djelo uljepšavanja i ozelenjavanja vlastitog okružja. Kolike se generacije dive veličini, snazi i ljepoti što ih Bog izražava krpz prirodu te aleje. Važno je poznavati podneblje i biologiju vrsta te odabrati pravu, onu koja će vjekovima svojom ljepotom svjedočiti snagu prirode te na taj način govoriti o plemenitosti onog koji je posadio. 

Čempresi i panprama koju čine zajedno s dolomitnim stijenama što poput stečaka izbijaju iz zemlje u okolici sela Žrnova posebnost su za sebe koja se mora njegovati. Oni su gotovo jedina vrsta visokog drveća što se ističe svojim izgledom dok promatrate okolicu. No u posljednje vrijeme na tom podrućju prijeti opasnost od raka čempresove kore, gljive Coryneum cardinale. Spomena su vrijedni čempresi kraj crkve matice u Kuni na Pelješcu, koje je ovjekovječio Medovićev kist. Također značajan je i čempres kraj župne crkve Svetog Nikole u Račišću. 

U Mediteranskim zemljama cijeni se čempresovo drvo od davnih vremena. Feničani, Egipčani i Grci držali su, da je njegovo drvo vjekovito, da se ne može iscrvotočiti niti trunuti, a da u vodi postaje sve tvrđe. Za to su od čempresa gradili sarkofage, u koje bi sahranjivali svoje junake, brodove, vrata hramova i kipove raznih božanstava. Razni narodi u davnini smatrali su čempres svetim stablom i sadili ga oko hramova. Silvan, bog šuma, bio je prikazan sa grančicom čempresa u ruci. Zato, što je vrlo trajan, kršćani su ga uzeli za simbol vječnog života. Plutarh je dao napisati sve zakone na tablicama izrađenim od čempresovog drva, a neki tvrde da je i Nojeva korablja bila izrađena od čempresa. Djela velikih umova i predmeti od naročite važnosti čuvali su se u sanducima od čempresa, da se bolje uzdrže potomstvu. Plinije pripovijeda, da je čempres bio na tolikoj cijeni, da je svako pojedinačno stablo predstavljalo znatni imetak. Kad bi se rodila kćerka, otac bi posadio jedan čempres, da joj osigura miraz prigodom udaje. Vrata bazilike Svetog Petra u Rimu bila su od čempresova drva i trajala su od vremena cara Konstantina pa sve do Pape Eugena IV, dakle oko 800 godina. Ovaj ih je zamijenio s brončanim. U seljačkim kućama oko Dubrovnika, naročito u Župi i Konavlima nalazimo škrinje izrađene od čempresa, redovno dugačke po nekoliko metara, kako bi mogle (zatvorene) služiti i kao klupa za sjedenje. One su vrlo dugotrajne i u obitelji kao predmet od velike važnosti redovito prelaze iz koljena na koljeno. Sve u svemu, u staro doba zvali su čempres "dos filiarum" (miraz za ćerku).

ČEMPRESOVINA

Osobine koje ima čempresovo drvo (fina žica, kompaktnost i u dobrim prilikama velika trajnost), daju dovoljno razloga da se ono i danas cijeni. Ponekad su mu godovi toliko gusto raspoređeni da se mogu izbrojiti jedino povečalom. Čempresovina je tvrda i kompaktna, blijedo žuto – crvenkaste boje. Da se laštiti i ima vrlo ugodan miris koji čuva kroz desetljeća. 

SADIMO ČEMPRESE

Važnost uzgajanja čempresa je sve veća. Mnogi ga ne vole, jer ih podsjeća na groblja i smrt. Po Teofrastu, čempres je bio posvećen božanstvima smrti, jer kad se jednom posiječe, njegov se korjen više nikada ne pomlađuje, što nije točno, jer čempres spada među rijetle četinjače koje mogu tjerati iz panja. 

Sadimo čempres kao ures naših domova i sela, u gustim alejama uz puteve i uz međe, da utaži silu škodljivih vjetrova, po ledinama i krševitim položajima da sačuva obronke naših brda i da pridrži zemlju, da je zimske vode ne otplave u morsku pučinu. Guste živice čempresa su vrlo dobra obrana za one kulture, koje stradaju od velikih vjetrova, osobito kod gojidbe cvijeća na veliko. To je osobito važno za one krajeve na našem primorju, gdje bure i juga nanose svake godine raznim kulturama velike štete. Sadimo ga napokon pojedinačno ili u skupu, kako bi ovjekovječili razne događaje u obitelji, mjestu i narodu. 

Čuvajte čemprese, kao što i svako šumsko drveće, da se ne primjeni i na nas stari teški prijekor: "Quid est agricola? Sylvae adversarium" – (Kuda ide poljoprivreda? Šumu osvaja)