GODIŠNJAK
2000

Kapare u korčulanskom kamenu

Tea Prizmić (VII r.  OŠ Petra Kanavelića)

 

Back to index

Prethodna

Sljedeca

Kapara – CAPPARIS SPINOSA L.  je dugogodišnja biljka iz porodice CAPPARIDACEAE.  To je pretežno tropska i suptropska biljka, ali uspijeva i na obalama Sredozemnog mora. Kod nas raste samoniklo na zaklonjenim mjestima po zidinama i ruševinama te između kamenih stijena na našim otocima i otočićima srednje i južne Dalmacije. Na pustim otočićima ima ga znatno više, jer ga stoka, osobito ovce i koze nemilosrdno brsteći uništavaju.

Tako su na primjer poznati kapari s otočića – svjetionika Palagruže, Badije i Sestrica. Voli mjesta izložena suncu, zaštićena od jakih vjetrova ne višim od 60 metara nadmorske visine. Raste kao grm. Stabljika je drvena sa mnogobrojnim prutićima koji vise. Dugi su i do 2 metra. Korijen je okomit. Listovi su mesnati, naizmjenični, okruglasti, goli, a na licu sjajni. Zelene je boje. 

Cvijet je dvospolni,  mirisan, smješten na dugoj stapci. Izrazito je velik. Sastavljen je od četiri nježne bijele ili ružičasto-ljubičaste latice i četiri lapa. Prašnici su ružičasti i vrlo brojni (60 – 100). Ima modrastu plodnicu koja se nalazi na dugom dršku i sadrži mnogo sjemenih zametaka. Cvate od svibnja do kolovoza. Zbog svog izrazito lijepog cvijeta ukras je kamenih zidova. No, rijetki cvijetni pupoljak se uspije rascvijetati.  Obično se to događa na nedostupnim dijelovima zidina i to je onda prekrasna slika. Cvijetni pupoljci se beru dok su potpuno zatvoreni. Berba počimlje koncem svibnja ili u lipnju, a obavlja se svakog drugog ili trećeg dana. Što su cvijetni pupovi manji, tvrđi i okrugliji, to su bolji. Čim se cvijetni pupovi počmu malo otvarati ili su previše veliki, ne beru se, već puštaju da se rascvijetaju. Plod je crvenkasto jajasta boba na dugoj dršci, a sjemenke su bubrežaste i također crvenkaste.

Od svibnja do lipnja domaćice redovito obilaze grmove kapara i beru cvijetne pupoljke. Računa se da jedan grm u povoljnoj godini može dati od 0, 5 – 2, 5 kg cvijetnih pupova, što je kod samoniklih kapara teško kontrolirati. Cvijetni pupovi se ostave dva dana u kući da se osuše. Obično se sortiraju po veličini. Skinu se stapke i stavljaju u dobar vinski ocat (kvasinu). Na 1kg pupoljaka ulije se 1 litra octa. Ocat mora biti jak i kvalitetan, jer se inače kapare pokvare. Radi sigurnosti prije octa neki ih posole i ostave u soli dva dana. Potom ih isperu hladnom vodom, te stave u
bocu s octom i drže na suncu 10 dana. Poslije toga mijenjaju ocat i malo ga razrijede. Neki pak cvijetne pupove sole. 

Ovako pripremljeni kapari omiljeni su zažin i dodatak jelu u našem kraju. Okus im je trpak, gorak, aromatičan i malo kiseo. Cvijetovi sadrže eterična ulja, pa se koriste u ljekarstvu. 

Danas ljudi, da bi imali svoje kapare, sade ih po kamenim zidovima oko svojih kuća. Posjetila sam gospođu Balarin, koja sadi kapare redovito. Osušene sjemenke sadi u veljači ili ožujku jer, kako ona kaže, tada je sigurno da ih neće pojesti mravi. Napravi smjesu vapna i malo zemlje, te od toga izradi grudicu veličine bajama. U sredini smjesti sjemenku i pincetom sve ugura što dublje u šupljinu zida. Pri tome bira sunčano mjesto, jer na vlažnim mjestima kapare stradaju od gljivičnih oboljenja. Kada već uzgajamo kapare, onda o njima brinemo na taj način da ih obrezujemo. Rezidba je u dva navrata, i to prvi put u jesen, a drugi put početkom prolijeća, kada se prutovi potpuno odrežu ne ostavljajući niti jedan pup. Tako prisilimo kapar da baca mladice, a on cvijeta i daje plod samo na jednogodišnjim mladicama.

Uzgajanje kapara je isplativo, jer je prinos dosta velik, a potrošak jako malen. U nekim zemljama Mediterana kao što su Francuska ili Italija uzgaja se plantažno na većim površinama. U rasadnicima se uzgajaju sadnice koje se kasnije početkom proljeća sade na pripremljeno tlo. Iskopaju se jamice duboke 30 cm, a udaljene jedna od druge 2m. U jamice se stavi stajskog gnjoja i pomiješa sa šljunkovitom zemljom. Kapar je sa žilama jako osjetljiv pa kod sadnje treba pripaziti. Kapari počimlju obilno rađati tek u petoj godini. Grmovi mu traju uz dobru njegu 30 – 40 godina.

Danas kad na tržištu postoji velika potražnja za kaparima bilo bi u svakom slučaju vrijedno pokušati pokrenuti male nasade kapara, za što pogotovo naše južne strane otoka imaju sve prednosti. Stari i napušteni vinogradi mogli bi tako postati mjesto za sadnju kapara, a tržište bi se uvijek našlo, jer gurmana ima. Jedno domaćinstvo moglo bi sve raditi od sadnje i ugoja do finalnog proizvoda – pakiranja kapara u staklenke. Ako u drugim zemljama Mediterana to ide, zašto nebi i kod nas, pogotovo što ga ne treba tretirati nikakvim zaštitnim sredstvima, a to je onda čista ekološka hrana i domaći proizvod koji se sve više traži.