GODIŠNJAK
2000

Potrebno je progovoriti ili pisano s razlogom

Neven Fazinić

 

Back to index

Prethodna

Mnogima kojima smo pokazali naš projekt pod radnim naslovom "Zelena karta otoka Korčule" ostali su zadivljeni prirodnim vrijednostima našeg otoka. Nisu se mogli načuditi i pitali bi:" Zar je ovo na Korčuli?" Da, sve je to bogastvo Korčule. Istina nitko nije pitao a što je s onom drugom stranom medalje o kojoj želim danas progovoriti u ime jednog drugačijeg odnosa prema prirodi i prirodnim vrijednostima koje nas okružuju. Često smo skloni kritizirati, zatvarati oči, a ne poduzimati ništa da se stanje popravi na bolje. Krenimo redom.

Obilazeći često otočka prostranstva s nakanom snimanja za potrebe "Zelene karte" nailazio sam na ono što je čovjek svojim nemarom i nebrigom učinio. Bila bi to svakako zanimljiva antologija, kojoj se vjerujem mnogi, kad bih im je slikovno pokazao nebi mogli načuditi. Divlji deponiji otpada, smeća, starih olupina od automobila, odbačenog šuta, akumulatora, izlivenog ulja i što još sve nabrojiti. U vremenu kad se pokušava organizirati odvoz smeća iz svakog otočkog naselja, sabirući i odvozeći isti do centralnog deponija, svako mjesto ili manje naselje ima još i svoj divlji deponij. To izgleda nikom ne smeta, a niti razmišlja o takovim postupcima.

Prošetajte do Koča našeg zaštićenog prirodnog rezervata vidjet će te uz cestu odbačene stare automobile i akumulatore. Dođite u Koče opet će te se susresti s otpadom kojeg tu ostaviše njegovi posjetioci. Pogledajte malo bolje okolna stabla, pa će te se brzo uvjeriti da niti ona nemaju spokoja. Ništa više nije nemoguće ili što brinuti i dizati galamu kad to i tako nije važno. Možda su naša razmišljanja naopaka. Oni su uzeli u svoje ruke pravdu i u tome ih nemože nitko spriječiti. Dali je uistinu tako?Postavljali smo često takav upit i smatrali da rješenja ima. Najbolji primjer upravo je bilo čišćenje stare ceste prema Žrnovu koja je sva bila pokrivena otpadom. Može biti i drugačiji primjer. Recimo da nadležne službe pronađu krivce i odmjere im doličnu kaznu uz obvezu da ono što su zagadili moraju i ukloniti. Zar se uvijek moramo vraćati Korčulanskom Statutu iz daleke godine 1214. Možda bi ga bilo najbolje odmah uvesti u svakidašnju praksu. Glava LXXV – GDJE TREBA BACATI SMEĆE - U njoj lijepo piše:

"Isto tako zaljučeno je da svaki onaj tko čisti svoju kuću ili čisti ispred kuće ne smije to smeće baciti na koje javno mjesto i njime natrpati ga. . . . " Kazna se određuje u visini od 5 perpera, a za te novce se moglo kupiti dva konja, time da jedna polovica pripadne Komuni, a druga prijavitelju.

Dakle već onda bilo je regulirano ponašanje i što se smije ili nesmije i za to su bile određene kazne. I ne samo to, prijavitelj bi dobivao polovicu od naplaćene kazne. Kod nas još nije sazrelo takovo ponašanje, no u svijetu je to potpuno normalno i moraš i te kako paziti da sve držiš u redu jer će te u protivnom prvi susjed prijaviti, a za kaznu ne pitajte. Tolika je da vam više nikada neće na pamet pasti tako što raditi. Vratimo se natrag našem problemu. Imamo zakon, imamo odredbe, imamo razne inspekcijske službe itd. Sve je na broju, a svakim danom problema sve više. Tko je kriv?

Smatramo da zakon treba poštovati i po njemu postupati, jer čemu onda zakon i kaznene odredbe ako se to ne primjenjuje. Stvaramo sebi sliku zatvarjući oči kako je sve u redu. Želimo Evropske integracije, a ovako se ponašamo. Borimo se kako bi privukli što veći mogući broj turista na naš otok a onda mu ostavljamo da uživa u smeću, neredu, neurednim plažama, odbačenom otpadu uz otočke ceste itd. Zar smo uistinu slijepi?

Koliko daleko idu neki umovi može se vidjeti na primjeru gdje je čovjek na svoju baštinu dovukao cijeli autobus i još desetak olupina automobila. Ovakovih će primjera biti sve više iz razloga što nitko, a tko treba reagirati, ne reagira. Ekolozi će ko i uvijek ukazivati na ovakove postupke i pokušavati ih primjereno rješavati, no stavimo ruku na srce kako se ono kod nas kaže, čiji je to posao da se rješava?Hočemo li se u nedogled pokrivati nekakvim zapisnicima i na kraju pojeo vuk magare, ili najbolje da ne trošimo riječi i sve prepustimo neka ide kako ide.

Vjerujem da veliki dio otočana ne želi živjeti zatvorenih očiju i ne obazirati se na ono što se u našem okružju događa. Uistinu, treba otvoriti oči i shavtiti kako nas ovakovo ponašanje nikud ne vodi. Ako se zaputite od Postrane prema uvalama Defora, proći će te mimo još jedan divlji deponij, ruglo u lijepoj prirodi koja Žrnovo okružuje. Pođite prema predjelu Lozica u Pupnatu opet će te nagaziti na divlji deponij, prođite starom cestom iznad Pupnatske luke opet smeće, dođite u Čaru i krenite prema polju Brgulje opet smeće, pođite u Smokvicu iza vinarije prema polju Banji opet smeće, pođite u Blato i krenite do Sitnice opet smeće, obađite Velalučke baštine i naći će te toliko otpadaka od plastičnih konstrukcija,
dođite na Kokojevicu u Lumbardi, naći će te smeće, zavirite na Badijsko polje ili pogledajte stari kamenolom, opet smeće i tako naprijed.

Ovo je napisano s razlogom a vezano uz natpise i očitovanja kako treba prići izradi centralnog otočkog deponija otpada i to na prostoru Dubova. Pitamo se kome dolaze ovakove ideje na pamet?Također se pitamo zašto se postojeći službeni (ne divlji) deponij napokon ne uredi po kriterijima i standardima kao što je u svijetu, te se s njim gospodari ispravno. Jedan prostor je onečišćen i to je istina, ali što je napravljeno kad već mora negdje otpad, da to bude uredno održavano, otpad zatrpavan i održavan u redu. Vjerujemo da kad bi se tako postupalo, onda nebi dolazilo do prosvjeda i negodovanja ljudi. Kad bi smo gospodarili ispravno s deponijem, razmišljanja o novom deponiju nebi dolazila u pamet. Vratimo se opet početku. Otpad se baca svugdje, divljih deponija ima na pretek, a u isto vrijeme mi organiziramo službeni i redoviti odvoz smeća iz svih otočkih mjesta. Cijena koju treba platiti da bi se jednom krenulo ispravnim putem velika je. Isto kao što se smoglo sredstava da se očisti stara cesta prema Žrnovu, tako treba nastaviti i dalje čisteći i zatrpavajući divlje deponije, kako bi uistinu na kraju imali samo jedan deponij, ali na mjestu gdje i danas stoji uz svu našu brigu da to postane uredan i ispravan deponij po svim standardima. Život je naš na ovom otoku i te kako ugrožen upravo našim ponašanjem. Mi nemamo kuda. More je oko nas, a naše smeće neće nitko primiti na kopnu. Trebamo sami rješavati probleme ali ispravno i s punom pažnjom i uvažavanjem.

Spomenuli smo Dubovo kao često spominjan lokalitet na kojem bi bio sagrađen centralni otočki deponij. Zna li netko tko ga predlaže ili spominje što je Dubovo i što tamo ima? To je još jedina otočka oaza autohtone šume Crnike i Crnog bora, endemskih vrsta Kockavice, Majčine dušice, Šafrana, Žutog tulipana, raznih životinjslih vrsta, više lokava, lijepih šetnica, panorama i čistog zraka. Prostor koji bi neki toliko željeli imati i uživati, mi bi pretvorili u deponij i na kraju u crnilo poučeni dosadašnjim odnosom na deponijima i požarima koji su od njih počeli i poharali velike otočke površine. Zar sve to nije već viđeno? Svi ti scenariji su potrošeni na deponijima do sada i sve smo vidili, često kao učesnici u gašenju brojnih požara. Jednog dana takovo bi moglo izgledati i Dubovo, crno ali ne po svojoj šumi crnog bora i česvine, nego izgoreno i golo. Komu to treba? Požari nas često ponukaju da promislimo kako spriječiti. Ima načina, no to sigurno nije oslanjati se na dobrovoljna vatrogasna društva i kanadere, nego djelovati ispravno i postupati razumno, educirati, a i kažnjavati. Kad jedan dio otoka izgori kao 1998. više ništa nije isto.

Sve se poremetilo iako mi hočemo da nije tako. Biljke su izgorile, kisik se ne stvara, kiše nas zaobilaze, suša radi svoje, makija se teško obnavlja, životinje su nestale, poremetio se cijeli eko sustav, zelene boje je nestalo. Dali nam je svejedno i što svi možemo pridonjeti da tako ubuduće ne bude. Možemo, ali prvo moramo svi otočani zajedno sjesti bez obzira na lokalne tenzije. Ovo se tiče naše kože i života na škoju.

Pred nekoliko godina uslijed dotrajalosti dalekovoda od Korčule do Blata posječena je sva vegetacija ispod dalekovoda. Cijenu su platile biljke niti krive niti dužne, jer umjesto da se dalekovod uređuje posjekle su se biljke ispod njega. Nije prošlo mnogo vremena započimlje se graditi novi dalekovod i ovaj put opet strada priroda. Probijaju se putovi, ruše stabla, ništa nije sveto i vrijedno, a Korkyra pamti sve rane koje joj se nanose. Neznamo dokle. Možda se jednog dana začudimo kad uočimo da nešto nije u redu. Ne samo što se šuma sjekla i kopale rane u otočki okoliš, nego je i ostavljeno smetlište odbačenih vreča za cement, rasutog cementa, odbačenih vodiča, a stari stupovi su posječeni neka trunu. Možda će te se pitati treba li nama struja? Sigurno da nam treba, ali nam treba i zelena Korčula i nezagađeni okoliš. Tko je nadzirao radove i dozvolio da se ovako postupi? Pitanja i samo pitanja, čuđenje i na kraju stanje za koje bi netko trebao odgovarati. Ispričat ću vam priču iz daleke Amerike. Na rijeci Missisippi rade naši ljudi baveći se uzgojem kamenica. Od države moraju tražiti koncesiju za dio prostora gdje će uzgajati i kasnije loviti kamenice. Moj prijatelj je dobio dio gdje je bio jedan mali pješćani sprud sa nekoliko stabala trstike. Kad je želio ovaj sprud ukloniti jer mu je smetao, morao je tražiti dozvolu. Državni službenik je stigao i ocijenio situaciju dozvolivši skidanje spruda uz predhodno fotografiranje istog. Što mislite zašto je fotografiran ovaj bezznačajan pješćani sprud i dvije, tri trstike? Fotografiran je da onog trenutka kad se ovaj dio rijeke ne bude više iskorištavao vrati na isto mjesto sve kako je i prije bilo.

Samo se okrenite oko sebe, pogledajte prekopane kanale uz ceste, preko otoka i biti će vam odmah jasno da mi nismo Amerika. U nas se upravo suprotno uživa. Što više srušiti i uništiti, a za sobom ostaviti pustoš i nered. Ako lažem, prošetajte dobro će vam koristi. Dovoljno je krenuti od korčulanskog groblja uz cestu prema Lumbardi i sve će vam biti jasno.

Došli smo i do cesta, ali ne onih asfaltnih (iako bi i tu mogao prosvjedovati za sav onaj neupotrebljeni asfalt istresen uz ceste okolo), nego do onih koje naša vrla otočka šumarija probije po našem otoku, kao preventivu u zaštiti od požara. Tako smo u Pupnatskoj luci dobili još jednu cestu sa zapadne strane i na stotine izlomljenih stabala borova. Kad sam sretan što tu nitko ne dolazi divio se rijetkim velikim primjercima stabla Smriča, otkrijem najednom da je cesta probijena, dio stabala uništen, a svugdje uokolo krš i lom. Ako mi netko može kazati da se na takav način probija cesta onda ću šutjeti. Ovaj put ne mogu. Dogodilo se to na Dubovu. Drugi put biti će na nekom drugom mjestu i tako dalje. I, nitko me neće uvjeriti da je to protupožarna cesta. Onog trenutka kad više ne budem vidio posječena stabla česvine, smriča. crnog bora, itd. na prostoru Dubova znati ću da ti putevi uistinu služe zaštiti od požara. Zar ovu oazu prirode ne možete pustiti na miru i reći svojim šumarima:Radite svoj posao i štitite šume!

Koliko se samo napisalo za Badiju (zaštićeni objekt prirode) i sječu šume na istoj. Uistinu, radite svoj posao jer želimo živjet na otoku gdje će se voditi briga za okoliš i gdje će zaštićena ptica Kos pjevati a ne stradavati pod kamenim pločicama, kao što stradava i otočki okoliš u odbačenom otpadu, posječenoj šumi, požarima itd.

Možda se u glavama na kraju nešto promijeni na bolje. Daj Bože!