25 minuta od Korčule do Mljeta
15. kolovoz 2001.
Atlasov gliser "Krila Brača" i Korčula. Otok Mljet - Pomena. Ante Vranješ priča i priča ... o jezerima, povijesti, zmijama i mungosima, veprovima koje ribari love u mreže, ... Domaći svit Ivanino carstvo. Bazen po njezinom guštu i mjeri. Galeb

Atlas Korčula - Web page

Zahvaljujući Atlasu, velemaistoru Vladi Kovačeviću i internetu danas sam glumeći Slovenca (njih i Talijana je bilo najviše) dospio na otok Mljet. Za razliku od sporohodnih Yanmara ili Torpeda od nekoliko konja, hidrogliser "Krila Brača" je put od Korčule do Mljeta "preletio" za 25 minuta. Atlasovi vodiči; Hana, Ivona i Ante, su neupućene pažljivo upoznali s karakteristikama ovog ruskog plovila te s programom koji ih očekuje nakon iskrcaja u Pomeni. Nisam ih poslušao, Mljet dovoljno dobro poznajem da se mogu snaći i bez njihovih uputa.

Naravno, vrijedilo je posjetiti otočić Sv. Marije sa benediktinskim samostanom te pogledati crkvu, u kojoj se Sveta misa služi jednom godišnje, upravo na današnji dan. Crkva je nakon nacionalizacije šesdesetih godina potpuno ispražnjena, jedino što je u njoj ostalo su glavni oltar i grobovi. Jedini ukras, koji je čini veličanstvenom, je kamen.

Ante je marljivo ispričao svoju priču o povijesti Mljeta, od Odiseja, Ilira, Oktavijana koji je pobio svo stanovništvo, kasnije Hrvata, Benediktinaca koji su ovamo doseljeni u svrhu prosvjećivanja domaćeg stanovništva, Turaka koji su poharali otok, pa sve do današnjih dana, ne zaboravljajući Tita kojem su prilagodili ulaz u jezera kako bi mogao proći koz uski prolaz i uživati u ljepoti iz svoje jahte. Prvom brodicom sam pobjegao od ove povijesti u potrazi za hladnim vinom i ribom.

Otočani su vrlo otvoreni i ljubazni. Shvatili su da osim ljeta i turista koji im život znače, drugo nemaju. Vesele ih brojni gosti koji dnevno dolaze raznim izletima, u posjet nacionalnom parku, iz Dubrovnika, Pelješca, Korčule,   Makarske ....

U ove vruće dane preselili se se bliže moru. Rekli su mi da ih ima manje od tisuću, a samo u Babinom polju ih je, prije 60-tak godina, bilo toliko. Od nekoliko osnovnih škola danas je ostala samo jedna. Zaposlenih na otoku je malo, većina su sezonski radnici u hotelu Odisej a samo nekoliko vojnika i desetak policajaca rade tijekom čitave godine. Uz otočnu samoću, imaju vina i ribe u dovoljnim količinama što je, kako kažu, dovoljno za miran i zdrav život. U restoranu Pomena vas tako i tretiraju. Za malo novaca (50 kuna) poslužit će vam ribu i vino, a ako posebno inzistirate, možda vam nabave i kakav komadić mesa. U debeloj borovoj hladovini restorana, s pogledom na more ometanim brojnim jahtama, jedino što mi je nedostajalo je bio kratki san poslje ručka. Svoj mir sam pronašao dvadesetak metara zapadnije od plaže, ispod borova, s prstima od nogu umočenim u more. Društvo mi je pravio stari galeb, očito umoran od mora i ribe. Ivani nije bilo do spavanja, uživala je u bazenu napravljenom po njezinoj mjeri.