27. rujna  2003. - Svjetionik Sušac
Jedan dan na svjetioniku s Ivetom i Tomislavom
autor: I. Grbin
Otočić Sušac, udaljen je oko dvadesetak milja od Vele Luke, te nešto manje od Visa i Lastova. Omiljeno je odredište ribarima, te posljednjih godina, turistima koji ga doslovice okupiraju u ljetnim mjesecima. Neka ih ljeti, neka uživaju u plavetnilu, moru, odabranom društvu, ali neka nama ostave mjesec rujan, najljepši mjesec u godini. U subotu ujutro je sig. Franco, pokrenuo svojih stotinjak konja i po mirnom moru, doveo nas do Sušca. Škoj sam, s moje korčulanske udaljenosti, zamišljao manjim, nepristupačnijim i surovijim. I ovo zdanje, poput ostalih na Jadranu, sagradili su naši djedovi voljom i mudrošću Franje Josipa, austro-ugarskog cara. Na ovoj hridi stoji od 15. kolovoza 1879. godine do današnjih dana, uglavnom neizmjenjen, osim interijera, koji je uređen u apartmane te potpuno automatiziranog pomorskog svjetla. Današnji njegovi stanari, plovputovi domari Ivan iz Čare i Tomislav iz Blata, svjetionik čuvaju s pažnjom koja se svugdje vidi i osjeća. Ljudi u ovo doba godine ovdje nisu svakodnevna pojava. Na pristaništu su nas dočekali Ive, Tomislav. Pastir Goran, treći stanovnik otoka, je bio zaokupljen svojim poslovima. Pripremao je panulu za orhane. Ovce i koze se ionako čuvaju same. Desetak minuta uspona do svjetionika je prošlo u trenu. Izgledali smo poput Japanaca u Korčuli, koji stalno "zviraju" s glavom uokolo, kako im nebi što važno promaklo. Nije ni nama, pogotovo ne ovaj predivan pogled s prozora apartmana  prema sjevero zapadu. Ovo nije reklama za američki whiskey, kojeg smo usput do odlaska "ocikali" do dna, već pogled kroz prozor prema jugu. More je odmah tu ispod, samo stotinjak metara niže. Progonila me ideja, kako s prozora loviti lignje, koje najbolje vuku upravo dolje ispod, u ovom plavetnilu. Nažalost na makinu koju su mi prodali u "Orci", nisam mogo namotati 150 metara tunje. Rekli su nam da u dubini ispod ovih stjena rastu crveni i skupocjeni koralji. Ženski dio ekipe ih je odmah vidio oko ruke, vrata, noge, na ušima, nosu, pupku, .. itd. Zaron od stotinjak metara u dubinu, kako bi ih ubrali, im se nije činio složenim poduhvatom. Na Sušcu postoje dvije crkve. Starija je, kako nam je objasnio Ive iz 4. stoljeća. Unutrašnjost izgleda ovako. Druga crkva, odmah pored ove starije, je nešto novija. Danas služi ovcama kao privremeno sklonište, možda u slučaju nevremena. Pitao sam - za koga su građene ove crkve, na otoku bez stanovnika? Ive je odgovorio - Na Sušcu je nekad živilo i do 200 ljudi. Na sjevernom dijelu otoka, su vidljivi tragovi kućica, zapušteni dolci, maslinici, nekoliko manjih polja .. Miševi se ovdje ne boje ljudi. Ovaj  nije reagirao niti kada sam mu se približio na metar. Morao sam ga potjerati kako bi se uvjerio da je živ. Sušac je jedan od najoskudnijih otoka s padalinama. Moguće da su mu radi toga i dali ime. Ive nam je rekao da je u posljednjih godinu dana palo samo 14 litara kiše. Na otoku, osim trojice ljudi, žive dvije mačke, pedesetak koza i 300-tinjak ovaca. Ova koza je je jedva dočekala da je netko nježno "pomazi". Posljepodne smo imali goste iz Vele Luke. Ribarskom barkom su doplovili Ante Marinović, kipar iz San Diega/USA i Aldo Mirošević, odvjetnik iz Vele Luke. Uz žmul bilog vina, pričalo se o svemu i svačemu, o Lučanima, životu na svjetioniku, ribanju, ženama, ..  - Za pasa, homo ća više! Va ćapat dva kanjca, - rekao je Aldo više puta .. i tako je to trajalo i trajalo. Popodnevno sunce i vino su godili više od kanjaca, - koji ionako slabo "becaju" - dodao je Ante. Nakon što smo barku oslobodili od mriža i konopa, preostalih od Ivetovog i Tomislavovog noćnog ribanja, Ive nas je uputi u poste za kanjce. - Ode va znat di se lovi. Hote vanka punte sto metri, tamo će te ćapat kojega. Ako ne, evo van ode lešada. - Zahvalili smo mu na tri draganje, jednom filunu od kila, jednom škrpinu i nekoliko drugih riba. Ipak, gušt je gušt, uputili smo se prema poziciji koju nam je savjetovao, istražiti kako "dišu" kanjci uokolo Sušca. Tonči je stručnjak za kanjce. Korčulanski takmičarski duh istreniran za Dana kanjca, kada se nadmeću tko će ulovit većeg, je ostao u njegovim prstima. Skupili smo ih nekoliko kila. Na njihovu žalost "prcali" su se vrlo kratko, do popodneva kada su završili na gradelama. Lignje na Sušcu, koje su ulovili Ive i Tomislav, su me ugodno iznenadile, ne brojem, već veličinom. Ove korčulanske, koje ponekad lovim u Orlanduši ili s mosta na trajektnom pristaništu, su višestruko manje. Povratak je bio uzbudljiviji. Na naše iznenađenje Franku nisu smetali valovi i vjetar force 4-5, kao pravi morski vuk nas je doveo nazad do Vele Luke, mokre ali zadovoljne viđenim i doživljenim. Zapamtit ćemo ga, nakon što nas je jedan od valova okupao do gole kože, po rječima - Bellissimo bagno come jacuzzi!