Tonko Marinović
BICIKLOM NA SV. ILIJU
(ili kako uvijek ima šanse)

Tonko Marinović
Tonko Marinović na vrhu Pelješca

 

U Korčulu dolazim svako ljeto od kada znam za sebe. Oduvijek sam sa strahopoštovanjem promatrao ogromno brdo koje se uzdiže iznad Korčule, čineći sve nas tako malim. Kao da se ogromna griža uzdigla iz mora.

Još su mi moji baka i dida pričali o muflonima, čagljima i zmijama koji nastanjuju tu surovu golet. Kasnije sam slušao ljude kako pričaju da se za lijepa dana s vrha može vidjeti sve do Italije. I svi su imali određenu dozu poštovanja prema kamenom divu s druge strane Pelješkog kanala.

Kao strastvenom biciklisti u meni se polako kuhala želja da se pokušam biciklom probiti do vrha. Kako imam dovoljno godina da budem i luđi i nepromišljeniji od djeteta odluka je pala, BICIKLOM NA SV. ILIJU!

 

 

PRIPREMA


Trening u stanu u Zagrebu

Pripreme su počele u rujnu 2003. godine nabavkom novog bicikla. U Zagrebu u CikloCentru naručen je Kona "King Kikapu", natjecateljski full suspension bicikl, koji teži oko 11 kg. Od studenog do početka ožujka skinuo sam oko 15 kg. Nisam ni ranije bio debeo, ali u ovakvim okolnostima računa se svaki kilogram. Čitavu jesen i zimu svakodnevno sam trenirao, na biciklu kada je to vrijeme dozvoljavalo, ili na trenažeru.

Problemi su počeli kada sam počeo planirati rutu za uspon. Rijetki planinarski priručnici šturo opisuju uspon i to samo jednim smjerom od Orebića preko Ruskovića na vrh. Na webu također nisam mogao naći opise uspona s kartama. Topografske karte bivše JNA su, vjerovali ili ne, vojna tajna i zbog posjedovanja istih može se završiti na obavjestnom razgovoru u policiji. Postoji jedna malena karta s ucrtanim planinarskim putevima u Turističkoj zajednici Orebića, ali je za ozbiljnije planiranje puta neupotrebljiva. Dakle, imporoviziraj.

Uspon preko Ruskovića je otpao (prebrzo savladavanje velike nadmorske visine) kao i put preko Bilopolja (zbog istog razloga). Preostao je dakle put preko Nakovana.

Najkorisnije informacije za planiranje puta dobio sam s web stranice udruge "UZORNA Nakovane" gdje je detaljno opisan uspon na vrh preko Nakovana (namjera teksta je posve druga, ali isplati se pročitati). Pomoć savjetima, ali i ponudom za osobni angažman dobio sam i od Ivana Grbina, urednika Korcula.NEt internet stranica.

 

 

INTERMEZZO

Na Korčulu sam stigao 18. 4. 2004. Naredna dva dana vrijeme je bilo loše, pa sam te dana iskoristio za vožnju po Korčuli i upoznavanje s terenom. Dana 21. 4. prešao sam na Pelješac i krenuo prema Vignju, tek da vidim početak puta i provjerim GPS. Odluka je pala, ide se preko Vignja, starim austro - ugarskim putem preko Nakovana na vrh.
Polazak: sutra.

 

 

USPON


Prvi uspon u Vignju

Buđenje 22. 4. 2004. u 8 h i posljednja provjera opreme. U 9 h sam na MB "Tamaris" i krećem prema Orebiću. Od Orebića do Vignja lagana vožnjica od 7 km, tek za zagrijavanje. U Vignju uspon počinje kraj dućana oko 50 m od crkve na glavnoj cesti. Nakon par sto metara put se križa s asfaltnom cestom preko koje se prelazi i nastavlja dalje uzbrdo prema groblju i staroj crkvici. Ubrzo nakon groblja nestaje asfalt i dalje se vozi prema selu koje se zove Podac i prati se glavni put. U jednom trenutku nakon što se prođe selo, s desne strane odvaja se neugledan puteljak koji vodi prema gore na stari austro - ugarski put. Dalje se uspinje krivudavo prema sjeverozapadu, uz brojno raslinje koje se može bez problema zaobići, ali i brojne prepreke od granja i stabala koje su očito postavljene ljudskom rukom.

Tijekom cijelog uspona pruža se prekrasan pogled na Pelješki kanal, i Korčulu. Nakon 45 minuta prvo razočarenje, austrougarski put naglo prestaje (tako mi i treba, kada nisam vjerovao da nije završen do kraja. S lijeve strane vide se stari drveni stupovi i uz njih neugledni puteljak koji vodi uzbrdo. Dakle, bicikl na rame i niz brdo 10 tak metara. Nakon toga se može voziti kraći segment tog puta, a nakon toga počinju stepenice po kojima se mora nositi bicikl. E, što nisam išao cestom prema Lovištu i onda skrenuo na protupožarni put. Nakon nešto muke popeo sam se do protupožarnog puta. S tog mjesta pruža se pogled prema Sv. Iliji na jugozapadu.


Makadamski požarni put u Nakovanima

Dalje lagana vožnjica prema jugozapadu duž kolnog puta gdje sam na svoje čuđenje i sreću ugledao jednu od znamenitosti Pelješca - MUFLONA. Dok sam ja petljao s kamerom on je pobjegao, a ja sam snimio samo praznu cestu. Nakon petnaestak minuta vožnje dolazi se do kraja protupožarnog puta, odakle se ponovo pruža lijep pogled na Pelješki kanal. Put dalje vodi strmo uzbrdu s lijeve strane i dobro je markiran. Uspon je bio kombinacija guranja, nošenja i vožnje u gotovo jednakim omjerima. Nakon nekih 1 sat stigao sam do Nove planinarske kuće.


Lovačka kućica

Umio sam se, napio, pojeo jednu energetsku pločicu i obnovio zalihe vode, jer sam svoju vodu, smotan kakav već jesam, ostavio na kraju protupožarnog puta. Sva sreća da ima pametnih ljudi jer bi bez vode ovdje vjerovatno morao odustati.
Dalje put nastavlja kroz šumu i uglavnom se može voziti do uspona kod Kančeva gdje sam na početku strmog uspona susreo simpatičan bračni par Njemaca (Herbert Rasteffer sa suprugom) s kojima sam se zadržao u kraćem razgovoru i koji nisu krili svoje iznenađenje kakvih sve pripadnika ljudskog roda ima. Uz strmi uspon sam odnio bicikl na ramenu, a potom do Planinarske kuće je kombinacija guranja i vožnje . Do Planinarske kuće u podnožju Sv. Ilije stigao sam nakon 3,5 h od početka uspona u Vignju.


Ispred gornje planinarske kućice

Od planinarske kućice do vrha ide se dobro markiranim putem, vožnja je sporadična, guranje često, a posljednjih 300-tinjak metara bicikl se nosi kroz vrlo težak teren. I na kraju - VRH SV. ILIJE. Umoran i sretan, ali i pomalo prazan, nakon toliko mjeseci priprema i toliko napora.

S vrha se pruža veličanstven pogled, ali iako sam mislio da će se vidjeti, ne vidi se grad Korčula, već samo Dominće, i dalje prema Lumbardi.

Na vrhu smo gospodin Herbert sa suprugom i ja ostali oko pola sata, odmorili se, napili, te se pozdravili i krenuli prema dolje. Povratak je za nekoga koji voli freeride ili downhill izuzetan, izuzev na par mjesta na početku spusta s vrha, i na samom kraju gotovo sve se ostalo može odvoziti (za mene na rubu pada; ipak sam ja samo cross - country biciklist, a takav mi je i bicikl). Tijekom povratka, susreo sam i jednog poskoka, ali opet, petljanje s kamerom, a životinje nemaju nikakav odnos prema medijima, i dotični je nestao u žbunju.
U Viganj sam stigao oko 16 h umoran i zadovoljan, te se našao sa svojom boljom polovicom (ona luđa je taj dan bila na Sv. Iliji), koja me je tu čekala. Lagani povratak u Orebić s dvije male pive u sebi (toliko sam ih se dugo odricao) i trajektom u 18 h, nazad u Korčulu.


Na vrhu Sv. Ilija

 

 

ZAKLJUČAK

Ako me neko pita da li je moguće otići biciklom na Sv.Iliju, odgovor je potvrdan. Ako me neko pita da li bi to preporučio odgovor je negativan. Uspon na Sv. Iliju je lijep za planinarenje, ali nije uspon za uživanje u brdskom biciklizmu. S biciklom uspon zahtijeva izuzetnu tjelesnu kondiciju, ali i izuzetno lagan bicikl, jer vam se nakon nekog vremena i takav čini kao da je od kamena. Dakle ne radi se o vožnji na vrh već o avanturističkom usponu s biciklom. Povratak s vrha je nešto lakši ali i izrazito tehnički zahtijevan i ponovo zahtijeva dobar i dobro pripremljen bicikl.

I na kraju, svima koji su rekli da nema šanse, kažem: UVIJEK IMA ŠANSE!!!

22. travnja 2004.
Tonko Marinović