Naš sugrađanin i kolega NIKO PERIĆ bilježi ovih dana 35 godina novinarske kronike Korčule. Niko se prisjeća, prvi novinski napis bio je u Slobodnoj Dalmaciji 1969. godine pod naslovom DEZINTEGRACIJA DA ILI NE? Bila je to informacija sa Zbora građana održana u tadašnjoj Sportskoj dvorani (današnja zaboravljena zgrada bivše robne kuće) sa pitanjem hoće li se hotelsko naselje Bon Repos odvojiti od Beogradske firme Turist progres i postati samostalno korčulansko. Nakon toga velika informacija pod naslovom GRADI SE ROBNA KUĆA MARKA POLA stvorila je nezadovoljstvo kod čitatelja, mnogi su reagirali KOJI JE OVO TOVAR NAPISA, a taj tovar sam bio ja, govori Niko i dodaje: - Meni je u tekstu pisalo da se planira rekonstruirati.

Rodna kuća Marka Pola (kao što se govori i danas) ali naslove uvijek pišu urednici, i taj je naslov stavio Nika u mirovanje nekoliko mjeseci. Niko ne krije da je počeo pisati kao 20 godišnji mladić 1969. godine i danas je po stažu pisane riječi u tisku najstariji. Niko svoje članke čuva u fasciklama po godinama objavljivanja, i ponekad se i sam iznenadi što se sve događalo i objavljivalo u tisku. I danas je dopisnik Slobodne Dalmacije - broji oko 6 tisuća objavljenih naslova, najmanje politike i crne kronike a najviše iz gospodarstva, kulture i športa. Zanimljiv je podatak da u ovih 35 godina pisanja nije propustio ni jednu prvenstvenu vaterpolsku utakmicu KPK i sve su mu bila objavljene, tako da Niko i nehotice posjeduje 35 godina igranja KPK. Tada su se tražile svakodnevne informacije iz ovoga kluba, kaže Niko, jer je KPK bio ponajbolji vaterpolski klub, i najbolji u kup natjecanjima, osvojio i Europu.

O Niku Periću kraći biografski podaci:
Iz rodnog Potomja na Pelješcu došao je u Korčulu 1964 godine gdje je stekao obrazovanje u tadašnjoj školi učenika u privredi (uprava bila kako i učionice u sadašnjem hotelu Bon Repos. Po ocjeni nastavnika (Pero Granić) isticao se je u tjelesnom odgoju, posebno je rado igrao nogomet, i Hrvatskom jeziku (Frano Klisura) kojega je Niko i zamijenio kao kroničar Korčule u Slobodnoj Dalmaciji, jer je Frano Klisura napredovao i postao ravnatelj škole i odrekao se pisanja u novinama. Nastavnik fizike tada je bio sada pokojni Jure Buzolić dopisnik Vjesnika i Večernjeg lista, i on mi je najviše pomogao, kaže Niko. Jure me je svaki dan učio kako treba pisati, a Frano Klisura znao i povikati - Niko, samo istinu piši i stoj iza nje, a kasnije sam saznao onu biblijsku pravničku - Da istina stvara mržnju.

U početku pisanja negdje u 1974. godini tadašnji SSRNH (Socijalistički Savez Radnog Naroda Hrvatske) je raspravljao o Niku Periću s zaključkom da on nije najbolji za Korčulu, i da Korčula mora imati kvalitetnije napise u Slobodnoj. I mijenjali su se i novi dopisnici, kasnije i zaposlenici a Niko je i danas dopisnik. Njegov način rada upoznali su mnogi mediji, i koriste njegove informacije i danas ga zovu, traže i pitaju. Uz Slobodnu Dalmaciju, stalni je dopisnik HINE (Hrvatska Izvještajna Novinska Agencija ) i Dubrovačkog vjesnika.

Zahvaljujući poznanstvima u tisku (pisao povremeno i za Beogradski Sport, Zagrebačke Sportske novosti i Večernji list, te Dubrovački list) pročuo se i kao radijski izvjestitelj. Javlja se u Drugom programu Hrvatskog radija, Radio Dubrovnika, Radio Sarajevo (povremeno na poziv urednika Jakše Jurjevića), i Radio postaje Korčula, a dobro je došao i na naše Net stranice.

U lokalnoj sredini težak je posao novinarski kaže Niko. Moraš bit dobro informiran, brz i snalažljiv. Tijekom ovih 35 godina objavljivanja vijesti iz Korčule imao sam osjećaj odgovornosti za njihovu točnost, znajući da se ne može sve što se čuje , sve što se sazna, ako se ne provjeri, ni prihvatiti ni objaviti, a onda ti urednik od cijelog truda izbaci polovicu riječi.Izvjestitelj je promatrač, on snima poput magnetofonske vrpce, ali mora biti i istraživač i analizator. Kada se ta svojstva sjedine u izvjestitelju i kad ih primjenjuje kao pravilo i način rada onda je i uspjeh zajamčen.Više puta dođem na neko predavanje, sjednicu samouprave, stranaka ili pojedinih institucija i nemam pojma o čemu se radi, napominje Niko. Članovi tih sastanaka ispred sebe imaju puno stranica pisanog materijala za raspravu, a ja samo usmeni poziv. Još nikad nisam dobio ni jedan pisani poziv na primjer od Gradskog kotara, poglavarstva, susjedne općine, Gradskog vijeća, stranaka, pojedinih organizatora sjednica, skupova ili bilo čega, a svi oni znaju da sam dopisnik spomenutih medija.

- Nemam načina da organiziram prikaz svojih napisa u 35 godina pisanja u tisku, jada se Niko, a bilo bi dobro da se i sugrađani podsjete nekih događaja, jer nekoliko tisuća manjih i većih članaka su vijesti o raznim događajima u gradu i na otoku Korčuli, a mnogi, iako značajni, s vremenom su zaboravljeni.  Pa Viko ne Viko - piši i govori dalje Niko?!