Korčulanska klapa „Moreška“,  četrdeset godina postojanja
Piše: Nenad Kosović
Slike: Nenad Kosović i arhiv klape Moreška

 

Četrdeset godina poslije opet su se vratili korčulanskim pjacetama, portunima i štradama, tamo gdje su vođeni ljubavlju za dalmatinskom pjesmom i započeli svoj pohod ka srcima ljubitelja prave pučke, posebno otočke pjesme.

Korčulanska klapa „Moreška“ svoju obljetnicu postojanja, a zapravo četrdeset godina klapskog pjevanja u gradu u Korčuli proslavila je nedavno sa brojnom publikom ispred atrija Gradske vijećnice. Vlastitu feštu otpočeli su pjesmama „Korčulo mili grade moj„ i „Na okupu smo svi mi“ u kojima je zapravo i sva simbolika njihovog četiri desetljeća dugog djelovanja. Jer skladna višeglasna pjesma, međusobno druženje i ljubav prema njihovoj Korčuli oduvijek im je bila zvijezda vodilja.

Kroz klapu za koju mnogi kažu da je najdalmatinskija i najizvornija koja se ikada pojavila na ovim prostorima, u četiri je desetljeća intonavanja, druženja i nastupanja prošlo dvadesetiosam pjevača . Mnogi od njih nažalost nisu više bili tu da na svečarskom koncertu glasom i stasom upotpune njenu tako osebujnu bodulsku interpretaciju i prepoznatljiv gušt izvođenja.

Mišo KirhmajerDvadeset dvije godine njen voditelj bio je maestro Mišo Kirhmajer. Na dan slavljeničkog koncerta Mišo je proslavio svoj 77. rođendan. Rođenog Dubrovčanina u Korčulu je 1952.g. doveo vojni rok, a kako u šali zna reći - zbog crnih očiju njegove Marije – njegov vojni rok još uvijek traje! Šjor Mišo se u protekle dvije godine debelo nafeštižao – proslavio je sa Marijom zlatni pir, sada je slavio sa svojom klapom, a i ovogodišnji je dobitnik Nagrade Grada Korčule za životno djelo. Uz to slijedeće godine je 25 godina da dva puta tjedno odlazi na Pelješac i vodi „Hrvatsku glazbu“ iz Potomja.

„Moreška“ je počela i prije 1966.g. pjevajući po korčulanskim štradama i pjacetama, a u dugim zimskim danima iste bi zamijenila korčulanskim konobama. Jedna od njih bila im je posebno inspirativna - konobica, zapravo bužakulica ispod skala od ulaza u kuću njihova basa Igora Lozice na korčulanskoj Plokati. Nazvali su je „Bila Laja„, a kasnije je otpjevana u pjesmi Miša Kirhmajera, Rude Gattija i Nikše Bernardija. U tom malom zbijenom prostoru s posebnim su guštom spajali dvije tako plemenite ljudske potrebe - pjesmu i vino.“

U gradu su u početku bili znani kao klapa „Perun - naravno po glazbenom perunu za davanje intonacije, iako zlobnici tvrde da je riječ o perunu kao priboru za jelo, koji im je ipak uvijek bio negdje u blizini…

Kasnije su se preimenovali u klapa „Moreška“ i cijelo vrijeme djelovali pod okriljem istoimenog korčulanskog KUD-a.

Klapa je u četrdeset godina imala oko tisuću službenih nastupa, pedesetak gostovanja širom svijeta, nekoliko stotina sjajno naučenih dalmatinskih skladbi, desetine tisuća sati glazbenih proba. Tu je i više radio i televizijski nastupa, pa nekoliko malih i velikih gramofonskih ploča, s kojih se i danas, unatoč neizbježnom pucketanju i škripi,može osjetiti sav sklad i originalnost dalmatinske pučke pjesme.

Putujući i nastupajući širom svijeta najpoznatija korčulanska klapa reći će mnogi bila je i sljedbenik njenog najpoznatijeg sugrađanina - svjetskog putnika Marka Pola. Od gotovo svakog dijela bivše države, pa preko Italije, Njemačke, Slovačke, Austrije, Engleske, Škotske, Češke, cijele Skandinavije pa do Australije.

Ostala je u nezaboravnom sjećanju jednomjesečna turneja iz 1975.g. po dalekoj Australiji, gdje su bili izuzetno primljeni i ugošćeni od naših iseljenika. „Moreška“ im je uzvratila sjajnim nezaboravnim koncertima, na kojima je sjetnom pjesmom rodnog kraja očarala i raznježila brojno iseljeništvo. Posebno su tada bili dirnuti australski Blaćani kojima su moreškanti razgalili iseljenička srca pjesmom „Blato u sjeni lipa“. Pjesma o Blatu i njegovom najljepšem dijelu Zlinjama autora Karmela Milostića i samog australskog iseljenika, na koncertima je na traženje publike pjevana i po nekoliko puta.

Klapa“Moreška“ jedanaest je puta sudjelovala i na Festivalu dalmatinske pjesme u Omišu, gdje je uvijek bila, ako ne među najboljima, onda zasigurno među najpopularnijim klapama. U konkurenciji „Sredele“, “Maestrala“, „Lučice“, „Vela Luke“ i ostalih perjanica klapskog pjevanja, u Korčulu su se znali vraćati i kao pobjednici festivala, kao što se to zbilo 1971.g. Omiški festival članovi klape ipak nikad nisu doživljavali kao takmičenje, već prvenstveno kao druženje, provod i nagradu za aktivan rad tijekom godine.

A u prilog onoj tvrdnji da se zaista radilo o najdalmatinskijoj dalmatinskoj klapi dokazuju i neki drugi doduše neslužbeni podaci. Jer klapa „Moreška“ – to je kažu i oko vagon popijenog vina, deseci kvintala pojedene oborite ribe i drugih lipih bokuna sa gradela.

„Putovanje do Omiša, brodom do Splita ili kombijem preko Pelješca i dalje magistralom bio je poseban doživljaj za sve nas. Kao uvod ili post festum uvijek smo imali neki naš osobit program - u Stonu kod Maškarića ili nekom od brojnih restorana i konoba uz magistralu, kaže prvi tenor Aco Pecotić. „Naše druženje sa Omišom trajalo sve dok jedne godine domaćin jednog restorana u Podgori, poslije tog našeg osebujnog programa nije pitao: „Jeste li vi možda neka ekipa za potezanje konopa!?! Na to su ga ponukale godine i kilaža većine članova klape, a da je bio u pravu potvrdio je tada i „Pomet“ svojim duhovitim osvrtom u „Slobodnoj Dalmaciji“. Za našu klapu rekao je naime „da njeni članovi nisu baš svi rođeni u prošlom stoljeću već da ih ima pokoji rođen i u ovom…“. Djelomično i zbog toga, te 1982.g. „Moreška„ je zadnji put bila u Omišu, dodaje Aco.

No i bez Omiša u dušama moreškanata i dalje je carovala prava dalmatinska pjesma sve do današnjih dana. Pojačani mlađim snagama često se nalaze u gotovo kultnom korčulanskom restoranu „Planjak„ na Plokati ili na vratima od ulaza u stari grad. Unatoč nešto slabijom kondicijom za oboritom ribom, gradeladom i neizbježnim tekućim prilozima, ali još uvijek debelo gladni i žedni izvorne dalmatinske pjesme, koje kod ovih istinskih zaljubljenika u nju nikad nije nestalo.

Aco, Ante, Frano, Harold, Cici, Rude, Nede, Nikša, maestro Mišo, Igor, profesor Mišo, Ivan, Ive, pa oni mrvicu mlađi Bojan, Žarko, Zlatko, Maru, Vinko i drugi kantaduri koji su kraće ili duže imali čast u njoj pjevati, uvijek su bili prava klapa, ne samo ona pjevačka…

Družina kojoj će uvijek biti mjesta u srcima Korčulana i svih ljubitelja lijepe dalmatinske pjesme. Klapa koja je, čulo se to i na koncertu njima u čast - sebi osigurala mjesto u nezaborav.