Žrnovske bašćine - Kronologija (nestajanja)
--> Žrnovske bašćine forum (savjeti, sugestije, katastar, odvjetništvo i sudska praksa vezani uz ovu tematiku)
 
30. ožujka - Odgovor ministra Šimonovića na zastupničko pitanje --> Vidi dokument (pdf)
4. ožujka (Korčula) - Javno odvjetništvo o načinu vođenja postupka uknjižbe posjeda
Gradski vijećnik HSLS-a Vice Ivančević uputio je gradonačelniku Grada Korčule na sinoć održanoj sjednici  pitanje vezano uz uknjižbu države na posjede u Žrnovu s namjerom da o ovoj temi Gradsko vijeće donese adekvatne zaključke.
Gradonačelnik je od Općinskog javnog odvjetništva - Građansko upravni odjel u Korčuli dan prije zatražio i već imao spremno očitovanje. Dodatno, vijećnik Ivančević je od Grada tražio da Grad građanima lošijeg imovinskog stanja sufinancira troškove ovog postupka. Pogledati očitovanje Javnog odvjetništva -->
Pogledati očitovanje

 

YouTube pisma
Evo i prikladne pisme autora Ivana Šegedina o ljudima koji su odselili s otoka trbuhom za kruhom -->
Da se opet rodin

 

Odgovor Milatu
Dopisivanje na temu žrnovskih bašćina se nastavlja. Pogledati što o tome imaju reći žrnovski iseljenici iz Australije --> 
Pogledati pismo (pdf)

 

Donatelo Firentinac, žrnovski seljak i Tito
Frano Cebalo, žrnovski slikar i karikaturist, inspiriran prepiskom oko beneficija, dječjeg doplatka, truda žrnovskih težaka, povlaštenih i jadnih, napisao je svoje viđenje ovog slučaja, tko je radio, obrađivao zemlju, a tko kupio vrhnje .. --> 
Pogledati osvrt (pdf)

 

Odgovor Ive Šegedin
Evo ga, odgovor Milatu je napisao Ive Šegedin.   --> 
Pogledati pismo (pdf)

 

27. veljače (Korčula) - Ivo Milat o žrnovskim bašćinama
O žrnovskim bašćinama je otvoreno pismo napisao Ivo Milat iz Žrnovske Banje. Kako je upućeno meni, Ivanu Šegedinu i Antu Curaću, samo ću u svoje ime napisati kako moj otac (rođen 1905. godine) nije zaboravio na uknjižbu radi pogodnosti i "blagodati" od one države, te kako ni ja a niti ostali, ne trebamo ispaštati radi eventualnih propusta ili grijeha svojih roditelja .. -->  
Pogledati dokument (pdf)

 

25. veljače (Žrnovo) - Zastupničko pitanje ministru pravosuđa dr. Šimonoviću
Saborski zastupnik HSS-a Stanko Grčić uputio je danas ministru Šimonoviću zastupničko pitanje vezano uz pismo predsjedniku Sabora i drugima Anta I. Curaća "Vratite nas u Austro-ugarsku!" ... -->
Pogledati dokument

 

18. veljače  - Pismo predsjednika MO Postrana predsjednici Vlade 
Predsjednik Mjesnog Odbora Žrnovo - Postrana Ivan Šegedin je poslao više dopisa mnogim državnim institucijama, između ostalog i Predsjednici Vlade Republike Hrvatske gđi. Jadranki Kosor ... Poštovana Predsjednice Vlade Republike Hrvatske gospođo Kosor, srdačno Vas pozdravljam iz duše toplog Hrvatskog juga, grada Marka Pola Korčule. Razlog pisma kojeg Vam šaljem, nezadovoljstvo je mojih mještana u Žrnovu na otoku Korčuli, rodnom mjestu književnika i akademika Petra Šegedina. Kako je vidno iz Predmeta, radi se o povećoj čestici zemlje na kojoj svi mještani imaju po Agraru iz 1870. godine pravo stjecanja vlasništva. Kao predsjednik Mjesnog Odbora o ovom slučaju sam izvijestio sve mjerodavne Državne institucije: Državnu geodetsku Upravu, Općinsko Državno Odvjetništvo i Gradonačelnika grada Korčule, kako ne bi nastao određeni nesporazum po pitanju uknjižbe i vlasničkog odnosa. --> 
Pogledati dopis (pdf)

 

17. veljače - Vratite nas u Austro-Ugarsku! 
Štovani gospodine Predsjedniče Sabora RH, Štovane gospođe i gospodo zastupnici. 
U prilogu ovog pisma će te naći Rješenje o dopuštanju uknjižbe prava vlasništva nad nekretninama nekadašnje "općenarodne imovine" u korist Republike Hrvatske. U načelu taj dokument ne bi bio sporan, kada zemljište o kojemu je riječ ne bi imalo svoju povijest koju ću Vam ukratko iznijeti: Davnih 1870-tih godina je tadašnja carska vlada, da bi omogućila pristojan život našim otočanima, dopustila obiteljima da krče šumu u njenom (državnom) vlasništvu. Iskrčene površine su pretvorene u vinograde i u maslinike koje su hranile generacije naših ljudi. Te iskrčene površine su se prenosile iz generacije u generaciju običajnim pravom nasljeđivanja od oca na sina, a nakon izvjesnog vremena su po principu "dosjelosti" postale njihovo vlasništvo. 
I kraljevina i socijalistička Jugoslavija su poštivale to običajno pravo, čak su nekim vlasnicima iskrčenih površina (obitelj Grbin iz Žrnova, među ostalima) dopustile uknjižbu na iste. Za to postoje valjani dokumenti. 
Usput napominjem da je samo na otoku Korčuli ta daleka vlada iz dalekog Beča dala sagraditi 8 luka s pristaništima za brodove preko kojih su naši otočani izvozili vino, ulje, klesani kamen, rogače, ružmarin, buhač i ostalo ljekovito bilje. To je bio slučaj i s ostalim našim otocima. Toliko o brizi tadašnje vlade za naše otoke. 
Neobrađeni dio, tj. šuma, je ostala u vlasništvu carske, zatim kraljevske, pa onda socijalističke vlasti, rekli bismo države i to nikada nije bilo sporno. 
Sada se vratimo dokumentu kojim je na te nekretnine uknjižena Republika Hrvatska. Prema njemu je uknjižba izvršena na ukupnu površinu, bez razlike na iskrčeni dio. Time su brojne obitelji praktično izvlaštene sa svoje preko 100 godina obrađivane zemlje. Vinogradi, maslinici, poljske kućice i one za brave, iskopane cisterne, sagrađeni zidovi više nisu u vlasništvu onih čiji su ih pradjedovi, djedovi i očevi priveli kulturi, već su vlasništvo Republike Hrvatske. Sutra im komunalni redar može zabraniti pristup zemlji koju su im njihovi očevi ostavili u nasljeđe. 
Svi su vlasnici tog obrađenog zemljišta dobili "uputu o pravnom lijeku", što za njih znači dugotrajnu i mučnu proceduru uz visoke troškove odvjetnika i s neizvjesnim rezultatom, jer su već neki vlasnici odbijeni, bez obzira na uredne dokumente koje su sudu podastrli.
Dakako da je apsurdan naslov ovog pisma, ali zar nije apsurdan i postupak kojim je mnogo nam bliži Zagreb od Beograda i Beča oduzeo ono što su naši seljaci više od 100 godina držali za svoje? Mnogo se je rasprava i odbora vezano uz "brigu za otoke" održalo od kada smo samostalna država. A nije li ona od prije jednog stoljeća djelotvorno pokazala daleko više brige od naše koja se zaklinje da joj je do otoka i do života na njima toliko stalo? 
Vjerujem da su i ostali dijelovi naše Korčule kao i drugi otoci u istome problemu. Dali se je ijedna općinska ili gradska vlada pobrinula pomoći ovim obespravljenim ljudima koji su prepušteni sami sebi da odbrane svoje posjede na koje imaju višegodišnje pravo? U ime ogorčenih vlasnika iz Žrnova na otoku Korčuli, Ante I. Curać.

 

4. veljače - Šegedinova zemlja
Šegedinova zemlja "Znam ih, znam stare baštine...A vidiš, pred nekih mjesec dana prolazio sam pristrankom nekim, da bih se spustio u uvalu jednu. Volim otkrivati nove žale, bjelilo njihovo...I naišao sam tako na krčenje nove baštine. Otac i sin rili su šikaru i stvarali prve doce vinograda. Kao u snu, vjeruj mi. Tako je počelo...Otac već gotovo starac sav u krpama, ispečen od sunca, obrastao u sijedu bradu, a sin jednako u krpama i zarastao u gustu crnu bradu. Nikoga u blizini, nikoga u daljini, samo goruće sunce nad nama, gusto šikarje oko nas, a za leđa daleka, beskrajna površina mora. Sam odjek mašklina, bata, poluge i mukli hak prsiju ponekad...Ponekad se učini da i nema te razlike između tog žilja, zemlje, kamenja i tih sagorjelih udova ljudskih, što su se zavukli u zemlju, isprepleli sa žiljem i kamenjem, što su se zagrizli u to šikarje i kao hijene ruju, prevrću. Ali ono što osvježava je zemlja, koju su ta dva bića ostavljala za sobom: sređeni doci i budući vinograd. Čovjek preobličava šikaru i zemlji daje svoje lice!...I nema te riječi koja bi odvela i zavela od te strasti. Pozdrav i rad...Pred tom strašću što preobličava šikarje u sređene doce sve postaje smiješno. I sam sebi izgledao sam kao priviđenje. Prepoznao sam njega starca pa i on mene prepoznao, ali to nismo odali jedan drugom. Suvišno?...Kao mlad čovjek otišao je u Ameriku, ostao tamo dvadeset godina. Vratio se, sagradio kuću, oženio se. Ne znam koliko djece ima, ni kakovi su, ali eno jednog tu, uz njega. Prati ga u radu i dodaje mu oruđe kada su potrebni veći zahvati i napori. A tamo u kutu, vidim haljetke plave, iskrpane i neki modrikasti kotlić: hrana za ovaj dan...Pa opet gledam te ruke, leđa, noge u zemlji, sa zemljom i korijenjem, na kamenu, pod kamenom. I hak iz prsiju, kada je udarac najteži...Osjećam veliko nebo nad nama, pučinu u daljini i slapove sunčanog žara kako se razlijevaju po nama. Otišao sam, odlučivši da se vratim večerom, kada ću u sutonu, u noći, pogledati buduću baštinu bez njih. I došao sam. Zvijezde su se već zapalile bile na nebu, ali vinograd još nije bio sam. Sjedili suna kamenju, uz kotlić, i jeli. Naziralo se to tek...Čulo se samo kako limene viljuške udaraju o metal kotlića. Nikakve riječi: samo noćurci na sve strane. Kakva dubina. Gledao sam ih i tonuo..."
Ovo je odlomak iz pripovjetke "Stare baštine" od Petra Šegedina. Neki će reći da ova priča nema veze sa sadašnjicom. Da, sadašnje vrijeme sa svojim zakonima, "pravnom državom", integracijama, strankama, vladama, prosperitetom, rastom bedepea, kunama, eurima...a gdje su ljudskost, moral, poštenje i pravda na kraju. Da, ovo drugo je na strani ljudi i njihovih potomaka. Žalosno je da ima ljudi koji se naslađuju problemima u kojima se našao Ivan i mnogi drugi. Jer su njihovi preci dobili zemlju mukte! Od koga? Države se mijenjaju, propadaju, vlasti dolaze i odlaze, zakoni se mijenjaju. A zemlja? Ona treba ostati ljudima iz Šegedinove priče. (DJ)

 

23. siječnja 2010. - Žrnovci i američki bizoni
Prije više od stotinu godina moj dida kao i mnogi Žrnovci neometano su, baš poput Zane Greyevih bizona na američkom divljem zapadu, obrađivali zemlju, rili dolce, sadili vinograde, gojili koze i tovare, plodovima zemlje hranili fameje... Bizone su malo po malo istrijebili trgovci kožama, mesom, lovokradice, došljaci s Istoka su im oteli životni prostor. Danas se mogu vidjeti jedino na filmovima ili sresti u živo u zološkim vrtovima. Na dobrom smo putu, da se slična sudbina dogodi i nama, Žrnovcima ali i drugima, kojima hrvatska država slovom zakona postupno «puja» posjede, bašćine, dolce, maslinike, poljske kućice, itd.

Prvi pisani trag vezan uz bašćinu kojeg posjedujem je sudska dioba moga pradide Antuna od 31. listopada 1921. godine (taksirana s 10 dinari Kraljevine SHS). Govori o imovini; najmovno pravo i vlasništvo, opisom; dolci, kućice i gustrine, sve kultivirano sigurno polovinom 19. st., koji obrađuju i koriste njegovi nasljednici i danas. Austrougarska država, također Kraljevina SHS im nije sporila pravo na tu  zemlju koju su obrađivali.
Kotarska komisija FNR Jugoslavije za agrarnu reformu i kolonizaciju 1947. godine svojom odlukom mom ocu priznaje vlasništvo na česticama zemlje u Orlanduši i Malom Dolcu na kojima je on, njegov otac i dida imao najmovno pravo.

Vlasništvo mu je priznala država od koje me je ponekad, dok sam bio pomorac, bilo sram. Poricao sam je na sličan način kao što je sveti Petar nijekao Isukrsta. Sakrivao sam odgovor na pitanje - Odakle si? U svim državama osim u Rusiji, gdje su nas cijenili iz drugih razloga, sam govorio da sam iz Malte (Amerikanci i zapadnjaci nisu niti znali gdje je to).

Ime moga oca, do jučer i njegovih nasljednika, je bilo evidentirano u posjedovnim listovima u katastru, grafički i opisno su bile označene površine pod kulturama, šumom, nacrtane kućice, gustrine, 1970. godine je sve snimljeno iz zraka i dokumentirano na prikladan način. Moj otac (rođen 1905. godine), je živio od poljoprivrede i ribarstva, nije s državom vodio sporove za uknjižbu na sudu, vjerovao je dokumentima i evidenciji na posjedovnim listovima, vjerovao je činjenici kako mu njegovu bašćinu ne može nitko osporiti i oduzeti.

Prije godinu dana temeljem zakona koji je donila hrvatska država je sva općenarodna imovina, koju su moj otac i drugi Žrnovci, nesmetano obrađivali stoljećima, kojoj im je vlasništvo priznala FNR Jugoslavija, preknjižena u zemljišnim knjigama na državu Hrvatsku. Državu u ovome nije priječila niti činjenica da su imali saznanje o vlasnicima i posjednicima; uredne evidencije u katastru, također u svojim arhivima dokumente koji govore o priznavanju vlasništva, te dokumente koji govore o kontinuitetu obrađivanja ovog zemljišta kroz tri stoljeća. Kaznili su svoje građane samo zato što su bili evidentirani kao posjednici katastru ali ne i u zemljišnim knjigama kao vlasnici. Nema razlike između ovog čina i otimanja zemlje bizonima s početka priče.

Što je najčudnije, za zemlju u Orlanduši, moj otac je prije 30 godina pokrenuo spor za dokazivanje vlasništva pred Općinskim sudom u Korčuli, za što ima i pravomoćnu presudu kojom mu se priznaje vlasništvo. Dragi moji državni administrativci vaše pitanje – Što ste čekali do danas?? nema smisla. Vlasništvo se ne može izgubiti čekanjem (ili u Hrvatskoj možda i može??)
Bizonima su namijenili zološke vrtove, a nama ostavili pravni put kako svoje posjede možemo vratiti nazad: očitovanje na katastru, prijedlog za mirno rješavanje spora prema Državnom javom odvjetništvu (za kojeg su unaprijed rekli da će biti odbijen), tužba na sudu, crtanje parcela, uknjižba u zemljišnim knjigama, itd. Naravno Država je zemlju sebi upisala jednim jedinim rješenjem.

Uputio sam se u tom smjeru, za dvije moje parcele koje su na popisu (ukupno je na ovaj način Žrnovcima otknjiženo nešto manje od milijun kvadratnih metara šume, vrtala, maslinka i dolaca). Očekivano, dva prijedloga za mirno rješavanje spora su mi odbijena. Čudno za posjed u Orlanduši za koji imam pravomoćnu presudu suda u Korčuli, koju je trebalo provesti u katastru i u zemljišnim knjigama. U svibnju prošle godine sam  pokrenuo parcelaciju; još trajeeeee crtanjeeee, a služba za katastar mi je prije par dana poslala rješenje kojim me u potpunosti briše i iz svojih  evidencija.
Baš imponira kako je to odjedanput hrvatska katastarska administracija postala brza i ažurna, brža i od njihovih ovlaštenih crtača parcela. Što je s ostalim poslovima koje je u ovu svrhu potrebno napraviti, koji zahtijevaju vrijeme a nisu baš niti jeftini. Samo crtanje parcele vridi više od prosječne mjesečne plaće, a u mom slučaju se radi od dvije. Eto, napravio sam kako mi je usmeno sugerirano, ali sam bio spor, a službi se žurilo izdati rješenje kojim me je izbrisala iz posjeda.

I sad mi pada na pamet na koji način je prije 60 godina FNR Jugoslavija priznala pojednicima vlasništvo nad zemljom, mom ocu bašćinu u Orlanduši i u Malom Dolcu. Utvrdili su činjenice i napisali rješenje - ne da uzimaju već daju u vlasništvo ono što su ljudi koristili i obrađivali ... A mene je po svitu bilo sram reć da sam iz Jugoslavije (jednom u Švedskoj u baru kad sam otkrio domovinu su se digli iza trpeze i ćapali maglu).

Moja današnja država na koju bih trebali biti ponosni doma i vanka (što i jesam, na otoku Korčuli sam bio 1990. među osnivačima HDZ-a, član prve korčulanske vlasti), koja se bori za PravDU, koja štiti interese manjina i malih ljudi, koja nam poručuje – budi ponosan! me je izbrisala iz posjedovnih knjiga, lišila me dvije bašćine koje su obrađivali moj pradida, dida, otac, još od sredine pretprošlog stoljeća, a koje su nam prethodne tri države priznavale. Za nastavak postupka ostavili su mi mogućnost žalbe na rješenje u roku od 15 dana, i trošak od 50 kuna ili dva i po kila gera.

Obzirom na činjenicu da je na našu bašćinu sada uknjižena država Hrvatska i da su nas izbrisali iz posjeda, svi vi koji ovo čitate s punim pravom sljedeće ljeto, bez ikakvih sankcija, možete koristiti naše kućice na bašćini u Orlanduši, pobrat grozje i masline u Mali Dolac, učinit vino, uje, .... Radi lakšeg snalaženja prilažem fotografije. Što je najgore, dragi moji zakonodavci i državni administrativci, ovakvim rješenjima ste otvorili mogućnost hrvatskoj policiji, da me za desetak dana kada budem na svojoj bašćini čisti masline ili riza lozu, otjera s posjeda i kazneno prijavi radi ometanja tuđeg vlasništva. (Ivan Grbin)
 

23. veljače 2009. - Hrvatska država "gladna" žrnovskih dolaca
I stariji Žrnovci se ne sjećaju kad se posljednji put, kao večeras u prostorijama Bratske Sloge u Postrani, skupilo više ljudi zainteresiranih za najnoviju "glad" države za stoljetnim žrnovskim trudima, dolcima, maslinicima, koje mi danas i koje su naši očevi i dide obrađivali stotinama godina. Naime hrvatska država je temeljem Rješenja suda u Korčuli od 23. prosinca 2008. godine, uknjižila vlasništvo na na nekretninama "općenarodne imovine" s organom upravljanja: Mjesni narodni odbor Žrnovo. Radi se o sedamdesetak parcela ukupne površine veće od pola milijuna kvadratnih metara. Na ovaj način su mještani, koji su tu zemlju koristili desetljećima i stoljećima i čiji su pisani tragovi stjecanja, nasljeđivanja i korištenja od koljena na koljeno bili zapisani u katastru, pravno ostali bez svojih posjeda. Država im je ostavila mogućnost dokazivanja vlasništva na sudu, u postupcima koji se u ovo krizno vrijeme mjere u tisućama a možda i desetcima tisuća kuna. Za ovaj čin državi su bile dovoljne "saborske ruke gore" a nama koji smo ih izabrali su ostali samo troškovi i natezanje po sudovima. Ljudi se s pravom pitaju: Zar nije postojalo primjerenijih rješenja za usklađivanje vlasničkih i katastarskih evidencija? E moj narode (sve po tvojoj škinji), rekao bi Marko Thompson! Za sve Žrnovce po svijetu, predlažem pogledati da li su i vaše parcele među navedenima u Rješenju Suda, te ukoliko jesu, kontaktirati Ured za katastar u Korčuli pismeno ili usmeno te istražiti pravne mogućnosti za pravovremeni odgovor na postupak brisanja iz katastra. Za vašu informaciju mještani planiraju angažirati zajedničkog odvjetnika kako bi zemlju koju koriste preko stotinu godina zadržali u svom vlasništvu. (Ivan Grbin)