Don Božo Baničević
Župa Smokvica na Korčuli


Položaj i ime

Smokvica je jedno od pet starih naselja na otoku Korčuli u kojem je kontinuitet ljudskog življenja neprestan od pretpovijesti do naših dana. Smještena je u sredini otoka na blago zavinutom podnožju brda Vele i Male Obale. Upravo tu gdje leži Smokvica otok je najširi i reljefno najraznovrsniji pa su se tu razvile još u davnoj prošlosti izvrsne međumjesne i druge komunikacije. Od sjevernih vjetrova zaklonjena je s nekoliko gorskih kosa koje se pružaju u smjeru istok-zapad pa je otvorena jugu, suncu i morskom zraku; zato su u njoj zime neobično blage i tople.
U distriktu Smokvice susrećemo najveća i najbrojnija polja na otoku, plodne doline i visoravni. Jednako tako u zaleđu naselja naći ćemo šumovite gore a tu i tamo rasijane brežuljke i glavice sa sočnim pašnjacima i livadama.

Stanovnici su se tijekom svih vjekova bavili poljoprivredom, a posebno vinogradarstvom. U naše doba tu je izgrađena moderna vinarija, u kojoj se proizvode i flaširaju vrsna vina, a osobito čuveni "pošip"i "rukatac". U nedalekoj uvali Brni izgrađen je i lijep hotel "Feral" pa Smokvičani i tu ostvaruju dijelak privređivanja u ljetno doba.
Istražujući imena župa na otoku Korčuli (vidi o tome moju knjigu) tek sam nakon dvije godine rada ustanovio da naziv Smokvica ne treba vezivati uz mediteransku voćku smokvu, nego uz prisutnost vode. Smokvici paralelne nazive nalazimo u Vignju na Pelješcu (izvor vode), lokve na Hvaru i Braču, izvore na više mjesta uz more podno Velebita itd. Nedaleko od Smokvice u polju Siknica nalazimo brojne lokve koje su zasigurno još u antičko doba morale dati ime tom kraju, tj. današnjoj Smokvici.

To kako će lingvistička znanost u nas Hrvata taj naziv dovesti u sklad s vodom i iz kojeg jezika tumačiti taj korijen, zasad ne možemo ništa reći, jer su nažalost, dosad neki jezikoslovci imali samo u pameti drvo smokvu. Ja sam u svojoj studiji postupio sasvim samostalno pa sam to ime vezao uz sintagmu u dalmatskom jeziku "merga victa", što bi značilo "put preko vode". Da bi to moglo biti tako, razabrao sam iz naziva kao što su: Merag, Tarmerčica, Umag, Magliča lokva, Magulica, Mokošica, Markušica, Smoković, Majkovi itd.Taj naziv uz more odnosio bi se na nisku hrid koju more lako oblijeva i prelijeva tako te se morska voda s nje uvijek cijedi pa bi značio "obljevalica put"(dalm. merga victa) ili samo "oblijevalica" (dalm. merga ili mergala). Takovi su nazivi otočići: Smokvica, Mrkan, Mrduja, Mergola, Galija, Galijola i td Razlog za takovo razjašnjenje je jednostavan. Voda, i ona u neznatnim količinama prevažna je za život čovjekov, pa doseljeni Hrvati u naše krajeve gdje su ranije živjeli Romani nisu imali potrebe preimenovati te hidro nazive, nego su ih od njih naprosto preuzeli. Isti je razlog bio i sa nazivima na moru jer su ti otočići u pravilu uvijek samotni te su služili kao orijentiri u navigaciji Uostalom ti su se nazivi baš najbolje i očuvali tamo gdje su Romani bili i najuporniji u svome očuvanju od propadanja: uz morsku obalu i na otocima.(Ovdje spomenimo i stariji naziv za Dubravku u Konavlima Mrcine od dalm. "mersina", koji tu upozorava na prisutnost vode, slično kao i onaj na granici Slovenije i Italije Mrsin. Spomenimo od istog korijena i Mrzej ispod Smokvice od dalm. mersellus itd.

 

Iz prošlosti Smokvice

Da je Smokvica oduvijek na sdašnjem svojem mjestu u to ne treba sumnjati.To dokazuju svi stari međumjesni putovi koji svi iz raznih pravaca "tuku" u centar Smokvice. Tu je mreža brojnih putova divotno položena i preko svojih raskršća dotiče sva područja smokviškog konfina a ima centar baš u središtu sadašnje Smokvice.
Izgleda da su već u vrijeme Rimske uprave nad otokom na Korčuli bila tri distrikta: na zapadu blatski, u sredini smokviški, a na istočnom dijelu otoka žrnovski distrikt. To donekle možemo razabrati i iz potonjeg razvitka te tri osnovne župe na otoku Korčuli kao i iz kulta "osnovnih" svetaca u tim župama kao što su sv. Mihovil, sv. Juraj, sv. Vid i sv. Ilija. Takovo je stanje župa zateklo i osnivanje Korčulanske biskupije g. 1300.

Smokvica se, prema pisanju korčulanskog liječnika Paulinija (1696-1757) u svojoj opsežnoj Povijesti Korčule na talijanskom jeziku, prvi put spominje u jednom arhivskom dokumentu iz g. 1329. kad i grobišna crkvica sv. Ciprijana. Župna crkva sv. Marije spominje se prvi put g. 1361. i više puta u tom stoljeću. U tom istom stoljeću spominje se još 6 raznih crkvica. God. 1404 u jednom sporu spominje se crkva sv. Marije, njezin župnik Don Dimitrije i njegov klerik Stanić. U to vrijeme, a i poslije, svi seoski župnici zovu se kapelani. To što je uz don Dimitrija spomenut i klerik Stanić, govori o važnosti župe Smokvica za odgoj svećeničkog podmlatka u biskupiji Korčulanskoj.

Najstariji spis koji donekle definira status Smokvice bio je onaj korčulanskog biskupa Tome Malumbra iz g. 1484. To je ono vrijeme kad je Marko Andrijić završavao zvonik Katedrale sv. Marka u Korčuli. U tom aktu biskup definira puk Smokvice kao "Universitas" zajednicu koja ima patronatsko pravo nad župnom crkvom sv. Marije i grobljanskom crkvom sv. Ciprijana. Obje te crkve bile su bogate zahvaljujući prihodima od svojih zemalja u vinu, žitu i sočivu. Od prihoda crkve sv. Ciprijana biskup je udovoljio molbi don Petra Obradi, korčulanskog kanonika da sagradi za sebe pustinjačku kuću za povučeni život u osami na glavici sv. Antuna u Korčuli. A i stilske karakteristike te kuće koja je prošlih godina obnovljena govore da je sagrađena krajem XV st.

Imamo još i jedan drugi akt biskupa Malumbre iz g. 1498 u kojem stoji da je primio prokuratore i sindike "universitatis" Smokvice. "Oni imaju Crkvu Krštavanja i Župnu pod imenom sv. Marije Djevice u rečenom selu Smokvici koju već dugo vremena obasiplju darovima nad kojom rečena Universitas ima patronatsko pravo kako kaže javna listina sastavljena dana 22 srpnja 1458." kako tu stoji.

Povod dolasku prokuratora i sindika Smokvice biskupu Malumbri bio je u tome što je "župnik Stjepan, prešutjev istinu i ukinuvši njihovo patronatsko pravio, tu sebe umiješao." Oni su dakle zamolili biskupa "da on svojim auktoritetom providi za budućnost da ne bi neki mimo pravde i pravnog poretka dosađivali i da se dostojno njihovi stari običaji i prava zadrže, uvaže i potvrde." Biskup skupa sa svojim vikarom poslušavši njihov zahtjev i odlučna traženja tako pravedna i časna želeći da se svatko koristi svojim pravima mirno i bez dosađivanja i da rečena Universitas ne bi u rečenoj crkvi u buduće nekim načinom , položajem ili umom nekoga , bila dovedena u nepriliku, .. našim biskupskim auktoritetom zaključujemo, određujemo i presuđujemo da rečena Universitas Smokvice sada i prije i uvijek ubuduće može valjano služiti se, radovati i uživati sve slobode, ovlasti i povlastice sadržane u njihovim dopuštenim privilegijama.. I proglašavajući od sada za nevaljalo tkogod po nekom protiv njihova prava i slobode i dopuštenja dotakne u ovo dajući im svu i potpunu slobodu činiti, vršiti i upravljati sve i posebno što je u njihovu privilegiju sadržano, kako je izraženo"

Ovaj akt sačinjen je u sakristiji sv. Marka Korčulanskoga u prisustvu gosp. Deodata Junio, Benedikta Florić i ostalih. Prokuratori i sindici Smokvice koji su isposlovali ovaj akt od biskupa Malumbre bili su: Nikola Obradi, Ivan pok Frana i Andrija pok. Mateja također Obradi.

O Smokvici i njezinim crkvama imamo podataka u Vizitacijama nadbiskupa apostolskog vizitatora iz Verone Augustina Valijera g 1579, apostolskog vizitatora Mihovila Priulija g. 1603, Teodora Dieda korčulankog biskupa g.1612 i g. 1622. I više korčulanskih biskupa ostavilo je svoje Vizitacije koje se sada čuvaju u arhivu biskupije u Dubrovniku ali one za sada nisu dostupne. Isto tako i Vizitacija zadarskog biskupa Garzadora za Smokvicu nije dostupna osim nekih neznatnih odredaba. O nekim važnim upozorenjima, savjetima i odredbama spomenutih Vizitacija više će se reći kad bude riječ o pojedinim crkvama na području Smokvice.
Ratova, neprijateljskih upada, zarobljavanja Smokvičana nikada u povijesti Smokvice nije uzmanjkalo, a o tome još je mnogo sačuvano u usmenoj predaji živućih Smokvičana. Razlog je možda u tome što je Smokvica otvorena prema moru u Lastovskom kanalu odakle su gusari lako mogli doći. Isto tako dolazili su pljačkaši i nasilnici preko Blataca i Privora od Gradine. No nisu bili rijetki ni oni koji su dlazili iz Mirja preko Prapatne pa čak i isti gusari koji bi opljačkali Čaru dolazili su kroz Dračevicu u Smokvicu. Radi obrane sela postojala je na Stagni kuća zvana Stražara. jednako tako momčad sposobna za oružje zvala se "kumpanjija", koja je pod vodstvom "kapitana" često presretala neprijatelja i branila selo. Kasnije kumpanjija simbolizira, junačku smotru, narodno veselje, ponos sreću, blagostanje i mir naroda.

No unatoč svemu tome povijest bilježi nekoliko zgoda u kojima su Smokvičani znatno stradali. Izgleda da su Turci napadali otok još g. 1538. Mnogi korčulanski biskupi tuže se sv. Stolici u svojim Izvješćima na ratove s Turcima, na siromaštvo, depopulaciju i td. God. 1571. napali su hercegovački Turci s više galija preko Blataca Smokvicu pa su Smokvičani s njima zapodjenuli boj na mjestu koje se danas zove Krvava ropa sjeverozapadno od Smokviške gradine. Tu je moralo biti proliveno dosta krvi i i poslije nađeno mnogo mrtvih i na jednoj i na drugoj strani. Držimo da neprijatelj tom zgodom nije prodro do same Smokvice, inače bi sve bilo popaljeno i oplijenjeno. Iz izvještaja vizitatora Valijera g. 1579. znamo da je tada Smokvica imala jedva 100 stanovnika. Možda je razlog tako malog broja ljudi osim onog umiranja od sukoba sa pljačkašima i gusarima bio i onaj od česte pohare kužnih bolesti koje su znale odnijeti i do polovice stanovnika na otoku, a naročito u gradu. Te g. 1571 Turci su kao po dogovoru napali sva naselja otoka Korčule u pripravi za bitku kod Lepanta. Podkralj Alžira Uluz-ali napao je snažnim brodovljem grad Korčulu, Turci iz Herceg-Novog s tri galije prodrli su kroz Gršćicu do Blata. A Karakozije iz Ulcinja na povratku iz Hvara iskrca brojne čete u račiškoj uvali, koje su potom harale Pupnatom, Žrnovom i Lumbardom, gdje su se ponovno ukrcali i otošli prema odredištu u pravcu Lepanta.

Biskup Mrin Drago (1708-1733) u svom Izvješću na sv. Stolicu g. 1717 spominje ratove s Turcima i stradanja naroda posebno naroda Smokvice, a za to ga je mogao potaknuti slijedeći događaj.
God. 1715. u cik zore navale Turci iz Ulcinja preko uvale Brna u dvije galije na Smokvicu sa 260 vojnika-pljačkaša. Ti gusari zapale u Smokvici više kuća, a mnoge i opljačkaju, a 23 Smokvičanina poslije odvedu u ropstvo među kojima sestru don Jakova Salečića sa šestero nejake djece. Ona je bila udata za nekog Antušina i kod ovog napada njezinog muža nije bilo kod kuće. Što učenjak i kanonik Don Jakov nije pokušavao učiniti u Veneciji i Rimu i u kući u Albaniji gdje mu se našla sestra da ih sve vrati u Smokvicu. Sve bez uspjeha. Sin naime te gospođe u čijoj kući se našla Don Jakovljeva sestra imala je sina opakog gusara koga su Mlečani zarobili i koji je čamio u tamnici u Veneciji. Odluka je bila: "Kad se vrati moj sin iz tamnice u Veneciji pustit ću vas sve slobodne u Smokvicu". To se međutim nije dogodilo jer su Mlečani bili tvrdi i pretvrdi i nisu popuštali. Tom zgodom don Mrko Bono župnik Smokvice, kad su Turci navalili na njegovu kuću, oružjem usmrti dvojicu a sedmoricu gusara rani. Potom je bio od ostalih svladan, odveden u Ulcinj i tamo prodan za 100 cekina. Nakon dvije godine izbavi ga rodbina za 141 cekin. Hrabri pastir don Marko ponovo se vrati u Smokvicu, gdje je župnikovao do svoje smrti g. 1745. Tom zgodom je bila zapaljena kuća gdje je stanovao don Marko.

Smokvica je dala Crkvi i domovini više vrijednih, učenih i uglednih crkvenih djelatnika. Spomenimo "primudroga" Don Jakova Salečića (1678- 1747), teologa, filozofa, pjesnika i korčulanskog kanonika. Iz Smokvice su potekli i drugi svećenici iz obitelji: Tomašić, Pecotić, Korunić i Baničević. Don Nikola Tomašić bio je župnik Smokvice i Čare (1660-1690) i ujedno "vanjski vikar" korčulanske biskupije u vrijeme biskupa Španića. Njega je g. 1678 biskup Španić poslao umjesto sebe u Rim kao svog prokuratora da službeno posjeti sv. Oca i sveta mjesta ("ad limina"). O. Vicko Tomašić bio je provincijal franj. provincije sv. Jeronima početkom ovog stoljeća. On je boravio u Zadru i mnogo se zalagao za gradnju sadašnje župne crkve u Smokvici.
Od toponima koji se spominju u distriktu Smokvice u XIV st spomenimo samo one najvažnije: dva pudara Dracevice, dva pudara in Potvasia et Bagna, pudar u Lovi, pudar u Doli, dva pudara Cruseve, dva pudara in Prapradno et Stiniva, pudar Na Visgni et Gnivica. Zatim Selca, Morcan, Prischiap između Smokvice i Blata. Sitnica sub santo Ivano, Pod Brig, Capalgschi privor, na Tiscna korita, Bobovisga subter Gradina. i td.
Od prezimena iz XIV st navedimo samo Brajnišić i Dragonjić.

Od nižih činovnika u Smokvici u XIV st su: glasnik koji razglašuje odredbe vlasti, gastald sa posebnim ovlastima, polšćici procjenitelji poljske štete osobito žita i paze na čuvanje i upotrebu vode, pudari koji prijavljuju štetu, gajari nadziratelji općinskih i drugih gajeva, kolektori sakupljači žita i vina, kapitan od mlina koji pazi da se sve žito požanje, ovrše i ne izvozi.

Smokviška polja veoma su poznata i često zabilježavana u arhivskim knjigama jer su ona hranila ne samo puk Smokvice nego su sa tih istih polja i mnoge crkve, oltari i mnogi plemići iz Korčule ubirali i crpili dobra za svoje uzrdržavanje I smokviške su crkve a navlastito župna crkva sv. Marije i grobljanska crkva sv. Ciprijana imale mnoge posjede u zemljama, u sijanici i vinogradima. I župnici su također imali mnoge zemlje nad kojima su stajali dva prokuratora koji su se brinuli da prihodi s njih u svoje vrijeme dođu do svog vlasnika t.j. do župnika. Smokviški je župnik kako ćemo to poslije vidjeti imao značajne prihode u naravi i u novcu.
Smokvičani su se služili Lukama: Brnom i morem u Mirju preko Prapatne, ali su svoje dažbine slali u Korčulu preko Zavalatice. Paulini navodi da su Smokvičani imali svoju crkvu sv. Martina u Zavalatici a i u Statutu se Zavalatica vezuje uz posjede Smokvice. To ne treba čudit ako znamo da je župnik za Čaru i Smokvicu bio isti i da je on stanovao redovito u Smokvici. Sve je to posljedica male razdaljine t.j. velike blizine između Smokvice i Čare, pa su tu sve javne aktivnosti lako prelazile iz jednog mjesta u drugo t.j. iz Smokvice u Čaru.

 

Župa od pamtivijeka

Već smo gore spomenuli kako su već u rimsko vrijeme na Korčuli bila tri glavna distrikta: blatski, smokviški i žrnovski. Iz ovih temeljnih odvajali su se poslije drugi distrikti. Čara se odvojila od Snmokvice i kao župa tek u novije vrijeme. Znademo da Matične knjige u Čari počinju g. 1754. A kroz više navrata u XV stoljeću u vrijeme biskupa Andrije Kanavelića i Luke Leoni Čarani od ovih biskupa preko svojih prestavnika traže svoje privilegije i povlastice za svoje dvije najvažnije crkve i za svoje mjesto da mogu sami birati župnika kojega će časno i uzdržavati. To su isto tražili i od biskupa Teodora Diedo g. 1613. Svi biskupi su sve traženo potvrđivali i odobravali a Čara je ipak ostajala pod župnikom iz Smokvice. Za Smokvicu vizitator Priuli daje jedan osnovni podatak: Crkva sv. Marije sela Smokvice koja je kapela sa dušobrižništvom na otoku". Tako je g. 1603 Smokvica definirana kao župa.

Budući da je Smokvica trajno naselje od pretpovijesti do danas, možemo zaključiti da je ona imala kršćanskih sljedbenika već u apostolsko doba jer se Korčula nalazi na trasi putova Otrant- srednji Jadran i Blkanski – Apeninski poluotok. Tu su mogli zakoračiti učenici sv. Tita, sv. Luke i sv. Marka koje je ovamo u Dalmaciju i Ilirik slao sv. Pavao da nviještaju Evanđelje. Osim toga u toplim predjelima u okolišu Smokvice mogli su pustinjaci, o kojima piše sv. Jeronim, razviti svoje ugodne naseobine i sebi lako proskrbiti potrebno za život.

Smokvica u svemu slijedi crkvenost otoka Korčule pa tako i jurisdikciju bskupa. Najprije je podpadala pod solinske biskupe, a poslije možda pod biskupe Narone i Makarske. Od g. 1147 (ili od g. 1154) Hvar je biskupija i njoj će pripadati i Smokvica. Od g. 1300 Korčula ima vlastitu biskupiju pa će Smokvica, kao jedna od 4 stare župe u tom sklopu, imati značajnu ulogu u životu te biskupije. To se razabire s obzirom na ekonomiju iz Korčulanskog Statuta iz g. 1214. sa težištem na sabiranje žita, sočiva i drugih plodina. Kako pak čitamo u "Directorium Episcoporum" što ga je satavio biskup Diedo početkom g. 1612. župnik Smokvice je primao godižbinu od 20 kvarti vina (20 x 15 l), 6 dukata, a od svake obitelji 15 kg žita ili sočiva, količinu vune, sira i td. Isti biskup piše da "župnik ima mnoga nepokretna dobra za koja se skrbe dva izabrana prokuratora ispred zajednice sela koji se svake godine mijenjaju." Oni jamče župniku prihode od svih zemalja koje se često spominju kao "župnika ovog sela"
Inače župnika je birao puk, kako je to bila vjekovna praksa u tri stare župe na otoku u Blatu, Smokvici i Žrnovu, a biskup bi ga nakon provjere njegova praktičnog i teoretskog znanja potvrdio. U to vrijeme bilo je obilje vrsnih svećenika. Izgleda da su u ranija vremena tu župnici bili većinom iz grada najprije plemići, poslije pučani a još kasnije oni iz ostalih naselja otoka Korčule.

Više korčulanskih biskupa sastavilo je Vizitacije crkava i crkvenih ustanova i dalo detaljne i danas veoma korisne opise svega što su na tim svojim vizitama vidjeli i doživjeli. Od svih najstarija je i najvrijednija je ona biskupa Teodora Diedo iz g.1611-1612. Vjerojatno je on imao uzor u Vizitaciji apostolskog vizitatora Augustina Valiera nadbiskupa iz Verone g. 1579 koju smo već spomenuli. Biskup Diedo donosi nam tu obilje podataka za crkvene objekte, liturgijski, društveni, ekonomski i pravni život tadašnje Smokvice. On nam donosi tadašnja neka smokviška prezimena: Toma Tomašić prokurator crkve sv. Ivana, Marin Matelović vjerojatno prokurator crkve sv. Petra, dužnik crkvi, Prijam Španjić prokurator crkve sv. Vida, dužnik crkvi, Nikola Martinović, Antun Banićević prokurator skupa sa Franom Korunić, dužnici su crkvi, Žuvan Lušić, Andrija Tomašić, Petar Pecotić, Ivan Baborić itd Za ostale koji se tu spominju nije sigurno da su bili Smokvičani jer su oni mogli posjedovati u Smokvici a živjeti u Korčuli kao don Petar Banisius (Baničević), župnik Žrnova i Pupnata a poslije i kanonik-ispovjednik. Na drugom mjestu, tih istih godina spominju se Jakov Katarinović (zvani Banićević), Pavao Banićević, Marin Banićević, Antun Bartulov, Marko Pecotić, Vincenco Zilio, Jerko Zammaria, Nikola Gatti, Andrija Izmaeli, Ivan Vidoš itd.

Od smokviških toponima biskup Diedo spominje one već naprijed navedene kao i: Gornja Njivica Postinami, Dračevica Pobrigi, Banja ispod Smokvice, Pod Malo Sridnje berdo, Krušiko (Postine, Podstražišće), Kruševo ispod Smokvice, Dračevica na Mrzeju, Dračevica ipod Smokvice i td.
S obzirom na mrginjante biskup ovako definira strane svijeta: od zapada, od istoka, od podneva, od bure, uz javni put. Na drugom mjestu imamo: od oštra, od šiloka, od maistrala, od pulenta, od tremuntane. itd. Među mrginjantima često se spominje zemlja župnika Smokvice kao i zemlja Bratovštine, ali ne znamo koje bratovštine: Gospe kandalore ili Tijela Kristova ili Gospe od Ruzarija?

Iz Vizitacije je očito kako biskup pregledava razne račune, inventare, prihode kako crkava tako i bratovština. Prokuratori su polagali račune o svemu za zašto su bili zaduženi. Tu je bilo neriješenih računa i dugova još iz vremena biskupa Rafaela Riva (1605-1610). Ako im je dug bio visok, biskup im omogućuje kredit kako bi im rokove namire dugova produžio, a ako je neznatan da se vrati kroz dvije godine u dvije rate, potpuno. Tu vidimo kolika je bila financijska aktivnost crkve i struktura koje je prate. Biskup je na taj način upoznao velik broj mještana Smokvice što mu je boravak u Smokvici učinilo još ugodnijim i ljepšim. Za Vizitacije g. 1612 u Smokvici je ostao od 5. V do 8. svibnja kad ga već imamo u susjednoj Čari.

Ovdje navedimo i jednu zanimljivost iz jednog dokumenta biskupa Dieda iz g. 1617 kojim biskup određuje 4 gonjaja zemlje u Smokvici već njegovom zapovijeđu zasađena koja " mi zavazda dodajemo, predajemo i označujemo klericima koji nemaju nadarja u našoj Korčulanskoj biskupiji da time i oni nešto dobiju od crkvenih prihoda i da predanije služe Bogu, crkvi, biskupu i kanonicima".Očita je bila biskupova namjera da se opća dobra pa i ona iz Smokvice dijele onima koji ih nemaju. Isto tako župnik Žrnova i Pupnata Don Frano Goriglavić krajem XVI i POčetkom XVII st. imao je nadarbinu crkve sv. Nikole u Čari (4 gonjaja) kao i jednu zemlju na Donjem Lovu. Iz ovog se vidi da su ljudi sa istočnog dijela otoka imali udio u baštini, crkvenoj (kao nadarbenici) ili vlastotoj, na području distrikta Smokvice.
Biskup je sa brojnom pratnjom svojim službenika održao pontifikalnu sv. misu, podijelio potpuni oprost, podijelio sv. krizmu djeci od 3 godine naviše. Narod je pjevao misu a istog dana skupa s biskupom i svečanu večernju. Procesija sa presv. sakramentom bila je kao i u naše dane svake treće nedjelje u mjesecu.
Kasnije su i drugi biskupi svojim vizitacijama unaprijedili razvitak crkvenog života s obzirom na crkvenu disciplinu, crkvenu arhitekturu, crkveni namještaj, te nabavu liturgijskog ruha, oltarnog zlata i srebra itd.

 

Župnici

O prvim župnicima Smokvice ne znamo ništa, o tome nema arhivskih dokumenata. No župa Smokvica je župa od pamtivijeka i tu su se morali izmjeniti mnogi i mnogi župnici još prije nego je utemeljena Korčulanska biskupija (1300) i prije nego su utemeljeni arhivi (1329).
Najstariji župnik za koga znamo da je bio u Smokvici je don Dimitrije i njegov klerik Stanić. Oni su poznati iz jednog arhivskog spisa Općine koji govori, kako piše Foretić, o jednom sudskom sporu g. 1404 između Don Dimitrija i nekog Radina Satrića koji je župniku rekao u lice mnoge uvredljive riječi a naročito riječ "babun" pred crkvom sv. Marije u Smokvici. To su čuli svjedoci Lukin Bilšić i Marko Obradović. Isti Satrić uvrijedio je i Don Dimitrijevog klerika Stanića u crkvi riječima "bludničin sine, ne gasi!" a to je čuo svjedok Mihoje. Tako je protiv Satrića pokrenuta i druga parnica.

Drugi je župnik najvjerojatnije don Petar Obradi, onaj svećenik što ga spominje akt biskupa Malumbre g. 1484 i koji je tražio dvogodišnja dobra crkve sv. Ciprijana za gradnju pustinjačke kuće na Glavici sv. Antuna u Korčuli gje će on provoditi samotnjački život i služiti Bogu.
Treći je župnik nama poznati iz jednog akta također biskupa Malumbre u kejem on spominje gosp. svećenika Stjepana pok Antuna "koji je nedavno završio posljednji dan." na koga se tuže "plemeniti i skromni muževi Gosp Nikola Obradi, Ivan pok. Frana i Andrija pok Mateja Obradi kao prokuratori i sindici "universitatis"(zajednice) sela Smokvice naše biskupije". Akt je satavljen 9. III 1498 a župnik je Stjepan živio neznatno vrijeme prije toga.
Četvrti je župnik za koga znamo bio don Marko de Caris iz Korčule. Njega spominje Valierova Vizitacija g. 1579. On je bio dugo godina župnik. Na pitanje vizitatora župljanima kakav im je župnik, odgovaraju hvaleći ga, a tako i župnik svoje župljane koji su ga očito voljeli.

Peti poznati župnik bio je don Augustin Celubin kojega spominje Vizitacija Priulijeva g. 1603, a spominje ga i Vizitacija biskupa Dieda u povodu spora za "jedan vrt što je pred kućom župnika ovog sela koji je vlasnost ove župne crkve, kako iznose stanovnici sela. Taj vrt je nekoć držao gosp. Augustin Celubin župnik ovog sela a sada su se upleli nasljednici gosp. Ivana Vidoš." Isti je župnik bio i nadarbenik crkve sv. Mihovila.
Ostali župnici spominju se kronološkim redom od g. 1612 , dakle od dolaska biskupa Dieda na čelo biskupije, onako kako je to u popisu što ga je sastavio pobožni i agilni župnik don Marko Tabain (1896-1940), graditelj sadašnje župne crkve i izvrstan voditelj župnog ureda – svećenik sveta života. On je napravio taj popis ne iz nekog drugog motiva nego samo da bi se mogao preko sv. mise sjetiti svojih prethodnika pokojnih župnika Smokvice. I zato, jer se taj popis nalazio u sakristiji, u vrijeme požara župne kuće što su ga podmetnuli njemački okupatori u prošlom svetskom ratu , on nam se providnosno sačuvao. Da don Marko nije bio tako dobar i pobožan župnik, mi danas o starijim župnicima Smokvice ne bismo ništa znali, a što bi bila nenadoknadiva šteta. Od g. 1612 pa do danas u Smokvici je bilo ukupno 59 župnika.

Prvi na tom popisu nalazi se don Petar Donjerković (1612-1643) za koga čitamo u Izvješćima biskupa Jakova Fagagne (1626-1642) da je Don Petra župnika Smokvice "učinio svojim pravim i zakonitim prokuratorom, ovdje prisutnim i koji to prihvaća da posjeti "Svete Pragove" u ime i umjesto istoga presvjetlog Gosp. biskupa.." To je bilo godine 1638 a biskup Fagagna je tada morao podosta poboljevati jer je poslije 4 godine umro u dobi od 66 g. O ovom župniku često se čita u arhiv. spisima. Na Sinodi što ju je sazvao biskup Diedo g. 1612 spominje se među drugim dostojanstvenicima i župnik Smokvice don Marin Donjerković koji prilaže za gradnju sjemeništa 12 librica, ali do gradnje nije došlo. Isti se župnik Smokvice don Marin spominje i u jednom aktu kao nadarbenik oltara sv. Ivana u korčulanskoj katedrali g. 1612. Možda je to pogreška da umjesto don Petar piše don Marin, a možda su postojali i jedan i drugi. U spisima biskupa Dieda uvijek se spominje župnik Don Marin Donjerković, a biskup Fagagna ima Don Petar Donjerković kao i Don Marko Tabain koji je uzimao te podatke iz matičnih knjiga Smokvice.

Ne treba prešutjeti ni spomen još jednog biskupskog prokuratora koji je bio župnik i vanjski biskupov vikar u Smokvici. To je bio don Nikola Tomašić (1660-1690) u vrijeme biskupa Nikole Španića(1673-1707). On je jedan od smokviških svećenika iz obitelji Tomašić i po savoj prilici na njemu se lomilo biskupovo koplje između Smokvice i Blata. Još naime biskup Diedo bio je poradi veličine mjesta i broja plemića koji su tamo živjeli postavio u Blato svog tzv. "vanjskog vikara".Tada je k tome Blato imalo dvije župe (1593-1769). U biskupskim Izvješćima nigdje ne nalazimo da bi koji župnik ili vikar iz Blata ili iz Korčule ili kojeg drugog mjesta išao umjesto biskupa u Rim, a iz Smokvice evo i po drugi put župnik koji je bio i biskupov Vanjski Vikar ide u Rim. Ovog puta u očima biskupa Španića Smokvica je imala prednost, ispred svih ostalih mjesta na otoku. U Izvješću (br.149) biskupa Španića od g. 1678 čitamo: "Ne mogući sam poći u Rim posjetiti "Svete pragove" poradi velikog siromaštva moga stola; za ovaj čin ovlastio sam svog prokuratora Nikolu Tomašić svećenika župnika, i svog Vanjskog Biskupskog Vikara koga šaljem sa pismom i Izvješćem da zastupa i predstavlja..." Don Nikola je ovu rijetku službu i milost prihvatio i izvršio što upućuje na dublje veze između Biskup. Ordinarijata i Smokvice. Razlozi zašto biskupi ponekad ne idu u Rim su najčešće ovi: siromaštvo, ratovi, bolesti, spriječenost, nepripremljenost i td. A često su imali svoje prokuratore i u Rimu u "Ilirskom zavodu sv. Jeronima", na pr. don Jeronima Paštrića, don Jura Jurčinovića itd.

Spomenimo i još jednog smokviškog župnika koji je poslije postao najprije Šibenski (1863-1872) a poslije i Dubrovački biskup (!872-1881). To je don Ivan Zafron(1834-1835) potonji veliki borac za obnovu dostojanstva korčulanske crkve a što je rezultiralo imenovanjem korčulanskog župnika opatom(1876). Pokopan je u crkvi sv. Justine u Korčuli.

 

Crkve

Smokvica od pamtivijeka ima svoju župnu crkvu pod okriljem sv. Marije koja se slavi na 2. veljače. Danas se taj blagdan zove Svjećnica, Kandalora ili Prikazanje Gospodinovo. Titular je preuzet iz Evanđelja po Luki pa mu to daje dimenziju davne prošlosti. Ta se crkva, kako smo već rekli, prvi put spominje u arhiv aktima g. 1361. Nad ovom crkvom puk Smokvice imao je patronatsko pravo što je značilo autonomnost za puk Smokvice u upravljanju crkvom i njezinim dobrima. Sve to govori o pravima puka koja idu daleko u prošlost, tamo od pamtivijeka.

Prvi iako slabašni opis ove crkve daje nam Vizitacija nadbiskupa Valiera g. 1579. Tu stoji:" Župna crkva sv. Marije u selu Smokvici, u kojoj, i u selu Čari ovoj župi podložnoj, ima 60 duša od Pričesti..." "U njoj je on vidio Svetohranište koje visi sa desne strane oltara ispred kojeg gore dvije svjetiljke za koje se iz pobožnosti brine neka žena udovica od 6o godina. Krštena se voda čuva u staklenoj boci. Svetište je neugledno. Tu ima samo jedan oltar sa oltarnom slikom i srebrnim križem te sa 2 pozlaćena anđela."
U sakristiji pak crkve navest ćemo kao i na oltaru ono najbitnije. "Tu su 2 kaleža, 6 starih oltarnika, palij crni i drugi boje hijacinta od tele, jedno misno ruho staro i poderano.

Crkva ima prihode od vinograda u visini 10 dukata koje prokuratori troše za vosak i ostale crkvene potrebe. Postoji i bratovština Presv. Tijela Kristova valjano utemeljena i vođena."
Vizitator naređuje: "tabernakul mora donekle biti izgledniji i neka se stavi na glavni oltar i tako učvrsti da se otud ne može pomaknuti. Neka se nabavi pokretni oltar 8 x 10 unča te novi reformirani Misal, 2 svjećnjaka željezna te feralić za Pričest bolesnika. Kropionica za krštenu vodu neka se izvana prenese u crkvu i postavi s lijeve strane."
Vizitator pak Priuli g. 1603 također opisuje crkvu sv. Marije u Smokvici. On spominje drveno Svetohranište ali pozlaćeno. Sakristija se nalazi sa strane Evanđelja. Tu je kalež nedavno nabavljen koji ima čašu srebrnu a patenu i pozlaćenu. Sa dva stara kaleža zabranjuje govorit misu. Tu je vidio svećenički plašt dosta doličan i svileni baldakin te 3 misnice bijele i jednu svilenu crvene boje. Isto tako on opaža srebrni križ sa doličnim svjećnjacima te novi Misal ali preporuča da se kupi drugi još veći.

Ovaj vizitator spominje 2 prokuratora "koji se brinu za dobra rečene crkve i izmjenjuju se svake godine i u određenom vremenu polažu račune." On zapovijeda župniku da ne pripušta na sv. Sakramente one koji zadržavaju ili upotrebljavaju dobra crkve, bili oni ma kojeg roda, ako prije ne vrate duga. Isto je tako opomenuo babice da ne krste osim u slučaju potrebe i marljivo im je bilo razloženo kojim će se "likom i tvari" služiti u tim slučajevima t.j. što će govoriti i kojom vodom će to činiti da bi krštenje bilo valjano.

Korčulanski pak biskup Teodor Diedo daje kudikamo bolji opis crkve sv. Marije g. 1612. Naređuje da se kupi pokaznica sa staklima za procesije, da se nabavi bolja kamena krstionica sa zaključanim natkriljem. Veliki oltar neka se posveti. Oltarna slika je dosta dobra, a tu su i dva svjećnjaka i dva anđela sa srebrnim križem dolično pozlaćenim. Sam župnik Don Marin Donjerković je izjavio da crkva i oltar posjeduju mnoga nepokretna dobra. U sakristiji je srebreni, pozlaćeni kalež. Postoje i dva kaleža oštećena od kojih se može napraviti jedna pokaznica. Bakrenu kadionicu treba zamjeniti novom srebrenom. Tu su i tri misnice; jedna je bijela svilena a druge dvije od svile sa crvenim križevima sa obje strane u sredini. U sakristiji je dosta vlage pa bi trebalo zemlju što je izvana odvesti otuda. I neka se pripazi da krov ne prokišnjava. Tu je i plašt svileni crveni sa zlatnim resama. Neka se nabavi crni plašt i misnica za mise za pokojne. Neka se načini još jedan prozor istih dimenzija onoga koji je već tu. Isto tako neka se nabavi i jedan ormar od prikladna drva u kojem će se čuvati sve sveto ruho. Neka se zvonce za Pričest bolesnika popravi ili novo nabavi. Postoji tu i lijepa svilena umbrela zelene boje. Novi drveni križ neka se oboji i postavi poviše grede ispod koje su svijeće. Pred Svetotajstvom su tri kandile od kojih jedna stalno gori. Postoje i dva ceroferara drvena pozlaćena kao i dva fanarija pozlaćena. Neka se napravi prikladna ispovjedaonica i postavi sa lijeve strane ili sa strane epistole.

Vizitator pak Oktavijan Garzadoro g. 1625 o Smokvici ima samo jednu rečenicu a ta se tiče adaptiranja Svetohrništa i uputa u vezi župnika. Izgleda da je tada već crkva sv. Marije postigla zadovoljavajući izgled nakon što su predhodni vizitatori toliko toga u toj crkvi željeli popraviti i unaprijediti.
U Izvješću pak biskupa Jeronima Andreis (1665-1673) (Vat. arh. Relat.284 br 121-122) od g. 1670 sv. Stolici čitamo da su u biskupiji 6 gradova (sex opida) i da se u svokom od njih nadograđuju i povećavaju župne crkve. Župnu crkvu sv. Marije biskup Andreis je posvetio g. 1666 pošto je prethodno bila nadograđivana i preuređivana. Možda je ona za vrijeme ovoga biskupa bila dobila onaj svoj temeljni oblik, oblik križa kojeg se još sjećaju stariji Smokvičani.

Biskup Španić(1673-1707) u svojim brojnim Izvješćima sv. Stolici pišući o Smokvici i Čari navodi "da su tamošnje crkve prema značenju tih mjesta dovoljno dobro vođene i svime opskrbljene". A za Smokvicu posebno piše da "je nedavno tamo njegovim zalaganjem podignut novi mramorni oltar ukusno dotjeran sa slikom vještom rukom naslikanom".(Vat.arh. 284 Relat.168) Izgleda da je to bilo g. 1687 a tada je bio župnik Don Nikola Tomašić. Taj oltar o kome piše biskup Španić je sadašnji mramorni oltar Gospe od Ruzarija, a u staroj je crkvi to bio oltar sv. Antuna. Usput spomenimo da je obitelj Španić i u katedrali sv. Marka g. 1672 podigla barokni oltar sv. Antuna. Biskup Španić koji je don Nikolu usmjesto sebe slao u Rim posjetiti "Pragove Apostola" na ovaj je način ostavio uspomenu i u staroj a tako i u sadašnjoj novoj crkvi u Smokvici.

Još s ovim radovima stara smokviška crkva nije bila završena. Biskup Antun Belglava(1781-1787) posvetio je 30 travnja g. 1787 crkvu sv. Marije pošto je ona još jednom bila proširena i nadograđena g. 1770 u vrijeme biskupa Mihovila Triali (1761-1771). Tada je možda ona dobila onaj dvostruki balatur kojega se sjećaju stariji ljudi.
Iz ovih kratkih arhivskih isječaka o crkvi sv. Marije, doznajemo mnogo toga o Smkvici i narodu Smokvice. U prvom redu tu se nameće jedan glavni i veliki zaključak : Narod Smkvice je kroz XVI, a posebno kroz XVII i XVIII stoljeće neprestano popravljao, povećavao, dotjerivao svoju crkvu. Tu se vidi jedna permanentna okupacija Smokvičana da se ne mire sa aktualnim stanjem svoje crkve jer njima ona mora biti još mnogo bolja i mnogo savršenija. Tu svoju vitalnost, želju i ambiciju neminovno su oni poslije pretočili i projicirali u gradnju sadašnje nove crkve Gospe Kandalore kojom se Smokvica doista može ponositi. Da nije dakle, u dušama i svijesti starih Smokvičana kroz tolika stoljeća bilo one duhovne snage i potencije, ne bi se poslije bila mogla ni zamisliti ni ostvariti gradnja sadašnje nove župne crkve.

Kad smo još pri crkvi sv. Marije recimo i nešto o bogatstvu te crkve g. 1612 onako kako je zapisano u Vizitaciji biskupa Teodora Dieda. On nabraja sve vinograde koji pripadaju crkvi najprije one "na pola": u Dračevici 3, u Podvasju 2, u Kruševu 4, Na Višnji 3, u Dolu 2, ukupno 16 ganjaja i 1 četvrtina. U ovim poljima ima crkva sa vinogradima i ledina pa i partimencija. Vinogradi koji su donosili crkvi četvrti dio bili su: Ograda u selu odmah uz crkvu, u Banji 4, na Pudašćici 1 sa paritmencijom, ukupno 7,5 gonjaja. Za zemlje koje crkvi donose samo četvrtinu biskup određuje da se moraju zapustiti i vratiti crkvi vjerojatno sugerirajući poslije neka nova rješenja za te zemlje.
Crkva je imala i brojne zemlje za sijanje: na Morkanu 1, na Morkanu pod Humac 2, na Morkanu Šešavica 1, Podrun 1, Komorališća 1, Donji Lov u Progonu gdje je Smolara 1, Buta 1, Kotiljina 2, Gradac 1, Svinjarevo selo 1, Dubravica pod Komom 1, Sitnica 1, Radovičina Glavica 1, Zaguža plat u Dole 1, Čezeljina 1, Podgrađe 1 i drugi brojni tereni koji su biskupu bili nečitljivi pa ih zato nije ni zapisao. Od svih ovih terena samo je za deset njih dana površina i ona iznosi ukupno 24 gonjaja, a za ostalih 14 nije dana površina a može se reći da je ona još i veća nego 24 gonjaja. Ova će dobra kasnije crkvi donijeti znatnu pomoć kad se bude gradila nova crkva.

Zbog naglog prirasta stanovništva u Smokvici već krajem XIX st pomišljalo se na gradnju nove crkve iako je stara imala orgulje iz Venecije (teatar), sat sa brojčanikom i kazaljkama poviše rozete (također iz Venecije), staru i prostranu ložu oko g. 1700, ugodnu i lijepu Pijacu sa dva impozantna stara čempresa i td. U crkvi su bila tri lijepa kamena oltara, ispovjedaonica, dvostruki balatur i novo svetohranište. Ovo svetohranište bio je nabavio u Veneciji posljednji korčulanski biskup Josip Kosirić g. 1791 za katedralu sv. Marka. Zapadalo je 640 fiorini. Ali kako zbog svoje malenosti nije biskup bio s njim zadovoljan, a naročito kanonici, svetohranište je prodano župnoj crkvi sv. Marije u Smokvici i g. 1796 i naručeno novo za katedralu za 720 fiorini. A to svetohranište koje je tim povodom kupljeno za smokvišku crkvu, nalazi se i sada u župnoj crkvi u Smokvici. I druga dva pokrajna oltara u sadšnjoj župnoj crkvi preuzeta su također iz stare crkve.

Gradnja nove crkve započeta je g. 1902, stavljena je pod krov pred Prvi svjetski rat, a posvećena je g. 1920 od dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića. Zvonik je don Mrko završio tek g. 1936. Crkva je sagrađena po nacrtu arhit. Ivekovića i ona je njegovo najbolje ostvarenje. Ističe se svojom veličinom, pročeljem, stilskim karakteristikama u neoromanici i neogotici, portalom, rozetom, kontraforima i td. Unutra ima prekrasni przbiterij, tri lađe, tri oltara, svetohranište, kako smo već spomenuli, iz g. 1791. Jednom riječi, ona je takova da bi mogla u jednom biskupijskom središtu biti tamošnja katedrala.

Zanimljiv je podatak što ga donosi Paulini, da se u blizini crkve između ostalih dobrotvornih mjesta može spomenuti i gostinjac (ospitale), ubožnica za siromahe. Ne zna se kada je utemeljen, a po njegovu mišljenu čini se da nije iz njegova doba, jer se navodi u aktima od g. 1572. i 1647.
Ostale crkvice na području župe Smokvica su ove:
Crkvica sv. Mihovila na sjeveroistočnoj strani sela. Ona čuva selo od neprijatelja niz Ravance i iz pravca Dračevice od sv Andrije. Sagrađena je na stijeni i otuda puca pogled na sve glavne putne pravce u kraju Smokvice. Ona se prvi put spominje g. 1372. Neki Smokvičani misle da bi ona mogla biti prva župna crkva ali to se ničim ne može potkrijepiti a narod nikad nije imao nad njom patronatsko pravo. Ovu crkvu spominje vizitator Valier g. 1579 kao poljsku crkvu nad kojom vrši patronat gosp. Filip Rozanović Korčulanin. Rektor joj je jedan iz njegove obitelji. Koji su joj prihodi i kakve su obaveza prema njoj vizitator nije mogao shvatiti. Oltar joj je sasvim gol, nema zvona niti vrata. Vizitator očito gnjevan tim stanjem ove crkve, određuje da se drži zatvorena ili da se sruši i na tom mjestu postavi križ. Vizitator Priuli g. 1603 također spominje ovu crkvu i navodi da je biskupskog prava i da joj je rektor gosp.Augustin Celubin za koga znamo da je u Smokvici bio župnik možda baš i u to vrijeme. Crkva ima nekoliko vinograda s pravom crkve čiji su prihodi 4 dukata a u njoj je dužnost reći misu 2 puta na godinu. Oltar joj je gol, nema vrata i naziva se poljskom crkvom. Kroz 30 godina dakle ova crkva nije išla znatno na bolje. Vizitator zapovijeda da se nabavi što je potrebno za oltar i da se drži zatvorenom tako da barem životinje ne mogu u nju uljesti.

God. pak 1612 posjećuje ovu crkvu vizitator biskup Diedo i on o njoj piše: "Nadarbenik joj je vlč. sveć. Vinko de Paulis (Pavlović) za koga znamo da je u to vrijeme on župnik u Žrnovu. Nadarbina joj je biskupskog prava. Dobra su ova: Na Višnji pet četvrtina gonjaja vinograda pokraj baštinika gosp. Teodata de Simonetis od zapada, od istoka joj je Josip de Andreis. I u Dračevici jedan gonjaj kod Nikole Martinović iz Smokvice od zapada, od istoka je pak vinograd crkve sv. Marije koja je župna u ovom selu. K tomu u Dračevici tri četvrtine gonjaja vinograda kod gosp. Alojzija Vidoš sa zapada i gosp. Nikole Kanavelića od podneva. U ovoj crkvi sve nedostaje. Neka se iskorijene stabla koja su gore na krovu." Iz nešto kasnijeg je vremena tu još i dodatak umetnutog teksta: "Na Njivici gonjaja : sa zapada Marko Pecotić, od istoka župna crkva ovog sela".

Začudo da ovaj vrli biskup nije izrekao nikakvu odredbu za ovu crkvu. Možda je pomislio da je već odviše dao zapovijedi i odredaba za druge crkvene objekte. Ovi nam arhivski zapisi daju lošu sliku o ovoj crkvi a možda ukazuju i na teškoće s kojima se susretala Smokvica toga doba. Očito je ipak da je crkva imala dobara ali se nameće pitanje je li bilo dovoljno radne snage da se sve obradi, oplodi i oplemeni.
Crkvica sv. Ciprijana je grobljanska. Posvećena je biskupu i mučeniku iz Kartage, najvećem crkvenom piscu i naučitelju u III st. čija je slava u Rimu od početka stalno u usponu. Ovaj titul odaje svu davnu prošlost i starinu u kraju Smokvice i on skriva podatke koji postaju ishodištem za povijest Smokvice. Sv. Ciprijan je bio najprije visoki državni činovnik, a potom obraćenik te svećenik i biskup. Gotovo je sva teološka pitanja u svojim spisima obrađivao i razrađivao i uvijek gledao čistoću, afirmaciju i mir Crkve što sve proizlazi iz vjere i pojačava dobra vjere. Bio je snažan borac za čistoću vjere i vrline u duši čovjeka te je bio željan mučeništva za vjeru. Zato je i bio zahvalan Bogu što ga je carski sudac osudio na smrt te je potom zapovijedio da se krvniku koji će mu osjeći glavu, isplatiti 25 zlatnika. Upravo tolika Ciprijanova želja da se pošto poto dočepa neba mogla je biti presudna da su stari Smokvičani u davna vremena vođeni mudrošću svog duhovnog pastira možda još u IV st ovo groblje a tako i sebe i svoje pokojne stavili pod zaštitu tako znamenitog sveca i sjajnog mučenika kao što je sv. Ciprijan. Po primjeru ovog divnog uzora koji teži za nebom htjelo se potaknuti svakog čovjeka koji ovdje živi i umire da sebe usmjeri na hod prema nebu.

Inače crkva se, po pisanju Paulinija, spominje prvi put g. 1329 u jednom testamentu iz g. 1320:." U vrijeme Jakova Sanoje i Berka, sudaca, Milosta Belomšić je odredio i htio da se proda peča jednog vinograda i od dobivenog novca napravi jedna svećenička odora za crkvu sv. Ciprijana u Smokvici u pokoj svoje duše". U jednom dokumentu iz g. 1484 ova crkva sv. Ciprijana zove se "antichissima". O ovoj crkvi piše korčulanski biskup Toma Malumbra (1463-1513) te iste godine 1484 u povodu zahtjeva don Petra Obradi da mu biskup dopusti uzimati dvije godine dobra ove crkve s kojima će podići sebi pustinjačku kuću na glavici sv. Antuna u Korčuli "u kojoj će moći stanovati i Bogu služiti". Budući je nad dobrima ove crkve patronatsko pravo imao puk i "Universitas" Smokvice, biskup uvažavajući sva ta prava poslušao je Don Petra i odobrio što Don Petar traži poznavajući čistu i pobožnu želju Don Petra koji čezne za pustinjačkim životom. Da ovim izuzetnim rješenjem ne bi nakon dvije godine došlo do zloupotrebe, sastavljenu ispravu o tome biskup pečati vlastitim pečatom i dodaje "da isti ljudi Smokvice imaju patronatsko pravo nad istim beneficijem sv. Ciprijana koji je dohranjen i utemeljen od starine njihovim vlastitim novcem, okrećući plodove i prihode istog beneficija na upotrebu i dobro svećenika i njihove župne crkve u Smokvici." Možda je tu ranije don Petar bio župnik jer su mu dobro poznata dobra i prihodi ove crkve. I inače on je poznat u Korčuli kao kanonik. Biskup ga naziva "plemenitim i izvrsnim mužem" i "rektorom i nadarbenikom crkve sv. Ciprijana u Smokvici". Iz jednog drugog već gore navedenog dokumenta također biskupa Malumbre upada u oči da su prokuratori i sindici iz Smokvice također iz obitelji Obradi. Znademo pak i to da je Cepreda Obradi bio poslanik korčulanmske općine ovlašten da skupa sa Blažom Črnotić pregovara u Dubrovniku sa biskupom Ivanom o prijenosu biskupskog sjedišta iz Stona u Korčulu. Ovaj dokumenat biskupa Malumbre satavljen je u biskupovoj spavaćoj sobi u Korčuli dana 7 ožujka 1484 u prisustvu Don Petra Obradi te svjedoka gosp. Jakova i Frana Obradi, i Ivana Petrova Brajan i ostalih. Dobrima sv. Ciprijana sagrađena je dakle u to vrijeme pustinjačka kuća na glavici sv. Antuna u Korčuli kako je to i danas vidljivo. Ovdje nam se nameće i pitanje jeli obitelj Obradi ista što i Obradović u Smokvici, i ako je to tako nisu li i svi oni iz obitelji Obradi upravo iz Smokvice? U smokviškom konfinu imali su baštine i obitelji: Donjerković, Španić, Protić, Cetinić, Rozanović (Rozić) i td i pitanje je jesu li one i bile smokviške obitelji ili su te obitelji tu imale samo svoju zemlju?

Kad je riječ o dobrima crkve sv. Ciprijana ona tada nisu bila mala. Crkva je imala vinograde u: Dračevici 2, Kruševu 2, Podvasju 4, na Lovu 2, na Donjoj Njivici 1, na Višnji 1, ukupno 12 gonjaja. Isto tako ta je crkva imala zemlje sijanice : na Siknici 4, na Morkanu 1 i vrtle sa maslinama u Smokvici, ukupno 4 gonjaja i četvrt. Biskup Malumbra savršeno piše: .."jer su stanovnici i ljudi sela Smokvice od davnine i trajnim običajem plodove i prihode istog beneficija i crkve sv. Ciprijana navikli vladati i upravljati i usmjeriti na upotrebu i dobro župne crkve istih ljudi iz Smokvice."

Ovu crkvu, nažalost ne spominje Vizitacija Valiera g. 1579 kao ni ostale crkvice na Siknici. Vjerojatno su vizitatorovi pomoćnici koji su najprije vršili vizitaciju u Blatu, u Smokvicu došli nekim drugim putem a ne ni preko Lova niti preko Gradine tako da nisu prošli preko Siknice te tamo uočili 4 važne crkve. U Vizitaciji Priulija o ovoj crkvi piše "Vidio je crkvu sv. Ciprijana gdje je groblje. Zapovijedio je da se odmah ogradi međom kako ne bi živina mogla uljesti. U crkvi je oltar ali bez ukrasa. Župnik tu govori misu na dan spomena svih mrtvih i u vrijeme očekivanja za župu svima potrebnih. Zapovijedio je dobro zatvoriti spomenutu crkvu koja je udaljena polovinu miljara po prilici i nema nikakvih posebnih prihoda. Ondje je dao odrješenje svim vjernim mrtvima." U vrijeme dakle vizitatora Priulija ova je crkva bila u slabom stanju, ali je ona ipak, čini se, bila meta pobožnosti u vrijeme raznih potreba vjernika što posebno svjedoči o vezanosti vjernika za ovu crkvu.

U Vizitaciji pak biskupa Teodora Dieda g. 1612 za ovu crkvu čitamo:"Neka se nabave 2 svjećnjaka, križ, drveni pokrivač i okvir ispod nogu svećenika. neka se nabave tri oltarnika. neka budu dva prozora koja se nasuprot gledaju sa obe strane oltara. Neka se malo doličnije uredi tlo. Neka se crkva neprestano drži zatvorenom kad u njoj nema mise. Neka se groblje zatvori kamenom međom uokolo da životinje ne mogu ući." Iz ovih riječi razabiremo da je ona pristupačnija, dotjeranija i pogodnija za službu Božju jer biskup određuje da se u njoj učini samo ono što poboljšava kvalitet njezine upotrebe a ne ono što bi bilo osnovno, bitno i najnužnije.

Nakon što je srušena stara, sadašnja je crkva sagrađena na istom lokalitetu g. 1896, a temeljito je obnovljena g. 1996 kad je u nju ugrađen iz negdašnje crkve sv. Marije glavni oltar s kraja XV st. U toj crkvi je grob za svećenike. U grobu su već pokopani Don Spaso Korunić i Don Marko Tomašić. Don Antun Korunić oko g. 1760 pokopan je u grobu gdje se nekad nalazila "mrtvica" te je sada taj grob ostao ispod betona gdje je postolje za centralni križ groblja. Za ostale župnike ne znamo gdje su pokapani. Sada je na groblju sagrađena nova mrtvačnica i opremljena je svime što treba. Zapadno preko puta pri Marča vrhu nalazili su se brojni starohrvatski a i drugi grobovi koji su uglavnom nepažnjom uništeni a da prethodno nisu istraženi.

Ova crkva nalazi se u klancu na međumjesnom prethistorijskom putu Smokvica-Blato a tuda se ide i na vodu na lokve. Malo je koji prostor na otoku Korčuli a i drugdje imao taku prometnu važnost kao ovaj klanac u kojem su brojna raskršća putova. Da je taj punkt bio važan i u vrijeme Ilira dokazuje na Marča vrhu velika ilirska tzv. Pešejeva gomila. Ako je u to davno doba i postojalo kakvo moćno sjedište na otoku to je moralo biti baš tu gdje su polja, vode, strategija obrane, najprometniji putovi i td. Zbog tih je razloga već u rimsko doba tu locirano groblje kako to kazuje i titular crkve sv. Ciprijan o kojemu je već bilo govora. Taj je svetac i mučenik u IV i V st. najviše štovan u Rimu pa je po svoj prilici preko solinskih biskupa taj kult došao i u Smokvicu i drugdje kao na Visu te u okolicu Splita itd.

Da li je ovo bila prva župna crkva Smokvice? Iz gornjeg prikaza o ovoj crkvi o njezinoj lokaciji, starosti, bogatstvu, patronatskom pravu te kultu koji u njoj vrši puk Smokvice, više je nego očito da bi to mogla biti prva crkva Smokvice. I u Žrnovu i u Pupnatu i u Čari grobljanske su crkve bile u svoje vrijeme glavne i jedine crkve kako to nalazimo u arhivskim dokumentima. Ista stvar može biti i u Smokvici. Ova crkva bila je meta procesija svake nedjelje od sv. Mihovila pa do Uskrsa. Bratimi Gospe Kandalore skupa s pukom molili su dok su išli prema groblju za pokojne, a od groblja do sv. Mihovila (Stranom) pjevalo se kantalene. Kantalenu je prdvodio jedna pjevač od spomenute bratovštine. Okoliš ove crkve trebalo bi istraživati kao i samo groblje sv. Ciprijana jer su tu najbolje i najrealnije mogućnosti da se otkriju nalazi koji bi upućivali na događaje i prošlost drevne Smokvice.

Crkva sv. Petra nalazi se na Siknici poviše antičkog puta koji je išao preko Lova za Blato. Isto kao što je sv. Ivan čuvao vode i krak puta preko Gradine za Blato, tako je sv. Petar imao istu funkciju u zapadnom dijelu polja: čuvati put. Ovakova pažnja koju crkve daju važnim putovima na Siknici upućuje ne samo na prolaznike i učestalost ljudi, nego možda i na blizinu naslja u tom kraju koje se poslije ugasilo i nestalo. Ovu crkvu slučajno ne spominje arhivska građa u XIV st, ali je ona zasigurno u to doba bila sagrađena pa i mnogo ranije. Paulini je spominje kao ruševnu koja je "sada obnovljena" (sredina XVIII st.). Ova je dakle sadašnja crkva sagrađena na temeljima jedne starije crkve. Zato je ta nova crkva viša i prostranija od drugih crkava po poljima a i stilski je dotjeranija.

Ni vzitator Valier ni Priuli ovu crkvu nažalost ne spominju. Prvi vizitator koji nam nešto o njoj javlja to je biskup Diedo g. 1612, ali i on dosta oskudno. On locira ovu crkvu na Zidnicu i piše:"Dobra ove crkve su uokolo tri gonjaja zemlje sijanice. Rekli su da su mnoge novčane kazne u ruci Marina Matelović. Crkva je ruševna, odredit će joj se što bude dolično."I to je sve što o njoj piše, a poslije određuje za ovu i za ostale napola srušene crkve koje imaju skromne prihode da ih on ujedinjuje zavazda sa župnom crkvom". Crkvom će upravljati župnik, odredit će joj prokuratora koji će u vrijeme žetve i berbe sakupljati dobra za ovu i druge crkve. U kojem se obimu bude sakupljalo tako će se crkva i obnavljati. Ako se tako ne postupi odredio je najstrože crkvene kazne. Tako je na svu sreću spasio ovu a i druge poljske crkve .
Crkva sv. Ivana Krstitelja također je na Siknici poviše voda (Sv. Ivan zaštitnik voda). Ova crkva pokriva osim voda i zaštitu onog kraka puta prema Gradini i Blatu. Spominje se prvi put g. 1391. Vizitatori Valier i Priuli ovu crkvu ne spominju, ali je spominje biskup Diedo g. 1612. On piše: "neka bude pod interdiktom dok se ne popravi, i neka se od nas zatraži dopuštenje da se u njoj može celebrirati misu, a dopuštenje se neće dati ako ne bude dobro obnovljena, oltar podignut, oltarna ploča na svome mjestu, krov pokriven, zidovi objeljeni, prikladna slika nabavljena za oltar, križ sa 2 svjećnjaka, tri oltarnika, pokrivač pred oltarom i sa podnožjem ispod nogu svećenika i sa vratima sa svojim ključem, da se može zatvoriti danju i noću. Toma Tomašić zatražio je da bude prokurator. Dobra ove crkve su tri gonjaja sijanice uokolo."

Ova crkva bila je u veoma lošem stanju. Biskup Diedo određuje i za ovu crkvu isto što i za druge neke. Ujedinjuje je zavazda sa župnom crkvom, stavlja je pod vlast župnika komu naređuje sakupljanje plodova u naravi u vrijeme žetve i berbe za popravak ove crkve i određuje crkvene kazne ako se tako ne postupi. Izgleda da je i ova crkva spašena zauzetošću ovog vrsnog biskupa. Pred drugi svjetski rat Ivan Korunić Vilić iz Dubrovnika, a rodom Smokvičanin naslikao je oltarnu sliku za ovu crkvu.
Crkva sv. Andrije apostola nalazi se poviše antičkog međeumjesnog puta Smokvica – Čara na raskrsnici gdje se jedan krak puta odvaja za Vrh Smokvice u pravcu sv. Mihovila. Ova se crkva spominje prvi put g. 1346 . Ne spominju je vizitatori Valier i Priuli. U Vizitaciji biskup Diedo o njoj ovako piše: "Neka ostane pod interdiktom dok se ne popravi. Dobra crkve su otprilike dva gonjaja zemlje oranice kako je rekao Ivan Baborić, sve uokolo crkve sa svojim česticama do na vrh brda."

I ova je crkva bila u veoma lošem stanju kad je biskup u njoj zabranio govoriti misu. I ovu je crkvu stavio pod vlast župnika ujedinivši je zavazda sa župnom crkvom. Odredio je k tome njezin popravak od sakupljenih dobara žita i vina i odredio je crkvene kazne ako se tako ne postupi. I ova veoma stara crkva na ovaj je način spašena.
Crkva sv. Vida nalazi se na starohrvatskom lokalitetu na vrhu slikovite glavice što je zapadno od groblja odakle puca predivan pogled u svim pravcima pa je ona veoma strateška te u ratovima postaje i meta rušenja kako je to bilo i u prošlom svjetskom ratu, ali je popravljena i opet privedena kultu. Ona se ne spominje prije g. 1420, ali je očito iz mnogo ranijeg vremena. U njezinom donjem pragu sačavan je veoma stari način zatvaranja vrata, pa je i to za Smokvicu jedna posebnost.

Crkvu sv. Vida ne spominju Vizitacije Valiera ni Priulija a o njoj g. 1612 biskup Diedo piše: "Ruševna je i u njoj je zabranjeno vršiti službu. Rečeno je da ima prihode od vinograda Ograda u predjelu Na gornjoj Njivici Postinami. Vinograd je dan gosp. Prijamu Španjić koji već mnoge godine ništa ne daje crkvi. Svjedočanstvo ostavinskog prava pribaviti će se po Ivanu Baborić". I za ovu crkvu važi isto što je biskup odredio za ostale ruševne crkve. Stavlja je pod vlast župnika sjedinivši je sa župnom crkvom. Određuje joj načine sakupljanja prihoda za popravak i sve sankcionira kaznama ako se tako ne postupi.

Crkva sv. Ane u prekrasnom polju Prapatna najprije je bila vezana uz kult sv. Izidora, zaštitnika ratara da bi poslije prevladao kult u čast sv. Ane. Crkva je nastala u kulturno-gospodarskom kompleksu korčulanske plemićke obitelji Kanavelić (i njezinih nasljednika), koja je tu imala ladanjsku kuću, torkul, konobu i ostale gospodarske zgrade. Tu je pjesnik Petar provodio svoja ladanjska ljeta blizu mora i plodnog polja. I dok je punio konobe i žitnice bogatstvom uroda, usput je stvarao svoja literarna djela, a naročito nabožne pjesme, koje su mnoge preuzeli bratimi Smokvice i drugih naselja kao pjevne tekstove u svojim brojnim procesijama, kako to potvrđuje tradicija Smokvice. Za ovu crkvu ne znamo kad je sagrađena i niti jedna Vizitacija je ne spominje.
Špilja Gospe Lurdske na izlazu iz Smokvice na starom putu prema Brni ima oltar i u njoj se može govoriti misa. Odmah uz nje je i križ sv. Liberana Tim putem su dolazili napadači iz Brne, a iz tog istog pravca i olujni oblaci. Zato je tu sv. Liberan ali njegov kult u našim krajevima nije naročito star.
Crkvica sv. Stjepana mučenika u Brni sagrađena je g. 1971 dobrotvornošću Stipana Oreb povratnika iz Amerike te je za potrebe Brne nedostatna.

Propale crkvice iz okolice Smokvice zadržale su svoj spomen u sanktoremu kao: Sućurska glava, Sutulija, Sutvara, Stofija, Mihanja glavica. Smokvica se dakle može podičiti crkvenom arhitekturom koja je tu cvala ponajbolje na otoku Korčuli tijekom vijekova.
Sutulija je prevažan lokalitet u predjelu južno od Prapatne. To je neznatna glavica iznad mora na kojoj je bila sagrađena starohrvatska crkvica sv. Ilije ptoroka, a koja se u arhiv. dokumentima spominje u 137. poglavlju zbirke Reformacija g. 1415. I sam korčulanski povjesničar Paulini (XVIII st.) za tu starohrvatsku crkvu piše da je "antichissima" i u ruševinama.
Sutvara je dobila naziv po crkvi sv. Barbare koja je bila na značajnom punktu za osmatranje i mora i kopna. Još u vrijeme starih Ilira ova je dominantna uzvisica mogla biti vezana putem ognjene signalizacije s brdom Obala ili Marča Vrh u blizini sadašnje Smokvice, a otuda preko Gradine sa sjevernom stranom otoka. U jednom dokumentu iz XIV st spominje se jedna crkvena zgrada ("sub domo ecclesie") na Sridnjoj Njivici pa bi se taj navod zasigurno odnosio baš na tu crkvu na Sutvari.

 

Župni ured

Kao što je Smokvica župa od pamtivijeka tako je i njezin župnik tu rezidirao odvajkada. Izgleda da je nekad Župni ured redovito pratio župnika tamo gdje je on stanovao. To je u davnoj prošlosti bilo iznad crkve prema vrhu sela, tamo gdje je veća sigurnost. Tako je nekad župnik stanovao na Batu u kući Pecotića. Isto tako se pripovijeda da je župnik stanovao možda još i prije u kući Tomašić Kunica. Biskup Diedo kad je došao u Vizitaciju Smokvice g. 1612 imao je brojnu pratnju sastavljenu od arhiđakona i drugih kanonika. Stanovao je "u kući svoje biskupske rezidencije", ali nije zapisano je li to bila župna kuća ili neka druga. Taj isti biskup spominjući spor oko župnog vrta što ga je nekad koristio župnik don Augustin Celubinu a koji se nalazi u blizini župnog stana očito upućuje na određenu lokaciju župnog stana u Smokvici. Kad je vizitator Valier vršio vizitaciju naredio je za Žrnovo da se napravi nova župna kuća blizu crkve sv. Martina, a za Smokvicu ništa ne određuje pa se može zaključiti da je Smokvica imala već tada g.1579 župnu kuću.. Župnik don Marko Bono koji je stradao g. 1715 od Turskih gusara sagradio je kuću u kojoj je vjerojatno i stanovao kod današnjeg samostana Časnih sestara, kako to svjedoči kamena ploča ugrađena u zid te kuće.

Župni stan kojega se svi stariji Smokvičani dobro sjećaju bio je ispod župne crkve prema Lučilu odmah ispod puta gdje je sada velika zgrada "zadružćnog doma". Taj župni stan bio je kompleks od tri složene zgrade. Srednja je imala 2 kata, a ona zapadna imala je umjesto krova veliku taracu s kamenim kolonama, dok je ona istočna bila najnovija i najmodernija. Bez te najnovije gradnje župni stan je bio " "nedoličan" kako je to pisalo u Šematizmu Dubrov. biskupije za g. 1916, pa se zaključuje da je ta nova zgrada sagrađena pred II svetski rat.

Osim prostrane kuće tu je bio arhiv s bogatom knjižnicim. Svoje brojne knjige i to veoma moderne, kako je to pripovijedao Don Ivo Oreb, bio je ostavio Župnom Uredu i Don Niko Baničević koji je umro g. 1941. U prizemlju župne kuće bila je velika i prostrana crkvena konoba. Tu je zgradu sa svim njezinim vrijednostima spalio njemački okupator godine 1944. podlo i kukavički. Tada se izgorjele i matične knjige koje su datirale, Krštenih iz g. 1612, a Mrtvih iz g. 1649. Kako je vizitator Valier bio zapovijedio pisati u Smokvici matične knjige još g. 1579, a vizitator Priuli o tome ništa ne piše niti zapovijeda (a na drugim mjestima to čini), razabire se da su i prije gore spomenutih knjiga možda bile još jedne starije. Pripovijeda se naime da je u davna vremena bio izgorio župni stan u Smokvici pa su tim povodom mogle i tadašnje župne knjige nastradati, a stradale su i u drugim nekim župama.

Sadašnje matične knjige nisu starije od g. 1850, a prepisalo ih je više marljivih prepisivača prema duplikatima iz arhiva biskupije u Dubrovniku. Trebalo bi svakako prepisati i ostele duplikate matičnih knjiga (1835-1850) koje se mogu naći u arhivu Biskupije, tako da u Smokvici bude što više matičnih podataka.

Sadašnji župni stan sagradio je župnik don Stanko Lasić(1971-1991) tek g. 1973.uz ne male zapreke i teškoće koje su planski postavljali oni iz komunističke vlasti samo da bi ometali gradnju. Mnoge su rane s tim u vezi već zacijelile, ali ono što se jednom uništi, nikad se više u potpunosti ne može obnoviti.

 

Bratovštine

U Smokvici je tokom povijesti, koliko je poznato, bilo 5 bratovština. Još u ovom stoljeću g. 1916 čitamo u Šematizmu Dubrovačke biskupije da je u Smokvici 5 bratovština. Od tada pa do sada nestale su Bratovština Tijela Kristova i Bratovština Gospe Karmelske, a sačuvale su se: Bratovština Gospe Kandalore, Bratovština Gospe od Ruzarija i najmlađa Bratovština Srca Isusova.

Nestala bratovština Tijela Kristova izgleda da je dosta stara. Ne zna se tko ju je osnovao Nju spominje Valierova Vizitacija g. 1579. Ona je bila raširena po svim našim župama čak i u Čari i Pupnatu koje u davnini i nisu bile župe te u korčulanskoj katedrali pa je očito da je bila potaknuta iz istog, najvjerojatnije biskupskog središta. To što je ova Bratovština bila raširena uz druge Bratovštine po župama otoka govori da je svaka Bratovština imala svoju vlastitu namjenu i zaduženje. Valier o ovoj Bratovštini u Smokvici piše: "ondje je Bratovština Presv. Tijela kristova previlno utemeljena i vođena". Ova se Bratovština brinula da u crkvi gori "vječno svjetlo", da se dolično nosi Pričest bolesnicima i da zdušno vrše procesije na svaku treću nedjelju u mjesecu s Presv. Sakramentom, kako je to bio običaj od pamtivijeka i td. Za g. 1608, kako piše biskup Diedo, na čelu bratovštine bio je prokurator Jakov Tomašić, ali nije sigurno kako se zvala ta bratovština. Isti biskup piše g. 1612: "Određujemo i zapovijedamo krepošću Duha Svetoga i zaslugom spasonosne pokornosti, svima prokuratorima Crkve ili Društava koje su u ovom selu da one koje nemaju, moraju providjeti veliku knjigu u koju će bilježiti iz godine u godinu..."Iz ovoga se može zaključiti da je bilo u Smokvici u to doba Društava t.j. bratovština. Možda je nakon ove biskupove zapovijedi nastala ona debela knjiga bratovštine Gospe od Ruzarija koja je do nas došla oštećena, ali ipak se sačuvala. I biskup Fagagna g. 1638 piše u svom izvješću sv ocu: "U svim župama su Bratovštine naročito Tijela Kristova.." I biskup Manola u svom Izvješću sv. Ocu g. 1650 piše: "Postoje i mnoge bratovštine laika kako unutar tako i zvan grada od kojih se tri oblače u vreće, a ostale ne."

Nestala Bratovština Gospe Karmelske vjerojatno je nastala u XVII st. kada je pobožnost prema Gospi Karmelskoj poprimila svjetske razmjere tako da je krajem tog stoljeća na svijetu bilo više od 1000 bratovština u čast Gospe Karmelske (U Korčuli ovu bratovštinu spominje biskup Fagagna g. 1638). U ovu Bratovštinu upisivao se i ženski svijet koji je razvio osobito pobožnost zavjata, nošenje odjeće Gospe karmelske te škapulara. Osim šematizma ni jedan drugi spis ne spominju ovu Bratovštinu u Smokvici.

Među ostale tri Bratovštine najstarija je ona matične crkve Gospe Kandalore. Ona je nastala kad i sve ostale bratovštine vezane uz matične crkve sve 4 stare župe na otoku kad je prvi korčulanski biskup Ivan Kručić osnovao u gradu Korčuli u crkvi Svih Svetih g. 1301 Bratovštinu Svih Svetih. Ta je bratovština iz grada već od svog početka bila utjecajna i primjerna za ostale bratovštine otoka u liturgiji, procesijama, napjevima, nošnji i td. Bratovština Gospe Kandalore jedina od Bratovština u Smokvici ima vlastitu Pjesmaricu iz koje se pjevalo svake nedjelje od blagdana sv. Mihovila pa do svetkovine Uskrsa. Ova je bratovština uvijek posljednja u procesijama što je znak njezine starosti i dostojanstva. Njezini su pjevači razvijali pjevanje koje su prihvaćali bratimi ostalih dvaju bratovština kao i puk koji je u procesiji.

Kad je riječ o Pjesmarici ove bratovštine ona sadrži 25 kantalena kao i ostalih pjesama koje se inače u crkvi ili procesijama pjevaju. U Smokvici su sačuvane dvije ove Pjesmarice. Vlasnik jedne je Ante Tomašić Raba, a druge Antun Pecotić Sokol. Oba ova Smokvičanina su umrli pred više od 40 godina. Bili su vrsni pjevači, ljubitelji i nositelji crkvenih tradicija u Smokvici. Među brojnim crkvenim pjevačima oni su se posebno isticali pa i time da su dali prepisati spomenutu Pjesmaricu. Na početku Pjesmarice "Sokol" čitamo "Opomenu":"Ako najdeš koju pogrešku ili ako nije dobro pisano nemoj mi zavidit buduć da sam težačke ruke. T.A.s.r." Iz ovih inicijala dalo bi se zaključiti da je i Pjesmaricu Sokol pisao Tomašić Ante Raba. Ovaj je bio najkompletniji pjevač u crkvi u mom djetinjstvu. poznavao je sve crkvene melodije i sve crkvene običaje. Dugo vremena bio je i sakristan. Posjedovao je darovitost, spretnost i umijeće u crkvenim poslovima. Njegov tekst "Raba" pisan je početkom XX st, pogreške su u njemu neznatne i može se mirne duše upotrebljavati.

Napokon sam pronašao i drugu Pjesmaricu u Smokvici onu zvanu "Sokol" koju sam već gore spomenuo. Njezin tekst izgleda mi najbolji od onog netom spomenutog, pa čak i od onog u Žrnovu što ga je pisao dun Jakov Zmajić g. 1755. Antun Pecotić Sokol imao je zadivljujuće pamćenje. Velike litanije kao i druge liturgijske tekstove pjevao je napamet. Misu je uvijek pratio iz hrvatskog misala što ga je bio preveo Dr. Kniewald.
Da li se bratovština Gospe Kandalore igdje spominje u Vizitacijama ili arhivskim dokumentima? U Vizitacijama ne nalazimo, ali to nas ne treba čuditi. I mnogo toga vizitatori ne spominju a znamo da je bilo. U knjizi pak "Directorium Episcoporum" ispod teksta biskupa Malumbre (1484) koji govori o crkvi sv. Ciprijana nalazimo naslov "dobra (legati) kao ostavljena crkvi sv. Ciprijana". Tu se navode, kako smo već vidjeli, brojni vinogradi i zemlje za sijanje i za jedan vinograd u Podvasju stoji:"I u Podvasju kod braće Arneri, Bratovštine Smokvice, i braće pok. Marina Banićević gonjaj i pol." Isto tako imamo iz g. 1612 od biskupa Dieda zapis crkvenih vinograda sv. Marije koji su crkvi davali četvrtinu a odnosi se na polje Banju: "i vinograd Bratovštine Smokvice od zapada". Da li se ova dva navoda odnose na Bratovštinu Gospe Kandalore teško je reći jer su navodi manjkavi. Ovaj drugi mogao bi biti i Bratovštine Tijela Kristova pa i na Bratovštine Gospe od Ruzarija jer su obe ove Bratovštine u to vrijeme mogle postojati i zemlju posjedovati, a onaj prvi navod zbog veće starosti mogao bi se baš odnositi na Bratovštinu Gospe Kandalore, ali ništa nije sigurno. Ova Bratovština imala je svoj objed (past) na Kandaloru (2.veljače)

Druga Bratovština koja je u Smokvici bila veoma aktivna to je Bratovština Gospe od Ruzarija. Ni o ovoj Bratovštini nije nam se gotovo ništa sačuvalo osim jednog Blagajničkog dnevnika koji je mnogo oštećen. On je dosta debeo i trebalo bi ga proučiti. Ova je Bratovština najvjerojatnije osnovana krajem XVI ili početkom XVII st. kada je nakon bitke kod Lepanta i pobjede kršćanske flote na turskom nadmoćnijom čitavoj Europi igralo srce od radosti i kad je molitva Krunice bila u usponu. U Smokvici je jedna oltarna slika iz stare crkve koja prikazuje Gospu, sv. Dominika i sv. Katarinu Sijensku. Možda je to slika iz vremena prije nego je kupljen kip Gospe od Ruzarija. Ova bratovština imala je svoju svečanost na prvu nedjelju listopada. Isto tako postoji jedna lijepa drvena slika tzv. "Maristela" sa prikazanjem otajstava krunice i gornjih svetaca a nosila se u procesiji uvijek na prvu nedjelju od mjeseca. Zanimljivost ove bratovštine je i u tome što ona nosi baldakin u procesijama sa Presv. Sakramentom i baldakin prato feralima. Nije li možda u tome sačuvan i običaj i praksa bratovštine Tijela Kristova? Nije li ova bratovština preuzela dužnosti jedne još starije bratovštine?

Treća je Bratovština najmlađa ona Srca Isusova. Stari se ljudi spominju i pripovijedaju da su je utemeljili Isusovci u vrijeme održavanja duhovnih Misija da li krajem prošlog stoljeća ili početkom ovog nije sasvim sigurno. Svečanost im je na svetkovinu Srca Isusova.

Sve ove tri bratovštine su na izdisaju i slabo su aktivne. Do g. 1946 imale su bratimsku kuću, svoj inventar, zajedničke objede. Sudjelovali su svi Bratimi u procesijama pa i u sprovodima. Trebalo bi im hitno vratiti sudjelovanje u liturgiji, trebalo bi ih po statutima opet obnoviti, počev od nošnje koja za svaku Bratovštinu mora imati znak raspoznavanja i pripadnosti. To se posebno odnosi na dvije mlađe bratovštine. U Crkvi se mnogo toga u naše vrijeme izmijenilo, ali sjaj liturgijskih obreda ne bi smio patamnjeti ni izblijediti. Bratovštine trebaju predvoditi obredne i druge dobre pobožne običaje koji su nekad tako bili revno vršeni i opsluživani na zadovoljstvo i duhovni polet čitave župe.

 

Neki statistički podaci

Smokvica je g. 1579 imala oko 100 stanovnika. Vizitator Valier je u statistici navodio samo "duše od pričesti". U to vrijeme Blato ima 400, Žrnovo i Pupnat 300, Lumbarda 7o, a grad oko 1000 st. Ovako mali broj stanovnika je posljedica ratova i kužnih bolesti. Sva su naselja stradala ali izgleda Smokvica najviše. Ona je otvorena gusarima s Blataca, iz Brne, iz Mirja, pa i iz Čare. Gusari, Turci, pljačkaši znali su za to mjesto, njegovo bogatstvo i slabu moć obrane. To opaža i biskup Marin Drago u svom Izvještaju na sv. Stolicu g.1717 kad spominje i glad i rat i zarobljavanje "a najgore stradaju Smokvica i Čara."

Najstariji popis stanovništva Smokvice potječe iz g. 1745. Sastavio ga je tadašnji župnik Don Antun Brčić, a sada se čuva u arhivu Biskupije u Dubrovniku. Prema tom popisu u Smokvici je tada živjelo 68 obitelji s ukupno 372 stanovnika. S ovim se po prilici slaže i prikaz biskupa Mihovila Trialija g. 1763 kad Smokvica ima 68 obitelji i 355 stanovnika. Stanovništvo je sad raslo sad padalo. Tako je bilo i u gradu Korčuli. Kužne su bolesti bile najgore. One su harale i kosile nemilo i nije bilo pomoći. Zato su u čast sv. Roka Branitelja od kužnih bolesti često podizane crkve, oltari, kipovi i bratovštine. U svakoj našoj župi ima ponešto od svega toga, a u Smokvici: kip sv. Roka u crkvi i križ sv. Roka na Vrh Obale.

Početkom XIX st Smokvica ima oko 700 stanovnika, a nakon prvog svjetskog rata bilo ih je oko 1400. Sada nakon iseljenja u Australiju i drugdje, opet se broj smanjio na manje od 1000 skupa sa susjednom Brnom. Pad nataliteta i otezanje mladića da se ožene čine svoje; narod stari, a djece i mladih je sve manje. Tako se nerazložno izumire i propada; stradamo sami od sebe.

U Smokvici postoji od g. 1925 samostan časnih sestara "Trećeg reda sv. Frana", Kćeri milosrđa sa matičnom kućom iz Blata. Tu su tri sestre. One pomažu u crkvi, na vjeronauku, vode pjevanje i td
U Smokvici postoji osnovna škola, ambulanta s rentgenom, zubna ambulanta, ljekarna, banka, limena glazba. Smokvica je i sjedište Općine. Zahvaljujući veoma aktivnom načelniku, svim strukturama mjesta, iseljenicima, Vinariji "Jedinstvo", hotelu "Feral" i svima Smokvičanima, obnovljen je krov na župnoj crkvi, grobljanska crkva, sagrađena je i opremljena nova mrtvačnica s centralnim križem, mjesna loža i nova ploča u čast prvog hrvatskog kralja Tomislava, asfaltirani su mnogi poljski putovi proširena je cesta prema Brni, radi se i na uspostavi vodovoda i td.

 

Namjere za budućnost

Trebalo bi izgrađivati sve strukture crkve koje su dugogodišnjim komunističkim a i drugim pogrešnim djelovanjem postale klimave i obesnažene. Jednako tako treba usuglasiti stare običaje s novim liturgijskim tekstovima, tiskati nove tekstove i knjigu Bogoslužbenik, obratiti najveću pozornost djeci i mladima, izgrađivati veće jedinstvo svih struktura, a u Brni (na prilazu Istrugi) sagraditi veću crkvu od sadšnje u čast sv. Nikole putnika, zaštitnika mornara i k tome uvesti pobožnost Majke crkve (kraj svibnja) i sv. Liberana (23. srpnja), tako da se svaka sezona obilježi pobožnošću pa i u vrijeme turista. Križ sv. Liberana nalazi se ukraj puta prema Brni, a mnogi krajevi Fracuske i Njemačke štuju ovog sveca zaštitnika od nevremena, bolesti burega i td.
Ako se ovomu doda: crkovinare, pastoralno vijeće, bratovštine, pjevački zbor, jedne dobre klasične orgulje i td, župa Smokvica ima lijepu perspektivu i u trećem mileniju kršćanstva. Neka bi u tome pomogla i Blažena Gospa, zaštitnica ove prelijepe i pitome župe u srcu otoka Korčule.

U Žrnovu, 16 srpnja 1998.
Don Božo Baničević