Korcula.NET  >  History index > Jerko Didović Rade  >  Putovanje Saidom
Dnevnik mornara Austro-ugarske mornarice
Jerko Didović Rade iz Postrane (Žrnovo - otok Korčula)
Zapisao i obradio: Frano Cebalo, Žrnovo

(Jerko Jerolim Didović rođen je 1870. godine. Dnevnik obuhvaća period od rujna 1892. do travnja 1894. godine. Ovdje objavljen prepis je istovjetan originalu, kako je zapiso Jerko. Dnevnik se čuva u obitelji Didović Rade u Žrnovu. Radi lakšeg razumjevanja dnevnik je obrađen na književnom hrvatskom jeziku. --> Putovanje Saidom

Jerko Didovic RadeJerko Didović Rade, moj pradjed po majci, rodio se je u Žrnovu 1870. godine. Kao jedinac, neuobičajeno za ono vrijeme, pozvan je na odsluženje vojnog roka, "zaslugom" žrnovskog glavara, kako mi je pričao djed Frano Didović, Jerkov sin. Završivši vojsku vratio se u Žrnovo, oženio i otišao sa nekolicinom sumještana u Novu Zelandu. Po povratku, nakon godine i po dana 1903. umire od plase, trbušne bolesti, tada nepoznatog uzroka.

Kako je Austro-Ugarska bila svjetska vojna sila, poduzela je vojno-znanstveno istraživanje po južnim morima brodom Saida. Bila je to parna fregata s jedrima izgrađena 1876 -1879. u Puli. Ime je dobila po libanonskoj luci Saida (fenički Sidon!) koju je austrijsko-britanska mornarica 1840. godine bombardirala u okviru akcije velikih sila protiv egipatskog potkralja Mehmeda Alija, kad je otkazao poslušnost turskom sultanu. Godine 1912. dobila je ime Minerva, a služila je do 1920. kao hulk za mine.

U Puli, 1892. godine ukrcao se je i Jerko Didović sa još tristotinjak mornara, časnika, dočasnika i znanstvenika. Na ekspediciji koja je uključivala Indijski ocean, Australiju, Novi Zeland, Koraljno more i Indoneziju u trajanju od dvije godine, pisao je svoj dnevnik. Danas se čuva u obitelji njegovog unuka Frana Didovića. Dnevnik osim kronološkog tijeka plovidbe, kojeg sam ovdje prepisao onako kako je Jerko zapisao i pjesme, (koja nije završena), sadrži još podatke o svim brodovima K.u K. mornarice. O njihovim imenima, dužinama i brzinama.

Budući je prijepis uglavnom teško čitljiv i razumljiv, poglavito onima koji nisu vični žrnovskom, a i otočkom govoru, odlučio sam se i za varijantu književnog hrvatskog jezika. Ono što se nalazi u zagradama, moji su dodaci radi lakšeg razumijevanja teksta.
Frano Cebalo

brod SaidaKarta
Putovanje Saidom,

koja je isplovila 01. rujna 1892. godine iz Pule za Australiju. Do Port Saida imali smo dobro vrijeme, mali vjetar u krmu, osim dva dana nevremena, jedan dan u Dalmaciji, ispred Dugog otoka a drugi put na pučini ispred Visa. Poslije dvadeset i osam dana plovidbe na jedra, uplovili smo u Port Said bez ikakve štete, osim što smo izgubili jednog mornara, imenom Krapnar, na rtu Sveta Marija(C. Santa Maria di Leuca, Italija) i to kad je popušta lok (brzinomjer). Dosta smo ga vremena tražili, odmah smo jedrili krmom, skupili jedra, ali uzalud, kad ga je možda pojela riba.

U Port Saidu smo ostali dva dana, uzeli što je potrebno i isplovili za Suez. Prošli smo kroz prosjeke, to je brate čudo gledati, koliko su dugi ti prosjeci i koliki veliki brodovi tuda prolaze. Duljina od Port Saida do Sueza je 98 milja. Dva dana ostali smo i u Suezu, ukrcali ugljen i ostalo što je potrebno. Tu je svijet crn i oskudno odjeven. Odatle kad smo odlazili kapetan je zapovijedao manovru (upravljanje brodom), koju smo izvršili kada smo isplovili za Aden. Jedrili smo do polovine Crvenog mora jer smo imali vjetar u krmu. Po tom moru se ništa ne vidi osim mnogo dupina. Drugu polovinu prešli smo motorom, po velikoj vrućini i nakon petnaest dana došli smo u Aden. čitavim putem preko Crvenog mora imali smo peljara. Tu smo ostali četiri dana, ukrcali ugljen i zalihe hrane. Daljina od Sueza do Adena je 1350 milja. U Adenu je svijet crn i nimalo odjeven, prljav da ne može biti gore. Bili su tu izlasci ali nema ničeg lijepoga vidjeti. Ukrcali smo 20 volova, nisu kao naši, imaju nekakovu grbu, kao deve, isto tako i ovce su čudnovate. Odatle smo isplovili za Bombay preko Indijskog oceana, koji je dug 1800 milja. Pet dana plovili smo motorom, pak smo otvorili jedra, i uz povoljan vjetar, dvanaest dana jedrili do Bombaya. To je jedno veliko mjesto koje ima 89.000 stanovnika. Velika trgovačka luka. Grad je na lijepom mjestu, ima se što vidjet ali uzalud, kada je svijet crn i gol. Ti crni imaju malene kuće, u kojima ima svake trgovine. U tim kućama spavaju i prodaju hranu, koja nije toliko skupa, dok je vino skupo; litra 120 a pivo 80 soldi. Ostali smo u Bombayu četrnaest dana. Dolazili su nam u posjet konzuli austrijski, engleski i američki a mi smo ih pozdravljali počasnom paljbom. Odatle smo isplovili za Kolumbo do kojeg smo jedrili sedamnaest dana. To je lijepa zemlja, ravnica sa dosta voća i vode. Grad nije tako lijep, dosta je raspršen, a ljudi također crni.

Sreli smo tu jednog Kotoranina, koji je pobjegao sa jednog broda kada je bio ovdje. Ova velika luka ima kameni pristan, dugačak kao od (crkve) sv. Roka (Žrnovo-Postrana) do (crkve) Male gospe (Žrnovo-Prvo selo. Udaljenost oko 1.5 km.).

Tu smo ostali četiri dana a peti smo isplovili prema Kalkutti i poslije tri dana plovidbe uhvatilo nas je nevrijeme da smo dva dana i dvije noći plovili na donje gabje (veliko košno jedro niže, koje se ni za najlošijeg vremena ne zatvara). Kada je more utihlo motorom smo plovili dvadesetčetiri sata a zatim jedrili do blizine luke, da bi ponovno plovili motorom jedan dan i jednu noć i osvanuli osamdeset milja od obale. Tu smo ukrcali peljara i plovili do riječnog praga, gdje smo čekali plimu. Sutra kada se digla voda plovili smo rijekom osamdeset milja. Obala je ravnica, puna zelenila, voća i raznih životinja. Tu uspjeva šećer, kava, riža i svako drugo dobro od svijeta.

Kada smo stigli do grada, ne biste vjerovali, udaljenost kao od Kneža do rta Ražnjić (oko 12 km), sve sama zemlja, bez ijednog kamenčića. Tu smo ostali petnaest dana. Dvije nedjelje služila se misa na brodu. Okoliš je prava ljepota za razgledavanje. Posjetili smo jedan park, gdje ima svakojakih životinja i ptica. U okolici grada ima antiknih stvari, i kada sam prošetao poljanom svugdje bih vidio kamene konjaničke statue. Konjanici su slični ratnicima iz prošlosti.

U Kalkutti su nam dolazili na razgovor mnogi rodoljubi. Kada smo isplovili za Singapore i bili na kraju rijeke, opet smo čekali plimu. U Singepore smo došli 04. veljače. Veliki i lijepi grad, a stanovnici Kinezi imaju kosu dugačku do zemlje. Ostali smo četiri dana i isplovili za Bangkok. Vjetrom u krmu, za sedamnaest dana prešli smo put od Singaporea do Bangkoka. Usidrili smo se na vodi, petnaest milja od mjesta. Zbog pličine to je bilo najbliže mjesto za sidrenje, a i tu je dubina iznosila samo devet metara. Ostali smo osam dana, kao da smo u luci, da bismo sredili brod, obojali i napravili ostale potrebne stvari.

Do Batavije (Jakarta) plovili smo četrnaest dana. Lijepa luka, ali udaljena od grada, do kojeg smo nekoliko minuta putovali željeznicom. U luci ima dosta zgrada i skladišta za brodski teret, tvornica u kojima proizvode brodsku opremu. Ljudi nisu tako ružni kao u prijašnjim mjestima, ali svejedno nisu lijepi. Odatle smo isplovili za Surabaju. Do ovog mjesta plovili smo osam dana. U samom mjestu nismo bili, niti znamo kako izgleda, zbog nekakve epidemije koja je tamo vladala. Usidrili smo se ispod jedne planine i tu ostali devet dana. Na dvije-tri planine uokolo vidjeli smo danju dim, a noću plamen. Opskrbili smo se sa dosta namirnica, ali jako loših, keksi su bili u nekakvim limenim kutijama, smrdili su da ih nitko nije mogao jesti. Odatle smo isplovili preko velikog oceana za Australiju.

Albany je naše sljedeće odredište, udaljeno 2800 milja. Po zapovijedi, tu udaljenost je trebalo prijeći za 32, a mi smo je prešli za 35 dana. Pet-šest dana prije nego smo isplovili imali smo ljetno vrijeme. Ovdje ću zapisati da se mogu sjećati, kada smo bili u Surabaji, upravo na Veliki tjedan, jeli smo meso u Veliki petak a u subotu krcali smo ugljen. Na Uskrs bili smo preko oceana, i u trideset i pet dana nismo vidjeli kraja. Samo more i nebo nad nama. Pratilo nas je veliko nevrijeme, često smo spominjali oca i mater, kada bi nas jaki vjetar nagibao i cijepao jedra. Velika nevolja bila bi ići na jarbole mijenjati pocjepano jedro, tada bi čitava paluba bila puna mora. Nije se ništa kuhalo nekoliko dana a od velikog nevremena nije se moglo ići po brodu, niti postavljati tirele (konopčići na kojima je visila mornarska postelja), tako da nismo mogli ni spavati ona četiri sata. Stajali smo na palubi po kiši i gromu, siguravali ( vjerovatno veživali) sami sebe da nas more ne odnese. Tako, nazdravlje, jednog dana ugledasmo kopno Australije, i svakome od nas malo se je srce uzveselilo. Mjesto u koje smo došli zove se Albany. Ostali smo dva dana, dok smo ukrcali što je potrebno. Došli smo 7., a isplovili 10. svibnja. Kako smo došli iz bolesnog mjesta, nismo smjeli izlaziti vani, trebali smo biti četrdeset dana u karanteni. Zapovjednik je odlučio da odmah isplovimo za Adelaide. Sto milja, koliko ima do Adelaide prešli smo za deset dana, ali kako nam još nije istekla karantena, nismo se zaustavljali, nastavili smo dalje za Melbourne. Tako smo još plovili deset dana.

Melbourne je veliki i lijepi grad. Ovdje je sada zima, kao kod nas oko Božića. Svibanj je doba berba i mi smo 1. lipnja zatekli dosta svježeg grožđa. U Melbourneu smo ostali 33 dana, popravljajući motor. Često smo izlazili vani, dva puta dnevno, bili bi i više, ali smo pristali na jedan drveni pristan. Noću bi mornari bježali u grad, koji je toliko lijep, ljudi i žene engleskog roda, najboljeg na svijetu. Ostajali bismo dok smo imali novaca. Na povratku nas je čekao zatvor i degradacija, osam ljudi se na brod nije vratilo, dezertirali su i više nikada ne smiju doma. Pet bolesnih smo iskrcali i isplovili za Sydney. U osam dana koliko je trajala plovidba, zadesila nas je nesreća, umro nam je jedan mornar, Marinović iz Milne na Braču. Nemoć ga je uhvatila, oko pet sati poslije podne, taman smo činili manovru bio je na fokmastu na masri (pramčani jarbol) i kada je sišao dolje ubrzo je umro. Držali smo ga dvadeset i četiri sata izoliranog na brodu i zbog lošeg vremena i udaljenosti od obale, sašili između dvije brande (mornarske postelje) i preko barkariza (ograde) spustili u more. Teško je bilo gledati svoga brata di odnosi more.

U Sydney smo stigli 1. a isplovili 16. lipnja 1893. godine. Veliki i lijepi grad, poput Melbournea, sa velikom i lijepom lukom. Ljudi su isto tako, kao u Melbournu lijepi. U grad nismo smjeli ići, radi kazne koju nam je zapovijednik odredio zbog našeg ponašanja u Melbournu, kako sam prije zapisao. Ipak su jedne večeri sedam mornara uzeli čamac i na kraj se iskrcali, a čamac izvukli na obalu. U gradu su ostali dva dana i dvije noći. Vrativši se otišli su na prijavak, degradirani, dobili su svaki po četiri mjeseca brodskog zatvora. Još su četiri mornara pobjegla kada su prevozili časnika na obalu, jednog od njih uhvatila je policija u građanskoj odjeći i vratila na brod. Pročitana je zapovijed kojom se kažnjava još jednom godinom služenja vojnog roka i četiri mjeseca zatvora.

Iz Sydneya smo isplovili za Novi Zeland. Plovili smo sedamnaest dana. U međuvremenu smo se bili sklonili zbog nevremena u jednu nenaseljenu luku gdje smo ostali jedan dan i dvije noći. Čitavo vrijeme smo stajali na sidru, koje se je zbog siline vjetra naposljetku polomilo. Grad u Novoj Zelandi u koji smo pristali zove se Auckland. Ni ovdje nismo imali izlaz u grad, zbog bojazni zapovjednika da netko od mornara ne pobjegne. Luka, grad i priroda pravi su praznik za oči. Ostali smo deset dana i isplovili za Noumea. Put dug 1000 milja, kojeg je po zapovjedi trebalo preći za deset dana, a mi smo ga prešli za jedanaest. Noumea je francusko mjesto, ne veliko, rekli su nam da je staro tek deset godina i osim ljudi koji su se doselili ima dosta crnih koji su tu od kada je svijeta i vijeka. Svi su oni bili divlji, a kada su došli Francuzi, s njima su se pripitomili. Osim njih, kako su nam rekli, ima tu još i devet tisuća zatvorenika, i svima skupa zadaća je ovdje sagraditi veliki grad. Poslije deset dana isplovili smo za Nove Hebride. Poslije samo četiri dana stigli smo na prvi otok. U luci u koju smo uplovili, na jedinoj malenoj kući vijorila se francuska zastava. Uokolo tog velikog zaljeva neprohodna je šuma. Brod su odmah opkolili ljudi u nekakovim čopulicama (brod u najneotesanijoj i najprimitivnijoj formi za jednog veslača) . Ti divlji ljudi žive ispod zemlje u toj velikoj šumi. Išli smo na obalu sa časnicima i profesorom, naravno pod oružjem, da bi izmjerili obalu i dubinu mora u zaljevu. Tu smo se zadržali tri dana i zatim isplovili za drugi otok. Poslije dva dana uplovili smo u sličnu luku, u kojoj je slična kuća sa francuskom zastavom i jednim brodom pred obalom, kojeg su ovi crni ljudi zarobili i pobili posadu. Pet dana vršili smo slična mjerenja, i otišli za treći otok. Osam sati plovili smo motorom i kada smo bili između dva otoka, tu smo se zaustavili. Čim smo bacili sidro, iz šume je iskočilo na stotine divljih ljudi i u čopulicama krenulo prema nama. Nemaju nikakve odjeće na sebi, samo spolovilo omotano u nekakvu koru od drva. Kasnije smo tu našli jednu francusku obitelj. U ovoj luci bili smo na Malu Gospu 1893. godine, a sutradan po Maloj Gospi iskrcalo se na obalu šezdeset mornara i časnika. Ponijeli su hranu, konzerve, po jednu botelju pića, svatko svoju pušku i četrdeset komada streljiva. Ostali su čitav dan i svi se zdravo vratili.

Ujutro 10. rujna u 6 sati isplovili smo motorom za četvrti otok a u 11 sati spustili smo sidro u luci u kojoj je samo jedna kuća i na njoj je istaknuta engleska zastava. U ovoj luci, koja se zove San Pjetro, primili smo nove novčanice. I ovdje je dvadeset i pet mornara sa časnicima izašlo na obalu, gdje su ostali čitav dan, naoružani puškama i svaki sa 40 komada streljiva. Za peti otok isplovili smo motorom u 6 sati 13. rujna. U ovoj zemlji Hebrida peta luka po redu zove se Spirito Santo. Opet smo isplovili u 6 sati i već u jedanaest spustili sidro. Ostali smo dva dana i isplovili, ovaj put poslije dva sata plovidbe motorom došli pod jednu planinu. Tu smo zaustavili motor, bez sidrenja, spustivši čamac u kojem su šest mornara i profesor nakratko izašli na obalu. S vjetrom u krmu brzo smo došli do slijedećeg otoka, Santa Kruz i jedne lijepe šumom obrasle luke. Kada smo došli u luku, još nismo spustili sidro, a više od stotinu divljih ljudi u čopulicama, goli sa naušnicama od kostiju, nose voće. Nisu uzimali nikakav novac, nego maramice, komade tekstila ili neku drugu stvarčicu.

Nakon dva dana isplovili smo za Solomonske otoke i poslije četiri dana plovidbe spustili sidro u jednu lijepu luku u kojoj nije bilo divljih ljudi. Tu stanuje jedna engleska obitelj. Šuma kojom obiluje zaljev bogata je raznim voćem, najviše nekakvim orasima, veličine lopte, u kojima je tekućina poput limunade, ukusna za piće. Istog dana, 13 mornara, jedan časnik i profesor otišli su na obalu. Sljedećeg dana isplovili smo u 7 sati, i već u 15 sati stigli u susjednu luku, a svi koji su išli na obalu trebaju doći šumom, uz pomoć Engleza, koji će im biti vodič. Ovdje ima dosta divljih ljudi koji žive u kućicama od trave. Dolazili su k nama na brod goli, samo između noga prekriveni korom od drveta. Ženama se vide sise, a ni muškarci ni žene nemaju kose. Žalosno je gledati taj životinjski svijet. Zaljev je tako lijep, poput lokve, zaštićen od svih vjetrova. Sljedećeg dana došli su mornari koje smo bili iskrcali u prethodnoj luci, mokri, pocijepane odjeće. Pripovijedali su kako su prolazili čitav dan jednim docem punim žive vode, koja im je sezala do prsiju. Čitavo vrijeme vodio ih je jedan divlji koji je Englezu pokazivao put. Bilo je to 29. rujna 1893. godine.

Zadnjeg dana rujna, u 14 i 30 sati isplovili smo za drugi otok, na kojeg smo stigli 1. listopada u 15 sati. Luka u koju sma uplovili ima uzak ulaz, da ne može odjednom proći više od jednog broda, a unutra silna širina, nigdje kamene obale, sve sama šuma kojoj se grane stabala kvase u moru. Nitko ne bi rekao da je more, nego voda, velika lokva. I tu je bilo divljih ljudi. Dana 3. listopada u 8 sati isplovili smo za slijedeću luku i stigli istog dana u 13 sati. Sutradan na Svetoga Franju izašlo je na obalu 14 mornara sa oružjem, jedan časnik i profesor i cijeli dan su istražiivali. Taj dan smo imali svetkovinu na brodu u čast Sv. Franje. Bio je to teatar od 18 do 20 sati, paluba ukrašena kao da je socij (društvena prostorija za zabavu i ples, tada u Žrnovu), ali bez zadovoljstva, kada nema nikoga, nego samo velika šuma i divlje zvijeri, kao da si u pustinji.

Za slijedeći otok isplovili smo 5. listopada oko 15 sati i stigli sutradan po podne. Polje i zemlja pokraj mora, punog raznog voća. Ujutro 8. listopada u osam sati isplovili smo na jedra, i tako jedrili 24 sata, zatim motorom, da bismo oko podneva 9. listopada, prispjeli na šesti otok. Sutradan 10. listopada iskrcalo se na obalu 12 mornara i jedan dočasnik pod oružjem. Slijedećeg dana približio se našoj uvali brod sa tri jarbola i činilo se da će ući u istu luku, ali kada nas je opazio, odmah se je zaustavio na samim vratima uvale, spustio čamac u kojem se zapovijednik prebacio na naš brod. Bio je to Englez, kojega smo pozdravili glazbom. Malo je razgovarao sa našim zapovjednikom i zatim otišao na svoj brod te otplovio. Evo ima tri mjeseca kako nismo vidjeli nikakva broda, ni civiliziranog čovjeka, nego kao osuđenici obilazimo divlja mjesta i tko zna koliko ćemo još ovako?

Trinaestog listopada ujutro u 7 sati isplovili smo za drugu uvalu na istom otoku. Zaustavili smo se poslije jednog sata plovidbe, ali ne u uvali nego na jednom rtu, i kako to nije bilo dobro mjesto za sidrenje, ubrzo smo nastavili dalje. Slijedećeg dana dok smo plovili jedrima, prošla je jedna engleska korveta sa kojom smo se sporazumjeli signalima. Jedrili smo čitav dan i noć uz taj otok i činili kacualze ( pritezali i opuštali jedra, kada vjetar puše u pramac). Tako smo sutradan, u nedjelju, oko jedanaest sati zatvorili jedra, upalili motor i ušli u luku. Bilo je trinaest sati kada smo spustili sidro. Sutra smo isplovili do jednog rta gdje je profesor sa šest mornara otišao na obalu. U slijedeću luku uplovili smo 18. listopada 1893 u 14. 30 sati. Napustili smo ovu luku, u kojoj ima dosta divljih ljudi, 23. listopada i zaplovili prema Torresovom prolazu. Još smo bili na moru kada je došao dan Svih svetih, a mi smo umjesto svetkovine bojali čitav brod. Potrajalo je to četiri-pet dana nasred mora, gdje se ne vidi obala. Ujutro 09. studenog u 6 sati spustili smo jedra i uz pomoć motora nastavili plovidbu prema luci. Iste večeri zaustavili smo se kraj jednog svjetionika na pučini, da ne bismo plovili noću zbog pličine. Ujutro smo nastavili plovidbu sve do večeri, da bismo se opet zaustavili, gdje se ne vidi obala, nego samo grebeni i plićaci. Sutradan u 6 sati nastavili smo plovidbu i stigli u 13 sati u luku Torresov prolaz. Na ulazu u luku naišli smo na jedan potopljeni brod sa tri jarbola koja su stršila iznad mora. Sreli smo u luci jednog mornara, bio je predradnik, zvani Stelcamer Njoko, koji nam je bio pobjegao u Melbourneu, i evo nakon pet mjeseci došao je k nama u Torresov prolaz. Trinaestog ovog mjeseca dolazio nam je na brod i konzul. Bila je to velika proslava, pozdravljali smo pucnjevima brodskih topova i sviranjem glazbe.

Profesor je izlazio na obalu a i obnovili smo zalihe hrane. Nismo krcali volove i nikakvo svježe meso. Isplovili smo 16. studenog 1893. ujutro u 6 sati, a 25. studenog u 18 sati stigli u luku Ambon. Nije velika ali je lijepa luka, kojoj zapovijeda Holandez. Isplovili smo 3. prosinca, a ujutro na Blaženu Gospu od začeća prešli smo Ekvator. Bio je to petak, 8. prosinca 1893. Jedrili smo tako do 23. prosinca, a zatim motorom kroz jedan tjesnac, u kojem smo vidjeli jedno mjesto i jedan španjolski ratni brod, ali se nismo zaustavljali. Bilo je to u subotu pred Božić. Na Badnji dan, kojeg ste vi imali dan kasnije, u nedjelju, jeli smo samo tjesteninu na ulju sa sirom. Isto tako smo objedovali na Badnji dan 1892. godine.

Ovo sam bio zaboravio: na Petrov dan (29. lipnja) 1893. godine bili smo na moru iz Melbourna za Sydney, taj dan smo imali najveće nevrijeme, a kasnije u Sydneyu mi je pričao Marin Belić koji je došao za nama, kako su i oni imali veliko nevrijeme.

Na Božić, u ponedjeljak, oprao sam četiri komada odjeće, objedovao zajedno sa Stipetom Depolom Zbulatom iz Kučišta i Bjelišom iz Neretve. Govorili smo da ćemo se sjećati kako smo proveli Božić 1893. godine, nasred mora gdje se ne vidi kopno.

Plovili smo tako, i kada smo bili blizu treće luke svaki dan bi uvečer bacali sidro, a ujutro nastavljali. Kapetan nije htio ploviti noću zbog velike magle i kiše. Tako smo stigli 30. prosinca u luku Kudat. Ova je luka pod zapovjedništvom Engleza. Na Vodokršća (Sveta tri kralja, 6. siječnja) imali smo proslavu, a 10. siječnja u 6 sati isplovili smo za Singapore. U podne 18. siječnja 1894. godine stigli smo po drugi put u ovu luku. Prvog veljače, uoči Svijećnice isplovili smo i stigli u Galla. Ovih dvanaest dana imali smo vjetar u krmu, kao nikada. Oko 16 sati 15. veljače isplovili smo za Aden, i stigli 17. ožujka oko tri sata. Ostali smo za Veliki tjedan, i cijelo vrijeme jeli meso, osim u Veliki Petak tjesteninu na ulju i siru, kao za dva badnja dana. Poslijepodne, oko 16 sati 25. ožujka, napustili smo Aden, a treći travnja vidjeli smo planinu Sinaj gdje je Mojsije primio deset zapovijedi i kuda je prešao more sa Izraelcima. Stigli smo u Suez 4. travnja 1894. godine u 8 sati. Isplovili smo istog dana u 14 sati kroz Sueski kanal. Uvečer smo noćili gdje je nekad bila Sodoma. Sutradan nismo mogli nastaviti plovidbu zbog oseke, a kad je porasla voda nastavili smo dalje i stigli u Port Said oko 8 sati 6. travnja. Uvečer je kraj nas došla jedna američka fregata, ostala dva dana i isplovila. Mi smo isplovili 16. travnja i stigli u Krf 12. svibnja u petak oko 20 sati uoči Spasova. Spasovo smo slavili u Krfu, a tu nam je stigla obavijest o unaprijeđenju zapovjednika i tri časnika: prvi časnik, liječnik i izaslanik. U Krf smo uplovili zbog iscrpljenih zaliha hrane. Isplovili smo 15. svibnja, a 16. smo prispjeli u Boku. Dana 18. svibnja posjetio nas je kraljev brat i zapovjednik mornarice. Sutradan smo isplovili a 21.smo stigli u Pulu.