Anđelko (Nedo) PAVEŠKOVIĆ
PUTOPISAC MARKO POLO

U povodu 700. obljetnice nastanka njegova znamenitog putopisa (1298-1998)
(.. prenjeto po ovlaštenju autora i uredništva iz Poljičkog godišnjaka, br 23, str 38-66, Split 1998.)

Podrijetlo glasovitoga svjetskog putnika i putopisca Marka Pola predmet je protuslovnih rasprava. Jedni ga smatraju Hrvatom, drugi Talijanom. U tom pogledu je do danas tajanstven s ono malo obiteljskih podataka, koje nam je ostavio. S tim u vezi ćemo nakon povijesnog okvira u kojem je živio, pokušati odgovoriti na pitanje o njegovom podrijetlu.


POVJESNI OKVIR

Uvodno, dakle, evo povijesnog okvira, koji počinje provalom Mongola u Europu tijekom prve polovine XIII. st. (1224., 1238-1242). Godine 1224. Mongoli se pojavljuju u Europi, unište rusku vojsku kod rijeke Kalke i nestaju. Godine 1238. evo ih opet u Europi, te kroz Rusiju prodiru u Ukrajinu, Poljsku, pa u srce Europe. Česi ih pobijede u Šleziji, ali uzalud, jer Mongoli nastavljaju svoj pohod i unište hrvatsko-ugarsku vojsku na rijeci Šaju.

Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV, pobjegne u Austriju hercegu Friedrich-u II. Ratobornom. Zbog Friedrich-ove ucjene Bela krene iz Austrije preko sjeverne do južne Hrvatske. Mongoli u potjeri za njim, opustoše i osvoje panonsku Hrvatsku, izuzev Kalnika, kojeg je branio Filip Bebe. U potjeri za kraljem evo Mongola pod Klisom na Jadranu. Kliška posada i narod obrane Klis. Mongoli neuspješno opsjedaju Split, a zatim Trogir kojeg obrane hrvatski ban Dionizij i trogirski knez Stjepko Šubić (+1274). Bela pobjegne na tada nazvani "Kraljev otok", a odatle na Rab. Mongoli se povlače prema Velebitu, gdje im hrvatska vojska i narod zakrče put, doznavši da je Bela na Rabu krenuo za njima. Prema Belinom vlastitom svjedočenju njega je od smrti spasio Bog i hrvatski velikaši iz Srijema, Kres, Kupiša i Rak. Istodobno Hrvat Aleksandar iz roda Abova prostrijeli Vulu, dozapovjednika mongolskog vojskovode Batukana. Onda Mongoli nestadoše. Note_1.

Splitski arciđakon Toma suvremenik ovih događaja, (rodom iz Bologae, prikazao je Mongole kao one koji žive samo od okrutnosti. Note_2. Drugi, (talijanski) svjedok mongolskih zloća bio je Ruggiero della Puglie (1220), poslije splitski nadbiskup (1249-1266) Note_3. Povodom njihovih prikaza mongolskih zloća, Europa je protrnula. Strepila je u očekivanju, da će se ovi krvoloci opet pojaviti te uništiti cijelu Europu. U tim okolnostima, šalje papa u ime Europe i kršćanstva, nekoliko poslanstava mongolskom velikom Kanu, s namjerom da ispitaju možebitne nove osvajačke namjere, da upoznaju pobliže Mongole i pronadu način kako se odhrvati Mongolima u slučaju njihova novog pohoda Note_4. U jednom izaslanstvu sudjelovao je i Hrvat, franjevac Marin iz kotorskog zaljeva Note_5. Najpoznatije izaslanstvo je vodio talijanski franjevac Giovanni di Piandel Carpini sa poljskim redovnikom Benediktom. Putovali su i proveli u Aziji oko tri godine.

Carpini je podnio Papi izvještaj u kojem je dao jezovit opis užasnih i podmuklih Mongola Note_6. Ova izaslanstva su malo postigla, pogotovo ne zbliženje s Mongolima i Azijom, pa je Europa nastavila strepiti.

Ono što nije uspjelo ovim diplomatskim poslanstvima, uspjelo je putnicima-trgovcima braći Nikoli i Mati st. Polo, a pogotovo Nikolinu sinu putopiscu, Marku ml. U ovom povijesnom okviru se pojavljuju prvi poznati Poli. To su dakle bili Nikola st., Mate st. i Nikolin sin Marko ml. Nikola i Mate imali su brata Marka st. i sestru Floru.

 


PRVI POZNATI POLI I NJIHOVA PRVOTNA BORAVIŠTA

To su dakle bili Nikola st., Mate st. i Nikolin sin Marko ml. Nikola i Mate imali su brata Marka st. i sestru Floru.
Počam od Giovani-a Ramusio-a (1458-1515), neki talijanski pisci smatraju da je prvi član obitelji Polo bio neki Andrea Polo di San Felice (Venezia), navodno djed Marka ml. po ocu. Ovi pisci nisu za to ponudili dokaze
Note_7, prema priznanju talijanskog namjerodavnijeg stručnjaka o podrijetlu putopiščevih predaka, Giovanni Orlandini. Što više, Orlandini priznaje da u Veneciji i Italiji ne postoje tragovi prvotnih boravišta obitelji Polo, t.j. spomenutih Nikole i dr. Naročito nema dokaza da bi njihova obitelj bila podrijetlom iz Venecije ili Italije Note_8.

Na pitanje: odakle su prvi Poli i koja su bila njihova prva poznata boravišta odgovaraju nam venecijanske isprave po slijedećem vremenskom redoslijedu:
1. Oporuka putopiščeva strica Marka st. iz godine 1280. (Venezia);
2. Putopiščeva knjiga (Genova, 1298);
3. Rukopis CHRONICON IUSTINIANI (Venezia, 1358);
4. Isprave iz gg. 1423. i 1446.
5. isprava iz godine 1450/60;
6. Zatim isprava iz početka 1600. godine;
7. Konačno isprava malo poslije od one pod brojem 6, dakle iz nešto poodmaklog početka godine 1600.-e.
Osim Markove knjige, sve navedene isprave su dakle venecijanske. Evo što one, ukratko, pojedinačno kažu, u vezi našega pitanja:

1. U svojoj oporuci (1280) Marko st. na latinskom kaže da je on te godine "habitatox" (nastanjenik) u Venecijanskoj crkvenoj župi S. Seueri, te da se u Veneciji tada nalazi druga žena brata mu Nikole st., tj. maćeha putopisca Marka, Floraldise Polo rod. Trevisan. Marko st. ujedno kaže da je on: "...codam Constantinopoli...", tj. da je negda boravio u Carigradu, odatle je dakle doselio. On dodaje da njegov sin Nikola (ml.) i kći mu Marota još borave u obiteljskoj kući u Soldaia-i (Krim, Azovsko more) Note_9.

2. S ovim u vezi je i navod putopisca Marka, koji u svojoj knjizi (1298) kaže da su njegov otac Nikola i stric Mate, godine 1250. bili (boravili) u Carigradu s trgovačkom robom (dovezenom) iz Venecije. Note_10

3. CHRONICON IUSTINIANI (1358) spominje medu doseljenicima u Veneciji obitelj Polo, za koje kaže da se ne zna od kud su došli. Medutim na istom mjestu na izvornom rukopisu dopisano je "Di Dalmazia" Note_11.

Talijanski pisac Giovanni Monticolo, kaže (1900) da je to dopisao neki neodgovorni pribilježivač u početku XVI. st. Monticolo ničim ne obrazlaže svoju tvrdnju. Kod toga on kao da ne zna za one isprave iz godine 1446, 1450/60, te one dvije iz početka 1600-ih. U pogledu pak navoda mletačkog ljetopisca Marina Sanudo-a, koji također godine 1522. kaže da su: "Polo di Dalmatia; fatti 1381; manco sier Marcho siande castellan a Verona - 1418." Monticolo tvrdi da se ne radi o putopiščevoj obitelji, nego o nekoj drugoj kasnije doseljenoj Note_12. Monticolo svoju tvrdnju ničim ne obrazlaže. Monticolo kao da zaboravlja da su obitelji Polo putopisca Marka i ona iz 1381. imale isti obiteljski grb (do te godine), kako ćemo niže vidjeti. Prema Moule-u, sva mnogobrojna rodoslovlja koja je pregledao govore samo o "Poli di Dalmazia" Note_13.

Rukopis CHRONICON IUSTINIANI je objavljen u tisku g. 1965, ali bez spomenute zabilješke "Di Dalmazia" na mjestu gdje se u izvorniku spominju Poli, nalazi se ista zabilješka. Prireditelji tog izdanja ne kažu zašto su je izostavili, niti kažu da ona u izvorniku postoji.

Kad CHRONICON IUSTINIANI spominje obitelj Polo godine 1358. on ne spominje ni jednu drugu obitelj Polo, a pisan je 34 godine nakon smrti putopisca Marka, dakle u vrijeme dok su još u Veneciji živjele bilo njegova žena, bilo njegove kćeri. Taj rukopis je pisan 23 godine prije 1381, za koju godinu znamo iz spomenutih isprava (1446, 1450/60), dvije iz početka 1600-ih te iz Sanudo-a (1522), ovakvo činjenično stanje, a u odsutnosti bilo kakvih protudokaza sa strane Monticolo-a, prireditelja tiskanog CHRONICON IUSTINIANI, te drugih nekih pisaca, kao npr. Roberta Gallo-a, o kojem će biti govora niže, a koji usvajaju Monticolo-vu tvrdnju, neshvatljivo je kako Monticolo može izići s navedenom tvrdnjom, zašto je ne obrazlaže, zašto prireditelji (1965) spomenutu zabilješku izostavljaju i ne spominju. Uz ovakvu nepodkrepljivost i nepostojanje i trunke dokaza njihove tvrdnje se bez daljnjega moraju odbaciti.

Isprave pod 4, 5, 6. i 7, uglavnom isto kažu: naime, isprava iz g. 1446. glasi obzirom na naš predmet: "Pollo: Questi antigunmente uene de Dalmatia, et per lo suo bon portamento et lialtade per la guerra de zenoa 1381. lo fo fatto del gran conseio. Et mancha questa caxada nel tempo de ser marcho polo..." (Pollo (obitelj) je došla iz Dalmacije u starini. Zbog dobrog vladanja i odanosti tokom rata protiv Genove, bila je godine 1381. primljena u Veliko Vijeće. I nema ove obitelji u doba gospodina Marka Pola). Isto gotovo kaže i isprava iz g. 1450/60, tako da se možda radi o istoj ispravi. Onu iz godine 1446. spominje talijanski pisac A. Bacotich, a onu iz 1450/60 engleski pisac A. C. Moule, oba godine 1938. Isprave iz početka godine 1600-ih u biti isto kažu, sa stanovitim dodatnim potankostima nevažnim za naš predmet. Ove isprave navodi Moule.

Talijanski pisac R. Gallo i neki drugi talijanski pisci, ne spominju isprave iz godine 1446, 1450/60, te dvije iz početka 1600-ih godina. Prešućujući ove isprave, a usvajajući Monticolo-vu tvrdnju o obitelji Polo, koju spominje Sanudo, Gallo usprkos ovih praznina tvrdi da je naš putopisac Venecijanac Note_14.

Neki pisci upozoravaju na izraz "antiguamente" (u starini), povezan s doseljenjem putopiščeve obitelji u Veneciju, te tvrde da je njegova obitelj doduše doselila iz Dalmacije, ali tako davno (1033), da se je do 1250. godine, kad se putopisac rodio, njegova obitelj "asimilirala" u Veneciji. Pisci kao npr. Lazarri, koji se poziva na mletačkog rodoslovca iz XVI. st. Marca Barbaro-a, kaže da se putopiščeva obitelj doselila godine 1033. iz Šibenika Note_15.

Engleski pisac A. C. Yule, isto i Moule, primjećuju da Barbaro ne nudi nikakav dokaz za svoju tvrdnju (1566), nego se poziva na Ramusioa, devet godina nakon Ramusiove smrti. Glede Ramusio-a Moule, inače kaže, da ne navodi dokaze za svoje tvrdnje glede putopiščeva rodoslovlja, počam od Andrea Pola di S. Felice. K tome Moule upozorava na nekoliko tobožnjih Barbarovih rukopisnih rodoslovlja, ali da se rukopisi razlikuju. Dakle ni Ramusio ni Barbaro nisu ni uvjerljivi pa su još manje vjerodostojni Note_16.

Novinar Radovan Kovačević kaže da je Barbarov navod krivotvorina Note_17.

Rafo Ferri, upozorava na godinu 1036 u kojoj se Šibenik spominje po prvi put Note_18.

Uz ovakvo stanje stvari uvjerljivo je mišljenje ozbiljnog Orlandini-a, da su se Poli doselili u Veneciju s Bliskog Istoka i poslije 1260-ih godina, nakon propasti Zapadnog (križarskog) carstva (1261). Tada su mnogi zapadnjaci napustili Bliski Istok i crnomorsko područje. Kod ovoga je važno da putopiščevoj obitelji nema traga u Italiji do sredine XIII st., da rodoslovlje (genealogia) putopiščeve obitelji "non e chiara ne secura" (nije jasno ni sigurno), te da rodoslovnih podataka ove obitelji nema u Italiji do sredine XIII. st. Note_19.

Britanski pak pisac Moule kaže da pouzdanih i potpunih podataka nema u Italiji do sredine XIV. st. Note_20.

Pa, gdje i kada su se Poli odselili iz Dalmacije? Prema postojećim ispravama i na temelju tvrdnje Orlandinia, kako gore navedosmo: Poli su iz Dalmacije odselili na Bliski Istok u Crnomorsko područje, odakle su kao trgovci odlazili i dolazili i u Jadran do Venecije.
Na pitanje kada i koji Poli se prvotno odseliše tamo s hrvatske obale, može se samo nagadati. Naime, kako već rekosmo, prvi put se oni spominju u vezi s njihovim boravkom u Carigradu godine 1250., prema putopiščevoj knjizi iz godine 1298, a prema oporuci Marka st. iz godine 1280. Oni te godine imaju kuću u Soldaia-i.

I kad se to sve poveže znači ".. antiguamente vene de dalmatia... (starinom potječe iz Dalmacije ili došli su iz Dalmacije u starini). Znači li to, da su u starini došli u Veneciju i u kojoj starini? Misli li pisac isprave iz 1446. na vremensku starinu od časa, kad se prema ispravama Poli pojavljuju prvi put i to privremeno godine 1250. te 1260-ih godina, da se konačno stalno pojave tek godine 1295, kako ćemo niže vidjeti.

Ako je poznavao stanje stvari pisac spomenute isprave pri riječi "antiguamente", mogao je imati u vidu vremensko razdoblje počam od 1446. unazad do recimo 1250-ih, od kad se oni pojavljuju privremeno, pa poslije stalno u Veneciji. Taj pisac nije mogao misliti na vremensko razdoblje počam od godine 1250. pa unazad, jer prema poznatim ispravama obitelj Polo, unazad od toga nadnevka nije zabilježena u Italiji, nego na Crnom moru, prije toga u Dalmaciji Note_21.

Poli su iz Hrvatske poput mnogih svojih sunarodnjaka odselili u razne predjele Sredozemlja, a to su činili i ljudi drugih područja, npr. iz Genove, Katalonije, Pize, Venecije itd., te mnogi od njih a tako i Poli, putovahu po trgovačkim poslovima od Crnog preko Egejskog i Jonskog mora, dalje u Sredozemlje ili u Jadran, gdje je najpoznatija trgovačka luka bila Venecija. Njihova trgovačka putovanja su prestala godine 1261. padom Zapadnog (križarskog) carstva, a nakon toga je uslijedilo odmah, kako rekosmo, njihovo preseljenje u spomenuta područja i gradove uključivši Veneciju Note_22.

Boravkom na Bliskom Istoku i na Crnom moru, ti europski doseljenici ostali su po podrijetlu ono, što su bili tamo odakle su doselili: Genovežani su ostali Genovežani, Katalonci-Katalonci, Venecijanci Venecijanci, a Hrvati su kao i netom navedeni, podrijetlom ostali ono, što su izvorno bili, dakle Hrvati. Nije tamo Genovežanin postao Venecijanac, Katalonac-Genovežanin, dakle ni Hrvat nije boravkom na Crnom moru postao Venecijanac, i to u prvom pokoljenju, a u drugom i slijedećim mogao je postati pripadnik kraja u kojem se rodio, a ne kraja u kojem se nije rodio, niti u kojem nije dugo boravio. Ni Poli nisu mogli postati podrijetlom Venecijanci, dok su boravili doduše izvan rodne grude, ali ne u Veneciji, nego na Crnom moru. Oni su tamo ostali podrijetlom kao i pripadnici drugih naroda, ono što su izvorno bili, a njihovi potomci su tek rodenjem postali pripadnici kraja u kom su se rodili. Ako netko dode u tudi kraj u svojoj ranoj mladosti, onda se može govoriti o mogućnosti njegove "asimilacije" s novom sredinom. Ako pak netko dode u tudi kraj kao starac ili zreo čovjek, koji je svoju mladost i muževno doba proveo drugamo i tamo ostvario svoje životno djelo, onda se ne može od njega očekivati asimilacija s novim krajem, makar se on u novom kraju stalno nastanio.

Kako rekosmo obitelj Polo se nastanila stalno u Veneciji tek od godine 1295. Braća Nikola st. i Mate Polo su prema poznatim podatcima, boravili su u Veneciji privremeno godine 1269-1271, te stalno od godine 1295. do njihove smrti. Nikola je umro oko godine 1300, a Mate oko godine 1309. Ti starci Poli nisu dakle imali vremena da se "asimiliraju" u Veneciji. Njihov brat Marko st., prema njegovoj oporuci iz godine 1280, od te je godine stalno u Veneciji. Ne znamo koliko je prije stigao u Veneciju iz Carigrada. Ne zna se ni približno kad je umro.

Putopisac Marko kaže za sebe da je on godine 1298: "bourgeois et habitant en la cite de Venese" (stanovnik grada u kojeg je doselio). S tim u vezi treba uočiti da on u knjizi za svog oca Nikolu st. i strica Matu st. kaže da su godine 1250. "estoient" bili (boravili) u Carigradu, gdje da su dovezli robu iz Venecije. On tu za njih ne kaže, da su oni stanovnici i Venecije, dok za sebe kaže godine 1298. i 1307. da je, kako rekosmo: "stanovnik-doseljenik" u Veneciji, a to isto je rekao za sebe njegov stric Marko st. godine 1280 da je "habitator" (stanovnik-doseljenik) iz Carigrada. Ovaj navod Marka st. podkrijepljuje našu gornju tvrdnju da su Nikola st. i Mate st. godine 1250. bili stanovnici Carigrada, pa nam je zaključiti, da je tada stanovnik Carigrada bio i Marko st., koji je vjerojatno nakon godine 1261. odselio u Veneciju u područje župe St. Sueri, dok su mu braća bili odsutni u Soldaia ili već na put u Kinu, kako ćemo niže vidjeti Note_23.

Godine 1295. braća - starci Poli kupili su kuću na području venecijanske crkvene župe San Giovanni Chrisostomo. Tek od tada su oni stalni stanovnici Venecije. S njima je uz ostale i putopisac Marko ml., ali njegov boravak je bio prekidan dva puta na duže vrijeme, kako ćemo dolje vidjeti Note_24.

Na svršetku ovog poglavlja, nameće se na osnovu iznešenih činjenica, sljedeći zaključak:

Prvi poznati Poli bili su braća Nikola, Marko i Mate, te njihova sestra Flora. Iskonsko boravište obitelji Polo bilo je na hrvatskoj jadranskoj obali. Drugo poznato boravište ove obitelji je bilo u Carigradu i u Soldaia-i na Crnom moru. Venecija je bila tek treće poznato stalno boravište ove obitelji nesumnjivo počevši od godine 1295.

Za istraživanje podrijetla ove obitelji, iznio je pisac Andre t' Serstevens, zanimljivo mišljenje gledom na:


PREZIME POLO I OBITELJSKI GRB

Suprotno mišljenju nekih pisaca koji kažu da je putopiščevo prezime latinsko-venecijansko, t'Serstevens smatra, da u prvom redu izvorno prezime njegove obitelji nije glasilo Polo, niti Pollo, nego da je izvorno to prezime bilo slavensko i da je kao takvo drugačije glasilo. O tom po njegovu mišljenju svjedoči grb putopiščeve obitelji tri ptice vodarice u njemu Note_25.

Pisci, koji Markovo prezime smatraju iskonski venecijanskim izvode ga iz riječi "pola" koja je u starovenecijanskom značila: ptica vodarica Note_26. Hrvatski pak pisac Vinko Foretić, smatra da je to prezime poteklo od latinskog imena "Paulus", talijanski "Paolo" a venecijanski "Polo". Foretić čak kaže da su hrvatska prezimena Polić i slična, potekla od latinskog "Paulus", talijanskog "Paolo" i venecijanskog "Polo" Note_27.

Nesporno je, da u grbu putopiščeve obitelji stoje tri ptice, vodarice, čija jednina glasi "pola" a množina: "pole" Note_28. Medutim, putopiščevo prezime na venecijanskom i talijanskom glasi: "Polo", a kadkad i "Pollo", ali ne "pola". Neki pisci čak smatraju da je "Polo" proizišlo od "Pollo", neka vrst peradi.

Dakle postoji protuslovlje medu piscima koji izvode putopiščevo prezime iz latinskog, venecijanskog i talijanskog. Jedni, kao Foretić, izvode ga od latinskog Paulus, drugi od venecijanskog "pola", a treći od talijanskog "pollo" Note_29.

Uz ovakvo stanje stvari, najvažnija je činjenica, da putopisac Marko za svoje prezime ne upotrebljava Paulus, Pola, Polo, niti Pollo, nego Pol s imenom Marc. Jednako je važno upozoriti na to, da riječ "Pol" ne postoji u latinskom, venecijanskom niti talijanskom Note_30. Ali takva riječ postoji u jednom starom jadransko-hrvatskom narječju, gdje je uz riječ Čurlin za pticu vodaricu postojala i riječ pol. Ta starohrvatska riječ točno odgovara onome što se vidi na putopiščevu grbu, a to su tri ptice "pol" Note_31. Usput rečeno podrijetlo toga grba je nepoznato. Ne zna se, da li je nastao u Hrvatskoj i donešen u Italiju, ili je nastao u Italiji, t.j. Veneciji.

Prema tome: i Serstevensovo mišljenje da je putopiščevo prezime slavenskog (zapravo hrvatskog) porijekla je uvjerljivije, nego li mišljenja pisaca, koji smatraju da je ono latinskog, odnosno venecijanskog podrijetla.

Neosnovanost mišljenja o venecijanskom podrijetlu putopiščeve obitelji, uočljiva je i gledom na:


IZVANEUROPSKA IZBIVANJA NIKOLE I MATE ST. TE PUTOPISCA MARKA

Znamo već, da su Nikola i Mate Polo st. godine 1250-e boravili i poslovali u crnomorskom području. Oni su to područje napustili preko Soldaia-e, svršetkom 1250-ih. Boravili su neko vrijeme u zaleđu Soldaiae pod zapadnomongolskog područnog kana Barca-e, poslovno. Kad su se odlučili vratiti u Carigrad preko Crnog mora spriječio ih je u tom rat koji je izbio izmedu Barca-e i njegova suparnika Hulagu-a.

To ih je navelo na odluku da se zaobilaznim putem vrate natrag u Carigrad. Na tom putu susretoše se s tekličem Velikog Kana mongolskog Kublai-a. On ih nagovori da podu Velikom Kanu s njim, a bilo je to početkom 1260-ih godina. Nakon duga i mučna putovanja stigoše na Kublaiev dvor u Combaluc, današnji Peking. Tu ostadoše nekoliko godina, a godine 1269. evo ih natrag u Europi.

Po povratku u Europu, doznaše, da je Nikolina žena umrla, ali da je prethodno rodila i ostavila na životu sinčića, koji je godine 1269. imao 15 godina. To je bio naš putopisac Marko ml. Note_32. Nikola se opet oženio, a za drugu ženu smo mu već čuli od Marka st. Zvala se Floraldise Trevisan Note_33.

Slijedom predhodnog dogovora sa Kublaiem, evo Nikole i Mate st., na novom putu u Kinu godine 1271. S njima je i naš pisac Marko. Tek g. 1295. oni su konačno u Europi. Tada su, kako rekosmo već, starci braća Polo kupili kuću u Veneciji, gdje su tek od tada stalni stanovnici Note_34.

Već smo s tim u vezi uočili, da se starci Poli nisu mogli povenecijaniti u ono malo godina što im do smrti preosta.

Nikola i Mate st. te Nikolin sin Marko ml., donijeli su poruku Papi od Kublaia. Uz Papu se u njoj navode poznatiji europski vladari, ali mletački dužd nije medu njima Note_35. Venecija je onda bila europska sila. Čudno je da se ona ne spominje u navedenoj poruci, koju donose u Europu tobožnji venecijanski Poli.

Što se pak tiče Nikolina sina Marka ml., našeg putopisca, neka nam s tim u vezi, govore:


ŽIVOT I DJELO PUTOPISCA MARKA ml.

Naš Marko se rodio godine 1254, ali se ne zna gdje. Neki nagadaju da se rodio u Carigradu, drugi na Korčuli, a treći: u Veneciji.

Pored ove nejasnoće važne za naš predmet, ne zna se ni kako se Markova majka zvala, tko je ona i od kud je bila, gdje je Marka začela i gdje ga je rodila, gdje ga je odgajala, gdje je umrla. Zanimljivo je da nema traga ni njezinu grobu u Veneciji niti ikakvih drugih tragova o njoj. Ne zna se koji je bio njezin materinski jezik, a to se ne zna ni za sinovljev joj jezik, kao ni za materinski jezik ni jednog od prvih Pola.

Neki pisci, uključivši i neke Talijane, smatraju da se putopisac Marko rodio na Korčuli, u Hrvatskoj. Ovo mišljenje se zasniva na činjenici da se Markov otac od g. 1250. do 1269. nije vraćao u Veneciju.
Budući se putopisac Marko rodio godine 1254. on nije mogao biti začet niti se roditi u Veneciji u odsutnosti njegova oca iz Venecije. Ni Markova majka nije mogla biti u vrijeme sinovljeva začeća i rodenja u Veneciji. Kako su Markov otac Nikola i stric Mate st. onda boravili na Crnom moru, pa kao putnici trgovci plovili amo tamo, mogao se Marko začeti i roditi negdje izvan Venecije, dakle u njihovim crnomorskim kućama, t.j. u Carigradu ili u Soldaiu. Moglo se to zbiti i negdje na Jadranu na kojem trgovačkom putu, recimo na Korčuli, u djedovskoj Hrvatskoj, gdje je mnogo godina poslije, kod Korčule putopisac Marko godine 1298. pao u ropstvo. O tom ćemo čuti niže. Ne zaboravimo ni činjenicu, da je Nikola st., Markov otac, doznao tek godine 1269. da mu je žena u meduvremenu rodila i ostavila sina, a po tom umrla na nepoznatom mjestu.

Iz ovoga slijedi da je putopisac Marko začet i roden izvan Venecije, začet tamo gdje su mu majka i otac tada skupa boravili, a roden na tom ili drugom mjestu u odsutnosti svog oca. Dakle Venecija dolazi najmanje u obzir kao moguće mjesto začeća i rodenja Markova. Upozorimo još jednom na činjenicu da obitelj prema poznatim ispravama, počinje stanovati u Veneciji tek u godini 1295, kad su tamo kupili kuću, ali da gore spomenute isprave spominju Dalmaciju, dakle Južnu Hrvatsku kao mjesto porijekla ove obitelji, da je prvi poznati boravak poznatih nam Pola bio u Carigradu, te da oni imaju istodobno kuću i u Soldaiai, kako nam to kaže Marko st. (1280) Note_36

Isprava o Markovu rodenju nema nigdje, pa je to pitanje predmet nagadanja, u kojem nagađanju Hrvatska, odnosno Korčula ima jako mjesto, a Venecija slabo i gotovo nikakvo Note_37.

Gdje je Marko proveo djetinjstvo, ne znamo. Izgleda da ga je otac prvi put vidio u Veneciji godine 1269. Tamo je vjerojatno već bio doselio brat mu Marko st. putopiščev stric. Za njega sigurno znamo da je kao doseljenik bio u Veneciji godine 1280. gdje je doselio iz Carigrada, vjerojatno poslije godine 1261.

Putopisac Marko mladost je proveo djelomično na putovanju u Aziju, počam od godine 1271., a djelomično na radu u Aziji, u službi kana Kublaia, ondašnjeg vladara Kine i većeg dijela Azije, te jednog dijela istočne Europe, doslovce jugoistočne Rusije i Ukrajine. U toj službi naš Marko proveo je i svoju muževnu dob. Tamo je naučio četiri azijska jezika, medu kojima kineski i perzijanski. Bio je visoki službenik Kublaia kana, pa u toj službi obilazio mnoga područja Kanova carstva. Podnosio je Kanu izvještaje o svom radu te o ljudima i dogadajima, koje je upoznao i ovjekovječio u svojoj knjizi. Upoznao je mnogo azijskih krajeva, stanovništva, običaja vjerovanja, uljudbu i prosvjetu tih stanovnika, prirodna bogatstva, gospodarstvo, naročito poljoprivredu, pa graditeljstvo, gradove, mostove, kanale, puteve itd. Živeći i radeći s azijskim pučanstvima, s njima se dobro upoznao i suživio. On se dakle tamo poistočnjačio, doslovce se pokinezio. Ovaj pokineženi Europljanin, hrvatskog podrijetla je opisao sve to u svojoj glasovitoj knjizi, i ostavio putem pera Talijana Ruste Pizana, dragocjen zapis Note_38. Taj zapis je prikazao azijske narode, pa i Mongole, a naročito Kublai kana, u takvom svijetlu, da su Europljani dobili dragocjeno znanje o Starom svijetu. Time se ponovno uspostavila ne samo zemljopisna i trgovačka, nego i čovječanska veza izmedu Europe i Azije. Tako su se putem Markove knjige zbližila i pomirila ta dva svijeta. U tom je dakle uz ostalo, Markova zasluga, u usporedbi sa neuspjesima poslanstava koje je Europa slala u Aziju Mongolima, koji su ostavili jezovite dojmove europskih svjedoka njihova vremena i pohoda. To smo već nagovijestili na kraju uvodnog dijela naše rasprave govoreć i o povijesnom okviru u kojem se naš Marko pojavio. Zanimljivo je da je taj povijesni okvir uključivao Hrvatsku dvostruko: Prvo kao zemlju i narod gdje su nepobjedivi Mongoli konačno zastali i odakle su se nepovratno povukli, nakon što su bili nekoliko puta potučeni. Drugo: iz te iste zemlje i naroda, potekli su ljudi (Poli) koji su, naročito putem Markove knjige, ponovno uspostavili veze izmedu Azije i Europe Note_38*.

Nakon ostvarenja svoga slavnog životnog djela, smjestio se naš Marko sa svojim ocem i stričevima u novokupljenoj kući u Veneciji godine 1295. na području crkvene župe S. Giovanni Chrisostomo, kako već rekosmo. Po tom se Markova obitelj nazvala "Poli di S. Giovanni Chrisostomo." Note_39. Za razliku od istoimene obitelji, u stvari druge grane stare njihove obitelji, ta druga grana, kako ćemo poslije vidjeti poznata je pod nazivom: di S. Geremia.

Smjestivši se u Veneciji (1295) dakle u 41-oj godini, napustio je Marko duga putovanja. Godine 1298. nalazimo ga kod Korčule u pomorskoj bitci venecijanske protiv genoveške mornarice, a na venecijanskoj strani. Venecija je bitku izgubila, a Marko je tu pao u genoveško ropstvo Note_40.  Ne zna se je li Marko kod Korčule ratovao za Veneciju svoju novu postojbinu, ili za Hrvatsku iz koje je potekao, odnosno za Korčulu na kojoj se možda rodio.

Inače, Hrvata je u ratovanju Genove protiv Venecije, bilo na obje strane. Tako je neki Benko Hrvat dospio potajno sve do genoveške luke i tamo uspio zapaliti nekoliko genoveškilt lada. (1296. ili 1298) Note_41.

Ovom zarobljenju Markovu i njegovu boravku u genoveškom zatvoru, vjerojatno imamo zahvaliti postanak njegove glasovite knjige. Marko kaže u svojoj knjizi da je njezin sadržaj ispripovijedao svom zatvorskom drugu Rusti Pizanu u Genovi (1298). Talijan Rusta je to zapisao ne na latinskom niti na talijanskom, nego na francuskom (provencalskom) Note_42. Zanimljivo je takoder da Marko nije vlastoručno napisao, a bio je pismen, pa je kao takav podnosio izvještaje Kublai kanu. Zanimljivo je da njegova knjiga nije nastala u Veneciji. Slično je zapaženo da zanimanje za njegovu knjigu nije najprije bilo zabilježeno u Veneciji, ni sa strane Venecijanaca. To zanimanje je izgleda najprije poteklo kod Francuza. Marko naime kaže u predgovoru svoje knjige (napisane, ili prepisane) godine 1307, da on taj primjerak dariva poklisaru francuskog Kralja, u želji da se s njom upoznaju "plemenita područja Francuske".

Sam izvornik Markove knjige iz godine 1298. nije sačuvan. Najvjerodostojniji medu brojnim prijepisima čuvaju se u la Bibliotheque nationale (Paris), Prijepis onog primjerka, kojeg je Marko darovao (1307) Francuskoj, čuva se u gradskoj knjižnici u Bernu Note_43. Pregledao sam taj prijepis kao i Markov posvetni predgovor namijenjen Francuskoj. Neki smatraju da je Marko poznavao francuski jezik.
Nije poznavao latinski
Note_44. Što se tiče talijanskog i venecijanskog, ne može se reći kad ga je naučio i kolilo je njime vladao.

Prvi prijevodi Markove knjige na latinski i talijanski nisu nastali u Veneciji, nego u Toscani." Note_45.

Uočljivo je da Dante, koji je početkom 1300-ih boravio u Veneciji, ne spominje Marka, ni njegovu knjigu. Ne spominje ga ni već navedeni CHRONICON IUSTINIANI (1358) iako je taj ljetopis zabilježio sve venecijanske i svjetske dogadaje, te slavne Venecijance uključiv slavne doseljenike i njihova djela. Marka spominje samo jedna venecijanska isprava (1305 g.) medu mjesnim pomorskim kapetanima u vezi plaćanja nekih dažbina Note_46. Nigdje ga se ne spominje kao kakvog drž. službenika, javnog radnika, glasovitu i zaslužnu osobu.

CHRONICON IUSTINIANI našeg putopisca Marka ne spominje. Putopisac Marko, nakon izlaska iz genoveškog zatvora, godine 1299. otišao u Veneciju. No nema o njemu spomena u venecijanskim ispravama, tamo do g. 1305. Note_47. Ova tvrdnja vrijedi samo, ako se ispusti iz vida Marko Polo, koji se godine 1300. spominje medu pobunjenicima Marina Bacon-a (pučanina) protiv venecijanske aristokratske vlasti. Nakon te krvavo ugušene pobune, taj Marco je medu 43 "banditi" bio osuden na smrt Note_48. Spasio se bijegom. Neki nagadaju da je to bio u stvari naš putopisac Marko, a da je pobjegao hrvatskom Banu Pavlu Šubiću (u Skradin), venecijanskom neprijatelju. Note_49.

Koliko je ova predpostavka osnovana, nije lako reći, ali smo već gore uočili Markovu odsutnost do godine 1305. Nešto kasnije ga spominje nekoliko isprava, i to oporuka njegova strica Mate st. godine 1309 (1310), zatim jedna službena odluka, koja ga godine 1319. uvodi u posjed dijela nekretnina koje su mu pripale u nasljedstvo po smrti oca mu Nikole (1300). Godine 1321. spominje ga isprava, prema kojoj je od svoje žene Donate Baoer, kupio dio obiteljske imovine. Konačno je sačuvana njegova nevlastoručna oporuka na latinskom, napisana godine 1324. kratko prije Markove smrti. Note_50.

U meduvremenu je godine 1310. izbila nova buna u Veneciji pod vodstvom Baiamonte-a Tiepolo (unuk dužda) i Marco-a Querini-a. Medu pobunjenicima su bili i Jacobello te Francesco Polo iz grane (sestrinske) S. Geremia. B. Tiepolo je po majčinoj lozi bio unuk Stjepka Šubića, spomenutog trogirskog kneza (1274), dakle u rodu s ondašnjim hrvatskim banom Pavlom Šubićem. I ta pobuna je bila krvavo ugušena. Njezini vode su bili najprije protjerani na hrvatsko područje pod Venecijom. Odatle su šurovali s neprijateljem (banom Šubićem), pa je Venecija odredila da ih se istrijebi. Neki pobunjenici su uspjeli pobjeć i banu Subiću. Note_51.

Usput napomenimo da je Belella kći našeg putopisca Marka, bila udata za nekog B. Querini-a. Note_51*

Kod ovih činjenica nameće se više pitanja povezanih s glavnim pitanjem, a to je podrijetlo našeg putopisca u ogledalu, njegovih veza sa Venecijom. Ustanovili smo nepostojanje rodoslovnih podataka u Italiji odnosno Veneciji do sredine XIII st. prema Orlandini-u, a do sredine XIV st. prema Mouleu. Prvi Polo u Veneciji je doseljenik Marko st., prema njegovoj oporuci iz g. 1280. dok je još uvijek njihova kuća u Soldaia-i, a vjerojatno i u Carigradu. Odatle je Marko st. doselio u Veneciju gdje je 1280. nastanjenik (habitator). Tu ne postoji obiteljska kuća putopiščeva (grane) obitelji Pol, sve do godine 1295 (u venec. župi S. G. Chrisostomo), pa smo rekli, da su veoma slabe veze, koje bi opravdavale naziv Venecijanci za putopiščevu obitelj. Ovoj neopravdanosti idu u prilog i iznesene činjenice o knjizi našeg Marka: On je pismen čovjek, vlada s najmanje 4 jezika, i to azijska. Na jednom od njih je podnosio Kublai kanu izvješće. Ogromno mnoštvo mnogovrsnih podataka, koje imaju za cijeli svijet takoder ogromnu vrijednost, mora da je Marko imao zabilježene, za to da bi mogla biti prenesena u njegovu knjigu. Neki misle da su te zabilješke postojale u Veneciji, pa da je po njih nekome poručio iz genoveškog zatvora, da mu ih tamo pošalje. Nameće se pitanje: na kojem jeziku su bile te zabilješke, zašto ih nije iskoristio u Veneciji, zašto nije i sam knjigu napisao, na latinskom, venecijanskom, ili talijanskom, ako je tim jezicima vladao. Zašto je knjiga nastala izvan Venecije, i to na francuskom i posvećena Francuskoj (izdanje godine 1307). Zašto nema u Veneciji pravovremenog zanimanja za tu knjigu i za njega. Zašto ga CHRONICON IUSTINIANI (1358) i Dante 1300-ih godina ne spominju. Govore li odgovori na ova i još mnoga pitanja u prilog Markovih veza sa Venecijom. Te bi veze sa svoje strane govorile u prilog njegova venecijanskog podrijetla, i njegove privrženosti Veneciji, ili u prilog mišljenja da je on kao stanovnik Venecije prije bio poznat, zaslužan za Veneciju, i ugledan itd. Pokazali smo da to nije bio slučaj. Dapače, nadimak "Il milione" navodi na pomisao da su se Venecijanci s njim sprdali. Note_51**

Kad se ovim činjenicama pridruže netom spomenute činjenice o nepostojanju traga o Markovu boravku u Veneciji od godine 1300 od 1305, i meduvremena pobuna iz godine 1300, u kojoj je sudionik Marko Polo, zatim pobuna iz godine 1310 u kojoj su sudionici dva daleka rodaka našega putopisca, onda se pokazuje privlačivim mišljenje onih pisaca koji smatraju da je pobunjenik Marko Polo (1300) ustvari vjerojatno bio naš putopisac. Njegova kći je udata u obitelj Querini-a, jedan Querini je voda pobune iz godine 1310. Konačno nije li tu i hrvatsko podrijetlo obitelji Polo zasvjedočeno spomenutim venecijanskim ispravama, sa hrvatskom banskom obitelji Šubića. Ne daje li ta veza osnova nagadanju o mogućnosti da je putopisac Marko godine 1298. kod Korčule branio domovinu svojih predaka ili vremenski izravno svoju. Nije li godine 1300. zaista on bio taj Marko Polo, koji kao pobunjenik biva osuden na smrt, od koje se spašava bijegom mletačkom neprijatelju Banu Pavlu Šubiću?

Gornjim pitanjima, nagadanjima i pretpostavkama, se pridružuje i zagonetni nadimak putopiščeve obitelji: Il Millione.
Ima mnogo mišljenja o značenju tog naziva: Ramusio kaže da je bio (posprdno) upotrebljavan u Veneciji Markova vremena, radi toga što je Marko pričao o milionima, u smislu blaga. Drugi misle da je bio "milionex", ali Moule pronalazi da je, iako dobrostojeći, on u stvari bio daleko od bogataša, a pogotovo milionera. Yule smatra da ovaj nadimak nije latinskog, talijanskog ni venecijanskog podrijetla. Neki misle, da je taj nadimak skraćenica od Emilion možda u vezi talijanske pokrajine Emilija. Ni zato nema nikakva dokaza. Stoga taj nadimak zbilja ostaje zagonetan. Usprkos tome G. Benedetto, daje baš taj naslov svojoj zapaženoj knjizi, u kojoj je objavio, možda najpribližnije točan tekst Markova putopisa.
Note_52

Zagonetni putopisac Marko je umro 9 siječnja 1324. g. Sahranjen je uz kostur svog oca Nikole st. u kameni sarkofag. Na tom sarkofagu je Ramusio, kako to on kaže, vidio obiteljski grb s urezane tri ptice vodarice unutar grba. Taj sarkofag je napravio putopisac Marko godine 1301. i u njega sahranio svoga oca. Sarkofag se nalazio pred venecijanskom crkvom S. Lorenzo, a nestao je godine 1592. Od putopisca ostaše u Veneciji zagubljene kosti i šturi podatci o njegovu prekidanom boravku nakon 1295. Note_53. S ovim stigosmo na:


SAŽETAK

Za odgovor o narodnom porijeklu putopisca Marka Pola (tzv. Marco Polo), su .odlučne sljedeće činjenice:

1. Obitelj Polo potječe iz hrvatske pokrajine Dalmacija, prema venecijanskim ispravama, iz godine 1358. (CHRONICON IUSTINIANI, zabilješka uz prezime Poli, koju se navodi kao doseljeničku), ljetopisne isprave iz godine 1423, 1446, 1450/60. te dvije slične isprave iz početka 1600. godina, a u meduvremenu zapis venecijanskog ljetopisca Marina Sanuda ml: iz godine 1522. Protudokaza ovim ispravama nema.

2. Prvi poznati članovi putopiščeve obitelji bili su: njegov otac Nikola st., te stric Marko i Mate st, pa njihova sestra Flora udata Zane, i putopisac Marko ml.

Prva poznata boravišta ove obitelji, izvan Dalmacije, bila su na Crnom Moru, u Carigradu i u Soldaiu (Azovsko more) 1250-ih godina.

Ne zna se, kad su i koji (prvi) Poli odselili iz Dalmacije na Crno More.

Prvi zapis o privremenom stanovanju, kao doseljenika u Veneciju Polo jest oporuka Marka st. iz godine 1280. Tuon kaže, da je "Quidam Constantionopoli", dakle, da je doselio iz Carigrada, te da su njegov sin i kći još na Crnom (Azovskom) moru u Soldaia u obiteljskoj kući.

Prvi zapis o privremenom boravku po trgovačkom poslu Nikole i Mate st. u Veneciji, je u Markovoj knjizi iz godine 1298. u kojoj on kaže, da su njegov otac i stric Mate st. dovezli u Carigrad trgovačku robu iz Venecije, g. 1250., pa da se nalaze u Carigradu, odakle su produžili u Soldaia-u, a odanle 1260-ih godina u Aziju. Po povratku iz Azije godine 1269. oni su privremeno do godine 1271. u Veneciji. Oni opet kreću u Daleku Aziju. Sa sobom su uzeli i Nikolina malodobnog sina Marka ml., tj. putopisca.

Godine 1295. ta trojica vraćaju se iz Azije i kupe kuću u Veneciji, gdje su oni (doseljenički) stalni stanovnici od te godine.

Prema talijanskom povjesniku Giovaniu Orlandiniu, najmjerodavnijem talijanskom piscu u našem predmetu, nema pisanih tragova putopiščevoj obitelji niti rodoslovlja u Veneciji do sredine XIII. st, a prema engleskom povjesniku A. C. Moule-u rodoslovlja ove obitelji nema u Veneciji do sredine XIV. st.

3. Navedenim ispravama i činjenicama u vezi podrijetla putopiščeve obitelji pridružuje se obiteljsko ime i grb. Putopisac Marko piše na 12 mjesta u svojoj knjizi te u predgovoru izdanja iz godine 1304. svoje ime Marc i prezime Pol, a ne Marco Polo ni "Pollo", kako ga Talijani poslije "prekrstiše".

Neki pisci smatraju da je Markov obiteljski grb s tri ptice vodarice: "pola" u jednini, te "pole" u množini svojevrsno obrazloženje njegova prezimena. Oni dakle smatraju da je putopiščevo prezime poteklo od te starovenecijanske riječi: "pola". Ali, putopisac se ne preziva "Pola", niti "Polo", nego, kako istakosmo "Pol". Riječ pol ne postoji u talijanskim rječnicima, koje sam pregledao. No riječ "pol" je postojala u srednjehrvatskom jadranskom narječju u starodrevnim Poljicima i u Omišu, a odnosila se na pticu vodaricu, inače poznatu kao čurlin. U hrvatskoj unutrašnjosti (Lici) je postojao lokalni naziv: "Pol buk".

Neki pisci smatraju, da je putopiščevo prezime bilo izvedeno od latinskog Paulus, talijanskog Paolo, pa venecijanskog Polo. Belgijsko francuski pisac Andre t' Serstevens, smatra da je putopiščevo prezime slavenskog (hrvatskog) podrijetla, a da na to ukazuju i spomenute ptice vodarice u njegovu grbu.

Budući u talijanskom jeziku nije bilo niti ima riječi "pol" nego "pola" , a putopisac se preziva "Pol" te uz činjenicu da je u staro-hrvatskom jadranskom narječju za spomenute ptice vodarice postojao i naziv "pol", te da je u Hrvatskoj postojao naziv mjesta "Pol buk", mišljenje pisca A. t' Serstevensa je uvjerljivije, pogotovo zato, što putopiščeva obitelj potiče iz hrvatske pokrajine Dalmacije, gdje je bila u uporabi riječ "pol" za pticu vodaricu.

4. Nagadanja nekih pisaca (Lazzari) da su Poli Venecijanci, iako su prema tim piscima, Poli doselili iz Dalmacije u Veneciju, navodno iz Šibenika, davne godine 1033. nemaju temelja u odlučnim činjenicama. To su gore spomenute isprave te neprisutnost Pola kao stalnih stanovnika Venecije sve do godine 1295, kad su kupili u Veneciji kuću i tamo se nastanili. A prije toga su, ne zna se kada najprije odselili iz Hrvatske na Bliski Istok u područje Crnog Mora. Odatle su, kako to kaže Orlandini, počeli postepeno seliti nakon godine 1261. nakon pada Zapadnog križarskog carstva po Bliskom Istoku pa po tom, najprije Marko st. u Veneciju, prema njegovoj oporuci iz godine 1280. ("habitator quidam Constantinopoli').

Istodobno su njegova braća Nikola i Mate st. već mnogo godina u Dalekoj Aziji, najprije od početka 1260-ih godina do 1269, pa onda zajedno sa putopiscem Markom ml. od 1271 do 1295.

Dakle putopiščev stric Marko proveo je znatan dio života izvan Venecije, a braća mu Nikola, tj. putopiščev otac i stric Mate pretežni dio života izvan Venecije. Ovo troje braće kao starci, tek nekoliko godina prije smrti postaju stalni stanovnici Venecije, godine 1295. Putopisac Marko ne kaže za njih da su Venecijanci, nego nastanjenici "habitatori", pa "citoiens-gradani', nakon 1295. Ovi ne-Venecijanci podrijetlom, nisu dakle izvan Venecije prije godine 1295. mogli postati Venecijanci. Nakon 1295, pa do njihove smrti, oko godine 1300. Nikola, a Mate 1309. nisu mogli u dubokoj starosti postati Venecijanci. To uostalom nije ni odlučno za podrijetlo putopisca Marka, koji je rođen od ne-Venecijanca godine 1254, nakon što je njegov otac odvezao trgovačku robu iz Venecije u svoje prebivalište u Carigrad godine 1250.

Prema tome braća Marko st. Nikola i Mate nisu bili Venecijanci.

5. A je li putopisac Marc Pol mogao postati Venecijanac prije ostvarenja svog povijesnog djela? Na to nam njegov život i djelo odgovaraju sljedeće:

Prema njegovoj knjizi, on se rodio godine 1254, dakle, četiri godine nakon što je njegov otac godine 1250 iz trgovačke luke Venecije doveo robu u svoje boravište u Carigrad. Prema tome putopisac Marko se rodio negdje na prostoru od Crnog do Jadranskog mora, možda na Korčuli. Na to ukazuje do sad neistražena tj. u inozemstvu, nepoznata činjenica, da su korčulanski Poli prema korčulanskim ispravama, boravili na Bliskom Istoku. Odatle su se nesumnjivo navraćali do Jadrana po trgovačkim poslovima, ali nisu nakon 1250. do 1269. nikako u Veneciji zabilježeni.

Gdje je putopisac Marko proveo rano djetinjstvo ne zna se. Možda ga je u odsutnosti piščeva oca, stric Marko st., nakon što je i sam privremeno dospio nakon godine 1261, doveo u Veneciju to više, što je putopiščeva majka umrla, ne zna se gdje, ni kada, ali prije povratka njezina muža, a putopiščeva oca Nikole, godine 1269.

Od svoje 17. godine do 41. godine (1271-1295.), on je, što na putovanjima, što boraveć i u Dalekoj Aziji, odsutan iz Europe. Najvažniji dio svoga života, nakon što se rodio izvan Venecije od oca ne-Venecijanca i nepoznate nam njegove majke, proveo je, dakle, u dalekoj izvaneuropskoj tudini, pretežno u službi mongolskog Velikog kana Kublaia u Kini. Na putovanjima i u toj službi upoznao je mnoge istočno europske i azijske predjele, ljude, krajolike, uljudbu, prosvjetu, običaje, način života, rada i iskustva. Živeći dugo u azijskim sredinama postao dio te sredine, postao poistočnjačeni, doslovnije pokineženi Europejac, podrijetla hrvatskog.

Nakon ostvarenja svoga povijesnog djela u svojoj 41. godini vratio se u Europu, te se godine 1295. nastanio u Veneciji. Tri godine poslije pada u bitci kod Korčule na strani Venecije, u genoveško ropstvo. Ne zna se, da li je u bitci sudjelovao dobrovoljno, te da li je branio Veneciju, ili pak domovinu svojih predaka Hrvatsku, doslovnije možda Korčulu kao svoje možebitno rodno mjesto. Naš putopisac Marko uostalom nije bio jedini sudionik bitke podrijetlom Hrvat medu zaraćenim stranama. Bilo je, naime, Hrvata na obje strane. Korčula u svakom slučaju ima svoje mjesto u životu ovog velikana. Uz ostalo i po tomu što je nakon zarobljenja (kod Korčule) godine 1298. ispripovjedio u genoveškoj tamnici, svoje doživljaje piscu onog vremena Talijanu Rustu Pizanu. Rusta je Markovo pričanje zapisao, pa je tako nastala na francuskom provencalskom jeziku, njegova čuvena knjiga o ljudima, dogadajima, krajevima, običajima, gospodarstvu, bogatstvima, iskustvima, gradevinarstvu, prosvjeti i uljudbi Daleke Azije. Markova knjiga je obogatila Europu tim saznanjima. K tome je zbližila dva zaraćena kontinenta. Prikazao je Marko opasne i ratoborne Mongole i Kublai kana, u ljudskom i prihvatljivom svjetlu. Izišavši iz genoveštkog zatvora Marko odlazi k svojima u Veneciju godine 1299. Malo zatim je u Veneciji buknula pučka buna Marina Becona. U njoj sudjeluje i neki Marco Polo. Nakon krvavog ugušenja pobune, 43 pobunjenika su osudena na progonstvo, pa na smrt. Medu njima je i Marko Polo. Neki smatraju da je to bio naš putopisac. Dokaza nema, ali vjerojatnosti ima: Prvo nakon godine 1292. do 1305. nema našem putopiscu traga u venecijanskim ispravama. Drugo: godine 1310. izbija nova buna u Veneciji, pod vodstvom Baiamontea Tiepolo, sina svojedobnog dužda, a rodaka hrvatskog bana Pavla Šubića, zakletog neprijatelja Venecije. Drugi voda pobune je Marco Querini. U buni godine 1310. sudjeluju i dva Pola, iz grane Polo di S. Geremia (Venezia) a to je bila posestrinska grana Markove obitelji zvane Polo di S. Crisostomo.

Važne su i sljedeće činjenice: Pobunjenici iz godine 1300. osudeni na progonstvo u "mletačko~ Hrvatskoj". Nakon osude na smrt prebjegoše hrvatskom banu Pavlu Subiću. Voda pobune iz godine 1310. Tiepolo, rodak je bana Šubića. Drugi voda, kako rekosmo, je Marco Querini, a jedna kći (Bellela) našeg putopisca udata je za nekog Querinia.

Nije dakle nevjerojatno da je putopisac Marko bio medu pobunjenicima iz godine 1300.

U svakom slučaju, on nije nigdje zabilježen kao venecijanski rodoljub, niti kao javni radnik, ili državni službenik. U povučenosti se bavio, izvan politike, sitnim trgovačkim poslovima. Nije bio zabilježen ni kao kakav zaslužni Venecijanac u ljetopisu CHRONICON IUSTINIANI (1358). Ni Dante, koji je boravio u Veneciji početkom 1300-ih godina, ne spominje putopisca Marka.

Putopisac Marko je znao nekoliko azijskih jezika, na kojima je podnosio pismena izvješća kanu Kublaiu. Dakle, Marc Pol je veoma pismen, pa se nameće pitanje: zašto nije vlastoručno i to u Veneciji napisao svoju knjigu, nego je ispričao drugoj osobi, a ta druga osoba Talijan Rusta Pizan, to zapisuje ne na latinskom ni talijanskom, nego na francuskom.

Markova knjiga, nastala izvan Venecije, nije početno izazvala pozornost Venecijanca. Prvi prijevodi na talijanski nisu nastali u Veneciji. Putopisac Marko posvećuje i dariva svoju knjigu godine 1307. francuskom kralju, sa željom da se njom upoznaju "plemeniti predjeli Francuske".

Uočljivo je, s obzirom na diplomatsku ulogu naših Pola u Aziji, da Kublai kan, u poruci koju od njega Poli prenose Papi, medu europskim državama i vladarima, ne spominje dužda mletačkog, iako je u to vrijeme Venecija bila europska sila, a poruku prenose "tobožnji Venecijanci' Poli.

Putopisac Marko ne kaže nigdje za sebe da je Venecijanac, niti, da mu je Venecija domovina.
Sve nas to navodi na


ZAKLJUČAK

da je putopisac Marc Pol bio podrijetlom a možda i rodenjem Hrvat. Po svom djelu i življenju u Aziji tj. Kini, pokineženi Europejac, a po svom prosvjetno-uljudbenoj sklonosti Francuz, te po povijesnom ostvarenju Gradanin Svijeta, hrvatskog korijena.

Back