U domovinu se vraća 1920, gdje radi kao samostalni umjetnik u Zagrebu i Zemunu, tražeći svoj put između socijalne tematike i salonske skulpture. Od 1924. je stalno u Zagrebu, dobivši mjesto nastavnika na Umjetničkoj akademiji.

Već krajem dvadesetih godina oblikuje svoj izraz, udaljujući se od Meštrovićevske patetike i art-decoa. Iz vrlo plodnog razdoblja do sredine tridesetih godina po prepoznatljivosti stila i kiparskoj čistoći ističu se djela lirskih tema i mekanih linija u zatvorenom obliku: Buđenje (1926.), Dijana (1926.), Pri kupanju (1928.), Frulaš (1928.), Pri čitanju (1929.), Njegovateljica ruža (1934.), Plesačica (1934.). Često radi u drvu, ostvarujući nježne reljefe i tople aktove, za što dobiva nagrade na izložbama u Parizu 1925. i Barceloni 1929. Ujedno ostaje blizak temama zavičaja, pa 1931. modelira reljefe Ribari i Ribarska pjesma, što kasnije nastavlja u više varijanti smjelo postavljenih Ribara.

Kršinić se u svojim srednjim godinama posvećuje finom klesanju u mramoru ženskih aktova i majčinskih motiva, koje izvodi u brojnim varijacijama: Poslije kupanja, Majka doji dijeta, Razmišljanje, Pleti me, pleti, majčice. Četrdesetih godina modelira svoju najkarakterističniju kompoziciju Majčina igra.

Izradio je desetak većih javnih spomenika: Eugen Kumičić (Zagreb, 1934.), Don Frane Bulić (Zagreb, 1935.), Kralj Aleksandar (Sušak, 1935.), Kralj Petar (Sarajevo, 1938.), Strijeljani (Zagreb, 1951.), Ustanak (Sisak, 1954.), Nikola Tesla (Beograd, 1955.), Žrtvama fašizma (Addis Abeba, zajedno s Augustinčićem 1955.), Tito (Užice, 1960.), Emanuel Vidović (Split 1963), te još više manjih i nadgrobnih, od kojih se ističe njegov najbolji portret –Ante Starčević (1941.)

Od 1947. vodi postdiplomsku radionicu s titulom majstora kipara, a 1948. izabran je za redovnog člana HAZU. Nastavničku dužnost vršio je do 1967. odgojivši brojne hrvatske i inozemne kipare. Posljednjih desetljeća rada modelira brojne varijante motiva djevojčica i aktova, reduciranih i popunjenih oblika, te ih kleše u manjim formatima, dostižući vrhunac svoga izraza mekoćom klesanja u mramoru (Zabrinutost, Sunčanje, Odmaranje, Djevojčica, Sputana, Buđenje, Meditacija). Prestaje aktivno raditi 1975. nakon teže bolesti, te 1. 1. 1982. umire u Zagrebu. Za života je izlagao samostalno u Zagrebu (1921, 1929, 1932, 1968.), Beogradu (1922, 1924, 1962, 1968.) i Dubrovniku (1971). te na tridesetak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Znatan dio najvažnnijih djela je u domaćim i inozemnim galerijama, a brojna manja djela u privatnim zbirkama.

Trajno vjeran figurativnom izrazu klasičnih proporcija, Kršinić je izvršio znatan utjecaj na svoju sredinu stvorivši antologijska djela hrvatske skulpture. Majčina igra, Meditacija i Kupačica pripadaju samom vrhu evropskog figurativnog kiparstva XX stoljeća, ističući se ljepotom linije, mekoćom volumena i čvrstoćom kompozicije.