"Zlato Rima i srebro Pariza -
Športski memoari i trnovit put Ante Žanetića"

Naslovnica knjigePromocija knjige autobiografije Ante Žanetića - hrvatskog rodoljuba koji je još 1960. godine svojim izvanrednim uspjesima u nogometu olimpijskim zlatom uklesao ime Hrvatske domovine među najboljim športskim nacijama svijeta. Ante je igrao vrhunski nogomet iako je istodobno bolovao od teške bolesti na kralježnici, i tek nakon bijega iz omrzle komunističke Jugoslavije biva spašen. Belgijski mu liječnik izvršio operaciju na kičmi i potpuno ga izliječio. Ali taj liječnik ubrzo umire i sa sobom u grob ponese tajnu izliječenja. Ante provodi dolazeća desetlijeća ne bi li negdje u svijetu naišao na liječnika koji je voljan istražiti tajnu spasonosne operacije na kičmi i tako donijeti spas mnoštvu ljudi koji boluju od iste bolesti. Predgovor knjizi piše istaknuti hrvatski novinar Josip Jović.

U petak 10. rujna u punoj dvorani knjižnice hrvatskog kluba „Sydney", Punchbowl, održana je promocija knjige autobiografije Ante Žanetića (rodom iz Blata na otoku Korčuli) „Zlato Rima i Srebro Parza: športski memoari i trnovit put Ante Žanetića". Ovaj događaj nije bila samo promocija jedne knjige o jednom iz hrvatske prošlosti istaknute osobe (Ante Žanetić) nego je ovaj događaj zračio slavljem hrvatskoga duha i zajedništva. Program večeri vodila je profesorica Ina Vukić (rodom iz Žrnova na otoku Korčuli koja je ujedno i uredila ovu knjigu), a mikrofon su joj iz ruku preuzimali brojni ugledni govornici koji su izrazili svoje poštovanje i divljenje ne samo Anti Žanetiću nego i mogli bi reći svima nama Hrvatima i Hrvaticama. Dakle, Antina knjiga privukla je u ovu dvoranu jaki duh čistoga i časnoga hrvatstva.

Knjiga Ante Žanetića doživjela je iskrene potpore hrvatskog novinarstva, ne samo u tome što je predgovor knjizi napisao istaknuti novinar iz Hrvatske, Josip Jović nego i u promicanju iste jer njezinom izlaženju iz tiska pisale su sve Australsko-hrvatske novine. I tako se profesorica Vukić zahvalila urednicima novina iz Sydneya koji su i bili nazočni ove večeri kao i gospodinu Tomislavu Starčević iz melbourneškog Hrvatskog Vjesnika. Pozdravila je upravu hrvatskog društva „Sydney" koja je svojom dobrodošlicom i potporom uzdigla ovu večer na najveću razinu hrvatskoga štovanja i zajedništva.

F. Lovokovic, I. Vukic, M. Despoja, A. Bruning, A. Zanetic, M. Majic, Dr. M. Ibler, F. Harmat
F. Lovokovic, I. Vukic, M. Despoja, A. Bruning, A. Zanetic, M. Majic,
Dr. M. Ibler, F. Harmat

U svojim uvodnim riječima profesorica Vukić je rekla kako je potrebno pisati knjige i memoare jer hrvatsku povijest i današnjicu mogu najbolje napisati sami Hrvati i Hrvatice. Tuđinci su predugo krojili kroz svoja pera povijest hrvatskoga naroda onako kako je to njima odgovaralo, a narod, rekla je, sastavljen je od pojedinaca. Citirala je profesora Ernesta Renan, sa sveučilišta Sorbonne u Francuskoj koji je još 1882. godine po pitanju „Što je nacija?" rekao ovo: Ono što čini naciju nije to što govorimo istim jezikom niti to što pripadamo istoj etnografskoj skupini, nego one velike stvari koje smo zajednički postigli u prošlosti i koje želimo zajednički postići u budućnosti. Profesorica Vukić se nadovezala na ove riječi i rekla kako knjiga Ante Žanetića govori o velikim stvarima koje smo kao Hrvati zajednički postigli u prošlosti i koje želimo zajednički postići u budućnosti - sačuvati hrvatski duh i hrvatsku slobodu. Knjiga Ante Žanetića potvrđuje koliko je jedan, svaki, čovjek važan za jednu cijelu naciju; po djelima i duhu pojedinaca stvara se i održava duh cijeloga naroda.

Dr Mladen Ibler, veleposlanik Republike Hrvatske u Canberri, uz ostalo je kazao: Pripadam generaciji koja je tamo negdje koncem 50-tih godina sa velikom pozornošću pratila športska zbivanja, za vrijeme naših gimnazijskih dana što je bila tema naših razgovora nego nogomet. Imena gospodina Žanetića sjećam se vrlo dobro jer smo o nogometu satima raspravljali. Međutim sjećam se da Žanetića je najedanput nestalo i nismo čuli gdje je. Evo danas, zahvaljujući knjizi koju je napisao uz pomoć gospođe Vukić, zapravo saznao sam koji su to bili razlozi, i zašto je njegovo ime iz hrvatskoga športa, a tako veliko ime ne bi trebalo nestati iz hrvatskog športa, bogu hvala opet je ovdje nazočno. Danas mi je jasno zapravo gdje je gosp. Žanetić gdje su ga ti čudnovati gospodnji putevi raznesli, odnesli vjetrom ovamo u Australiju i ja moram reći velika mi je čast što sam imao vas upoznati ovdje u Australiji... kao liječnik moram priznati da je ova knjiga neobično zanimljiva. Vi će te čitati ovu knjigu, gospodin Žanetić je opisao simptome svoje bolesti, patnje i muke, i moje osobno stanovište kao liječnika je slijedeće: mislim da u svijetu nema takvog medicinskog slučaja koji bi sa tom bolešću koju je gosp. Žanetić imao mogao igrati vrhunski nogomet... vjerujem da je to jedan od razloga da mnogi medicinski stručnjaci nisu naprosto mogli uopće misliti da se radi o bolesti spina bifida occulta. Da čovjek može igrati nogomet sa tom bolešću to je za mene jedan fenomen i ja vjerujem da literatura koju gospodin Žanetić ovdje navodi predstavlja jednu veliku vrijednost za povijest medicine. U mojim mladim danima osim nogometa moj osobni šport s kojim sam se bavio bilo je veslanje i ja se sjećam Perice Vlašića 1956. europskog prvaka u skifu koji mi je bio uzorom, mom prijatelju pokojnom inž. Bandaloviću, kada smo puni nade i isčekivanja trenirali da bi 1956. god pokušali doći u Melbourne. Međutim nažalost zahvaljujući tadašnjoj, ili sa srećom tko zna, športskoj politici veslajući na prvenstvu tadašnje države na Dunavu, jasno momčad Zagreba bila je postavljena u vodu broj jedan uz obalu, a momčad Partizan i tadašnja Zvezda su veslali naravno sredinom matice Dunava i naravno da sam od 6 čamaca sa mojim prijateljem Bandalovićem došao kao 3. i kao takvi nismo imali pristupa za kandidate za Olimpijske igre 1956.Vjerujem, i koji je razlog što je gospodin Žanetić imao svoje uspjehe možda baš i to što je hrvatska korenika Dalmacije. Sa otoka Korčule koji je sa srcem, voljom i svojom snagom duha pobijedio svoju bolest. Ja vam čestitam.

Gospodin Marijo Dešpoja, koji je poznat svima nama kao prvi hrvatski ambasador ponosnih Hrvata i Hrvatica u Australiji jer je tijekom 1970-tih godina bio na čelu Hrvatske ambasade u Canberri iako hrvatske države nije tada bilo, pozdravio je Antu Žanetića, njegove športske uspjehe svijetskoga ranga i njegovu životnu stazu ispunjenu istinskim hrvatskim duhom. Obogaćujući duh hrvatsva koji je obilježio ovu promociju knjige i podsijećajući sve nas kako je veoma teško bilo hrvatsvu opstati u danima Jugoslavije gospodin Dešpoja je citirao iz knjige Mate Polegubić- Šerifa dio pjesme splitskom Hajduku koji ide ovako: „Pola stoljeća nosiše petokraku, klanjajući se proleterskom barjaku, to bijaše hajdukova uprava elita ludo zaljubljena u maršala Tita.... Tri puta zagrebački Dinamo štetiše zato ih bome Tito i partija nagradiše, o tome mnogi znaju i danas pamte a najviše legendarni Žanetiću Ante, od srca je bio za zagrebačke modre zato ga baciše u more crvene kobre". 1961. godine slavila se 50. godišnjica postanka Hajduka, rekao je gospodin Dešpoja, pokrovitelj proslave bio je Maršal i sada je Ante zatražio politički azil, ostao je vani i bogami je zagorčio proslavu. Zamislite u ono vrijeme Tito i Jugoslavija su bili na vrhuncu svog međunarodnog ugleda a Ante, vrhunski igrač, igrač svjetske klase, napušta socijalistčki raj i traži politički azil na Zapadu i u tome je što se mene tiče veličina života Ante Žanetića. On je zlato i srebro dobio igrajući za onu državu, ne našu i zato njegov azil je bio povijesni azil upravo zbog onog zlata i srebra... ja smatram njegovo traženje političkog azila jednim od najvećih državotvornih događaja u životu hrvatske političke emigracije.

Gospodin Fabijan Lovoković, glavni urednik lista „Spremnost" je kazao da u Anti Žanetiću mi gledamo nekoliko simbola. Simbola nogometa, čovjeka koji je na vrh postavio Hrvatsko ime Ante, Ante među nama dao je nade i podstreka, ljubavi i volje našim mladim igračima da još bolje zaigraju na spomen i na sjećanje i u borbi za svoju Hrvatsku... Ante Žanetić je i rodoljubno nastupio, što smo mi osobno osjetili kada je došao u našu sredinu. Koliko je bilo snaga koje su ga željeli odvući pa kada nisu uspjeli onda su pokušali primjeniti onu istu taktiku jugoslavenskog Konzula kada je rekao onom našem igraču Croacije: ne zaboravi da ti imaš tvoju obitelj u Jugoslaviji. A i Anti su napomenuli nemoj zaboraviti da tvoji neće pristati da te pomognu. Oni su zaboravili da su Hrvati Korčule brojniji i jači Hrvati nego mnogi drugi u Hrvatskoj u ono najteže doba 1934, 1935, 1936 godine kada se nitko nije usudio onda su korčulanci slali svoju poruku za jednu neovisnu hrvatsku Državu. Hvala ti Ante što si ostao čistoga obraza i pomogao mladima da i oni naslijede svoj put. Hvala ti na knjizi koja je najbolji znak, jer ono što je napisano jedino je što će se zapamtiti, ono što nije napisano to će se vrlo lako zaboraviti.

 

Pjesnikinja Mirjana Emina Majić napisala je pjesmu Anti Žanetiću i s puno srca i topline ju predstavila ove večeri:

HRVATSKO SRDCE - SRDCU HRVATSKOME

Na Korčuli rođen tisuću devetsto trideset i šeste
Ne slaveć bogatsvo niti kakve fešte
Na ponos se rodi dobrog otca svoga,
S hrvatskim prkosom i vjerom u Boga.

I u Dubrovniku završavaš učiteljsku školu
Igraš tad u Zmaju na korčulanskom dolu
Nogomet je tebi tad najdraži hobi,
Imao si izvrstan talent što od Boga dobi.

Ti postaješ zviezda splitskoga Hajduka
Bez stana, bez kuće teška to bje muka,
Bio si najbolji igrač kod Hajduka,
Vatreno hrvatsko srdca u športskoga vuka.

Olimpijski prvak što zlatnu u Rimu dobiva
Igraš srdcem dušom, ponosna je riva,
I srebrnu medalju tada baš iste godine
Ponosni na tebe bjesmo naš voljeni sine.

Nit zlato Rima a niti srebro Pariza,
Treba znati,
Srdcu tvom ne mogu dati za čim pati
Ti si bio ponos hrvatskog nogometaša
Na čijem je srdcu najprije Lijepa Naša.

Teško oboljevaš ti na svojoj kralježnici
Tad prestaju tvoji svi športski užici
Doktor Franty Wulffaert tad tebe spašava
I sve medicinske procedure izvršava.

Za belgijski klub Bruges igraš neko vrieme
Al bolest je bila napravila breme
Politički azil u Belgiji primaš
Putovnicu ua Australiju zakonitu imaš.

Sviestran si rodoljub i znaš što te čeka
Na put tada krećeš put kraja daleka,
U Australiju stižeš tisuću devetsto šezdeset i sedme
Novi život gradiš nek se bura slegne.

I kod našeg Ante Žanetića biser nogometaša
U srdcu je uviek Hrvatska - Liepa Naša
Rodoljub bez premca, vatrena znamena,
Sin Hrvat, prkos i ponos korčulanskog kamena.

Evo večeras svi te pozdravljamo,
Dužno poštovanje tebi sad da damo,
Takav bi trebao svaki Hrvat biti
Tada će Hrvatska istina zauviek pobjediti.

 

Profesorica Ana Bruning osvrnula se na stranice knjige Ante Žanetića i kazala kako je ovo životni put jednog Hrvata nogometaša koji se borio protiv jedne okrutne bolesti i samo velikom srećom ozdravio. U knjizi Ante nesebično podijeli s nama radosti i patnje svoga života, on otvoreno piše o svemu sa iskrenom skromnošću. On se kroz ovo djelo divi uspjesima drugih i bori se za istinu i kako pomoći svima drugima. Dakle, nastavila je profesorica Bruning, u toj svojoj borbi sa svime on je našao i malo humora. Ante Žanetić je taj svoj životni križ hrabro prihvatio i nosio, čak i laži i neistine koje su o njemu napisane. Itekako je shavtio da u ovom zemaljskom životu, u pokvarenom svijetu, kako sam on reče, ništa nije vječno. Ali duhovno jak i pošten čovjek jači je i od režima, i od laži i od kleveta i od bolesti. Toliko smo jaki koliko nam je vjera jaka. Antina vjera u Hrvatsku je bila jaka kako i svima nama. Dakle, hvala Vam Ante na ovoj knjizi koja je mene dirnula i preporučam svima da je pročitate, ja sam je pročitala u jednome dahu... kad sam ju počela čitati nisam mogla stati. Vrlo zanimljivo pisano, dakle memoari su kao jedna dokumentacija svega što se događalo. Hvala vam na svemu a kako vidimo od svega na ovom zemaljskom životu najvažnije je biti čovjek i imati srce, i dok je srca bit će i Croacije.

Gospodin Franjo Harmat, glavni urdenik lista „Nova Hrvatska", koji se u svojoj mladosti, kako sam kaže, znojio u zagrebačkoj Kranjčevićevoj ulici igrajući za klub „Zagreb" i navijao za hrvatski nogomet, potvrdio je veličinu imena u športskim krugovima Ante Žanetića. Franjo Harmat je bio taj koji je spojio Antu Žanetića sa istaknutim hrvatskim novinarom Josipom Jovićem, i tako pridonio da se ostvari Antina želja: da predgovor njegovoj knjizi napiše ovaj istaknuti novinar Domovine čiji novinarski rad on visoko cijeni i prati. Ante je igrao u bijelom dresu s petokrakom, rekao je gospodin Harmat, i da bi ga ja u tome ispravio politički ja sam donio dres Hajduka bez petokrake. Mislim da će Anti ovaj dres bolje pasat nego onaj prije, zaključio je gospodin Harmat. Sigurno, u vrijeme kada je Ante igrao za Hajduka nije se smjelo obući dres bez petokrake, ali danas - evo Antine sreće - bijeli dres Hajduka, bez petokrake!

Ante ZaneticUz veliku sreću, iznenađenje i veselje Ante Žanetić je odmah navukao hajdukov bijeli dres bez petokrake na sebe i ostao u tom dresu cijele večeri i tako obučen pošao svojoj kući.

Gospodin Harmat je nazočnima pročitao i čestitku koja je Anti upućena iz njegovog rodnog Blata na Korčuli. Čestitku su iz Narodne knjižnice Blato uputile djelatnice Desanka Sardelić i Tončica Grbin, a u njoj među ostalog stoji: Vjerujemo da ćete mnogima posluziti kao primjer i uzor u vašoj upornosti i ljubavi prema nogometu.

Na toj veseloj noti Ante Žanetić se obratio skupu prenoseći anegdote i događaje iz svojeg života, zahvaljujući svima na pomoći i potpori. Onako obučen u bijelom dresu Hajduka, bez petokrake, ostavio je dojam se da se njegov trnovit životni put najedanput pretvorio u toplu i ponosnu stazu - onu stazu koju dobro poznaju svi rodoljubni i državotvorni Hrvati.

Ina Vukić, prof.
Sydney, 13. rujna 2004.

Back to personal pages