Živan Filippi: Predstavljanje zbirke pjesama
Srđana Duhovića - ŽIVOT U SJENI

Korčula, Hotel "Korčula", 28.12. 1999., 18.00 sati
(Živan Filippi WEB page)


Štovani posjetitelji i štovatelji pjesništva Srđana Duhorvića,

Sastali smo se na ovom samom kraju stoljeća da ga ispratimo još jednom zbirkom našega zavičajnoga pjesnika iz Žrnova, Srđana Duhovića, koji je reputaciju zavičajnog pjesnika zaslužio sa svoje tri objavljene zbirke pjesama: DANI DO KRAJA, SJENA i SUTON, da bi ovom četvrtom ŽIVOT U SJENI zaokružio tu svoju tetralogiju i još više učvrstio svoj status osebujnog pjesnika koji svoje stihove napaja silnicama tradicije i zemljopisnog položaja svoga zavičaja.

O Srđanu Duhoviću već su pisali istaknuti književnici i književni kritičari kao što su: Petar Šegedin, Luko Paljetak, Ivan Panđić, naš sugrađanin Goran Kalogjera, a u kulturnoj rubrici "Forum" dnevnika "Slobodna Dalmacija" ovu najnoviju zbirku predstavio je naš trenutno najproliferantniji, a svakako i jedan od najboljih hrvatskih književnih kritičara, Tonko Maroević. U svom kratkom osvrtu na zbirke pjesama Dragice Vranjić-Golob iz Selaca na Braču OKVIR ZA PJEVANJE i Srđana Duhovića ŽIVOT U SJENI, on ističe zemljopisni okvir u kojemu ovi otočni pjesnici nalaze nadahnuće za svoje stihove:

"Svaki otok je pjesma. Zatvorena, zaokružena oblika na valima pučine kao tekstura na bjelini stranice. Puteljci su stihovi, uvale rime. Ritam diktira izmjena oseke i plime. Više od metafore nazirem metonimiju: svijet za sebe, ljepota po sebi. Okviri otoka znače prostor dinamične razmjene tvari, zagrljaj nepomičnoga i pokretnoga. Kao da se vječnost tare o rub mora, kao da se prolaznost okamenjuje u kori obala..."

Maroević ističe kako Duhović ne može pobjeći od svojih zavičajnih koordinata koje najčešće izražava korelativima patnje i muke: "drača, korov i trn", "škrto kameno gnijezdo", "pepeo i tama gusta", "usne grize salamura", "znojno lice, kiša, bol", "ruke žuljave" itd. Duhović, kako kaže Maroević, život prima iskonski dramatično, u čemu mu, možemo dodati, uvelike pomaže pozornica otočke drame, koja je već i sama drama, na što efektno ukazuje engleska književnica Rebecca West u svojoj putopisnoj knjizi CRNO JANJE I SIVI SOKO. Na toj sceni isprepliču se zemljopis i način života, izmjena godišnjih doba i izmjena raspoloženja u pjesničkoj duši, pučko mudrovanje i univerzalno egzistencijalno strahovanje. Pjesnik u svojoj težnji da se oslobodi društvenih okova i otočke insulacije uzvikuje: "Nisam čovjek, nego vrač/blago onima koji su takvi", što je i moto ove njegove najnovije zbirke pjesama. Taj njegov životni credo najavljuje sve ono šamansko i pučki magično što izbija iz dubine kolektivnog iskustva svijeta i starinskih vjerovanja i vradžbina kojima i pučka tradicija otoka Korčule uvelike obiluje.

Luko Paljetak vidi u lirici Srđana Duhovića osjećaj more i egzistencijalne tjeskobnosti, što svakako doprinosi pjesnikovom uzletu iznad bezimenoga pučkoga vjerovanja i maštanja, te stvaranju originalnoga književnoga stila.

Zemljopis rodnoga Srđanovoga podneblja pojavljuje se u njegovim pjesmama kao materija, čvrsti oslonac za njegove vizije. Velika stijena oko koje se obavija bršljan zrači pouku i poruku o moći i samoći; dolina nad kojom lebdi duh u obliku crnoga gavrana predstavlja poovski motiv strave; glogov trn podsjeća na bolnu samoću; ptice, osobito noćne kao što su sova, vrana, ćuk, personificiraju moru koja pjesniku krade lijepe dane. Ta Duhovićeva igra materije i duha stvara magiju riječi koja od pjesnika čini šamana, vrača i tako ga vraća u njegov prvobitni poziv: barda, duhovnog vođe naroda zabludjeloga u magli neznanja i magmi kolektivno nesvjesnoga.

To stanje duha najbolje izražava pjesnikov motiv sjene koji je i za velikoga hrvatskoga književnika A.G. Matoša bio snažna inspiracija. "Sjena je uspavano svjetlo, svjetlo što sniva u noći. Sve, sve je sjena. Svjetlo je sjena..."

Ivan Pandžić nazvao je Duhovićevu poeziju "svijetlom stranom sjene" jer Duhović pretvara mitološki doživljaj sjene u temeljni ontološki pojam bitka. Svi mi bivstvujemo u sjeni koju ne možemo prekoračiti ali u koju se možemo sakriti pred užasima egzistencije.

Za Gorana Kalogjeru, Duhovićeva vizija svijeta je originalna, a njegovi stvaralčki impulsi dolaze iz rodnog lokalnog mikrokozmosa pri čemu on ne oponaša slične prethodne pjesničke artefakte. Možemo kazati da je Goran Kalogjera umješno sažeo bit Duhovićeve poezije u nekoliko nadahnutih rečenica:

"Sa gladnom strašću za svojim kamenim tlom, koje rađa onu vrst poetskog vina koje nosi dah žrnovske zemlje, Duhović je prvenstveno pjesnik Žrnova, ali isto tako i pjesnik univerzalnih pjesničkih tema. Isto tako s naslijeđem narodnog kazivanja i pjevanja, s plimom rodnog otočkog dijalekta u sebi, a radošću stvaranja u svijetu u kome živi, Duhović ispisuje poeziju tematske šarolikosti koja djeluje kao otvoreni poetski govor. Duhović ima sluha za svijet narodnih napjeva, za njegovu višeslojnu simboliku i tanane zakona u raspoređivanju zvuka i akcenta, što ima odjeka i u njegovoj pjesničkoj liri."

Da bismo Duhovića situirali u kontekst suvremene hrvatske poezije možemo se najprije poslužiti riječima jednoga od najvećih hrvatskih pisaca dvadesetoga stoljeća, koji je, kao što svi znamo, poniknuo iz Duhovićevog rodnog mjesta, Žrnova, izvorištu njihovog zajedničkog književnog nadahnuća. Tako Petar Šegedin piše:

"Poezija Srđana Duhovića slijedi putove kojima se kreće suvremena hrvatska poetska riječ u otkrivanju novih svjetova lirske duhovnosti, što znači doživljajnih stanja u susretima riječi. Rezultati koje je već postigao na tom putu upozoravaju da nije bez stvaralačkih mogućnosti. Naravno, pred njim su još neotkriveni horizonti onih stvaralačkih dostignuća koja traže žrtvu vlastitog bića, ona životna izgaranja koja bi trebala dati plodove što će ga u sferi hrvatskoh poetskog izraza otkriti jasno prepoznatljivim licem vlastitog izražajnog karaktera."

Uvažavajući zapažanja i ocjene Duhovićeve poezije koje su izrekli istaknuti hrvatski književnici i književni kritičari, ipak ćemo se najbolje unijeti u tajanstveni svijet Duhovićevog poetskog izraza ako ga osvijetlimo postmodernim književnokritičkim tumačenjima na primjerima pjesama iz ove najnovije njegove zbirke.

Ona se sastoji iz pedeset i jedne pjesme svrstane u četiri poglavlja/dijela: "Sjećanja", "Posmjeh", "Ostat ću" i "Olujna noća".

Već prva pjesma "Izaberi vjetar" iz prvoga dijela u kojoj dominiraju aliterativne riječi vjetar, vrtlog, vihor, voditi, najavljuje da se pjesnikov duh Duhovićev ne zadovoljava statičnim stanjem već da sve vidi u kretanju, olujama, dok pjesnik svoj prostor pronalazi u "pijavici". Vjekovna težnja čovjeka da savlada gravitacionu silu teže i da se, poput Ikara, uzdigne na nebo, dobija ovdje svoj poetski korelativ u prirodnim elementima koji mu predstavljaju prijetnju na njegovoj vječnoj postojbini, Zemlji, ali su i način da se pomoću njih uzvisi u više sfere materije i duha.

U pjesmi "Dolina smrti" prevladavaju motivi ruža crne boje, tame, crnih gavranova, duhova umrlih, tamnozelenih zvijezda i paklene vatre i plamena. To je poovska strava iz njegove kultne pjesme "Gavran" u kojoj Edgar Allan Poe pronalazi bit poezije, definirajući je u svome analitičkom eseju "Filozofija kompozicije" kao "ljudsku žeđ za samouništenjem." Francuski književnik i književni kritičar Maurice Blanchot određuje stravu, tjeskobu ("l'angoisse") kao ivzor književnosti. Po njemu, svaki pravi pjesnik opsjednut je motivom bitne noći, noći koja ne omogućuje bijeg u san, noći u kojoj tijelo odbija mirno ležati. To je spektralna noć olovnih snova, fantoma, duhova iz koje i ova Duhovićeva pjesma crpi svoje nadahnuće.

Takvo stanje pjesnikova duha nastavlja se u pjesmi "Osveta":

"Kratka noći krupnih snova
tjeraš mene sa prozora,
iako sam slijepa sova
pusti mene do ponora

...

Poteći će potok krvi
ali mora on biti prvi
hoću njega baš da smrvim
opit ja ću tom se krvi."

Emil Cioran, francuski filozof rumunjskoga podrijetla, u svom eseju "Odiseja srdžbe" govori o osveti kao prapočetku književne riječi:
"Furije bijahu na glasu prije bogova, uključivši i Zeusa. Osveta je prethodila Božanstvu! Tu leži vrhunska intuitivna spoznaja antičke mitologije."

Iskonske porive strave i užasa iz spomenutih pjesama prvoga dijela, Duhović pokušava ublažiti svojom pjesmom "Sjećanja" u kojoj prisjećanja na mediteransku idilu vraćaju pjesniku nadu u budućnost:

"Maslinova grana
i rumena žita,
vratit će nam ponos izgubljena lica."

Ta se nada nastavlja u pjesmama iz drugoga poglavlja "Posmjeh" od kojih neke svojom kratkoćm i sveobuhvatnošću slike podsjećaju na haiku poeziju:

"To tvoje užareno lice
- kao vatra
- kao baklja
crveni se i gori." ("Posmjeh")

Slika vatre kao odraza sunca na zemlji neminovno je povezana s ljubavlju i ljubavnim žarom. Tako u pjesmi "Čaša vode" pjesnik priziva čašu vode koja će utažiti ljubavni plamen.

"Čaša vode;
druga,
treća,
gasimo. Ljubav,
žeže,
vatra. Ljubav...
gori...
čaša vode.

Iz primitivnih mitova o Suncu i Mjesecu, koji potiču i stvaraju vatru i vodu, suvremeni književnik crpi okosnicu svoje naracije ili poetsku sliku koja može sažeto dočarati odnose u koje se sapliće književni junak u svojoj borbi da kroz prirodne elemente doživi obnavljanje svoga tijela i duha. Mitovi o vatri ognjišta što donosi čovjeku kuhanu hranu i o vodi što omogućava kultiviranje bilja podsjećaju ga na imaginarno doba kada se čovjek osjećao kao da je rođen iz zemlje, te bio u neposrednom dodiru s ta dva prirodna elementa. Oponašajući mitološke rituale vatre i vode, suvremeni književni junak doživljava svoh duhovni preporod, dok se u iskonskim svetkovinama vezanim za užitke jela i ljubavi obnavlja njegovo tijelo. Starinski mitovi vatre i vode nose u sebi poetsku iskru koja raspaljuje maštu postmodernoga pjesnika.

U pjesmi "Romantični zalazak", slika sunca na zalazu povezuje se s odlaskom voljene osobe koja nestaje u prirodnom elementu vodi isto kao što se sunčev kolut utapa u beskrajno morsko prostranstvo. Antropološka struktura "Svetkovine vezane uz užitke vatre, vode, jela i tijela" najbolje objašnjava tu alkemiju i transmutaciju ljudskih osjećaja u prirodne elemente.

"Taj topli pogled
se otapa
u čaši usana tvojih
na vrhu rumenih obraza
svjetlosti što vječno sja.

***

Ko' kaplicu užarene rose
gubim te u tihoj noći
u sjenama i tami
... u snovima."

U pjesmi "Moru" iz trećega dijela pod naslovom "Ostat ću", Duhović s jedne strane koristi motiv mora kao prirodnog elementa koji omogućuje egzistenciju njegovim sumještanima u vidu ribarske i pomorske tradicije, a što pjesnik izražava sintagmom "Žuljevita brazdo... života i nade..." S druge pak strane, more je za Duhovića "kolijevka tame" koja se suprotstavlja suncu što "grize usne/rumene i slane". Tom svojom svojevrsnom dijalektikom svjetla i tame, sunca i sjene, svijetloga neba i tamnoga mora, pjesnikova riječ neprestano struji između suprotnih polova i stvara poticaj za daljnje življenje. Svojim proturječnim asocijacijama more je neprestani izvor pjesničkih slika što odražavaju promjene ljudskih raspoloženja.

Mukotrpni trud bez nagrade također je česti motiv u pjesmama iz ovoga dijela zbirke ("Težak", "Rađanja", "Ah! Taj kruh"):

"U blijedom znoju okupan
zlatnim blatom namazan
i tako iz dana u dan
guta znoj i odlazi u san." ("Težak")

U slikama teškoga života i truda koji su obilježavali povijest njegovoga rodnoga otoka, Duhović pronalazi izvor poetskoga, te ga vješto uobličuje u svoje stihove. Ili, kao što bi rekao Emil Cioran: "Stvarati znači predavati svoje patnje, znači to željeti da drugi u njih urone i preuzmu ih, prožmu se njima i iznova ih prožive. To je istinito za pjesmu, a može biti i za svemir." ("Odiseja srdžbe").

U stihovima iz četvrtoga dijela "Olujna noć" i dalje su prisutne sumorne slike noći i tame ali su sada ublažene tankim nitima sna koje ih čine podnošljvima.

"Kroz plamen izgubljene noći
teku suze grijeha tog
bodežom kroz krošnje pustolova,
krče put sniježnih misli,
pozivaju ples paukovih mreža
na tankoj niti pokisle mjesečine
umorne zvijezde prekriva teški vuneni
plašt iz kojeg poteku suze u noćne dvore,
te umivaju prozore sive
tamu i nemir noćnih slasti." ("Noć na kiši")

Univerzalni osjećaj jeze koji čak i zvijezde čini umornima pretvara se, alkemijom pjesničke riječi, u čudesnu sladostrasnu idilu.

Slike sna i sanjarenja u pjesmama "Snovi", "San", "Sanjarenja" predstavljaju okvir za izražavanje pjesnikove samoće, koja nestaje kada je se izrazi pjesničkim jezikom. Za Srđana Duhovića postojanje i pjesništvo su nerazdvojivi a tiha samoća je sam izvor njegove poezije. Još je prvi moderni pjesnik Arthur Rimbaud uzviknuo "je suis seul" (sam sam), a Maurice Blanchot kaže da se samoća može jedino izraziti pomoću onoga što upravo poriče samoću, a to je jezik.

Duhović prevladava svoj uski životni i pjesnički lokalitet poetski uobličenim osjećajem egzistencijalne ljudske tjeskobe ali i planetarnog smirenja. Užarene zvijezde i beskrajne planete odvode pjesnika iz ograničene otočke osame u beskrajni svemirski prostor u kojemu se materija i duh stapaju u jedno.

"Klečeći na hladnim jezerima
ležeći na trulom sjaju izgubljena mjeseca
mašući sjajem beskraja i strasti.
Sakrivam se u paukove rupe.
plešem s mjesečevim sjajem
igram se sa užarenim zvijezdama
skakućem po sakrivenim,
beskrajnim planetama." ("San")

Krikovi bola i tuge iz prethodnih dijelova ove zbirke utapaju se u pjesmama iz četvrtoga dijela u smirene i tople osjećaje dobrote i humanosti. Prastara čakavština i pučko pjevanje koji su nadahnjivali prve Duhovićeve pjesme prerastaju u novovjekovnu štokavštinu jer ovaj pjesnik želi biti i univerzalni pjesnik koji će svojim pjesmama prevladati prostornu i vremensku ograničenost našega svijeta. Mikrokozam rodnoga Žrnova i otoka Korčule postaje makrokozam planete Zemlje koja hrli ususret trećemu mileniju obogaćena i pjesničkim artefaktima našega sugrađanima Srđana Duhovića. Poželimo mu još originalnih pjesničkih ostvarenja koja će iznjedriti njegova poetska duša iz svoga slojevitoga svijeta sjena i sanjarija!